Luko Paljetak, prevoditelj, kazališni i likovni kritičar, redatelj, esejist, dramski pisac, slikar i pjesnik, nije skrivao ponos što sam mu dostavio čitav naramak imenjakovih pjesama i priča i pritom ga zamolio da o njima iznese svoj stav. A to bi, praktički, bila prva uopće recenzija Lukina pjesničkog opusa kojeg se moglo naslućivati tek u tragovima. A Lukovo razmišljanje o Lukinoj poeziji sve je samo ne ridikulozni doživljaj nekog vinara koji je poželio biti pjesnik!
„Krajančićev poetski mažinin
Pjesme Luke Krajančića pokreće istinska ljubav prema njegovom rodnom kraju – Korčuli, odnosno Čari, čijim čarima, da se poigramo zvukom i značenjem tog lijepog imena, Krajančić ne može odoljeti.
Svoje pjesme ostvaruje on lokalnim čarskim govorom, onakvim kakvim ga je oblikovala ta zemlja i ljudi koji žive na njoj, savršeno osjećajući njegovu melodioznost i izražajnost.
Luka Krajančić savršeno muzikalno niže stihove vezujući ih vrlo čistim, pravilnim rimama, tvoreći čvrste poetske strukture. Najčešće govori o svakodnevnim uporabnim predmetima koji su nekad bili neizostavni dio korčulanskog čovjeka, a danas samo su podsjetnik na minuli život u tom kraju, a i drugdje.
Razlog zbog kojih Krajančić piše svoje pjesme jasan je: oteti zaboravu ono što vrijeme bezobzirno oduzima, ostaviti naraštajima koji dolaze podsjetnik na njih i na jezik njihovih predaka, na meki čakavski čarski dijalekt koji u svoj vokabular prihvaća i sve ono što je došlo sa strane, sve one brojne talijanske izraze i pojmove koji su u ustima i svijesti domaćih govornika dobivali nov oblik i postali naši.
Treba znati da je Luka Krajančić vrstan i priznat vinar. A Orfej i Bakhus uvijek idu zajedno, pa su tako udruženi i u ovim Krajančićevim pjesmama i prozama. One su istodobno i odavanje počasti tom jeziku i tim malim zaboravljenim stvarima bez kojih se nekad nije moglo živjeti. Zato on pjeva o babinoj kofi i mažininu o’ kafe čiji zvuk čuva u svom uhu, a u nosu vonj one kafe, koji se ne da usporediti s mirisom bilo koje današnje kave, jer je to vonj sanjarije koja seže duboko u djetinjstvo. Stari mažinin o’ kafe tako se „vraća // ko spasenje na kraju puta“, dolazeći iz vremena kad „komin bi vonja divkinom kafom, // dida bi se igro sa bafon, / a miris kafe upija muk.“ Krajančiću se taj mažinin vraća „ko sjenka dima“, a on svojim stihovima ispunja taj muk. To i jest smisao poezije. Toga je Krajančić vrlo svjestan i zato piše na autentičan način, domaćim jezikom, jer se samo tako može izraziti govor zaboravljenih, iščezlih stvari i slika urezanih u neiscrpnu sanjariju djetinjstva koje u čovjek nikada ne stari.
Luka Krajančić sve to čini lako i s ljubavlju, a ljubav je, kako on kaže, „ono što liči rane, // to ti je kao da jesti, i nisi / potegneš ar’ju i pustiš glas, / kako da na dnu konopa visi / lipo, i grubo u isti čas.“ (Jubavna).
On je vrstan čakavski pjesnik i njegove su pjesme više od kampanelističkog pogleda na život i običaje njegova zavičaja, one s njega „gulu skupjeno brime“ (San o’ dažju), nastaju spontano iz osjećaja životne radosti koju on kao čovjek, pjesnik-vinar, nosi u sebi.
„Dosta je reći grmuša, oli loza, / i odma promisliš na život“, kaže on u pjesmi „Izbor“.
Krajančićeve pjesme treba čitati naglas da se osjeti živi ritam i zvuk jezika kojim su napisane. U tom zvuku leži istinska razdraganost i vjera u ljepotu življenja, kakvo god ono bilo, a ono je, kao i te pjesme, zasigurno ljepše uz čašu njegovih vina jer jedno i drugo stvara čovjek koji i za sebe i za nas kaže:
„Najviše je od sveg vridno / i vridno će biti dovik, / kad te zgazi vrime jidno, / da znaš u sebi – Bi san čovik.“ (Čovik).
Svojom poezijom pjesnik Luka Krajančić kvalitetno ulazi u aktivu suvremene hrvatske poezije pisane lokalnim idiomom i u njoj ima svoje trajno mjesto.“
