IVAN I FILIP PETRIŠIĆ: U Klanjcu ne možete otvoriti paštetu a da iz nje ne izleti netko od Petrišića!

Grad Klanjec svake godine organizira „Zahvalu jeseni“, manifestaciju koja okuplja sve generacije i ukuse – pravu pučku veselicu!
Na tom se događanju izmjenjuju gastronomski showovi, glazba, sportska natjecanja i svakojake lokalne ludorije. Tako je lokalni list svojedobno izvijestio da je na „međunarodnom kulinarskom showu Kuhaj kaj ti ja velim“ gošćama iz Poljske, Češke i Slovačke u pripremanju čvaraka asistirao „naš Ivan Petrišić Keko, više nazdravljajući nego pomažući“.

Godinu ranije, „mužikaška kuhinja“ pokušavala je otkriti koja je najbolja juha za triježnjenje. U kotlićima su se tada našli „Bencova mrkva iz Krapine i temeljac skriven u flaši od Žuje, Ventekovi tartufi s Risvičke gore, Armandova Afrička šljiva, kao i – Kekova graševina i domaći špek“.

U izvješću o radu Moto kluba Sokol Klanjec navodi se da je u upravnom odboru i Ivan Petrišić Keko – osnivač kluba, koji je vozio Hondu i Suzukija, a danas se zadovoljava BMW-om 800R, dok u garaži čuva i Yamahu od 125 kubika, staru 35 godina.

• Postoji li uopće neki segment života u Klanjcu u kojem ne sudjeluješ, Ivane? – pitao sam ga kad sam s njim i sinom Filipom sjeo u njihov vinski podrum u Šenoinoj ulici.
  Je li moguće otvoriti paštetu, a da iz nje ne iskoči neki Petrišić? – dodao sam.

Ivan i Filip, njegov najmlađi sin, pogledali su se i uglas odgovorili:

• Ne!

Onda je krenulo nabrajanje koje je u potpunosti potvrdilo njihovu sveprisutnost.

• Mi smo u Klanjcu uključeni u sve društvene sfere – kaže Filip, koji je član lokalnog pikado kluba Feniks, u kojem je jednom gostovao i višestruki svjetski prvak Boris Krčmar.

I Filip i Ivan aktivni su članovi lovačkog društva Kuna. Ivan je, kaže, „u turizmu Klanjca aktivan 24 godine – dva i pol mandata predsjednik Turističke zajednice Grada Klanjca, a četiri mandata predsjednik turističke zajednice Krapinsko-zagorske županije“.

• Njihovo ime veže se i uz prvu klanječku kuglanu te lokalnu papirnicu, a prvi fašnik u Klanjcu, davne 1993. godine, organizirali su poznati pjevač i ugostitelj Branko Greblički Ventek i – Ivan Petrišić Keko, uz nekoliko prijatelja.
  Ivanove maske i danas se prepričavaju. Na velikoj izložbi u Kulturnom centru, posvećenoj najboljim maskama prvih 15-ak godina klanječkih špelancija, moglo se vidjeti da je Ivan uvijek nastojao biti maksimalno aktualan – pa su ga građani pamtili kao „Keruma i Seku“, „županicu Vlastu Hubicki i Sonju Borovčak“, „čobana s ovcom“…

Ako vas zatekne snijeg na autocesti između Bosiljeva i Kutine, ne brinite – četiri kipera Ivana Petrišića Keka zadužena su za održavanje te dionice u zimskim uvjetima.
Ne morate brinuti ni na klanječkim cestama – ako vam pukne guma, tu je njegova vulkanizerska radnja, koju danas vodi srednji sin Ivan (najstariji Marko radi u banci).

• Kad sam počinjao s vulkanizerskom radionicom, bio sam jedini u krugu od 30 kilometara, a sad ih između Klanjca i Kumrovca ima još dvoje.

Petrišići se ne daju – na društvenim mrežama oglašavaju:
„Novo u Klanjcu! Uz vulkanizaciju i autopraonicu sada otvoren i dućan autodijelova, autokozmetike, ulja, akumulatora, miniwasha…“

Filip je bio veliki nogometni talent kojem je prometna nesreća ugasila snove.

• Kao klinac, nitko ne zna kamo će ga život odvesti. Dugo sam se bavio nogometom, čak i profesionalno – priča Filip.

Igrao sam u Inkeru iz Zaprešića, tada prvoligašu. Ušao sam u momčad odmah nakon generacije Modrića i Ćorluke – zapravo sam uskočio na Ćorlukino mjesto.
Prije toga igrao sam za Klanjec, sve dok me nisu zapazili i pozvali u Inker, gdje me osam godina svakodnevno vozio djed Josip. Ujutro trening, poslijepodne škola, a baka i otac u vinogradu…

Kad je trebao potpisati ugovor s austrijskim drugoligašem, dogodila se teška prometna nesreća u kojoj je izgubio prijatelja, a sam zadobio teške ozljede.

• Nakon toga nogomet mi više nije bio prioritet.

Otac Ivan dodaje da se cijela obitelj odricala kako bi podržala Filipovu karijeru.

• U njemu smo vidjeli talent i htjeli smo da uspije. Nažalost, nesreća ga je zaustavila, ali hvala Bogu, ostao je živ.

Posljednjih deset godina Filip je nositelj obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, uz potporu cijele obitelji.

• Sve su započeli baka Mira i tata Ivan – kaže.

Nakon smrti bake i djeda preselio sam se ovdje sa ženom i djecom, sredio podrum i tako je sve krenulo.

Filip i Ivan uvijek s ponosom ističu baku Miru, koja potječe iz vinarske obitelji Balon iz slovenskog Bizeljskog.
Ivan se prisjeća kako je, dok je on vodio vulkanizerski obrt, upravo njegova majka Mira „nosila vinograd na leđima“.

• Ona je bila tamo od jutra do mraka – kaže.

Kad danas nekome trebam objasniti zašto se nismo odrekli vinograda, kažem: zbog ljubavi prema lozi, obiteljske tradicije i – mame Mire.

Ivan je 1984. počeo obnovu obiteljskog vinograda.

• Godinama smo prodavali 10–12 tona grožđa birtijašima. No prinosi su bili premali, pa sam odlučio ozbiljnije se baviti vinom. Jedan od prvih kupaca bio je Ventek i njegova Vila Zelenjak.

I danas, više od 40 godina kasnije, vina Vinarije Petrišić su vina kuće u tom popularnom restoranu.

• Danas smo, rekao bih, negdje između petog i desetog mjesta na vinskoj karti Zagorja. Ima većih, ali mi smo zlatna sredina.

Pod vodstvom Filipa posadili su novi vinograd i uveli drenažu tla – rijetkost u Zagorju.

• Imamo najveći vinograd u Klanjcu, 1,75 hektara, s 10.000 trsova. Osnova je graševina, a tu su još žuti plavec, rajnski rizling, sauvignon blanc, zeleni silvanac i traminac. Od crnih sorti imamo frankovku i nešto caberneta sauvignona. I, naravno – naš sokol.

Pisati o Vinariji Petrišić, a ne spomenuti sortu sokol, isto je kao pisati o Ivici Dobrinčiću iz Vrbnika na Krku, a ne spomenuti sansigot i trojišćinu ili izostaviti svrdlovinu kad se priča o Mladenu Aniću iz Smilčića u Ravnim kotarima, kao i zanemariti malvasiju dubrovačku u priči o Niki Karamanu. Spomenuti vinari su svojevrsni vinogradarski arheolozi koji su od izumiranja spasili sorte koje su ne tako davno bile spale na doslovno nekoliko loza u starim i zapuštenim vinogradima.

• U principu mi i Severi zajedno beremo i prešamo ono što je preostalo sokola u Klanjcu i na kraju ga razdijelimo onoliko koliko tko ima trsova. Sokol ne rodi svake godine, a prije nekoliko godina ga je napala žutica i, od 350 trsova u našim vinogradima, zarazila njih 40.

Da imamo 10 tisuća litara Sokola, sve bismo uspjeli prodati. On je samo naš, nigdje drugdje ga nema i zato je poseban. Pokušao ga je posaditi Tomislav Bolfan, ali ništa se nije primilo… Sokolu jedino paše u Klanjcu, makar i ovdje ne rodi svake godine! Prošlogodišnju berbu smo kompletnu prodali na jedan kruzer koji plovi za Ameriku. U najuspješnijoj berbi dobili smo ga samo 350 litara.

Mi smo spasili tu sortu, to je nama najvažnije. To je vauuuu! I dok god ga bude, sokol će biti klanječki!

Sokol je sorta koja uvijek prva zori. Kako u dućanima nisi mogao kupiti zobatice, tako je sokol, praktički, bilo grožđe za jesti. Imao je malo veću bobicu, visoke šećere…

Sokol, ponos Klanjca, autohtona je sorta koja je, praktički, ne tako davno preostala na samo 20-ak trsova. Lokalni vinari, Petrišić i Sever, upalili su alarm te u suradnji s Agronomskim fakultetom podigli svijest o potrebi opstanka i širenja sokola tako da danas na klanječkim uzvisinama egzistira oko 700 trsova te muškatne sorte koju se može svrstati između sauvignona blanca i žutog muškata.

Vinograd iznad Klanjca, pučki zvan Sokol, spominje se 1686. u zapisu tamošnjega franjevačkog samostana. Prije stotinjak godina franjevci su pisali kako vino Sokol i u lošim godinama vrijedi puno više od ostalih:

• Vino je ove godine ispod svake cijene. Dobro bijelo vino sortirano ne premašuje 14 novčića po litri, dočim se obična prodaju po 8 do 12 novčića. Uza svu jeftinoću, ipak je samostan prodao Sokol po 28 novčića. Nevjerojatno, ali istinito, stoji u zapisu iz 1909. godine.

Prema dokumentima, franjevci su proizvodili vino od sorte sokol do 1934. godine, dok je u sjećanjima starijih stanovnika Klanjca sokol sorta od koje se proizvodilo vino sve do kraja Drugog svjetskog rata. Nova vlast oduzela im je većinu vinograda i podijelila „zaslužnijima“ koji, kako pišu članovi Društva vinogradara, vinara i prijatelja dobrog vina, nisu prepoznali vrijednost darovanih nasada i većina je parcele prodala ili zapustila. Tako je nestao i sokol.

Ali ne u potpunosti. Dugogodišnji upravitelj samostana, pater Velimir Tomašković, cijepio je nekoliko trsova sokola.

Sorta sokol je ime dobila prema istoimenom položaju u blizini mjesta Klanjec. Položaj Sokol se spominje u starim literaturnim navodima već u 17. stoljeću, a temeljem dugog uzgoja na položaju Sokol sortu možemo smatrati autohtonom sortom Hrvatskog zagorja. Međutim, možemo pretpostaviti da se radi o autohtonoj sorti koja ima jako uski areal uzgoja jer se ne nalazi se u drugim obiđenim vinogradima, a genetičkim analizama nije utvrđena identičnost sa drugim svjetskim sortama.
Da bi priča bila potpuna, Ivan dodaje još jedan važan sloj obiteljske tradicije:
– Licitarstvo! Moj djed i baka, Filipovi pradjed i prabaka, bili su licitari. Baka je radila kao pisarica na sudu, ali su zajedno izrađivali licitare.
Djed Ivan umro je 1969., ali je moj otac nastavio s tim poslom. Meni je, priznajem, bilo zanimljivije školovati se i otvoriti svoj obrt – pa sam odmah nakon vojske postao vulkanizer. I tako, između vinograda, vulkanizacije, motora, pikada, lova, licitara i vina – Petrišići i dalje drže ritam Klanjca.
Uostalom, kako i sami kažu – „U Klanjcu ne možete otvoriti paštetu, a da iz nje ne izleti netko od Petrišića!“