MILORAD JOVIČIĆ (Vinarija Dumo) – Svi u obitelji radimo druge poslove, jer u vinarstvu je lako do cara, a teško do para

181

 

Priznajem, bio sam u zabludi i dugo sam živio u krivom uvjerenju da je Vinarija Dumo iz Rakovca, smještena na predjelu Salaksije na obroncima Fruške gore, neka igrica slavnog francuskog enologa Florenta Dumeaua, koji je, gle, nekako paralelno s prvim informacijama o tamo nekoj vinariji s Fruške gore koja proizvodi samo pinot crni, taman počeo raditi kao stručni savjetnik Vinarije Zvonko Bogdan. A u zabludu me dovela srbijanska praksa fonetske transkripcije stranih imena po kojoj, primjerice, Florent Dumeau u svim medijima iz Srbije egzistira kao – Floran Dumo. A kako bi tek to bila sjajna priča, da Florent Dumeau, francuski enološki superstar s iskustvom rada u brojnim vinarijama diljem svijeta – nama najbliže je surađivao s velikim Csabom Malatinszkym u Villanyju, odluči krenuti s vlastitom vinskom pričom baš na Fruškoj gori. Kakav odjek u svijetu bi izazvala ta priča?!

S druge strane, postoje i objektivni razlozi zbog kojih su sve zablude u vezi s Vinarijom Dumom toliko dugo egzistirale i, jednostavno, nisu mogle biti provjerljive. Vinarija Dumo je malena, garažna vinarija koja ne zauzima mjesto u PR vinskim medijima, jer za takvu vrstu promocije nemaju  potrebu. A i zašto bi se medijski uopće eksponirali kad njihova ukupna količina proizvedenog vina gotovo i ne zahtijeva nazočnost u većem broju restorana nego što ga sada mogu distribuirati u, primjerice, beogradsku Hrastovinu ili Pinot Vuka Vuletića u naselju West 65 te u još nekoliko njih, kao i u pet vinoteka.

Nedavno mi je draga prijateljica, književnica i vinarka, Mirjana Đurđević, darovala knjigu Žikice Miloševića „Izgubljeni u ravnici – manje poznate priče iz istorija naroda Vojvodine“, u kojoj, u nekom budućem proširenom izdanju, zasigurno bi se moglo naći mjesto i za priču o Vinariji Dumo i njezinom vlasniku Miloradu Jovičiću, jer, složit će se Žikica, Miloradovim dolaskom na Salaksije ponad Rakovca „Crnogorci iz ravnice, bez gore“ ponovo su se popeli na brdo.

  • Postoji šala da se Crnogorci, sukladno arhetipskoj osobini iz viceva, nisu mnogo trudili pomjeriti se od pruge i prve željezničke postaje na kojoj su se iskrcali kao kolonisti, pa su i crnogorska sela, kao Lovćenac, Feketić, Mali Iđoš, Bačko Dobro Polje, sva pored pruge, osim Savinog Sela. Centar crnogorstva je bivši Sekić, danas Lovćenac, ispražnjen od Nijemaca, u koji su Crnogorci doveden u studenom 1945. godine. Stigli su kolonisti iz Barskog, Cetinjskog i Bokokotorskog sreza, ukupno 1.056 obitelji…, napisao je Žikica Milošević.

Među kolonizatorima Feketića našao se tako i Miloradov „đed“ Dumo ostavljajući iza sebe rodne Brajiće, selo koje se nalazi između Budve i Cetinja. A i Dumov djed je bio Dumo. Da je bilo više razumijevanja kod supruge Biljane, vjerojatno bi se i Miloradov sin Vuko zvao Dumo. No, ne može ni kod Crnogoraca baš sve biti kako kaže glava obitelji! Uostalom, i Vuko je uspomena na Dumova brata koji se tako zvao.

  • Čitajući malo povijest tih krajeva, a taj đedov đed je 1808. godine, kad su ga Francuzi zarobili, bio knez sela, otkrio sam da su baš te lokalne knezove zvali gospodarima odnosno dumama. Eto, tako je to ime nastalo i opstalo u Crnoj Gori, vidim da se i danas ponekad nadjeva novorođenčadi, priča Milorad Jovičić.
  • Iseljavanje Brajića je, u stvari, počela nakon Prvog svjetskog rata, kralj ih je usmjeravao u Banat i to u mjesta Vojvoda Stepa, Karađorđevo, Rusko Selo…, to su sve bili solunski dragovoljci. Zanimljivo je da od 103 crnogorska dragovoljca podrijetlom iz Brajića, koji su bili završili na Krfu, 52 ih je došlo iz Amerike, a 51 iz Brajića!!! I naš prađed je bio među onima kojima je kralj dodijelio zemlju, ali on nikad to nije iskoristio. Poslije Drugog svjetskog rata mojim precima je država ponovo dodijelila zemlju u Vojvodini, samo što je đed ovaj put odlučio otići i povesti obitelj sa sobom.

Pogađate, Vinarija Dumo je dobila ime po Miloradovom djedu Dumu uz kojega je, dok je bio još golobradi mladac, stjecao prva iskustva u proizvodnji vina. A i đed Dumo je bio taj koji ih je poveo u nepoznato i izveo na pravi put u poslijeratno vrijeme ispunjeno neizvjesnošću.

  • Đed se u Brajićima bavio stočarstvom, tamo nije uspijevala vinova loza, pa su svoje proizvode poput pršuta, krtolu i zelje mijenjali za ulje i vino. Ali, dolaskom u Feketić, dobilo se jutro zemlje po članu obitelji, ukupno 9 jutara, i dva manja vinograda koje su tamo još ranije bili posadili njemački starosjedioci koji su morali napustiti Jugoslaviju. Onda je moj đed posadio još jedan manji vinograd. U naslijeđenim vinogradima bile su neke stare švapske sorte kojima se ne sjećam ni imena i koje smo koristili uglavnom kao konzumno grožđe ili, pak, za proizvodnju roséa. A u novom vinogradu đed je posadio uglavnom slankamenku.

 

I tako, htjeli ne htjeli, Jovičići su „pomirisali“ vinogradarstvo i vinarstvo, a, tvrdi Milorad, tata Risto nikada nije htio ni pomisliti ne nešto ozbiljnije.

  • Otac je rođen 1930. godine i radio je kao metalostrugar u poljoprivrednoj zadruzi, a đed i baba, kao i prije, bavili su se samo stočarstvom. S vinom sam, dakle, odrastao, kao što se i sjećam da su nas tehnologiji proizvodnje podučavali mađarski starosjedioci.
  • Moje najdublje sjećanje na vino doseže do prvoga dana škole. Bio je rujan, počela berba, ja taman krenuo u školu, a kući stižu kola puno grožđa koja su vukla konji, a na kolima razdragani berači. Eto kakvu sam idiličnu sliku, izgleda zauvijek, pohranio u sebi kad je u pitanju vino!

Milorad je srednjoškolsko „elektro“ obrazovanje okončao u Subotici, a u Novom Sadu je kanio završiti elektrotehniku. No, upisao je i završio fakultet strojarstva, što mu je donijelo dvostruku dobit – uz diplomu vezao se i za buduću suprugu Biljanu, za koju kaže da je „mašinka“ kao i on.

Premda je ostao živjeti u Novom Sadu, Feketić nikada nije bio zaboravio te je kupovao grožđe u Aleksandrovcu i prerađivao ga u rodnom selu proizvodeći za svoje potrebe bačvicu vina.

  • Tehnologiju proizvodnje vina sam naslijedio od đeda Duma. U stvari, bavio sam se time još u srednjoj školi i sjećam se da smo bačve držali pod velikom nadstrešnicom dugom 30 metara, na tzv. gangovima ili gonkovima, tipičnim za švapske kuće, koji su bili izloženi svim vremenskim uvjetima. Ako bi bilo sunčano, svjedočili smo uzburkanim vrenjima. A vino bi se obično popilo do svinjokolje ili Nove godine! Bila su to tanka i pitka vina koja si bez problema mogao popiti bokal za ručkom.

Relativno brzo poslije svršenog fakulteta Milorad se zaposlio u Naftnoj industriji Srbije kao inženjer strojarstva, projektant sustava za eksploataciju, skladištenje i transport nafte. Kad je kompanija u Rusiji pokrenula neki projekt proizvodnje sintetičkih ulja, Milorad je otputovao tamo na devet mjeseci, a zarađeni novac je investirao u proširenje placa na Salaksijama kojeg je supruga Biljana dobila kao miraz od svojih roditelja. Podizanjem malenog podruma, Milorad i Biljana praktički su sav svoj hobistički pristup proizvodnji vina prebacili na novu lokaciju s koje se pruža „pogled od milijun dolara“ na cijeli Novi Sad.

Čak i površni poznavatelji vinske Fruške gore morali su barem jednom negdje čuti ili pročitati priču o manastiru Rakovac i tamošnjem arhimandritu Prokopiji Boliću koji je davne 1816. godine napisao vinogradarski priručnik „Soveršen vinodelac“ u kojem je naveo da su Salaksije „najbolji i najblagorodniji“ vinogradarski položaj u cijelom Srijemu.

  • Prvo vino koje smo proizveli na Salaksijama bio je rajnski rizling, za koje smo grožđe kupili u Aleksandrovcu. Bio sam toliko zadovoljan proizvedenim da sam uzorak vina odnio na Novosadski sajam, gdje je bilo veliko ocjenjivanje vina, i tamo smo za njega zavrijedili srebrnu medalju.
  • Bio je to poguranac kojeg se samo poželjeti moglo! Tražio sam prostor za svoj vinograd i naletio sam na oglas upravo za parcelu koja se naslanjala na naš plac na Salaksijama. Nekoliko godina smo pripremali zemlju za sadnju. I onda sam 2007. godine kupio od Rausceda sadnice za pinot crni…

Ono zbog čega Milorad Jovičić i njegova Vinarija Dumo neprestano izazivaju veliku pozornost jest odluka da u svom vinogradu ima samo pinot crni.

  • Jednostavno, gledamo sam na televiziji emisiju „Putevi vina“ i razgovor s vinarom Vojinom Đorđevićem. On je s tolikim oduševljenjem pričao o pinotu crnom da sam i ja zaljubio u to vino koje nikada prije nisam bio probao. A još kad je počeo pričao o slaganju pinota crnog i čokolade. I danas pamtim njegovu tvrdnju da je pinot crni sorta koja te i uzdiže i ponižava. Eto, tako se stvorila ideja.

A od ideje do ostvarenja sna nije trebalo dugo proći. Milorad voli reći da ni sam ne zna koliko je na kupljenu zemlju dovezao kamiona punih stajnjaka. Potom se za pomoć obratio profesorici Slavici Todić, šefici katedre za vinogradarstvo Poljoprivrednog fakulteta iz Beograda.

 

  • Zamolio sam je da mi napravi projekt podizanja vinograda pinota crnog, a ona je došla u društvu svog asistenta Zorana Bešlića. Bila je ushićena viđenim i doživljenim, a njezin jedini komentar na ideju o cijeloj priči bio je:
  • „Top!“
  • Okrenuo sam se i pitao Zorana što joj to znači, a onda mi je on pojasnio da „ne može bolje od toga“!
  • Nego, što biste vi htjeli posaditi, upitala me.
  • Pinot crni, odgovorio sam.
  • Malo neobično za prvo vino, ali može, zaključila je i tako je završio naš razgovor.

Bilo je to 2008. godine, a tri godine kasnije Milorad je već imao svoje prvo vino. Već s pinotom crnim iz 2015. godine odvažio se poslati ga na Decanterovo natjecanje. Bio je izvan sebe od sreće kad su ga obavijestili da je njegovo vino zavrijedilo 90 bodova!

  • Imao sam sreću što sam slušao Vojina Đorđevića, konzultirao Slavicu Todić i pinot crni posadio tamo gdje je ta sorta davno davala dobre rezultate. Jednostavno, tako su mi se poklopile kockice. A i rođen sam na Svetog Trifuna.

Za sve ljubitelje pinota crnog i Vinarije Dumo, pomalo obeshrabrujuće zvuči da Milorad i Biljana, uz kćer Milicu i sina Vuka, ne kane nešto previše povećavati vinograd koji se trenutno prostire na 1,5 hektara. U stvari, premda su u posljednje vrijeme, želeći barem malo rastegnuti spektar svojih etiketa, posadili i dva mala vinograda pinota sivog, ambicije im nipošto nisu da ukupna površina nasada pod vinovom lozom premaši pet hektara. Ove godine su, tako, prvi put napravili i bijelo vino od pinota crnog, kao što se sad mogu pohvaliti i pinotom sivim.

Milorad je napustio Naftnu industriju Srbije (NIS), po povratku iz Rusije osnovao je vlastitu tvrtku koja se bavi izradom projektne dokumentacije za eksploataciju nafte i plina, supruga Biljana je i dalje „mašinac“, sin Vuko je programer, bavi se umjetnom inteligencijom i strojnim učenjem, a u informatici je i Milica.

Ili, što bi rekao Vuko, „svi radimo druge poslove, jer – u vinarstvu je lako do dara, a teško do para“!