Glazba mu je obilježila mladost, glazba mu obilježava i zrelost. U malenom podrumu/destileriji obiteljske kuće u Srijemskoj ulici na kućnom broju 93 u osječkom naselju Jug 2 neprestano svira jazz. Keith Jarrett, Dave Holland, Jack DeJohnette se nadmeću u virtuoznom muziciranju na klaviru, bubnjevima i basu, a usred prostorije prepune odležanih lozovača i rakija od marelice, šljive i dunje dominira bubanj. Idealna mizanscena života osječkog craft destilera Dražena Zelenike.
- Usuđujem se reći da bi za sve što sam prošao trebao poveći tom. Svojevrsni osječki Rat i mir! Nesvršeni student agronomije kome su ostala tek tri ispita do diplome, glazbenik, konobar, prodavač pijeska i šljunka, serviser i čistač mramora i pločica, pokretač prve osječke škole bubnjanja, neumjereni konzument piva, vjernik, edukator pijenja rakije…Niz bi mogao biti još duži, ali bitno je naglasiti da u svim tim životnim fazama uvijek je, nekad u pozadini, a češće u prvom planu, svirala glazba. Pa i danas, kad moje rakije odmaraju čekajući da netko dođe po njih, posljednje što će ih ispratiti jest jazz. Pitanje je samo uz zvuke kojeg majstora će otići odavde, hoće li to biti Miles Davies ili John Coltrane, priča Dražen Zelenika, samozatajni dobri duh slavonskih craft destilera, vječni mladić koji ni unatoč ozbiljnim boljeticama, teškom ranjavanju tijekom Domovinskog rata i 62 godine na leđima ne dopušta da ga napusti duh mladića koji je svojedobno bio ikona osječke rock scene.
Neka ostane zabilježeno da je Dražen 1980-ih godina svirao u kultnom Rodericku, alter rock bendu za kojeg Dražen danas tvrdi da je bio „50 godina ispred svog vremena“.
- Ne mogu reći da sam i ja odmah sve shvaćao i znao o čemu se radi kad je u pitanju Roderickova glazba. U Rodericku sam svirao bubnjeve. Ali, ja sam jedini glazbenik iz Osijeka koji je na subotičkom Festivalu mladih, koji je bio tradicionalna smotra mladih i neafirmiranih bendova s vrlo snažnim odjekom u bivšoj državi, na finalnoj večeri nastupao s dva benda!!! A riječ je o Rodericku i – Don Marcelu. A 1990. godine sam s Don Marcelom pobijedio na velikoj zaječarskoj Gitarijadi.
Prisjećajući se svojih glazbenih početaka krajem, Dražen tvrdi da je osječka rock scena krajem 1970-ih i početkom 1980-ih godina bila „izuzetno bogata i inovativna, sve je bilo puno događanja, a bendovi su nastupali od Skopja do Maribora i Križanki u Ljubljani“.
- Imali smo jako dobar funky band, Nessi, i sjećam se da je Studentski list naš nastup u Studentskom centru u Beogradu popratio golemom recenzijom preko cijele stranice koju su naslovili:
„Nessi mesi Funka!“
Prašili smo ko pravi!
Draženov životni imperativ bilo je neprestano usavršavanje i učenje. Jer, smatra, čovjek nikad ne može reći da sve zna i baš zato uvijek mora težiti učenju. Tako je 1985. godine otkrio legendarnog hrvatskog jazzera Boška Petrovića, upoznavši ga u Grožnjanu na njegovim tečajevima glazbe koje su vodili bardovi zagrebačke jazz scene poput Nevena Frangeša, Damir Dičić, Miroslava Sedaka Benčića, kao i brojni gostujući profesori iz Amerike, Švedske, Austrije…
- Moj profesor je bio Wolfgang Tozzi iz Salzburga. On je toliko utjecao na mene da sam to nazvao civilizacijskim iskorakom u životu. Ukratko, prije Grožnjana sam živio kameno doba, a tamo sam preko noći doživio Stevensonovu parnu lokomotivu i početak industrijske revolucije, toliki je to bio nesrazmjer onoga što sam zatekao u odnosu na ono što sam imao prije. Od profesora Tozzija sam naučio da te naprijed mogu voditi samo dvije stvari – samokritika i konstruktivna kritika.
Po povratku iz Grožnjana, kojeg je pohodio u još dva navrata sljedećih godina, Dražen je u Osijeku pokrenuo bubnjarsku školu kroz koju je prošlo 60 mladih bubnjara.
- Motiv mi je bio učiniti bubanj dostupnim širim masama, da ljudi shvate da se i bubanj, a ne samo drugi harmonijski instrumenti, može naučiti kroz note i edukaciju. Do moje škole bubnjanja, u kojoj je veliki obol, potpuno besplatno, dao i Ratko Divjak, tako nešto u Osijeku nije postojalo.
Bubanj, za razliku od drugih instrumenata, ne trpi kampanjski pristup, morate svaki dan vježbati. Eno nam onaj čuveni film Whiplash, Ritam ludila, u kojem se to na malo možda presurov način demonstrira. I ja sam inzistirao na drilu, jer bez toga nema ništa! Jedan od razloga zašto sam prestao voditi školu bubnjanja, koja je trajala pet godina, jest što su polaznici u konačnici sami odustajali zbog svojeg nerada. Inzistirao sam na vježbanju i nisam mogao samo uzimati od njih novac i gledati takav njihov odnos prema učenju – uzimali bi palice u ruke samo kad bi došli kod mene!!! Džaba što mu ja napišem domaću zadaću, usta mi se osuše pričajući im, on tu vježba kad je sa mnom, a kad ode kući – ništa. I tako prvi put, drugi put, treći put, dok mu četvrti put ne kažem da je dosta i da više ne mora dolaziti.
Paralelno sa školom bubnjanja, Dražen je krajem 1980-ih godina radio i kao čistač i perač mramora. Bilo je to u vrijeme otvaranja golemog turističko-zdravstvenog kompleksa u Bizovačkim Toplicama. Kaže, to je bio posao na kojem je zaradio veliki novac, toliko velik da više nije osjećao potrebu za strojevima koji su mu omogućili financijsku stabilnost. Štoviše, bacio ih je, u potpunosti je potisnuo iz primisli tu svoju poslovnu epizodu.
U listopadu 1991. godine, Dražen je, kao pripadnik Hrvatske vojske, bio teško ranjen u području abdomena. A i kuća u Srijemskoj ulici bila je pogođena s dva izravna pogotka topovskim projektilom.
- Više nisam bio za rat, kuća je bila srušena, morao sam od nečega živjeti pa sam se zaposlio kao konobar u pizzeriji Ness, gdje sam bio do 1994. godine. Tamo je zalazio moj kasniji poslodavac kome se svidjelo kako radim pa me zovnuo da pređem kod njega i vodim poslovanje Cappucina, tada najpopularnije osječke kavane. U Cappucinu sam bio dvije godine, a nakon toga su me zvali u Hidrogradnju, gdje sam vodio poslove prodaje šljunka i pijeska punih 25 godina.
Poučen iskustvom da se nikada ne smije osloniti samo na jedan posao, Dražen je 2004. godine odlučio posaditi voćnjak. O poljoprivredi nije znao ništa, kao što nije znao niti hoće li se baviti prodajom voća ili proizvodnjom rakija. Znao je samo da mora stvoriti alternativne uvjete za život, jer „osloniš li se samo na jedno, grdo ćeš nadrljati!“
- Netko me nagovorio na kupnju zemlje, premda sam s poljoprivredom imao veze kao s rakunima u Americi. Kupio sam još 10-ak parcela zemlje. I što posaditi? Ispitivao sam godinu dana tržište i izabrao krušku, jer, ne bude li išla prodaja voća kao konzumnog, od kruške ću uvijek moći napraviti rakiju. Tako je i bilo. Nakon 4-5 godina bezuspješnih pokušaja prodaje voća – za otkupljivače ono je bilo ili prevelika ili presitno ili prežuto ili ima previše točkica ili je ovakvo ili onakvo, zaključio sam da više ni kilogram voća neću nikome prodati. Bilo je to negdje 2017. godine.
Kad se odlučio na proizvodnju rakije, o tome nije imao pojma, predznanje, kao i iskustvo, bilo mu je nikakvo. No, u Baranji u mjestu Popovac, tada je živio „bard proizvodnje rakija“, Milan Šarić, profesor i autor udžbenika iz matematike.
- Ono što čovjek zna je blagoslov Božji i uvijek znanje treba podijeliti s drugima. Znate, nije znanje znanje znati nego je znanje znanje dati! Milan Šarić je bio moj Božji blagoslov!
Došao sam jedan dan kod njega, pozdravio ga, srdačno mi je uzvratio, a ja mu odmah s vrata kažem da imam dva hektara krušaka od kojih bi proizvodio rakiju. Odgovorio mi je da nema nikakvih problema i da će mi vrlo rado pokazati sve što me zanima. On je bio sinonim za viljamovku, a kasnije se s njegovim imenom poistovjećivala i marelica. Mislim da mu je bilo simpatično kad sam mu rekao da, zapravo, gotovo i ne razlikujem kruške i jabuke!!! Rekao mi je da to nije nikakav problem, ali da vrijeme kad sam mu se pojavio na pragu kuće nije bilo idealno za poduku.
„Dođi svaki dan kad počne beba sredinom kolovoza i sa mnom ćeš sve proći, od branja i ukomljavanja do odležavanja, pokazat ću ti kako ćeš peći, kako muljati, kako peći, to je jedan ciklus od nekoliko mjeseci, dođi kod mene pa ćeš to sve proći, vidjeti i pitaj sve što te zanima.“
Tako je i bilo. Uvijek mi je bio na raspolaganju što god mi je trebalo. I to je to, kad tebe netko kruhom, ti njega šleperom kruha! Dobro se dobrim vraća.
Osim savjeta Milana Šarića, Dražen je manijakalno počeo surfati po internetskim bespućima, a tamo je otkrio i Ninoslava Nikićevića, nespornog autoriteta u Srbiji za voćne rakije, čije priloge na YouTubeu je gledao desetke puta. I, najbitnije, barem tako tvrdi, nije se ustručavao eksperimentirati. Kaže, „koliko god postoje neke zakonitosti u proizvodnji rakije, toliko u najvećoj mjeri ne postoje nikakva ograničenja“!
- Jesi li uopće prije toga pio rakiju?
- Da, ali slabo. I to samo zato što nije postojala neka standardizacija, što je i danas krucijalni problem tržišta žestokih alkoholnih pića u Hrvatskoj.
Rakija se pojavila iz poriva da nešto radim, ja sam radoholičar, a bez obzira na bolest više od deset sati dnevno sam na nogama. I krenuo sam. U početku rezultati nisu bili bogzna kakvi.
- Koliko su ti brojna poznanstva i prijateljstva koja si stekao kroz različite poslove kojima si se bavio bila neko jamstvo da ćeš, barem, preko njih imati sigurno tržište za svoje rakije?
- Nećeš vjerovati, ali na nikoga od njih nisam računao kad sam ulazio u posao s rakijama. Moja deviza je bila da moje rakije moraju pričati same za sebe, kupca ne treba zanimati ni tko sam ja ni kako se zovem ni odakle dolazim ni boja očiju ni vjera ni nacija – proizvod mora pričati za sebe. To jest sporiji način otvaranja tržišta i širenja posla, ali se pokazao ispravan. Ja svake godine imam rast od 10-12 posto, što je vrlo održivo.
Dražena nećete naći na Facebooku, Instagramu, nema svoju internetsku stranicu, medijski ne postoji, ali – njegova priča uistinu neprestano raste.
- To ti je, prijatelju, kapilarni marketing. Razvidno je da moje rakije pričaju dobru priču pa sam, valjda, zato i došao do godišnje proizvodnje od oko 1.500 litara pet različitih rakija – Marelica, Travarica, Šljiva, Viljamovka i Loza, te četiri likera. I, ništa manje bitno, 99 posto svoje proizvodnje prodam na kućnom pragu, u destileriji, nakon degustacije koju organiziram za svakoga tko dođe i koga zamolim da odvoji pola sata da mu ispričam svoju priču.
I svima govorim da rakiju ne smiju piti iz hladnjaka, jer led u rakiji je svetogrđe, on sakriva mane rakije. Kad rakiju natočiš u čašu, desetak minuta ostavi i tek onda prinesi ustima. I treće, ne možeš ti meni nakon fiša, dvije litre vina i pljuge doći probati rakiju!!!
Jedno od pogrešnih predrasuda je i da te rakija mora protresti, jer, u protivnom, to nije to. Kad to vidim i čujem, onda ljudima kažem da uzmu kerozina, tad će ih sigurno odmah maznuti u glavu.
Ukratko, nama kronično nedostaje kulture stola!
A za prvi ugostiteljski stol na kojem su se počele nuditi njegove rakije Dražen se izborio po otvaranju Didinog konaka u Kopačevu. Došao je do Šimuna Bubala, danas nažalost pokojnog vlasnika tog reprezentativnog objekta na obodu Kopačkog rita, predstavio mu se kao proizvođač rakija i zamolio ga da ih kuša i stavi u ponudu.
- Na to će Šimun meni da on rakije ne pije, ali, „ovako ćemo – ajd ti donesi nekoliko boca, pošteno ću ti ih platiti, ako ih ljudi prihvate, radit ćemo, ako ih ne prihvate, nećemo raditi!“
Donio sam mu 10 boca viljamovke i od tada stalno radimo. A tamo se još mogu naći moj liker od maline i šljivovica.
U kratkom razdoblju bavljenja proizvodnjom rakija, Dražen je vrlo brzo u svoju poslovnu filozofiju uglazbio „pet zlatnih pravila od kojih nema odstupanja“.
- Na tisuću litara proizvedene rakije u mjesec dana moram uplatiti u proračun 12.000 kuna trošarine. Kad ću ja to prodati, to njih ne zanima! A moje prvo zlatno pravilo je da rakija ne može ići u prodaju dok ne odstoji minimalno godinu dana. Jer, nema tog stručnjaka koji rakiju može bolje i više unaprijediti od – vremena!
Draženova viljamovka tako završava u otvorenim inoks bačvama u kojima „lapi“ 3-6 mjeseci, a poslije toga još tri i pol godine u bačvama. Rakija od marelice odležava u bačvama tri godine, a travarica čak sedam godina.
Drugo zlatno pravilo jest da nijedna njegova rakija ne izlazi na tržište bez prethodne analize Zavoda za javno zdravstvo. Kaže da se odlučio na takav potez, jer je shvatio da kvaliteta rakija drastično varira kod brojnih proizvođača.
- A to ruši sliku o rakiji kao fantastičnom proizvodu, našem ponosu, kojeg se zbog nedostatka kontinuiteta u kvaliteti često naziva – brljom! Puno ljudi ne zna razlikovati metilni od etilnog alkohola. Ja vadim 7 litara od 100 kg komine, a netko 15 litara. I onda mu nije jasno što je pošlo po krivu.
Pričajući o svojoj fenomenalnoj lozi, Dražen otkriva i svoje treće zlatno pravilo.
- Sve svoje rakije proizvodim od voća. U slučaju loze, većina proizvođača kao bazu koriste kominu. Takve loze trebale bi se zvati komovice. A razlika između loze i komovice je kao nebo i zemlja! Moja loza se proizvodi od grožđa, ona je kupaža tri različite sorte – traminca, muškata hamburga i irsay olivera iz dvije različite godine. Kom radim u anaerobnim uvjetima, bez prisustva zraka, i u posebnim prostorijama u kojima temperatura prostorije ne prelazi 18 stupnjeva, jer ne smije se dogoditi burna reakcija pri ukomljavanju pa da sve iskipi i ishlapi.
Četvrto Draženovo zlatno pravilo jest da su sve njegove rakije – prepečenice.
- Velika većina to ne radi, jer je to dvostruki posao. Ja svaku litru dva puta pečem. Nešto izgubim u količini, ali dobijem na kvaliteti.
I peto zlatno pravilo – sve njegove rakije odležavaju u barik bačvama.
Dražen smatra da je dunja najkompliciranije voće za proizvesti rakiju.
- Nekad su stari Šokci dunju brali nakon dva mraza i stavljali je u ambare u žito ili ječam, vadili pred Uskrs, onda u repari mljeli, čekali do 1. svibnja i tek u svibnju pekli rakiju od dunje. To je naša tradicija. No, danas to nitko niti zna niti spominje.
Priča o rakiji od dunje i podsjećanje na tradiciju najbolja je ilustracija lika i djela Dražena Zelenike. Neumorni edukator! A pritom u pozadini svira jazz, neodvojivi dio svake njegove priče o rakijama.
