ALEKSANDAR VINČIĆ – Za dobro vino ne trebaju nikakve špecije

181

Posljednjih desetak godina svoju vinsku priču pokrenuli su ljudi najrazličitijih zanimanja i profesija. Pa se tako sa vinskim svojim etiketama mogu pohvaliti stomatolozi, hokejaši, kirurzi, nogometaši, glumci, slikari, trgovci, lučki kapetani, ugostitelji, tenisači, krojači, glazbenici, informatičari… Aleksandar Vinčić Vinča, vlasnik Sremske televizije i Delta TV, kao i još pregršt lokalnih radijskih postaja, u vinski biznis je ušao kao medijski magnat. Možda je negdje daleko netko iz svijeta medija i pokrenuo svoju vinariju, a da to ne znamo, ali nigdje nitko se ne može pohvaliti da je njegovo ime završilo na vinskim etiketama nakon što je prije toga barem 50 puta pobijedio na utrkama Nacionalne klase. I pritom u konačnom poretku osvojio titulu vicešampiona svoje zemlje.

Čuveni talijanski vozač Valter Dona bio je sedamdesetih godina velika zvijezda europskog prvenstva turističkih automobila Grupe 2. Na beogradskom Ušću gostovao je 1971. godine, demonstrirajući i predstavljajući novi, trkaći Fiat 128 Trivelatto. Publiku je oduševio bravuroznom vožnjom i mogućnostima automobila, a poslije utrke, odgovarajući na novinarsko pitanje što misli o utrkama u Jugoslaviji rekao je:

  • „Čini mi se da su vaši vozači u snažnim klasama uglavnom pretjerano oprezni, neki čak djeluju stilom vožnje i strašljivo, ali su zato ovi u Nacionalnoj klasi prave kamikaze! To još nigdje nisam vidio.“

Nacionalna klasa bila je rasadnik vozača i u bivšoj državi popularnija nego Formula 1. Vinča tvrdi da je Nacionalna klasa, u stvari, „stanje psihe tih ljudi, čista adrenalinska ovisnost“.

  • Vi možete na tim utrkama napuniti 10 autobusa i sve te ljude odvesti na psihijatriju bez ikakvih problema, jer će se u toj ustanovi osjećati mirno. Nacionalna klasa je otklon ljudskog mozga od stvarnosti i okrenutost prema nekim drugim stvarima. Naravno, pobjeda je imperativ, a do pobjede je trnovit put. Jer, tu istu pobjedu želi još 75 ljudi spremnih na sve.

  • Kako je prošla tvoja prva utrka?

  • Prva utrka, zadnja krivina, izlijetanje, slupan auto. U to vrijeme je Yugo imao 70-ak konjskih snaga, što na masu automobila od 700-800 kilograma nije nimalo problematično. Ali, ja sam u prvom krugu pretekao njih petoricu-šestoricu, auto je odlično išao, no pomislio sam da ta pretjecanja mogu nastaviti i s vanjske strane. Međutim, u prvom takvom pokušaju zakačio sam ivičnjak i izletio na travu i prevrnuo se. Nije me to nimalo pokolebalo, štoviše bio sam odlučan nastaviti se s utrkivanjem, a publika me, bez obzira na sve, nastavila bodriti, oni su mislili da sam napravio veliku stvar.

Vinča je Nacionalnu klasu vozio tri godine, sve dok NATO nije bombardirao Srbiju.

  • I tu se sve prekinulo, na moju sreću. Jer, vozeći Nacionalnu klasu, ti si u potpunosti time zaokupljen od travnja do rujna. Dođeš kući, opereš stvari u ponedjeljak, u utorak si već u garaži, probaš motor kojeg su obradili i preradili od nedjelje, u srijedu ideš na stazu, u četvrtak su treninzi…

  • Gdje si sve vozio utrke?

  • Novi Sad, Kraljevo, Beograd, Podgorica, Banja Luka, aerodrom u Batajnici…

  • Što smatraš najveći uspjehom u te tri godine, kako kažeš – psihijatrije?

  • Spoznaju života! Kroz Nacionalnu klasu sam stekao samopouzdanje. Ipak ja dolazim s krajnjeg zapada Srbije, iz malog grada u ravnici gdje nema ni krivine, a dolaziš u šumu ljudi koji već svašta znaju. S druge strane, shvatiš da bez napora i truda nema ni rezultata. Isto vam je i u vinarstvu, ne možete očekivati da ćete od lošeg grožđa napraviti dobro vino. Ne mogu ne spomenuti jednog čovjeka iz Rače kragujevačke koji se pokazao ključnim za sve ovo što sam vam sad pričao. Riječ je o Nebojši Pavloviću, profesoru filozofije i direktoru škole, bivšem trkaču koji je u svojoj garaži „pravio“ trkaće automobile. On bi u 14 sati, po dolasku kući s posla, skinuo košulju i kravatu, zasukao rukave i gurnuo ruke u ulje i sve šarafio do kasno navečere. I sutra opet ujutro u školu. Od njega sam naučio da je entuzijazam ključni pokretač mnogo stvari!

  • Ako je Nacionalna klasa bila čisti entuzijazam, od čega si onda živio tih nekoliko godina, čime si se bavio?

  • Od roditelja! Radio sam u očevoj firmi, imao je trgovinu autodijelova i servis, to je bio obiteljski posao uz poljoprivredu.

Poslije Nacionalne klase, Vinča je odlučio ući u medije, posao o kojem do tada ništa nije znao, ali…

  • Nema tu nikakva čuđenja, ideja za ulazak u medije bio je čisti biznis i mogućnosti poslovanja koje sam vidio u tom sektoru! Uostalom, sve to, doduše, u bitno manjem obimu, već sam vidio i naučio kod svog djeda koji je u svom vinskom podrumu bio razvio i prodaju svog vina i kod koga su ljudi naučili dolaziti s balonima za rinfuzu. Djed im je uvijek govorio da čuvaju balone i vrate ih! On je bio trgovac i znao je maksimalno iskoristiti vinograd, što ostane od vina pretvarao je u rakiju i sve bi prodao.

Prema Vinčinim riječima, „u neko doba očeva firma je postala pretijesna“ za njih dvojicu i on je odlučio potražiti neki novi posao.

  • U to vrijeme u Srijemu je bila samo jedna televizija – u Sremskoj Mitrovici, Radio-Televizija M, dok je svaki grad imao svoju malu lokalnu radijsku postaju s 20-30 zaposlenika koji su revno informirali svoje sugrađane o događajima u tom gradu. Ja sam u to ušao kao u čisti biznis, s nekoliko malih kamera, jednom montažom i u iznajmljenom prostoru.

  • Čekaj, iz blata vinograda i očeve radionice auto-dijelovima ti odlučiš ući u medijski biznis!!!

  • Bilo je prosto jednostavno shvatiti računicu. Koliko imate privrednih subjekata na prostoru kojeg pokrivate eterom, pomnožite to s cijenom neke reklame, onda odbijete da se pola od njih neće nikada reklamirati, kao i da jedna trećina neće nikada dati…, i onda dođete do jedne brojke. Sve pomnožite i podijelite, vidite koliki su vam troškovi i procijenite vrijednost biznisa.

  • I, kakva je bila tvoja procjena?

  • Pritom je sve poprimilo neke dobre osobine kojima se nismo ni nadali pa je iz svega nastala ideja o regionalnoj televiziji. Dakle, u početku je sve krenulo kao lokalna televizija za područje Šida, a onda smo to proširili na cijelo područje Srijema. Otvorili smo dopisništvo u Inđiji, na krajnjem istoku Srijema, čime smo pokrili i taj grad, pa smo isto napravili i u Rumi, Sremskoj Mitrovici… I onda smo dobili regionalnu koncesiju na osam godina. U međuvremenu, Radio-televizija M iz Sremske Mitrovice nije uspjela obnoviti svoju koncesiju za televiziju koja se potom ugasila i ostao im je samo radio kojeg smo mi preuzeli i privatizirali, kao što smo kasnije preuzeli i privatizirali sve sremske radijske postaje od Pećinaca, Inđije, Rume, Sremske Mitrovice.

–       Dobro i vrlo brzo se ta tvoja medijska priča proširila?!

–       Da, kupili smo Delta Televiziju u Novom Sadu, ona pokriva Bačku i dio Banata, kao i još neke radijske postaje… Sad u tom medijskom biznisu imam 100-ak zaposlenih.

–       Jesu li se one kalkulacije, kad si odlučio ući u medije, pokazale ispravnim?

–       Štoviše, bile su minimalističke.

I onda, 2007. godine, tvrdi Vinča, „Srbija je usvojila Zakon kojim se sva državna zemlja stavlja na licitaciju i kojim je pozvala sve tadašnje kombinate i privredne subjekte, koji su djelovali na državnoj zemlji, da tu istu zemlju moraju uzeti u zakup i državi platiti koncesiju“. Kaže da je u tu ideju ušao „svim srcem“ i odmah uspio na raznim državnim dražbama doći do 200 hektara zemlje, od koje je 100 hektara bilo prekrivenom zapuštenim vinogradima. Na uzimanje u zakup tolikih površina, tvrdi, motiviralo ga je osnivanje vinarije i bavljenje voćarstvom.

  • Odmah sam se bacio na posao i iskrčili smo more toga i uz dozvolu Ministarstva poljoprivrede na tim prostorima podigli velike nasade nektarina. Pritom sam još neku zemlju, koja se naslanjala na već zakupljene površine, otkupio od privatnih vlasnika i krenuo u podizanje sustava za navodnjavanje sa cijevima dugim 5 kilometara kroz koje je voda dolazila iz obližnjeg jezera – bio je to u tom trenutku, a i sada, najmoderniji voćnjak nektarina u Europi!

  • A sačuvao sam stare nasade vinove loze koji su nam po sortimentu odgovarali i bili u dobrom stanju. Uglavnom, nešto smo krčili, nešto sadili i uglavnom zadnjih godina, kad su vinogradi u pitanju, stalno variramo između 40 i 60 hektara pod vinovom lozom.

U svakom slučaju, Vinča nije prestao biti medijski magnat, u istu zgradu u kojoj se nalazi njegova Sremska televizija, a to je prostor bivšeg ŠIK-a, Šidske industrije konfekcije, modne kuće koja je šivala Bognerove jakne, smjestio je i Vinariju Molovin, koju je preuzeo i u 50-postotnom partnerstvu počeo voditi sa svojim prijateljem, danas nažalost pokojnim Zdravkom Janjićem. Vjerojatno jedinstvena simbioza televizije i vina!

  • U pitanju je samo kontrola posla, objašnjava Vinča.

  • Ljubav je promjenljiva kategorija. Nekad sam volio više televiziju, sad više volim vinariju, ali to ne znači da sad ne volim televiziju.

  • Kad si ulazio u medijsku priču, jesi li išta znao o tome kako funkcionira televizija?

  • Ne, ništa nisam znao, u medije sam ušao kao u biznis. A i za voćarstvo i vinogradarstvo sad imam inženjere koji kontroliraju vinograde i voćnjake. Skoro 100 hektara zemlje je pod nektarinama, 40 hektara pod borovnicama – to je naš novi poduhvat od prije nekoliko godina. Imamo jedan od najsuvremenijih nasada borovnice koja je u saksijama, hrani je kompjutor i u potpunosti je u plasteniku prekrivena folijama, bila je to ogromna investicija.

–       Je li i vino, poput nektarina i borovnica i medija, doživljavaš kao biznis?

–       Vinarija Molovin je sada postala biznis! Ja sam u toj vinariji 50-postotni vlasnik. A Molovin ima svoje vinograde i u zakupu je kod mene u vinariji.

I tako, korak po korak, nakon Nacionalne klase, medija, nektarina i borovnica, Aleksandar Vinčić Vinča konačno je došao do posla koje je bilo, moglo bi se reći, predodređeno njegovim prezimenom.

  • Što god radio i gdje god putovao kroz labirint života, iznad nas uvijek stoji vinograd, vino se oduvijek proizvodilo u mojoj obitelji i uvijek ga je moralo biti. Djedov djed, znači moj čukundjed, također je imao vinograd, a njegov djed je sudjelovao u kupnji oltara crkve za Molovin. Molovinska crkva je napravljena 1780. godine, ali nije imala ikonostas. I onda su mještani za 50 akova vina kupili već postojeći ikonostas u Tovariševu, rad čuvenog Jovana Četirevića Grabovana.

  • Zar netko iz Molovina, koji se preziva Vinčić, može išta drugo raditi nego baviti se vinom!?

  • Ono je sada samo pronašlo svoj pravi put u moru različitih puteva u kojima smo se do sada kretali zadnjih 12 godina. Ovaj objekt u kojem se sada nalazimo postoji od 2010. godine, kao i profesionalan i ozbiljan pristup vinarstvu. Ali, mi sad možemo otići kod mog djeda Gavre, koji ima 98 godina, mobilan je, vozi auto, i ima svoj vinograd na nekih 40 ari. Imao je i dva jutra, ali je polako počeo sve krčiti. I on ima svoj vinski podrum, proizvodi svoje vino, samo u malim količinama. I moj otac Milan ima hektar vinograda i ima svoj vinski podrum. I, kad se nađemo na nekoj slavi, svatko nosi svoje vino i svatko pije svoje vino! I svatko tvrdi da je samo njegovo vino pravo. Za djeda Gavru smo otac i ja kemičari, jer, tvrdi, „trpamo sve i svašta“! A po njegovom uvjerenju, za dobro vino ne trebaju nikakve špecije. Otac, opet, priča da samo on proizvodi prirodno vino, koje u podrumu „samo malo dotjera“. A za mene su njihova vina loša i tehnološki neispravna.

  • Kad si, kao najmlađi u toj piramidi, shvatio da bi ti vino moglo postati i posao?

  • Neka prijelomna godina, kad sam odlučio da uz medije napravim još jednu profitabilnu kompaniju, bila je 2007. Ljudi griješe, poglavito vinari, djecu ne treba tjerati da rade u vinogradu. Vino ima lijepe, ali i manje lijepe poslove. Lijepe stvari su promocije vinarija, ljudi, događaji, a manje lijepo je raditi u vinogradu, kopanje, dok je berba već lijepa stvar. Kao mladića od 17, 18, 19 ili 20 godina, koji bi kući došao u 3 sata poslije ponoći, budili bi me rano ujutro, jer je došao traktor i treba ići u berbu, prvo kod djeda, a onda i kod tate. A onda cijeli dan nošenje onih kablova, kmečanje poslije toga…. Eeeej, bježao sam od toga i sve mrzio, a oni su me stalno vukli u to. Ja svoju djecu sada vučem po promocijama, dajem im čaše, putujemo po vinogorjima, obilazimo vinarije, želim u njih usaditi lijepu stranu posla. Onaj gorki okus tog posla treba osjetiti tek kasnije.

  • Kada to sagledavamo u kontekstu biznisa, nitko od nas više na zalama vinograd, sve se radi strojno ili se organizira da to netko drugi odradi. Ali, dok je to bio mali posao kod djeda i tate, mi smo sve to sami radili. I ta slika mi je ostala u glavi i od svega sam se distancirao. Sve ovo što vidite – tankovi, oprema…, moje je i to se iznajmljuje Molovinu. Pored cijelog posla ne mogu se baviti i prodajom pa sam bio našao partnera, koji je, nažalost, prije dvije godine preminuo, a onda je na njegovo mjesto došao njegov prijatelj, koji i dalje vodi računa o prodaji. A ja se uglavnom bavim proizvodnjom grožđa i proizvodnjom vina. Ali, Molovin je stao na noge i proizvodi velike količine vina i prije dvije godine sam došao na ideju da vina iz premium kategorije stavim u okvire svog prezimena i izmjestim ih iz Vinarije Molovin kao Vinariju Vinčić koja će raditi vina samo iz te premium kategorije.

–       A što su za vas vina tog vrijednosnog suda?

–       E, to su vina samo iz godine kad smo imali dobro grožđe, jer vrhunsko vino može se proizvesti samo od vrhunskog grožđa.

Moglo bi se reći, 20-ak godina nakon automobilističke Nacionalne klase, Aleksandar Vinčić Vinča je osnivanjem Vinarije Vinčić ponovo ušao u – vinsku Nacionalnu klasu!

  • U Srbiji je sada mnogo malih i dobrih podruma i vrhunskih vina, puno kapitala iz Beograda se slijeva po raznoraznim vinarijama, a sve to nosi i kvalitetu.

–       Premda neki to tako nazivaju, Vinarija Vinčić ipak nije moja igračka, puno je tu truda i znoja uloženo. Ali, to je projekt koji još uvijek nije zaživio. On funkcionira, ali da biste ubacili premium vina na tržište, e to ne može na „izvolte“!

–       Prvo smo čekali godinu dana, jer 2019. nismo uspjeli dobiti dobar grašac. Onda se 2020. godina ukazala kao prilika, sjajnu sirovinu smo pretočili u sjajno vino. I napravili smo ga u više varijeteta, u obliku amfore, klasične prerade u inoksu – ta graševina je u bocama i još uvijek nema etiketu, jer vino još uvijek nije zrelo i spremno za tržište, a tu je i Grand Fru, koji će čekati još pola godine i sredinu 2023. godine, to vino je fermentiralo i odležalo u Radouxovim bačvama od 500 litara i nešto u Pozvekovoj bačvi od 2000 litara, i ta harmonizacija drveta i vina čekat će još najmanje godinu dana.

Vinča je, opet, tijekom kratkotrajne suradnje sa Slobodanom Bobom Živojinovićem, koja je rezultirala projektom Vista Hill, uspio „igrom slučaja“ doći i do vina koje ga je proslavilo i uvrstilo među vrhunske vinske igrače s Fruške gore. Naravno, riječ je o famoznoj graševini iz 2012. godine, koja se danas pod okriljem Vinarije Vinčić vodi kao Grand White Reserva.

  • Ma, može se to i tako opisati… Bio mi je u gostima Igor Luković, obilazili smo podrum i kušali različita vina iz tankova. Naime, Vinarija Molovin, koja za svoje potrebe koristi moje tankove u mom prostoru, proizvela je sjajnu graševinu iz berbe 2012. godine, a to vino smo svojedobno moj tadašnji partner Zdravko Janjić i napunili u jedan tank, sporječkali se oko imena koje bismo mu dali i vino je jednostavno ostalo „zaboravljeno“ u tom tanku. Bile su varijante da se zove Graševina, Grašac, Talijanski rizling, Inspiracija… I tako ti Igor i ja u podrumu nešto prebiremo po arhivskim vinima, pogleda on taj tank i upita me što je tamo. Kažem mu da je to neki grašac, a on meni otkuda mi to vino. Jer, mi smo tada imali 10 hektara vinograda i sve smo gurali u kupaže. Kažem mu da mi je to vino super, ali ne znam tko će to prepoznati. I kušamo ga, a on meni da je to sjajno vino i da ga obavezno moram izbaciti na tržište kao sortni grašac, nipošto u kupaži. Pošaljem uzorak enologu Vladi Nikoliću, on uzvrati da je to sjajno, odakle mi!? Klupko se počne odmotavati, pojavi se projekt Vista Hill i to vino izbacimo kao White Reserve 2012. Sve što se poslije toga događalo s tim vinom je povijest, jer gdje god smo se pojavili s White Reservom redovito smo osvajali šampionske titule ili zlatne medalje.

Vinčin „epizodni projekt“ s kumom i prijateljem Bobom trajao je samo tri godine. Vista Hill više ne postoji, a Vinarija Vinčić je postala Vinčina najveća prepoznatljivost. Odnosno, tek će to postati, jer prava ofenziva na tržište u stvari nije ni započela.

  • Vista Hill, kao i svaki projekt, donio je dobrih stvari. Ali, Boba Živojinović i ja se u jednom momentu nismo razumjeli i priču smo okončali. Projekt je trajao tri godine i u fokusu nisu bila toliko vina koliko brend, ambalaža, priprema tržišta, pakovanje i prodaja. Nažalost, Vista Hill nije zaživjela, ali iz toga smo i Boba i ja izašli s dobrim iskustvima koje smo upregnuli u svoje sljedeće projekte na način na koji mi vidimo razvoj naših vinskih priča. On je nastavio s roséima, a ja s premium vinima.

  • Koliko ti je problem nakon tog projekta krenuti samostalno, jer je neminovno da će te barem neko vrijeme vezati za suradnju s Bobom?

  • Ja sam ispod Viste Hill podvukao crtu i kao da to nije ni postojalo! Mi krećemo kao Vinarija Vinčić u moru novih vinarija i moramo biti svjesni da smo novi na tržištu koje nas tek treba upoznati. Nama je sad fokus na graševini i pinotu crnom i samo ćemo se s tim sada baviti. I to samo kad budemo imali dobro grožđe!