Branko – Bire – Luka, otočko sveto vinsko trojstvo

190

o

Branko Cebalo i Frano Milina – Bire veliki su prijatelji Luke Krajančića. Moglo bi se reći, čak, da njih trojica zajedno čine vinski trijumvirat Korčule. Otočko sveto vinsko trojstvo. Njihov odnos, osim što je vrlo prijateljski, pun je međusobnog poštovanja. Uostalom, priča o vinskoj Korčuli nezamisliva je bez njihovih vinskih priča koje su i udarile temelj suvremenom otočkom vinarstvu.

  • Branko i Frano žive i rade u Lumbardi, iz istog su mjesta, ali dva su potpuno različita svijeta – priča Luka o njima.

Branko i kod Luke i kod Frane uživa ulogu otočkog vinskog patrijarha, ne samo zbog toga što je stariji od njih i što se prvi na Otoku odlučio pokrenuti privatnu vinariju s vlastitom etiketom nego i zbog nevjerojatne lucidnosti kojom, prepričavajući anegdote o malim ljudima, dubinski secira korčulanski mentalitet. Poput Luki omiljene zgode o Pupnajki i stadu ovaca koju Branko neizostavno mora svaki put iznova prepričati kad se negdje nađu i zasjednu do sitnih sati.

  • Jedna Pupnajka pasla ovce, pasa je neko i reko: Teta, što činite?
  • Pasem ovce.
  • Imate dosta toga?
  • Ima, ima. Ima ih – 50. Ne znam, više, više, više – 34!
  • Ta priča možda najbolje oslikava otok Korčulu – tvrdi Luka.
  • Kakav je bio pogled iz Čare na nekoga tko je odlučio, poput Branka, tako rano krenuti u privatne vode?
  • Iz Čare ili moj pogled kao Čaranina, to su ti dvije različite stvari, ha, ha, ha?
  • Tvoj pogled, naravno…
  • Branko je bio svojevrsni Don Quijote, ali neke sredine bez Don Quijotea – nema! Upoznali smo se krajem 1980-ih ili početkom 1990-ih godina, on je s nekima iz Ministarstva poljoprivrede dolazio kod mene u Zavalaticu pa smo se družili…
  • Ja sam ti bio dobar s bratom, domeće Branko.
  • Je, s bratom si mi bio dobar. Kad sam čuo da je Branko otišao u privatne vinare, meni je zazvonio neki ‘klik’ pa sam si rekao kako bih i ja to mogao biti…

A Branko je, uistinu, kao Don Quijote, tvrdoglavo krenuo u ostvarenje svoje vinske priče sredinom 1980-ih godina, kad postati privatni vinar baš i nije bila lagana zadaća.

  • Čak pet godina mi je trebalo ploviti kroz papirologiju i administraciju da bih samo napravio elaborat koji se danas zgotovi za mjesec dana. Prvo vino u butelji sam tako napravio tek 1991. godine. To je bilo pet godina maltretiranja, a procedura je bila takva da se, praktički, inzistiranjem na sitnim detaljima samo odbije pojedinca od odlaska u privatni posao. Ni sam ne znam koliko je komisija i komisija dolazilo i pratilo razvoj elaborata koji mi je trebao zasvijetliti zelenim svjetlom i učiniti me, tako, prvim vinarom južno od Zagreba koji je napravio vino sa svojom etiketom.

Branko je završio za električara, u Kanadi je boravio šest godina, gdje se bavio poslom u svojoj struci, da bi se po povratku u Hrvatsku zaposlio u pošti i tamo 20 godina radio kao monter. U vinsku priču je uplovio neposredno prije isteka radnog vijeka. Kaže, otac mu je bio na izmaku snaga, a nije htio pristati bit taj „koji će zbog nekog posla u pošti, koliko god taj posao bio dobar i dobro plaćen, prekinuti obiteljsku tradiciju“.

  • Moj otac je bio među većim proizvođačima grožđa, koji je u svoje vrijeme Poljoprivrednoj zadruzi Blato predlagao da uzmu grk i tu sortu dignu na jednu veću razinu, jer privatnici to tada nisu mogli napraviti. Od njega sam naslijedio jedan hektar vinograda koji imam i danas! Ja se nisam širio, radio sam više na podizanju kvalitete, a ne na povećanju vinograda. Djeca su bila mala, ja sam bio sam i nisam se htio zamarati, jer nisam znao kako će sve proći.

Premda je Branko bio pionir u obnovi proizvodnje grka te samim tim i sinonim za tu sortu, zvuči zapravo nevjerojatno da se u cijeloj Lumbardi nigdje ne može pronaći putokaz za njegovu vinariju.

  • Pošto sam prvi počeo proizvodnju grka, a stara poslovica kaže da se nitko u svom selu nije proslavio, tako je to bilo i s mojim grkom. Počeo sam prvi nuditi buteljirani grk, naivno vjerujući da će ljudi biti oduševljeni što u svom mjestu imaju vino, a ispalo je drukčije – u Lumbardi i na cijelom otoku uopće nije bilo zanimanja za mojim grkom. Onda sam morao ići dalje, u Split i Dubrovnik, gdje sam vino prodao bez problema. Toliko je dobro išlo da su ljudi pitali imam li ga još. I te stare mušterije imam i dan danas, otresao sam se neplatiša, imam iste distributere od prvoga dana. I to vam je to. Moje vino je, dakle, uglavnom unaprijed prodano i nemam potrebe za postavljanjem putokaza, jer ljudima nemam što ni prodati na kućnom pragu. I druga stvar, kušaonica mi oduzima puno vremena, i s njom samo gubim vrijeme, ništa ne dobivam. Zato ja nemam putokaz niti bilo kakvu oznaku koja ukazuje da se ovdje proizvodi vino.

Do njegove vinarije dolazi se skretanjem s glavne ceste, pored nadstrešnice za čekanje lokalnih autobusa, uskom uličicom prema Crkvi svetog Roka (prva kuća s lijeve strane!) ili, ako volite šetnju, kroz polje, prolazeći ispod prekrasne korte koju je njegov prijatelj, umjetnik Krešo Skozret, nazvao „svečanim ulazom u svijet vina“. Ta korta, koja dominira na etiketama za grk, opolo i plavac Vinarije Cebalo, vjerojatno je jedina građevina na imanju koju Branimir nije osobno izgradio.

  • I ove kolone u kućnom vrtu, koje mnoge asociraju, netočno, na Grčku, moj su rad. I inače se volim igrati s kamenom. Znate, Lumbarda je poznata kao kamenoklesarsko mjesto, odavde je kamen išao svugdje po svijetu.

Kad je Branko svojedobno s ocem odlazio podizati mreže, bio je strastveni ribolovac. Ronio je na dah, ali i s bocama, „cijelu svoju mladost“, a najveći “trofej” bila mu je golema kirnja od 40 kilograma!

  • Nikada nije bilo straha, ribe je bilo u izobilju. Sad mi više nije to neka fora. Danas se s osmijehom ponekad prisjetim takvog načina života.

Nakon jednog takvog izrona Branimir je odlučio provesti u praksu ideju koju je njegov otac poput tantre godinama ponavljao odgovornima u Poljoprivrednoj zadruzi Blato, koja je otkupljivala sav grk s otoka.

  • Dugo sam razmišljao o očevim riječima, Poljoprivredna zadruga Blato uistinu nikada ništa nije poduzimala na podizanju kvalitete sorte za koju smo bili uvjereni da može biti naš ponos. Štoviše, njima je grk služio samo da bi njime podigli svoja lošija vina od drugih sorata. S druge strane, nije štimalo ni plaćanje, davali bi nam novac nakon dvije godine, možete zamisliti koliko je to u konačnici bilo s onom inflacijom koja je bila u tisućama postotaka. Netko se jednom bio pohvalio da je za cijelu svoju intradu nakon dvije godine dobio toliko da je mogao kupiti tek kutiju duhana. Rekao sam da tako više neće ići. Nije sve to imalo smisla i odlučio sam sam pokrenuti vlastitu vinsku priču, unaprijediti kvalitetu grka i svima dokazati da je ta sorta bezrazložno bila podcijenjena sve te godine. Da nije bilo očeve vizije u koju sam čvrsto vjerovao, tko zna bi li uopće izdržao sve te godine u borbi za kompletnu papirologiju koja je bila preduvjet za ulazak u svijet privatnog vinarstva. Ne zaboravite, bio sam među tek nekolicinom onih koji su u bivšoj državi privatno krenuli u vinarstvo.

Luka kod Branka izuzetno cijeni odlučnost koju je pokazao kad se jednog dana samo pojavio na svom radnom mjestu u Pošti i rekao da „od sutra prestaje tamo raditi i postaje – vinar“!

  • Na koncu je bila i ta priča, da. Na to su dosta utjecale obiteljske okolnosti. Moj otac je bio star, a ja sam iz obitelji koja se bavila vinom, maslinovim uljem i kamenom, dok nas nije počeo kvariti turizam. Nisam imao puno izbora, trebao sam odlučiti – ili nastaviti obiteljsku tradiciju ili prekinuti. A prekinuti bilo me sram! I ne bih to nikada uradio. A za nastaviti se trebalo odlučiti između cijelog radnog vremena u Pošti, gdje sam tada radio, i raditi vinograd i masline poslije radnog vremena. Tako sam odlučio napustiti firmu i poći doma.
  • Koliko je trajala procedura pribavljanja dokumentacije za postati privatni vinar?
  • Pet godina! Pet godina sam se s njima rađa. Mene je tada jako ljutilo što smo grožđe donosili u otkup koji se plaćao jako nefer. Počeo sam malo odvajati šumu od drveća i vidio sam da to ne ide nikuda, jer se grožđe upropaštavalo već ovdje na lozi, a dugo je moralo stajati jer blatsko grožđe prispijeva kasnije, grk ranije. E sad, oni su zbog grka morali ranije otvoriti podrum i onda su to otezali, ostavili nas još tjedan kasnije, a grožđe je u tih sedam-deset dana već bilo dosta oksidiralo na lozi. Ili su grožđe ostavljali u najlone… Sve me to jako ljutilo. Opet, počeo sam malo čitati i proučavati kako se vino radi, zainteresirao sam se…
  • Počeo si i ostao sve ove godine na jednom hektaru vinograda. Nisi se htio širiti ili…?
  • Imao sam ja ideja. Međutim, okolnosti mi nisu išle pod ruku. Imao sam malu djecu, prvo kći pa sin pa sam se rastao, tko zna što će biti u budućnosti, idem ja polako. Radije sam htio uživati u životu nego sve investirati i dati u to. Razmišljao sam malo po malo ići na više, no za to je trebao podrum koji je u to doba koštao puno i sam si ga morao financirati, a to je bilo neizvodivo. Čak sam dao napraviti neke studije izvodljivosti, koliko bi to koštalo, i svatko mi je rekao da će mi se to kasnije isplatiti.
  • Kakvo je bilo početno iskustvo s distribucijom prvih butelja?
  • To je tada bila ideja koja se nije smjela ni izgovoriti, svi su iz vinskog svijeta današnjih eminentnih profesora dolazili i defilirali mojim vinogradom vidjeti što ja radim. Dakle, trebalo je na kraju to vino staviti u boce, a tko će ti dati boce, nema boca, nema čepova, nemaš se kome obratiti… Ti danas klikneš nešto na internetu i za sve odmah dobiješ odgovor i rješenje. Sjećam se da sam u Trst išao kupiti pumpu za vino! Pa kasnije filter, čepilicu…Nije bilo ničega! Interesantno je to bilo u početku, jer ne znaš od koga uzeti znanje. Dakle, ti se boriš da ti netko da neko znanje, a nitko ti ga ne da, jer, s jedne strane, to do tada nije bilo dopušteno, pa se svatko plašio. Zbog mene su se svi posvađali, pola je ljudi podržavalo to što radim, a pola je bilo protiv. Ja sam kupovao bačve što su ih ovdje dolazili prodavati oni Srbijanci koji su ih prodavali kao gudiniće.

Dakle, ja sam napustio Poštu i krenuo raditi privatno. Uz to je propala i blajska zadruga i imao sam ideju da ovdje osnujemo zadrugu, ali ne na način na koji se to radilo u Blatu, nego da se mi svi skupimo i od toga svi imamo koristi kao što je praksa u svijetu. Ja sam živio u svijetu i vidio sam uspješnih zadruga u svijetu koje nisu bile ove socijalističke, tamo se znalo tko pije i tko plaća i dijelilo se kako treba. Bilo je to doba pretvorbe i privatizacije, išao sam u Split u arhiv i našao sve dokumente o bivšoj zadruzi. Ljudi su u Lumbardi na „prisilno-dobrovoljnoj“ bazi izgradili onaj Zadružni dom i, kao i svi zadružni domovi u Dalmaciji, jedan dio je služio za trgovinu, drugi za kulturu, a treći dio za eventualni podrum. U pretvorbi i privatizaciji ljudi koji su za ništa dobili taj Zadružni dom htjeli su to za sebe, a ja sam im govorio da je to od sela i da prava privatizacija znači da to treba vratiti pravim vlasnicima.

  • Sjećaš li se prvog restorana koji ti je uzeo boce?
  • Nautika mi je, nakon što je vlasnik Mato Đurović kušao vino, uzela grk za vino kuće.

U počecima, kad se još bavio ispunjavanjem silne papirologije, Branku je veliku pomoć pružio Uwe Kitzinger, lumbarajska „maskota“, veliki prijatelj Hrvatske, čovjek koji je sve donedavno, a blizu je 100. rođendana, nezaobilazno svake godine pohodio Lumbardu, gdje na vezu drži svoju drvenu jedrilicu, i tamo boravio nekoliko mjeseci. Uwe, prepoznatljiv i po povezu preko desnog oka, javnosti u Engleskoj, u koju je došao kao izbjeglica iz Njemačke 1939. godine, postao je poznat kao prvi britanski ekonomist u Vijeću Europe u Strasbourgu, gdje je bio imenovan davne 1951. godine na mjesto tajnika Ekonomskog vijeća. Uweov životopis je prebogat, od gostujućeg profesora na katedri Međunarodnih odnosa na Sveučilištu West Indies, savjetnika u Fundaciji Rockefeller na obuci diplomata i ekonomista za preuzimanje dužnosti u novoosnovanim karipskim zemljama, gostujućeg profesora na Harvardu, gdje je od Henryja Kissingera preuzeo seminar o Europskoj politici, osnivača Templeton Collegea u Oxfordu… Osnovao je, i bio prvi predsjednik, udrugu koja je predvodila prikupljanje sredstava za velike projekte poput tunela ispod La Manchea, a sa suprugom Sheilom, koja je preminula prije nekoliko godinae  i bila je ponajveća svjetska aktivistica u borbi žena da se same izbore za pravo poroda u vlastitom domu, 1991. godine je pokrenuo kampanju Lentils for Dubrovnik,  kojom se prikupljala i slala humanitarna pomoć izbjeglicama u Hrvatskoj.

E, ta velika zaljubljenost u Hrvatsku posljedica je dramatične noći prije 40-ak godina, kad je Uweova neiskusna posada uzrokovala nasukavanje njegove jedrilice koja je potom potonula na 40 metara duboko dno Jadrana nedaleko otočića Bisače u blizini Lumbarde. Uwea je spasio Branko Cebalo, tada još uvijek zaposlenik lokalne pošte na Korčuli, koji se, stjecajem dramatičnih okolnosti, našao u blizini i odustao od vađenja svojih mreža…

  • Išao sam s ocem na ribe, podići mreže, jer spremalo se olujno jugo. Trebalo je izbjeći nevrijeme i spasiti mreže. No, kad smo iza otočića Bisače vidjeli jedan jarbol kako stoji nakrivljeno, a ne uspravno, sve nam je već na prvu bilo jasno. Samo smo se pogledali i bez riječi tamo zaputili, jedrilica je bila s vanjske strane, na otvorenom, gdje šiloko vrlo jako puše. O mrežama i ribi nismo ni sekundu razmišljali, trebalo je djelovati žurno, poglavito kad smo se približili i vidjeli da na razbijenoj te na grote nasukanoj jedrilici stoji nekoliko ljudi. I moja sestra, koja je malo prije mene krenula vaditi mreže, također je vidjela isto što i mi, odmah je krenula tražiti pomoć, prisjeća se Branko događaja koji je od Uwea stvorio velikog promotora lumbarajske sorte grk na svijetu.

Branko se s ocem žurno uputio prema trajektu, koji prometuje između Korčule i Pelješca, tražeći od njegove posade da isplovi i pokušaju izvući jedrilicu prije dolaska oluje. Naravno, posada ga je poslušala i odmah su se trajektom zaputili u akciju spašavanja. Nažalost, zbog prevelike rupe na trupu, jedrilica je, nakon što su je izvukli sa grota, potonula na dno mora.

  • Uwe je sve to bio promatrao s trajekta, tada se još nismo upoznali. No, kad je na trajektu čuo za nas, pozvao me da tu večer dođem u restoran Adio Mare u Korčuli, kako bi mi se zahvalio za sve što smo učinili u namjeri da spasimo njega, njegovu posadu i jedrilicu. Kasnije nam je ispričao da je imao uistinu lošu posadu, neznalice, koja je bila jedini i isključivi krivac za havariju koju su prošli. Motor im nije radio pa su jedrili, uputili su se po noći s Mljeta na Korčulu. Međutim, došli su u ovaj arhipelag Korčulanskog otočja, za koji nisu znali kako izgleda, i odlučili su jedriti dok ne svane i ne vide gdje će ući prateći svjetionike Sestrice i Ražnjić. U svakom slučaju, brod im je završio na dnu, mi smo navečer završili u Adio Mare i on mi je rekao da su mu ovi iz Mediteranske plovidbe rekli da tu više nema što tražiti, da može poći doma i eventualno od osiguranja pokupiti neki novac. Ja sam mu rekao da to ne dolazi u obzir i da ne može ići doma i tek tako ovdje ostaviti brod, makar i na dnu mora, jer je na brodu nafta, treba legalno završiti priču, a nije da je nemoguće izvući brod i na kraju ga popraviti. Uglavnom, on se začudio, ali dao mi je za pravo to što sam mu rekao. Krenuo sam odmah u ostvarenje te ideje, našao dvojicu lokalnih ronilaca profesionalaca, napravili smo plan izvlačenja broda, oni su ga pripremili za dizanje, a ja sam uzeo dva tjedna godišnjeg odmora i angažirao trajekt Mediteranske plovidbe. Uz dosta muke smo brod podigli s dna mora i uz pomoć trajekta oteglili ga u škver u Inkobrod na Korčuli gdje smo ga popravili. I dan danas je u plovidbenom stanju!

Branko danas tvrdi da je sve što se tada dogodilo u spašavanju jedrilice dovelo do njihovog velikog zbližavanja, a marina u Lumbardi je postala Uweova matična luka iz koje svake godine neizostavno kreće na krstarenja Jadranom. Branko i Uwe postali su veliki prijatelji!

  • Uwe nešto predstavlja u Engleskoj u tamošnjem i političkom i gospodarskom establišmentu. On je među nekolicinom ljudi koji su Englesku doveli u Europsku Uniju, a sad je, zbog svega što se dogodilo s Brexitom, vjerojatno među najtužnijim Englezima. Jednom prilikom sam ga pitao kako je dospio u politiku, na što mi je odgovorio da je završio ekonomiju i uvidio da političari ne slušaju ekonomiste te da je svojim primjerom htio promijeniti situaciju i politici dati neko ekonomsko znanje.  Uglavnom, bio je svugdje vrlo uvažen. Ja sam njemu još 1980-ih godina rekao što će se dogoditi kod nas, a on nije mogao u to vjerovati. Dogodilo se, nažalost, ono što sam predvidio da će se dogoditi. Kad je počeo rat, bio sam toliko slobodan, kad su ovdje smještene izbjeglice, svi hoteli su bili puni, nedostajalo je hrane, nazvati ga i upitati može li nešto učiniti za sve te ljude i nekako pomoći. Rekao mi je da mi puno duguje, da može puno učiniti i da je to najmanje što može učiniti za mene. Uglavnom, sa svojom ženom Sheilom, s kojom ima pet kćeri, poslao je pet tisuća  tona hrane, medicinske pomoći i svega što nam je trebalo. I postao je veliki zaljubljenik u naš grk i promotor tog vina diljem svijeta! Meni je uvijek govorio da voli crna vina, ali da mu je prije svih crnih vina – grk. Kad dođe ovdje, najradije pije grk.

Kod Luke nema povrijeđene taštine kad se pred njim njegovi prijatelji hvale kvalitetom svog grka. Štoviše, u njegovoj životnoj filozofiji Otok je na prvom mjestu, a pošip i grk su, ipak, dvije autohtone korčulanske sorte. Uspjeh jednog korčulanskog vinara uspjeh je svih vinara Korčule. Uspjeh grka uspjeh je i pošipa!

  • Ako govorimo o pošipu i grku, kao dvjema najvažnijim korčulanskim autohtonim sortama, pošip je značajniji upravo zbog činjenice da se počeo širiti i nije se zadržao na uskom prostoru Čare i Smokvice, odnosno u samim počecima najviše Čare. Pošip danas već ima atribut hrvatskog bijelog vina. E sad, grk je superzanimljiva sorta prvenstveno zbog toga što je dvospolac, on ima funkcionalno ženski cvijet i treba oprašivača. I našli su da plavac mali u isto vrijeme cvjeta kao i grk. Vjerojatno i zbog toga grk se nije toliko proširio izvan Korčule, premda ima i takvih pokušaja na Pelješcu, što smatram da je jako dobro.

S takvim razmišljanjem Luki je najnormalnije da na svakom izvanotočkom predstavljanju vinske Korčule neizostavno budu zajedno i pošip i grk. Ili, govoreći u imenima, Korčula je nezamisliva bez Luke i Frane Miline Bire.

  • Bire je nevjerojatno vrijedan čovjek, on s posebnom ljubavlju priča o tom svom grku kao o nečemu najvrjednijem na svijetu. On misli da su njegova vina puno bolja od onih što rade drugi vinari. I to je dobro.

Luka i Bire su se upoznali kroz rad udruge Društvo prijatelja vina u tradiciji življenja, kako ju je već nazvao legendarni sveučilišni profesor Nikola Mirošević, podrijetlom iz Blata.

  • Bire je zanimljiv i zbog činjenice što je njegov pristup i jednostavan i složen. Kad bismo radili neku prezentaciju, naš veliki prijatelj Dražen Matković, pokojni sommelier iz restorana Lešić Dimitri, uvijek je pozivao mene da budem domaćin pošipa, a Bireta da bude domaćin grka. Predstavljajući svoja vina ja sam uvijek uz sebe vukao i oca i mater i dida i babu i cilu tu filozofiju života na otoku ko jedno teško breme. A onda bi poslije mene došao Bire i počeo  pričati priču auditoriju, koji je otvoren za komunikaciju, pomno slušaju i kušaju vina, o jednom doživljaju na početku svoje vinske priče o prvom javnom istupu izvan Korčule, i to u hotelu Esplanade u kojem je uzeo i sobu. Popeo se Bire, tako, liftom sa ženom do svoje sobe, nije mogao otvoriti vrata, a onda je žena samo provukla karticu i vrata su se sama otvorila. Onda, kad su ušli u sobu, ispritiskao je sve prekidače po zidovima ne bi li upalio svjetlo i ništa. A onda žena samo stavi karticu na mjesto na zidu i – sve je zasvijetlilo. Bire ju je samo pogledao i rekao:

„Motiko moja, di sam te doveo!“

Na spomen Frane Miline Bire, Luka se odmah sjeti prijateljevih početaka krajem 1990-ih godina i zajedničkog predstavljanja svojih vina u Dubrovniku.

  • Imao sam prezentaciju svojih vina u restoranu Nautika i na taj događaj sam pozvao i Biru, neka ide sa mnom i usput predstavi i svoja vina i probije se na tržište. Znam kako je u počecima bilo teško i htio sam tim pozivom barem njemu olakšati te porođajne muke. Došli smo u Nautiku, Mato Đurović je stajao za šankom, a Ivo Ogresta, njegov tadašnji šef nabave, dočekao nas je i rekao da odmah odemo do Mate predstaviti mu vina. Ivo je gosparu Mati utočio grk u čašu, ovaj je to kušao i, onako lakonski, odgovorio da mu to vino i nije baš nešto.

A čije je ovo vino? – upitao je Iva.

Biretovo – odgovorio mu je Ivo.

No, Mato tijekom kušanja i razgovora s Ivom niti jednog trenutka nije pogledao Bireta, premda je stajao pored njega za šankom.

A koji je to Bire?

Je li, vi ne znate tko sam ja!? – tad se i Bire uključio u priču.

Nakon nekog vremena, kad se Biretov izvanredni grk afirmirao na tržištu, Nautika je tražila određenu količinu tog vina za svoje potrebe, ali Bire im nikada nije oprostio bahatost tijekom prvog susreta i rekao im je da za Nautiku njegova vina nikada neće ići!

Bire objašnjava da je Đurovićeva „prepotencija“ bila toliko vulgarna da je nakon tog susreta „samo čekao kad će zatražiti vina da mu ih – ne da“!

  • Vina sad jesu u ponudi Nautike, ali ne preko njega! Njemu vina izravno ne bih nikad dao! Ja sam uvijek mogao prodati svoja vina i nikada ih nikome nisam ponudio.

Sličnu dogodovštinu s vlasnikom Nautike imao je nekoliko godina ranije i Luka, malo nakon što je na tržište izbacio svoju prvu Intradu.

  • U Nautici u Dubrovniku organizirala se promocija nekih talijanskih suhomesnatih proizvoda, sireva, salama, uz neku opremu za ugostiteljstvo, a Ivo Ogresta je za tu prigodu tražio vinara koji će svojim vinima biti svojevrsni partner u organizaciji događaja. Predstavljanje je bilo u ožujku, kad je Dalmacija još u zimskom snu, i nitko nije baš pokazao zanimanje za predstaviti svoja vina na tom događaju. Kad me Ivo nazvao, odmah sam u auto stavio 20-ak kartona vina i uputio se prema Nautici gdje se okupilo više od 100 ljudi. Kad je sve završilo, uputio sam se u kancelariju Mate Đurovića zahvaliti mu se što mi je omogućio sudjelovanje.

On je sjedio za stolom, pogledao me ispod naočala i rekao: „Ajde moj Krajančiću, pun mi je kurac vinara kao što si ti, vina ti nećemo uzimati!“

Nije prošlo ni pola godine i Nautika je počela trošiti 6.000 mojih Intrada godišnje!

Nakon nekih 7-8 godina, gospar Mato je promijenio čovjeka koji mu vodi nabavu i doveo nekog politički „ispravno“ orijentiranog, a taj je, pak, preferirao vina od vinara koji su dijelili njegovu političku opciju i tako su moja vina nestala iz Nautike. No, baš to ljeto u Dubrovnik je došao Roger Moore koji je nazvao gospara Matu i tražio stol za 15-ak ljudi, naručio je što želi jesti, kao i da vino za stolom bude moja Intrada.

No, oni tada nisu imali Intradu u ponudi pa su se obratili Ivi Ogresti da stupi u kontakt sa mnom i hitno nabavi traženo vino. Ivo me nazvao i rekao da je njima ispričao kako sam ja izbrisao njihove telefonske brojeve iz mobitela, ali i da im se uopće ne trebam javljati. No, bez obzira na sve, dao sam im vino…

Bire ne skriva da mu je veliki uzor u pokretanju vlastite vinske priče.

  • I putokaz! Moj dida je živio samo od lozja i bio je jedan od rijetkih koji grožđe nije davao u otkup. On je čini vino i mučio se, a otac je nabavio prvi bicikl s motorom! Onda je, kad je bilo toplo, nosio demižone i prodavao vino. Poslije je prvi donio traktor u selo. I uvijek je bio za inovaciju.

Onda je otišao u Smokvicu razgovarati o otkupu grožđa, a oni su mu rekli da mora jamčiti da će toliko i toliko grožđa donijeti. A onda ih on upita: „Što ako bude grad?“

No, njih to nije interesiralo. Htio je pošto-poto kupiti traktor, a nije pristao na njihove uvjete koji su mu bili neizvedivi, pa je otišao u Njemačku. Kad se vratio iz Njemačke, uzeo je privatni kamion, vozio kamion, izgradio veliku kuću i mi smo se tako među prvima počeli baviti turizmom, goste smo počeli primati 1974. godine. A dida je izučio zanat za kuhara i on je u Kosovu (dio Lumbarde, op. a.) pokrenuo ugostiteljski dio obiteljske priče. Onda smo mi radili vino za turiste.

A dida je i 1950-ih i 1960-ih godina kuhao za dokone Zagrepčane i Čehe koji su dolazili kod nas… Kuhao je i za Tita! Bilo je to 1956. godine u hotelu Korčula. Kad je Tito došao na Otok, zvali su ga da mu kuha… Inače, kad su bili pirovi po Lumbardi, nije bilo hotela nego je on hodao s kuhačom od kuće do kuće – pirovi su se činili liti, po dvorovima, na improviziran način za 100-150 ljudi.

Otac nije bio od konobe. Ja sam bio dite od 12-13 godina kad sam vidio da sve to ide naopako te sam, kad sam se oženio, počeo sve to sam činiti. Onda je došao i rat i preko noći smo svi ostali bez egzistencije. U ratu sam počeo obnavljati vinograde, Branko je već bio krenuo sa svojom pričom i on mi je tu bio uzor. Sve sam počeo pripremati polako. Kad je rat završio, počeli su dohoditi gosti i ja sam gore sredio imanje te sam, uz Matuška, prvi u Dalmaciji počeo tako primati goste. Gore je bila farma, otac je držao farmu svinja. Imao je kamion i prodavao je gudine po selu. Odio je gore i uzimao po Slavoniji kukuruz, držao je 150 gudina, tamo di je sad vinarija. Bili smo s hotelskim poduzećem potpisali sporazum i on je uzimao bačve napoja, oni su otkupljivali meso. Borio se.

Kad je došao rat, sve je preko noći stalo. Onda sam, kad je završio rat, vidio da je turizam, na način na koji smo se svi mi ranije bavili, opasan. A ovo me je sve više privlačilo, za to je čuo Atlas, došli su to vidjeti i počeli slati goste u moju kušaonicu vina. I tako je to krenulo.

Malo po malo, vino je počelo ulaziti u restorane u Korčuli pa van otoka i tako smo krenuli. Mi se i sad bavimo turizmom, ali proizvodnja vina nam je sad glavna okupacija.

Prije se 90 posto ljudi u Lumbardi nije bavilo turizmom, a 10 posto se bavilo. Tih 10 posto koje se bavilo turizmom moglo je od toga živjeti. Sad se 95 posto ljudi bavi turizmom, možda se pet posto ne bavi turizmom i više nitko od toga ne može živjeti!

Bire za sebe voli reći da je uvijek bio optimist, kao i da su njegova životna razmišljanja uvijek bila u vezi s turizmom i vinarstvom.

  • Po meni je naš cijeli turizam trebao od početka biti tako zasnovan! Kad smo Đani, moj cimer i kasnije vjenčani kum, bili u Zagrebu, rezervirali smo sobu i pripremali se za prijamni na fakultet. Bili smo u postelji, nisam mogao spavati, tu noć meni se nešto okrenulo. Šetao sam Zagrebom preko noći i odlučio da grem doma. Kaže mi Đani jesam li lud. A meni stariji brat pošao u Njemačku, otac bio doma sam, mlađi brat je bio mali…
  • Nostalgija?
  • Nije to bila nostalgija nego praktičnost. Razmišljao sam što ću ja sad da oni sami doma budu i mene gore financiraju, a ta elektrotehnika mi nije legla. Opet, doma sam imao sve elemente za normalan život. I onda sam se vratio doma i s materom i ocem krenuo u turizam, I onda je došao rat.

Uvijek sam imao viziju proizvodnje i turizma. Ja sam se s proizvodnjom vina počeo baviti kad sam bio sto posto siguran da ću sve to prodati na kućnom pragu. Mato Violić Matuško iz Potomja na Pelješcu i ja smo se nekako vremenski poklopili i krenuli istodobno, u to vrijeme su to bile dvije jedine kušaonice u Dalmaciji. Bili smo mi jaki u turizmu, imali smo dolje pansion, 1989. godine je bilo 11 soba i tri apartmana. Kad je počeo rat imali smo 36 ležajeva, toliko, mislim, nije imao nitko na otoku. Tako ti je to kad si jak u nečemu!

Ja sam imao devet godina kad smo počeli s pansionom, znači ja sam se odgojio s gostima Nijemcima i sve u vezi s ugostiteljstvom bilo mi je poznato.

U Lumbardi se, to znam otkako sam se rodio, u svakoj kući činilo vino. I, kad imaš jedan proizvod i turizam, to je to! Tako rade svugdje, u Austriji. Ono što ne prodaš u turizmu, izvezeš i prodaš drugdje.

Premda je njegova obitelj i prije živjela od vinogradarstva, odlaskom oca u Njemačku 1960-ih godina, vinograde se do Birine odluke o aktivnijem angažmanu doslovno samo održavalo na životu. Prvotna ideja bila mu je „na starini“ organizirati proizvodnju vina, maslinova ulja, likera, pršuta, kapara…

  • Vremenom sam shvatio da se ne treba previše širiti, fokusirao sam se na vino i sad mi je osnovna proizvodnja vina. A u početku je bilo drukčije. Prvo je sve bilo podređeno agroturizmu, a sad agroturizam promovira vino.

Grk je u suštini jedan brand, jedna lokalna priča koja je otvorena za vanjski svijet! Pokušavali su ljudi posaditi grk i negdje drugdje, u Konavlima i po Elafitima i Pelješcu, ali rezultati nisu bili kao u Lumbardi. On je sorta predodređena na ovu mikrolokaciju. Na Lumbardskom polju, koje je veliko nekih četrdesetak hektara, možda ima iskorištenih 25 hektara vinograda, a takvih ima još dva polja po trideset hektara. Znači, samo na poljima oko Lumbarde ima nekih 110 hektara potencijala za širenje sorte. Međutim, polje između Korčule i Lumbarde potpuno je zapušteno, a potencijalno je to vrhunski položaj za grka.

Poput Lukine opsjednutosti Korčulanskim statutom, i Bire ništa manje nije zaluđen „lumbarajanskom psefizmom“, jednim od najstarijih pisanih dokumenata nađenih u cijeloj jugoistočnoj Europi, a koja govori o podjeli zemlje između Ilira i Grka koji su u 4. stoljeću prije Krista došli na Korčulu i ondje napravili koloniju.

  • Kako svoje dosadašnje iskustvo smatram neprestanim usavršavanjem i učenjem, tako sam shvatio da imati na etiketi i psefizmu i Franko i Milina i Bire i Pilos, kako sam tada, po ilirskom poglavici koji je dočekao Grke, nazivao svoj grk, izgleda nekako – španjolski! Ajd ponovite Franko Milina Bire Pilos, je li da zvuči španjolski? – govori Bire.

Obratio se dizajneru, iznio mu svoj problem i zatražio da na novoj etiketi od teksta u vidnom polju budu istaknuti samo Grk i Bire. I ništa više! Izostavljena je slika psefizme, a u pozadini pakovine ostavo je konturu teksta toga povijesnog dokumenta u grčkom alfabetu, odnosno njegov početak: „Neka vam sa srećom…“.

Potom je za grk probrao crnu ambalažu i time svjesno u drugi plan gurnuo svoj izvanredni plavac mali, koji je, pak, potpuno netipično, napunio u prozirne konusne boce.

  • Možda sam u vizualnom smislu bio nepravedan prema plavcu, koji sam počeo kasnije raditi i koji sada u svojem nastupu prati grk. No, za nas osmero konzervativnih i sentimentalnih vinara koji na Korčuli proizvodimo grk i time se na neki način smatramo čuvarima tradicije, grk je poput najrođenijeg djeteta.

Na južnim padinama otoka Korčule, za nešto više od milijun kuna kreditnih sredstava revitalizirao je tradicionalne terasaste vinograde i dokazao da za grk nije toliko presudno pjeskovito tlo nego – mikrolokacija!

Posadio je petnaest tisuća loza, a za svoj projekt „zelenog poduzetništva“, odnosno obradu sorata koje izumiru, ekološku proizvodnju i revitalizaciju terasa, kao prvi u Hrvatskoj dobio je kredit od UNDP-a.

  • Ako je Branko ulaskom u vinsku priču bio čudak, jesu li i tebe gledali kao čudaka kad si počeo raditi vinograd na Defori?
  • Normalno da je to izazivalo podsmijeh, ali to se već radilo na Dingaču, radilo se na Komarni. No, ovo što sam ja radio bio je prvi vinograd na Jadranu koji je išao baš u terase. Dobio sam kredit, a uvjet je bio revitalizacija starih terasa, sorti koje izumiru i ekološka proizvodnja i održivi razvoj. Čak nisam ni aplicirao za ta sredstva, nego su me oni zvali, za njih je to zvučalo kao dobar projekt koji bi mogao pokrenuti i druge. Nešto se malo i samljelo, ali većinom se išlo u šumsko zemljište.
  • Što je na tom zemljištu bilo ranije?
  • Loza. Tamo je sve bila loza. Meni je baba pripovijedala, kad je ona došla u gornje kuće, gore je bila loza i sve je već bila nagrizla filoksera. Terase su se najviše napravile kad je filoksera krenula od Portugala, Španjolske, Francuske i ovdje je tada bilo zlatno doba. Kad je filoksera došla i kod nas, nastupio je pomor i onda je u jednom danu iz Blata iselilo 1.500 ljudi. Nakon toga, tamo su se sporadično sadile masline i teren je erodirao. Na četvrtoj ogradi poviše puta, to je bio kamenolom, bile su grote i par maslina u škrapama. Imao sam sreće što je poviše bio jedan sloj šakavca i svaku drugu terasu sam odnosio materijal da bih mogao stvoriti prostor za nešto uraditi. Za taj vinograd sam potrošio milijun i pol kuna, a ima dva hektara i 11 tisuća loza!!!
  • Vinograd na Defori je tvoja svojevrsna misija i posveta Otoku. Jer, napravio si vinograd na način na koji je nekada izgledala cijela južna strana Otoka.
  • Uvijek su me inspirirali stari i napušteni vinogradi i tako nešto mi je trebalo kad sam se ozbiljnije počeo baviti vinom. U taj projekt nisam išao racionalno. Jer, da sam išao racionalno, nikada to ne bih napravio! Išao sam na glavu i neke stvari su mi se poklopile i – nisam potonuo. gledaš Sušac, Lastovo…