IN MEMORIAM – MARVIN SHANKEN (1943 – 2026): Čovjek koji je Ameriku učio piti vino – i jednom se silno obradovao što nije kupio bocu

Prije nekoliko tjedana ponovno sam čitao Milijarderov ocat Benjamina Wallacea, knjigu bez koje se suvremena vinska scena teško može razumjeti. U priči o basnoslovno skupim bocama, njihovu sumnjivom podrijetlu i ljudima koji su ih željeli posjedovati razotkriva se čitav jedan svijet: kako nastaju vinski autoriteti, koliko vrijedi nečiji ugled i što se događa kada želja da povjerujemo u veličanstvenu priču postane jača od potrebe da je provjerimo.

Među ljudima kojima sam se tijekom tog ponovnog čitanja vraćao bio je Marvin Shanken, izdavač Wine Spectatora. Wallace ga je prikazao s ambicijom, strašću i slabostima koje njegovu javnu veličinu čine mnogo zanimljivijom. Tada nisam znao da ću mu se već za nekoliko tjedana vratiti pišući tekst povodom njegove smrti.

Posebno mi je ostao u glavi trenutak u kojem je čovjek koji je milijune ljudi poticao da otkrivaju vino silno poželio da jednu bocu ipak kupi netko drugi.

Marvin Shanken u jednom je trenutku shvatio da bi ga boca vina mogla uništiti.

Sjedio je u posljednjem redu londonskog Christie’sa, podignuo ponudu na sto tisuća funti i čekao. Još nekoliko trenutaka prije bio je bijesan što će mu netko drugi odnijeti vino zbog kojega je preletio Atlantik. Sada se molio da ga taj netko nadmaši.

Bio je 5. prosinca 1985. Na prodaju se nudila boca Lafitea iz 1787., navodno iz podruma Thomasa Jeffersona. Shanken je došao po komadić američke povijesti, uvjeren da će ga nekako uspjeti platiti. Trideset tisuća dolara činilo mu se krajnjom granicom ludosti koju bi si mogao dopustiti. A onda se našao u dvoboju s Kipom Forbesom, sinom izdavača Malcolma Forbesa, i granica je nestala.

Kad je ponudio sto tisuća funti, gotovo sto pedeset tisuća dolara, više nije razmišljao o Jeffersonu. Razmišljao je o tome kako će bocu otplaćivati do kraja života.

Onda je Kip Forbes podigao prst.

Sto pet tisuća.

Shanken je svoju ruku ostavio spuštenom.

U knjizi Milijarderov ocat Benjamin Wallace opisuje taj trenutak kao veličanstveno otrježnjenje čovjeka koji se nekoliko sekundi ranije potpuno prepustio aukcijskoj groznici. Forbes je dobio bocu. Shanken je dobio priliku nastaviti život bez financijske katastrofe.

Za svjetsku vinsku scenu to je, pokazat će se, bio prilično sretan rasplet.

Marvin Shanken, izdavač Wine Spectatora i jedan od ljudi koji su najviše utjecali na to kako se o vinu piše, govori, razmišlja i troši, umro je 29. listopada 2026., nekoliko tjedana nakon 83. rođendana.

Iza njega ostali su časopisi, manifestacije, obrazovni projekti i golema publika kojoj je vino približavao desetljećima. Ali u Wallaceovoj knjizi ostao je sačuvan i jedan manje svečan Shanken: ambiciozan, nagao, duhovit, opčinjen poviješću i skupim predmetima, dovoljno samouvjeren da se nadmeće s bogatijima od sebe i dovoljno iskren da poslije prizna koliko se pritom uplašio.

Takav je portret dragocjen. Velike vinske biografije lako se pretvore u zbirke priznanja. Shanken je bio zanimljiviji od vlastitih priznanja.

Kad je 1979. kupio Wine Spectator, preuzeo je skromne novine koje su se besplatno dijelile u vinotekama. Od njih je izgradio časopis čije su ocjene, preporuke i izbori postali važni proizvođačima i kupcima diljem svijeta. Ipak, Wallace nas vraća u vrijeme kada taj uspjeh još nije bio zajamčen. Godine 1985., dok je u Londonu podizao ponude za Jeffersonovu bocu, njegov se časopis borio za opstanak.

Budući moćnik vinskog izdavaštva još je itekako morao paziti kako će dočekati sljedeći tjedan.

Zato je londonska epizoda mnogo više od anegdote o bogataškom razmetanju. U njoj se vidi čovjek kojemu je želja na trenutak postala veća od mogućnosti. Izdavač koji je želio vino približiti publici odjednom je silno poželio predmet koji je gotovo nitko iz te publike ne bi mogao platiti.

***

Prema Wallaceovu prikazu, Shanken je bocu namjeravao pokazati posjetiteljima svojeg Wine Experiencea. Privlačila ga je mogućnost da pred njih iznese nešto što je povezivalo vino i američku povijest. Još kao mladić sudjelovao je u predsjedničkoj kampanji Johna F. Kennedyja; predsjedničke uspomene imale su za njega posebnu snagu.

No Jeffersonova priča nije završila londonskim porazom.

Kad se poslije na dražbi pojavila poluboca Margauxa iz 1784., također pripisivana Jeffersonu, Shanken je odlučio pokušati ponovno. Ovaj je put ostao izvan aukcijske dvorane i ovlastio Michaela Broadbenta da za njega ponudi najviše trideset tisuća dolara.

Dobio ju je.

Postao je vlasnik tada najskuplje prodane poluboce vina. Ali ni pobjeda nije donijela potpuno zadovoljstvo: mučilo ga je tko je bio tajanstveni suparnik čije su ponude cijenu dovele upravo do njegove gornje granice.

Čovjek koji je prije jedva čekao da ga netko nadmaši sada se pitao je li protivnik uopće postojao.

U toj maloj promjeni raspoloženja stane velik dio svijeta koji Wallace opisuje: želja za posjedovanjem, uzbuđenje nadmetanja i nelagoda koja dolazi kad treba objasniti što je zapravo kupljeno.

***

Milijarderov ocat nije knjiga iz koje se može izdvojiti samo sjaj slavnih etiketa i zanemariti pitanja njihova podrijetla. Priča o bocama navodno povezanima s Jeffersonom postupno otkriva koliko su ugled prodavatelja, autoritet kušača i dobra pripovijest mogli zamijeniti čvrst dokaz.

Shanken je u tome svijetu imao posebno osjetljivo mjesto. Bio je kupac jedne od spornih boca, ali i izdavač časopisa koji je trebao izvještavati o takvim predmetima i njihovu tržištu.

Wallace bilježi da je Wine Spectator pisao o pojedinim epizodama slučaja. Bilježi i trenutak kada su se urednici povukli pred ponudom ekskluzivne priče o prijevari, obrazloživši da je tema osjetljiva.

To je dio njegova portreta koji zaslužuje ostati i u tekstu napisanom povodom smrti. Shankenov utjecaj bio je prevelik da bi ga se svelo na bezazlenu ljubav prema dobrom vinu. Bio je sudionik tržišta o kojem je izvještavao, čovjek čije su se osobne strasti susretale s odgovornošću njegova časopisa.

Wallaceova knjiga omogućuje da ga vidimo u toj složenosti, bez potrebe da mu naknadno popravljamo biografiju.

***

U međuvremenu je njegov posao rastao.

Wine Spectator upoznavao je čitatelje s vinima, vinarima i regijama. Wine Experience okupljao ih je oko istog interesa. Godine 1992. Shanken je pokrenuo Cigar Aficionado i pokazao da oko još jedne vlastite strasti može stvoriti veliku publiku.

Prema Wallaceu, kada bi njegovu tvrtku nazvali izdavačkom, znao je ispraviti sugovornika: bavio se obrazovanjem.

U tome je bila važna sastavnica njegova uspjeha. Čitatelju je trebalo objasniti kako izabrati vino, što očekivati od neke regije, zašto obratiti pozornost na određenog proizvođača. Zatim mu je trebalo dati razlog da otvori sljedeću bocu i nastavi učiti.

Koliko su cigare u njegovu životu bile važne, Wallace je pokazao anegdotom koja bi mogla poslužiti kao sažeta Shankenova biografija. Kad mu je supruga zabranila pušenje cigara u njihovu stanu na Manhattanu, kupio je susjedni stan i pretvorio ga u salon za pušenje.

Zabranu je, dakle, poštovao. Samo je kupio prostor u kojem ona nije vrijedila.

U toj je dosjetki bilo i njegova poslovnog instinkta: za vlastitu je strast uvijek nastojao pronaći dovoljno mjesta. Cigara je dobila susjedni stan, a poslije i vlastiti časopis, Cigar Aficionado. Ono što je njega veselilo znao je približiti drugima, objasniti im i pretvoriti u posao. Pritom očito nije lako prihvaćao da bi se nečega što voli jednostavno morao odreći.

***

Godine 1996. ponovno se našao na dražbi predsjedničkih uspomena. Na prodaju je bio humidor, kutija za čuvanje cigara, koji je pripadao Johnu F. Kennedyju.

Shanken je mislio da bi mogao stajati tridesetak tisuća dolara.

Ponudio je 520.000.

S provizijom i porezom račun je, prema Wallaceu, narastao na 622.000 dolara. Uokvirio ga je i objesio u uredu.

Između londonske boce i njujorškog humidora prošlo je jedanaest godina. Strast je ostala prepoznatljiva. Promijenile su se mogućnosti čovjeka koji joj je popuštao.

U Londonu ga je spasio tuđi podignuti prst. U New Yorku si je napokon mogao priuštiti da posljednja ponuda bude njegova.

***

Na kraju knjige Wallace zahvaljuje Shankenu koji mu je, u manhattanskom uredu ispunjenom dimom cigara, ljubazno pripovijedao o svojim aukcijskim bitkama.

Lijep je to prizor za oproštaj. Izdavač koji je godinama drugima otvarao prostor za njihove priče sjedi sa sugovornikom i pripovijeda vlastite. Među njima je i ona u kojoj nije ispao naročito razborit.

Upravo mu ta priča daje ljudsku mjeru.

Marvin Shanken pomogao je izgraditi svijet u kojem je vino dobilo golemu publiku, medijsku snagu i kulturni prestiž. U tom je svijetu uživao, od njega živio i povremeno se u njemu opasno zanio. A jednoga je londonskog poslijepodneva, među svim bocama koje je želio posjedovati, pronašao i jednu koju je bilo najbolje prepustiti drugome.