GORDAN BAŠIĆ – Dobro vino ne mora biti skupo

209

 

 

Kad bi Gordan Bašić, u javnosti najistureniji čovjek Fruškogorskih vinograda, brzorastuće vinarije iz Banoštora, odlučio reći „Dosta!“ svom angažmanu u Udruženju vinara i vinogradara Fruške gore, nitko mu ništa ne bi mogao prigovoriti. Štoviše, za šest godina aktivnog volontiranja kao čelnik Udruženja, koje je u tom kratkom razdoblju naraslo na više od 100 vinarija (točnije – 107 u trenutku pisanja ove priče krajem listopada 2022. godine), Gordan je već zaslužio barem javno priznanje. A vrijeme će pokazati da ni brončana statua ili, pak, njegov lik na konju, što bi mogao napraviti njegov prijatelj, kipar Miša Cvetičanin, ne bi bilo pretjerivanje i rektalno-speleološko uvlačenje čovjeku koji je vinsku Frušku goru i vinski Srijem pozicionirao na pijedestal najvažnijeg i najuzoritijeg vinogorja Srbije. Naprosto, brojke su brutalno na njegovoj strani.

A što je to Gordan Bašić napravio? Je li s njim u fruškogorsku vinsku priču konačno ušao dašak menadžerstva toliko neophodnog za bilo kakav poslovni, marketinški i kvalitativni pomak? Čime je vinare namamio da izađu iz svojih podruma i glasno se, urbi et orbi, pohvale svojim vinskim uratcima?

  • Ništa od svega ne bi bilo da na početku našeg vođenja udruge nismo inzistirali na zapošljavanju profesionalnog tajnika, to je bilo temelj svega što je kasnije uslijedilo!
  • Drugi veliki korak je bio pokazati svim vinarima da zaštita geografskog porijekla, za što smo se izborili, može donijeti samo korist i nipošto problem. Naime, dio vinara je mislio da u tom slučaju ćeš biti pod nadzorom i da će ti netko stalno stajati nad glavom i promatrati sve što radiš u vinariji i vinogradu, što nije istina. Istina je da je u pitanju samo nadzor kvalitete vina koje se treba pojaviti na tržištu.
  • Treće, uspostavili smo odličan odnos sa znanošću, i s Tehnološkim i Poljoprivrednim fakultetom, s njima održavamo i neke radionice, kao i s lokalnom samoupravom u Vojvodini, bez obzira tko je na vlasti. A na čelu ministarstava koja su nama zanimljiva mijenjali su se ljudi koji su vodili ministarstvo poljoprivrede, privredni turizam i visoko obrazovanje.
  • Četvrto, nabavili smo vinski analizator, bilo je dobre volje u pokrajinskoj administraciji da nam to nabave. Doduše, bilo je malo nezgodno gdje ga fizički pospremiti, jer nemamo naš laboratorij – ne može se tajnik time baviti, moramo imati nekog stručnjaka. Onda se izrodila ideja da vinski analizator pohranimo u departmanu Poljoprivrednog fakulteta u Sremskim Karlovcima, ali uz uvjet da vinari, članovi udruženja, imaju beneficiranu cijenu za napraviti sve potrebne analize vina. Ideja je bila da svi tu pohrle raditi analize i da postignemo tako prihvatljivu cijenu da se u konačnici svi odmaknu od priča o starom djedu koji je sve rješavao mirisanjem. S fakultetom smo se dogovorili da ta analiza košta samo tri eura, što je bilo neusporedivo s najjeftinijom analizom u okružju, poput Segedina, gdje je to koštalo 15 eura.
  • Zaključno, vinari su kroz te inicijative mogli shvatiti značaj udruživanja, a i pomoglo im je unaprijediti kvalitetu svojih vina.

No, nije tu kraj aktivnostima koje su Frušku goru učinile najznačajnijim vinogorjem u Srbiji. Nakon omasovljenja Udruge, odlučili su se da najveći naglasak u predstavljanju Fruške gore stave na graševinu, odnosno na grašac, kako su već iz davnina izvukli naziv za tu najzastupljeniju sortu koja je, nažalost, godinama, zbog niskih kvalitativnih dosega, bila javno žigosana.

  • Graševine imamo dovoljno, velikog je potencijala, a kad se pojavimo na nekom natjecanju ne natječemo se sa cijelim svijetom nego s uskim krugom regija u kojima se uzgaja ta sorta. Čak smo osnovali i komisiju koja treba dokazati autohtonost graševine na ovim prostorima.
  • I, kad sve ovo što sam nabrojao zbrojimo, to nije moglo proći neprimijećeno i neprepoznato!
  • Da ne izgleda kako sebi prisvajam sve zasluge, Udruženje vinogradara i vinara Srem-Fruška gora je tim, a ja sam samo, možda, najistureniji član tog tima i čovjek koji može reći da nesebično troši svoje vrijeme na tu priču.

I onda, ne može se ne upitati Gordana što je njegov posao! Jer, koliko god ga vino izbacilo na površinu, u cjelini svega čime se bavi vinarstvo je samo jedan segment.

  • Vino je moja ljubav, ali i dobar posao.

Gordan je rođen u Titelu i samo nekoliko godina je živio u tom mjestu gdje se Tisa ulijeva u Dunav. Iz pozicije dječaka, nedaleki Slankamen sa svojom strmom i visokom lesnom obalom doimao mu se kao kraj svijeta. Iz pozicije vinara, Slankamen, kao rub Fruške gore, za njega je početak i središte svemira.

A da bi došao od kraja svijeta do središta svemira, Gordan je morao otići u Novi Sad, završiti elektrotehniku i preko niza spletom okolnosti povezanih poslova doći u Banoštor i kroz vinarstvo poprimiti potpuno drugu životnu filozofiju.

  • U Novom Sadu sam završio Elektrotehnički fakultet i u svojim počecima sam čak i radio u struci. Onda su krenule one nesretne 1990-e, hiperinflacija…
  • Što si radio u struci?
  • Hibridizaciju u procesima proizvodnje. Primjerice, postoji pokretna traka u šećerani, a ja sam na nju morao ugraditi neku elektroniku, senzore, da bih mogao u realnom vremenu obrađivati podatke i utjecati da se nešto eventualno ispravi i tako unaprijedi kvaliteta. Radio sam i na automatiziranju mješaonice stočne hrane…
  • Nisi radio u nekoj kompaniji?
  • Nikad nisam radio za nikoga osim za sebe!

Malo studioznijim googlanjem na Internetu se može pronaći podatak da su Gordan i brat Pavle svojedobno u središtu Novog Sada izgradili moderni stambeni kompleks na sedam etaža „s pariškim pogledom na najljepše krovove vojvođanske metropole“, a poseban kuriozitet je bio da se u pet stanova direktno ulazi iz privatnog lifta.

  • Baveći se hibridizacijom u procesima proizvodnje, bio sam vezan za dio uvozne opreme. Bilo je to doba hiperinflacije, novac si gubio svakih 15 minuta, i bili smo prisiljeni raditi kompenzacije, jer je roba uvijek imala svoju vrijednost. Tako smo u Beočinu od cementare uzimali cement, a ne novac. Isto je bilo i sa šećeranom, mlinovima, u mješaonici stočne hrane…, i – tim stvarima smo počeli trgovati. Kako smo počeli trgovati, počeli smo osnivati razna poduzeća koja su se bavila širokim segmentom poslovanja. Zato, kad me pitaju čime se bavim, najlakše mi je reći da sam vinar. A mi imamo i brokersku kuću za posredovanje na burzi koja je trenutno jedna od najboljih u Srbiji – Tandem Financials, brokersku kuću za posredovanje u osiguranju – Tandem Premium, imali smo Quantum, koji se jednim dijelom bavio opremanjem kupaonica, i to smo radili jako dobro. A zgradu koju si otkrio da smo izgradili, podigli smo jer je jedna od naših kompanija tamo imala svoj prostor, dokupili smo okolne parcele i zazidali zgradu – to nam je bio jedini građevinski poduhvat…

Ništa drukčije od izgradnje zgrade u Ulici Vojvođanskih brigada nije izgledao ni ulazak braće Bašić u vinsku priču.

Naime, oni su u Banoštoru upoznali Jovu Ačanskog, direktora tamošnje poljoprivredne zadruge. Od njega su nabavili grožđe „za ispeći nešto rakije, napraviti neku lozu ili, možda, malo vina – ma, nešto potpuno neozbiljno“.

  • Međutim, zadruga ušla u probleme, mi odlučili pomoći Jovi i, na kraju, mi preuzeli zadrugu, a Jovo počeo raditi kod nas. Eto, tako je cijeli taj zadružni kompleks postao – Fruškogorski vinogradi!

Mladim novosadskim yuppiejima, a to su tada bili Gordan i Pavle, veličina preuzetog kompleksa banoštorske zadruge nije ništa značila. Za njih je 100 hektara površine pod vinogradima bilo samo – broj!

  • U nekim analizama i praveći neke brojeve kao potpuni laici u proizvodnji grožđa toga smo se prihvatili. A i inače smo Pavle i ja uvijek bili spremni zagristi neki veći zalogaj, polako ga žvakati i od njega nešto napraviti. Vrlo brzo smo shvatili koliko je to velika priča.
  • Tada je još postojao „Navip Fruškogorac“. Prve godine od preuzimanja banoštorske zadruge nismo ni proizvodili vino nego smo prodavali grožđe Navipu. Godinu kasnije je Navip otišao u stečaj i to nismo nikada ni naplatili. Shvatili smo na tom primjeru koliko ništa ne znamo i potražili smo ljude koji su bili spremni svemu nas naučiti!

Za prve sadnje vinograda savjetovao ih je legendarni profesor Petar  Cindrić, dok su enološku pomoć u proizvodnji vina dobili od Jovana Popova. Gordan i Pavle su kasnije odlučili angažirati i Thierryja Haberera, sjajnog enologa s Korzike, suradnika Michela Rollanda, koji im je trebao „za brži i snažniji marketinški iskorak vinarije, ali i kao jamstvo za posao kojeg su se prihvatili“.

Jovan Popov je tada radio i za vinariju Do kraja sveta iz Kovilja te im je predložio da baš tamo „odrade“ i svoj prvi chardonnay. Dogovorili su se s vlasnicima vinarije, koja je tada proizvodila i inoks tankove, da im oni uslužno proizvedu vino, a Gordan i Pavle će im sve to platiti, kao i troškove buteljiranja.

  • Međutim, nije sve bilo odrađeno kako smo se dogovorili, chardonnay nije odležavao u inoks tankovima u vinariji, nego u nekoj plastičnoj bačvi na otvorenome i pojma nemam što se sve s njim događalo. Proizveli smo oko 2000 boca i s tim vinom izašli na Poljoprivredni sajam i tamo osvojili, ni krivi ni dužni – zlato. Bilo je to 2004. godine.

Tada su braća Bašić počeli razmišljati i o izgradnji vinarije. Dvojili su jedino treba li vinarija biti u vinogradu ili u Banoštoru.

  • Tada je postojao neki zadružni podrum koji je po ugovoru sa zadrugom bio na korištenju svim vinarima iz Banoštora. Bio je toliko neodržavan da se počeo urušavati. Sjeo sam s vinarima iz Banoštora i rekao im da ne mislim ne poštivati ugovor kojeg su imali sa zadrugom, ali sam ih upozorio da u tom slučaju moraju uložiti u obnovu podruma koji je prijetio urušavanjem. Ili, ako odustaju od prava služnosti u podrumu, neka se dogovore da taj ugovor raskinemo dobrovoljno. I oni kažu da će odustati od ugovora. Mi smo onda preuzeli taj podrum, vratili mu neki stari sjaj i sredili ga kako treba, on funkcionira i danas. E, tamo nam je bio prostor prve vinarije …
  • Vinarija Quet se rodila pod tim imenom 2008. godine, i to tako što smo raspisali natječaj za ime brenda i vizualni identitet. Bilo je raznih prijedloga, 30-ak, o kojima je vrijedilo razmisliti. I onda smo s autorom svakog od tih prijedloga dodatno sjeli i popričali. A Quet je, u stvari, bio ime prvog keltskog naselja u Banoštoru.

Pobjednička agencija je zaradila 1.500 eura. A priča o Quetu je priča o povijesti Banoštora i tamošnjoj tvrđavi iz razdoblja Kelta, o čemu se danas tragovi nalaze samo u literaturi koja se bavi poviješću tog kraja. A tamo se nalaze različiti podatci pa se ta tvrđava negdje spominje kao Quet pa Kvet, Kve, Q… Bilo kako bilo, Quet je ostao kao brend Fruškogorskih vinograda i to za sortna vina visoke kvalitete.

  • Tako smo krenuli i izuzetno dobro se raširili na tržištu sa chardonnayom, talijanskim rizlingom, pinotom crnim, pinotom bijelim, merlotom i sauvignonom blancom.
  • Što ste to napravili da ste se u kratkom roku uspješno pozicionirali na tržištu?
  • Naša filozofija od prvoga dana bila je da dobro vino ne mora biti skupo!

Nakon samo nekoliko godina poslovanja, braća Bašić su pokrenuli liniju vina koju su nazvali Fruškać. Za njih je Fruškać postala osnovna linija u kojoj su bijela i crna kupaža te rosé.

Kao što su pokrenuli i liniju premium vina, Tri sunca, u kojoj, zasad, egzistira samo traminac kasna berba. Ali, tvrdi Gordan, uskoro će još barem dva vina ući u tu premium liniju.

Iz razdoblja podizanja brenda i blitzkrieg ulaska na tržište Srbije svakako će ostati upamćeno da je Gordan uspio nagovoriti katoličkog biskupa Đuru Gašparevića da im ustupe za prenamjenu urušenu i zapuštenu crkvu Svetog Rudolfa. I to na 99 godina, uz privolu Vatikana!

  • Bio jednom sa mnom u vinariji moj dobar prijatelj, kipar Miša Cvetičanin, i gledali smo u toranj te crkve koja je 30 metara od vinarije. Kaže on meni:
  • „Što ćemo s crkvom?“
  • „Kako ti pada na pamet da uopće mi nešto možemo napraviti sa crkvom?“
  • „To bi bilo divno!“
  • Naime, ta crkva je nakon Drugog svjetskog rata postupno i u potpunosti devastirana, bila je župna crkva, dok u biskupiji nisu odlučili da sjedište župe bude u Čereviću. I križ sa crkve je skinut i završio je u Vinkovcima. Dakle, crkva je bila bez krova, otvorena, iznutra išarana i tako je stajala.
  • I, doveo sam se u situaciju da bih tu crkvu htio srediti, ali što raditi i kako to biskupu reći!? I tako ja načnem tu temu s jednim mojim prijateljem u Novom Sadu, a on meni da poznaje biskupa.
  • „Što nas košta da odemo porazgovarati s njim?“
  • „Ajmo onda!“
  • I odemo, biskup Đuro Gašparević nas primi, sjednemo, a ja ne znam ni kako započeti razgovor ni što mu reći. I onda mi se taj moj prijatelj obrati:
  • „Pa, reci mu!“
  • I tako se ja otvorim, ispričam biskupu tko sam i što sam te da bi od crkve htjeli napraviti neki multifunkcionalni objekt koji se ni po čemu ne bi kosio s pravilima crkve, a nazvali bi ga – Centar za istraživanje vinske kulture.
  • Biskup me saslušao i rekao da nema ništa protiv te ideje, ali s obzirom da investicija prelazi njegove ingerencije, pokazao je spremnost da Vatikanu pošalje upit za taj slučaj te da će mi javiti odgovor kakav god bio.
  • Prošlo je neko vrijeme, ja sam cijelu tu priču već stavio ad acta, a onda mi se javio biskup i upitao hoćemo li doći do njega ili on do nas, jer, kaže, dobio je od Vatikana dopuštenje da nam taj prostor iznajmi te da mu napravimo prijedlog ugovora. Tako smo i napravili i predložili najam na 99 godina za podizanje Centra za istraživanje vinske kulture. I u tom ugovoru je definirano da im kiriju plaćamo u vinu.

Premda je za cijeli taj projekt Gordan već sredio svu papirologiju, priča se još nije pomakla s početka. Jer, u međuvremenu je u javnost prodrla informacija da će se upravo u Banoštoru, nedaleko od crkve, graditi pristanište za riječne kruzere pa su braća Bašić odlučili pričekati ostvarenje te priče, a „konačni izgled Centra za istraživanje vinske kulture bit će takav da će s pristaništem izgledati kao dio jedne cjeline“.

  • Kada Centar bude u funkciji, predvidjeli smo da se tamo održavaju predstave, koncerti, predavanja, izložbe, vinska natjecanja i degustacije, sajmovi, a u posebnom dijelu je predviđeno osnivanje Fruškogorskog vinskog arhiva.

A onda će Gordan i Pavle pogotovo doći na svoje, jer, osim vina i silnih poslova koje uspješno vode, umjetnost je njihova velika strast. Tko god je bio u poslovnom središtu njihova imperija u novosadskoj Ulici Miroslava Antića, moga se uvjeriti i letimičnim pogledom na uredske zidove koliko braća vole, primjerice, slikarstvo.

  • Ne mogu sakriti sklonost koju gajim prema slikarstvu. Volim dobru sliku i okružen sam slikama i u privatnom i poslovnom prostoru. I nikada ih nismo kupovali samo kao ukras. Svaka od kupljenih slika morala je prethodno nekako da mi legne. I ne mogu reći da su me prema slikama privlačila imena autora ili, pak, njihova vrijednost.

Gordan tvrdi da je odnos prema slikarstvu, općenito, „stvar odrastanja i odraz obrazovanja“. A u njihovom slučaju veliku ulogu je odigrala mama Silvia.

  • Moja baka, mamina mama, bila je fotograf i imala je fotografsku radnju u Titelu te je završila fotografsku školu u Beču. I dok nije bilo kolor fotografija, ona ih je rukama bojila. I sada još čuvam te fotografije koje su bile rukom bojane. U mami je čučao taj neki poriv prema slikarstvu, ona je rođena 1944. godine, i do prije deset godina, osim onih crtkanja uz djecu, nikada se time nije bavila. I odjednom je odlučila početi slikati. Onda sam jednom svog prijatelja, Danila Vuksanovića, koji je kustos u Galeriji Matice srpske, zamolio da ode sa mnom do mame i vidi što to ona radi. On je pogledao slike i rekao joj:
  • „Pa vi, gospođo, izuzetno slikate!“
  • Ali, nije to stalo samo na komplimentu, jer joj je pomogao postaviti i izložbu u Kulturnom centru u Novom Sadu.
  • Valjda se to prenijelo i na mene…

Prva slika uopće koju je kupio, a sada je dio njegove velike zbirke umjetnina, bila je djelo Radivoja Berbakova, sjajnog banatskog slikara podrijetlom iz Kikinde, koji je svoje slike stvarao uvijek i samo u prirodi, nipošto u ateljeu.

  • Neki starac s konjima ore njivu bio je motiv te slike koja me bila naprosto vratila u djetinjstvo, energija kojom je slika zračila strašno mi je legla…
  • Inače, već desetak godina pomažemo rad Galerije Matice Srpske, i ove godine, kad slave 175 godina postojanja, tako smo se dogovorili, priredit ćemo dva vina, bijelo i crno, koja će biti iz naše vinarije i nosit će njihove etikete.

A i strast prema motorima, koja tinja od djetinjstva, donekle objašnjava raketni pogon kojim brode kroz bespuća poslovnih poduhvata, pa i u svijetu vina.

  • Obožavam voziti motor! To je ljubav iz djetinjstva, još iz doba kad me tata sa četiri godine stavio na motor kod neke mamine rodbine u Molu. Zamisli, stavio me na motor da vozim, a on je trčao za mnom!!!
  • Za moj prvi Tomos tata me natjerao raditi cijelo ljeto u novosadskoj rafineriji, a na kraju mi ga je kupio i bez mog financijskog sudjelovanja. Samo me htio natjerati da radim i tako je testirao moju volju za tim motorom. Dugo sam ga vozio, a onda je uslijedila dugogodišnja stanka, sve do prije dvadeset godina. Negdje mi se u glavi vrzmao Harley Davidson, na koji nikada prije nisam sjeo. Jedan moj dobar prijatelj, koji je znao za tu moju maštariju, zovnuo me jednom da dođem u neki kafić s njim nešto popiti. Ja tamo, a ondje parkirano 5-6 Harleya, kao i kombi na kojem se kočoperio logotip Harley Davidson. A ljudi oko motora kao iz američkih filmova, tetovirani, u kožnim prslucima, s bradama. Bio sam uvjeren da je on sve to smislio i da je negdje bila skrivena kamera, samo da me isprovocira. Sjednemo mi do njih, uđemo u priču, oni mi ponudiše ključ da sjednem i provozam se. Tada sam prvi put sjeo na Harleya! Kad sam se vratio, upitao sam je li na prodaju, oni mi odgovoriše potvrdno i – to je bilo to. Nakon njega sam kupio jedan klasični Harley, cruiser, Electra Glide, s njim se bez problema može voziti u komadu 600-700 km.

A možda je u pozadini svega i ljubav prema romskoj kulturi i duhu naroda koji je uvijek i svugdje znao živjeti život.

  • Ciganski ne znam, ali svaku njihovu pjesmu bih mogao prepričati!