Do vinograda iz kojih Dario Gašpar dobiva grožđe za svoja premium vina zimi se ne dolazi traktorom ni pješice, nego čamcem.
— To nije nikakvo pretjerivanje, nego zimska svakodnevica mojih vinograda. Oni tada spavaju pod vodom.
Dok loze na najpoznatijim dalmatinskim položajima zimu provode na strmim kamenim padinama, Gašparove u vinogorju Jezero, između Vrgorca i Ploča, na stotinjak dana proguta poplavljeno polje.
— Mislim da smo jedini na svijetu koji imamo vinograde iz kojih dobivamo grožđe za premium vina, a zimi u njima možemo loviti ribu. Dugo mi je bilo pomalo nezgodno o tome govoriti jer, budimo realni, kada netko pomisli na veliko dalmatinsko vino, zamišlja obronak s nagibom od sedamdeset stupnjeva, kamen i škrto tlo. Nitko ne pomišlja na vinograd u ravnici. A ja čak ne živim ni u ravnici. Ja živim ispod vode.
Živi na osamnaest metara nadmorske visine, u najnižem dijelu polja u koje se tijekom zime slijeva voda sa zabiokovske strane.
— Živim u kraju koji od vode ima i blagoslov i prokletstvo. Sva voda koja se zimi spušta niz obronke Biokova dolazi do mojih vinograda. Zato se polje i zove Jezero.
Voda prolazi kroz vinograde, odnosi višak karbonata i donosi minerale s okolnih brda. Gašparove najstarije loze desetljećima nisu dobile nikakvo gnojivo.
— Hranu dobivaju prirodno, s Biokova, upravo putem te vode. Ona dođe, protječe kroz vinograde, odnese ono što zemlji ne odgovara i obogati je drugim mineralima. Moje loze već trideset ili četrdeset godina nisu dobile nikakvu fertilizaciju. To su iskonski okusi grožđa koji daju posebna vina.
Zimi su okružene vodom, a nekoliko mjeseci poslije stiže dalmatinsko ljeto u kojemu vape za svakom kapi.
— Sunce nas pogađa jednako kao i sve druge u Dalmaciji, ali načinom obrade, zatravljivanjem i upravljanjem korijenovim sustavom postigao sam da korijen ode duboko u zemlju. Zato nemam potrebu dodavati vodu. Korijen je daleko dolje i grožđe se razvija ravnomjerno.
Kada u najtoplijim dijelovima Dalmacije noćna temperatura ostane na 26 ili 27 stupnjeva, u Jezeru se spušta na dvadesetak.
— Kada se drugdje noću ne može spavati, u Jezeru bude dvadeset ili dvadeset i jedan stupanj. Loza tada prodiše i nastavi dozrijevati. Zato plavka može dosegnuti petnaest posto alkohola i sačuvati šest grama kiselina. Nekada mi je bilo neugodno povezivati vodu i koncentraciju jer nitko ne zamišlja da to dvoje može ići zajedno. A mi smo upravo po koncentraciji svojih vina postali poznati.
Loza, objašnjava Dario, ne daje najbolje grožđe kada joj je sve potaman.
— Njegovanje loze zeznuta je stvar. Želiš biljku koja je zdrava, ali kada je potpuno zadovoljna, nije je briga za tvoje grožđe. Njezin je prioritet da tjera mladice i lišće. Tek kada osjeti glad ili neki stres, počinje ozbiljnije razmišljati o grožđu.
U Jezeru joj stresa ne nedostaje. Zimi spava pod vodom, ljeti traži vlagu duboko u zemlji, a voda se ne povlači uvijek onda kada bi trebala. Gašparima je prošle godine osamdeset posto berbe ostalo pod vodom 31. kolovoza.
— Kada se polje zimi napuni vodom, mi to uopće ne zovemo poplavom. Kažemo da je pojaralo. Netko će automobilom proći oko Vrgorca, pogledati sve pod vodom i zavapiti: „Bože, sve je poplavljeno!“ Mi se nećemo ni osvrnuti. Samo ćemo reći: „Pojaralo je.“ Voda se podigla, nama to nije poplava.
U Umčanima se čamac podrazumijeva gotovo jednako kao traktor.
— Mi imamo čamce, mreže, vrše, osti i ferale. Kada voda uđe u polje, kroz vinograd se ne voziš traktorom, nego se prevoziš čamcem. I tako nekoliko puta godišnje. Moje najkvalitetnije grožđe dolazi upravo iz vinograda koji su najviše izloženi zimskim pojarama.
Problem nastaje kada ono što zimi hrani lozu stigne potkraj ljeta.
— Otprilike svaku petu ili šestu berbu uopće ne oberemo. To ljudi moraju razumjeti kada govorimo o našim vinima, količinama i cijeni. Ne mogu ja imati istu računicu kao netko tko svake godine uredno obere vinograd.
Mogao bi je imati kada bi se bavio samo prodajom grožđa. Vrgorsko polje i danas opskrbljuje vinarije od Dubrovnika do Zadra, a u dobroj godini proizvođač grožđa može zaraditi brže od maloga vinara koji vino mora proizvesti, odležati, buteljirati, predstaviti i naplatiti. Tako su desetljećima živjeli i Gašparovi.
— Moj dida je kopao, moga dide dida je kopao, otac je kopao. U mojoj obitelji cijeli život svi kopaju, a ništa nisu napravili. Kada bi se na kraju godine obitelj okupila i stavila novac na gomilu, ispalo bi da smo radili samo zato da zemlja ne ostane u ledini. Boris i ja odlučili smo da ćemo nastaviti kopati i da će žuljevi na našim rukama ostati naša prepoznatljivost, ali sada barem znamo zašto kopamo.
Odluku im je učvrstila berba u kojoj je plavka iz Jezera nakupila više šećera od plavca malog s nekih od najpoznatijih peljeških i hvarskih položaja. Grožđe koje su dotad prodavali kao sirovinu završavalo je u vinima mnogo poznatijih vinarija, a ime onoga tko ga je uzgojio nestajalo bi prije nego što vino stigne u butelju.
— Naše smo grožđe godinama prodavali vrhunskim hvarskim i pelješkim vinarijama. Onda smo imali berbu u kojoj je naša plavka postigla veće sladore od njihova plavca malog. Te godine, koliko ja znam, gotovo nijedan plavac nije napravljen bez pritajenog kupažiranja s našom plavkom. Zapitali smo se zašto bismo cijeli život nekome prodavali grožđe ako od njega sami možemo napraviti vino.
U vinogradu su znali mnogo jer su u njemu odrasli, ali o proizvodnji ozbiljnoga vina tek su trebali učiti. Otac Jure pripadao je generaciji koja je vrijednost vinograda mjerila količinom grožđa, premda je u podrumu bio pedantniji od većine susjeda.
— Uvijek se hvalio da ima najbolje vino u selu, što god to značilo. Ali bio je vrlo čist i uredan u vinogradu i podrumu. Od njega sam naučio da na pranje jedne bačve potrošim i cijeli sat. Stalno nam je ponavljao: „Ako nisi potrošio dovoljno vode, bačva će ti ostati prljava.“
Mnogo je teže prihvatio prizor zdravih grozdova odbačenih na zemlju. Dario i Boris počeli su zelenom berbom smanjivati prinos, uvjereni da samo tako plavka može pokazati ono što su u njoj naslućivali.
— Kada je otac došao za nama u vinograd i ugledao gomilu odbačenih grozdova, sedam dana nije htio ručati s nama. Sjeo bi za stol, nešto promrmljao, ustao i otišao. Nije mogao prihvatiti da smo cijelu godinu radili kako bismo zdravo grožđe bacili na zemlju.
Dio vinograda ipak su ostavili bez zelene berbe jer su tada još prodavali grožđe i trebala im je količina. Dario je odvojeno vinificirao grožđe s opterećenih trsova i ono s loza na kojima je prinos bio drastično smanjen.
— Otac je probao oba vina. Nakon toga više nije dvojio koje će piti.
Izvan Umčana tek je trebalo dokazati da vinograd iz polja može dati išta više od korektne sirovine za tuđe vino. Jezero nije imalo kamenite terase ni pogled na more, a podrum Gašparovih nije bio objekt pred kojim bi posjetitelj vadio telefon kako bi ga fotografirao.
— Kada dolaziš iz kraja u kojemu grožđe nije s padina i čistoga krša, nego iz polja, ljudi te u startu smatraju inferiornim. Ali nema mi ništa draže nego kada netko sa skepsom uđe u naš podrum zbog Jezera, krajolika ili same vinarije, koja doista nije osobito reprezentativna, pa nakon tri vina više ne može vjerovati što je pio. Te korekcije koje naša vina naprave u njihovim glavama nama su najveći mogući poguranac.
Prve su berbe buteljirali, iako su bili svjesni da vina još nisu na razini kojoj teže. Presudan susret dogodio se 2013. godine, kada ih je prijatelj iz Vrgorca upoznao s enologom Davorom Mitrovićem.
— Pokazali smo mu vina i vinograde, objasnili kakvo grožđe možemo dobiti i rekli da želimo ozbiljno podići kvalitetu. Pokazali smo mu i susjedov vinograd da odmah vidi kako ne želimo imati pet ili šest kilograma po trsu. Samo je rekao: „Ajmo probati pa ćemo vidjeti.“
Prva godina njihove suradnje trebala je biti 2014., jedna od najtežih dalmatinskih berbi u novijem razdoblju. Gašparovi su odlučili da vino uopće neće proizvesti. Grožđe su prodali vinarijama s otoka, kojima su bolesti i loše vrijeme poharali vinograde, ispraznili vlastite zalihe i u 2015. ušli s mnogo strožim kriterijima.
— Godine 2014. financijski smo prošli bolje nego ikada prije ili poslije jer smo prodali gotovo sve grožđe. Ali da smo nastavili tim putem, ostali bismo samo proizvođači sirovine. Tržište grožđa vrlo je varljivo: jedne godine prođeš odlično, a druge dobro rodi i tebi i vinarijama pa im više nisi potreban. Onda završiš na tržnici u Splitu i prodaješ grožđe u bescjenje. Tržište vina stabilnije je, samo je sporije. Ljudi tvoje vino moraju probati pet puta prije nego što povjeruju da je dobro.
U sljedećim su godinama povećavali broj trsova, a smanjivali količinu vina. Nakon desetak godina imali su četrdesetak posto više loza nego na početku, ali su proizvodili između trideset pet i četrdeset posto manje vina.
— Financijski smo u isto vrijeme otišli pet ili šest puta naprijed. Ruku na srce, ni merlot ni cabernet sauvignon ne bi davali vrhunska vina kada bismo ih pustili da rode pet kilograma po trsu. Upravo se to radilo s plavkom. Nije problem bio u sorti, nego u tome što nitko od nje nije pokušavao napraviti ozbiljno vino.
Kada su njihovu plavku kušali profesori Agronomskog fakulteta predvođeni Edijem Maletićem, nisu vjerovali da je vino doista proizvedeno od te sorte. Pretpostavljali su da je riječ o trnjaku ili plavcu malom.
— Plavka je u ovom polju desetljećima hranila ljude, a mi smo samo pokazali da može dati i vrhunsko vino. Danas drugi misle da imamo neki poseban klon koji sam od sebe daje koncentraciju. Nemamo. Ne postoji loša sorta ni loš položaj. Postoji samo loš vinogradar ili loš vinar.
O vinu, tvrdi Dario, treba razmišljati već pri pripremi terena i sadnji vinograda.
— Ako tada ne znaš kakvo vino želiš dobiti, teško ćeš napraviti dobar vinograd. Plavka prirodno rađa mnogo grožđa i ne smiješ biti škrt. Moraš je upoznati i naučiti se igrati s njom. Imamo je na dvadesetak mjesta i gotovo svaku parcelu obrađujemo malo drukčije. Na nekima primjenjujemo čak i različite vrste rezidbe, premda su međusobno udaljene samo sto ili dvjesto metara.
Danas Gašparovi imaju približno dvanaest tisuća trsova plavke prosječno starih šezdesetak godina. Do većine su došli nakon što se njihov vlasnik teško razbolio i više nije mogao obrađivati vinograde.
— Od tih dvanaest tisuća trsova devet tisuća zimi je pod vodom. To je golemo bogatstvo. Grožđe s tih loza može ući u bilo koji od najboljih svjetskih cuvéea, ali može dati i veliko monosortno vino. To je brutalno grožđe.
Plavka pri visokoj zrelosti uspijeva sačuvati ono što dalmatinskim crnim sortama često nedostaje: kiseline, voćnost i pitkost.
— Radio sam s vrancem, trnjakom i plavcem malim. Kada prijeđu petnaest ili petnaest i pol posto alkohola, kiseline im uglavnom strmoglavo padaju. Od plavke imamo vino s petnaest posto alkohola i šest grama kiselina. Na toj razini alkohola još uvijek miriše na cvijeće, dok druga dalmatinska crna vina već odlaze prema prezrelom i sušenom voću.
Potpuna zrelost u polju, objašnjava, ne znači nužno i prezrelost.
— Plavac mali moraš čekati jer ne možeš napraviti veliko vino ako u grozdu ima zelenih bobica. Ali ne moraš cijeli vinograd obrati odjednom. Ideš parcelu po parcelu i tempiraš pravi trenutak. Kada grožđe na brdu prezri, gotovo je. U polju može potpuno sazreti, a još uvijek sačuvati dobar pH i kiseline.
Na plavki danas gradi Maticu, buduće premium vino kojemu je dodao male količine trnjaka i vranca. Plavka donosi pitkost i eleganciju, a druge dvije sorte nadopunjuju joj koncentraciju i tijelo.
— Bit će to crno vino kakvo je u Dalmaciji rijetko, srednjega tijela, ali s intenzitetom koji traje od prvoga do posljednjega gutljaja. Posveta je mojoj majci, tvojoj majci, svim majkama i Matici, majci ovoga polja. Zato se zove Matica.
Plavka je srušila predrasudu da Jezero ne može dati veliko vino, ali zaštitnim znakom vinarije postala je sorta koju nijedan vinogradar ne bi izabrao želi li se baviti lagodnim poslom.
Zlatarica u njihove vinograde nije stigla kao dio poslovnog plana, nego nakon jedne pojare i odluke oca Jure da posluša ono što je smatrao Božjom voljom. Devedesetih godina imao je vinograd koji je često ulazio u vodu. Na tri reda divlje loze navrnuo je plavku, a na druga tri kuč, sorte čije se grožđe tada lako prodavalo. Voda je, međutim, stigla u najgorem trenutku, zadržala se šest ili sedam dana i uništila gotovo sve cijepove.
— Otac se tada zarekao: „Kada je priroda već ovako izabrala, posadit ću ono što ja hoću.“ Pronašao je 650 loza zlatarice i upravo smo u tom vinogradu Boris i ja shvatili kakav potencijal ta sorta ima.
S najboljih su trsova počeli birati pupove i njima precjepljivati divlju lozu. Otac je radio onako kako su u Jezeru radile generacije prije njega: cijepio je duboko, ispod razine zemlje, na snažnoj podlozi koja je već razvila korijen.
— U berbi bismo Boris i ja obilježili najbolje loze. U veljači bismo s njih uzeli pupove, zakopali ih u zemlju i čuvali do travnja. Onda bi stari otkopao divlju lozu i precijepio je našim materijalom. Već iste godine takva loza naraste pet ili šest metara. Ne možeš je uhvatiti koliko brzo i moćno raste. Neke su i nakon sedamdeset godina još žive, premda su svake zime pod vodom.
Snagu kojom raste zlatarica ne pokazuje kada je treba sačuvati od bolesti, vjetra i vlastite rodnosti.
— Zlatarica je beštija. Ne da se. Okreni joj leđa samo jednom i višestruko će te kazniti. Od svih sorti koje sam upoznao ona je najosjetljivija i jedina kojoj se moraš potpuno posvetiti.
Prvi znakovi bolesti u Jezeru pojavljuju se upravo na zlatarici, vjetar joj lako lomi mladice, a bez stroge kontrole rodit će četiri ili pet kilograma po trsu.
— Trideset posto naših vinograda posađeno je zlataricom, a sedamdeset posto drugim sortama. Ali sedamdeset posto vremena koje provedemo u vinogradu otpada na zlataricu, a samo trideset posto na sve ostale sorte zajedno. Zato je nitko ne želi saditi. Žilavka se sama penje, sama raspoređuje grožđe i nema većih problema s bolestima, prerodom ni nakupljanjem šećera. Zlataricu za sve moraš moliti.
Gašparovi su njezin prinos spustili na jednu butelju po trsu.
— Bez kontrole rodi četiri ili pet kilograma, a malo tko ima srca toliki dio zdravoga grožđa baciti na zemlju. Ali koliko zlata ima u prirodi? Vrlo malo. Moraš mnogo kopati da bi pronašao grumen zlata. Takva je i zlatarica. Ne zove se uzalud tako i nije bez razloga gotovo nestala.
Prema njegovoj procjeni, u Jezeru je danas ima petnaestak hektara, gotovo jednako malo kao prije pet godina.
— Ako je netko i pokuša širiti, ubrzo odustane. Osim mene, koji je i dalje sadim, gotovo se nitko ne povećava. Prilika za brendiranje zlatarice ponovno nam klizi kroz prste.
Njezina zapisana povijest seže dalje od povijesti mnogih danas poznatijih dalmatinskih bijelih sorti. Gašparovi su pronašli podatak da je na prvoj izložbi vina u Dalmaciji 1875. zlatarica bila jedina predstavljena bijela sorta.
— U početku ni sam nisam vjerovao da je to moguće pokraj svih drugih dalmatinskih sorti. Profesori s fakulteta i splitskog instituta uvjerili su me da je podatak točan. Tada se nije nazivala zlataricom vrgorskom, nego samo zlataricom jer je bila rasprostranjena cijelom Dalmacijom.
Bilo je to prije filoksere i uzgoja na američkim podlogama, kada današnje bolesti još nisu određivale sudbinu sorte.
— Zlatarica je po prirodi snažna i otporna na sušu, a istodobno vrlo nježna. Zato će se teško širiti. Mi smo spremni uložiti sedamdeset posto vremena u sortu koja zauzima trideset posto vinograda, ali ne možeš očekivati da će svi biti jednako ludi.
Dario je voli više od bilo koje druge sorte, ali dobro zna koliko će joj teško podići tržišnu vrijednost do razine koja bi opravdala sav uloženi rad. Zbog toga je počeo tražiti još jednu bijelu sortu dovoljno blisku njegovu kraju i mnogo pouzdaniju u vinogradu. Pronašao ju je odmah preko granice, u Hercegovini, premda stari zapisi potvrđuju da je nekada rasla i u Vrgorskoj krajini.
— Od svih bijelih vina najviše sam kupovao žilavke. Probao sam butelje barem trideset ili četrdeset proizvođača, od najjeftinijih do vrlo skupih. Meni je to uvjerljivo najbolja bijela sorta. Ako želiš napraviti bogato vino, može ispasti malo tvrđa, ali ako ćemo joj to nazvati manom, onda znaš koliko je dobra. Drugu joj manu ne mogu pronaći.
Od žilavke može napraviti svježe reduktivno vino za brži izlazak na tržište, ali i ozbiljno vino koje će godinama dozrijevati. U vinogradu je uspravna, uredna i pouzdana.
— Zlatarica je moja ljubav, ali moraš razmišljati o cijeloj vinariji. Žilavka nam daje sigurnost i prostor da se igramo sa sortama od kojih možda nikada nećemo imati veliku tržišnu korist.
Među njima su prošip vrgorski i razaklija bijela, sorte koje se u starim zapisima ponavljaju uz zlataricu, mednu i žilavku. Dario je godinama pokušavao vratiti obje.
Prošip je pronašao uz pomoć stručnjaka Agronomskog fakulteta. Jednu od starih loza profesor Pejić još je 1996. označio bakrenim prstenom, ali daljnja istraživanja nisu nastavljena. U Bulićevoj ampelografiji Dario je zatim pronašao zapis da sorta ima potencijal za vrhunsko vino.
— Izgledom podsjeća na umanjeni pošip, ali nije pošip. Grozdovi su mu manji, šećeri nešto niži, ali može dati bijelo vino s dvanaest ili trinaest posto alkohola, lijepom svježinom i dubinom. U suradnji s fakultetom napravili smo samo tri boce. Došli smo do 48 trsova i mislili da smo obavili najteži dio posla.
S pedesetak zdravih loza vrlo bi brzo stigli do petsto jer bi imali dovoljno pupova za daljnje razmnožavanje. Pokazalo se, međutim, da sadni materijal nije zdrav.
— Pet godina vraćao sam prošip u život, a onda smo utvrdili da je ozbiljno zaražen virusima. Da smo nastavili širiti taj materijal, ne bismo dobili zdravu i dugovječnu lozu. Morao sam odustati. Danas mi je ostao još jedan trs, a uskoro neću imati ni njega.
Dok je svu pozornost posvećivao prošipu, gotovo mu je promaknula razaklija bijela, koju je pronašao obilazeći stare, zapuštene vinograde.
— Jedan trs pronašao sam u Kucima, a drugi kod prijatelja u Lukavcu. S tih dviju loza uzeli smo plemke. U početku razakliji nisam pridavao ni približno toliku važnost kao prošipu, a onda se pokazalo da je puna potencijala.
Razaklija ima nešto krupnije bobice, sposobna je sačuvati kiseline i istodobno nakupiti dovoljno šećera za ozbiljno vino.
— Raste uspravno poput žilavke, sama dobro raspoređuje grozdove i gotovo je otporna na bolesti. Kada u drugim dijelovima vinograda pronađemo peronosporu ili pepelnicu, na njoj ih još nisam vidio.
Od dvadesetak ili tridesetak kilograma grožđa ove će godine napraviti prvu pokusnu vinifikaciju. Istodobno je razakliju precijepio na zdrave podloge s kojih je uklonio virusno zaraženi prošip.
— Očekujem između osamdeset i osamdeset pet posto primitka. Dovoljno mi je da dobijem pupove za daljnje širenje. Za tri ili četiri godine mogao bih imati prvo ozbiljno vino od razaklije.
Već joj je namijenio mjesto u bijelom cuvéeu koji nekoliko godina slaže u glavi. Temelj će biti zlatarica, a male količine drugih autohtonih dalmatinskih sorti trebale bi joj dodati tijelo i širinu.
— Zlatarica ima pitkost i svježinu kakvu ima malo koje drugo bijelo vino. Razaklija će u tom cuvéeu biti nešto zbog čega me nitko drugi neće moći kopirati.
Takva vina ne mogu nastati brzo, a Dario ih i ne pokušava požurivati. Najdalje je otišao s vrancem koji pod imenom Arka već deset godina čeka izlazak na tržište.
— Kada nemaš drugi ozbiljan izvor prihoda, moraš biti prilično lud da godinama ulažeš u vino, a ne prodaješ ga. Ovdje nam je svaka kuna potrebna, ali na Arku gledam kao na odricanje koje će mi se vratiti kroz dodanu vrijednost. Probali smo nekoliko butelja i vino je brutalno.
Od Arke je proizveden samo jedan barrique. Preuzimanjem dodatnih starih vinograda vranca količina bi mogla narasti na dva.
— Udvostručiti jedan barrique nije baš neka velika statistika. Ali važno je koliko vrijedi ono što je u njemu. Ne kažem da će butelja mnogo koštati, nego da će mnogo vrijediti. Da sam vino prodao nakon dvije ili tri godine, ne bi mi donijelo nikakav ozbiljan ekonomski iskorak. Nakon deset godina može pokazati što vranac u unutrašnjosti Dalmacije doista može dati.
Sličnu je sudbinu namijenio posljednjoj berbi cabernet sauvignona, sorte za koju se 2012. morao izboriti umjesto ponuđenog trnjaka.
Za jednu su parcelu unaprijed naručili i platili 750 loza caberneta. Kada je Dario došao po sadni materijal, prodavač mu je rekao da ga više nema, ali da mu umjesto njega može ponuditi trnjak.
— Pitao sam ga: „Što je to?“ Naziv mi je nešto značio, ali tada gotovo da nisi imao vino od trnjaka koje si mogao probati. Rekao sam mu: „Stari, platio sam cabernet i želim dobiti ono što sam platio.“ Na kraju je pronašao moje loze i posadio sam ih.
Deset godina poslije posljednji je put obrao grožđe s tih trsova i cijelu parcelu odlučio precijepiti na sortu koju je nekoć odbio.
— Godine 2023. precijepio sam cabernet na trnjak, ali mi je svibanjska poplava uništila osamdeset posto cijepova. Sljedeće sam godine sve ponovio i sada smo na devedesetak posto primitka. Tako sam se praktički potpuno odmaknuo od internacionalnih sorti.
Od caberneta iz berbe 2022. ipak će proizvesti svoje jedino monosortno vino te sorte. Prinos je bio samo 450 grama po trsu, a vino je, kaže, više nalik sirupu nego nečemu što bi trebalo brzo završiti na tržištu. Pet godina provest će u drvetu, a možda još toliko u butelji.
— To je moja zahvala cabernetu za sve što mi je dao. Takvo vino nije za svaki dan niti je butelja koju čovjek treba sam popiti. Treba ga otvoriti udvoje i polako u njemu uživati. Nakon njega kažem: „Dobro došao, trnjače!“
Trnjak mu je već pomogao napraviti prvi ozbiljniji tržišni iskorak. U kupaži s merlotom i plavkom dao je Vergolas, prvo vino Gašparovih koje je dobilo kategoriju vrhunskog vina i prvo za koje su prešli tada psihološku granicu od sto kuna.
Nova vina bit će neusporedivo skuplja, ali zgrada u kojoj nastaju gotovo se nije promijenila. Gašparovi i dalje rade u maloj obiteljskoj konobi, bez reprezentativnog podruma i kušaonice koja bi posjetitelja trebala impresionirati prije nego što išta kuša.
— Mnoge vinarije radije ulože u bačvu ili kušaonicu od koje će ti oči ispasti nego u vinograd. Prije ili poslije to će im se obiti o glavu. Kada nestane grožđa, uzalud su ti i bačva i kušaonica.
U posao se u međuvremenu uključila i nova generacija. Borisov sin Dorijan, Darijev nećak, preuzeo je velik dio poslova u vinogradu.
— Dorijan i ja po tri mjeseca praktički ne izlazimo iz vinograda. Posao jest periodičan, ali kada loza traži svoje, onda smo cijelo vrijeme unutra.
Dario i Boris ove su godine očistili još 0,8 hektara zemlje, a za nastavak razvoja potreban im je barem još jedan hektar vinograda. Tek su nedavno dobili prve vlasničke listove koji im omogućuju ozbiljnije planiranje, ali Dario ni tada ne želi kupovati grožđe kako bi povećao proizvodnju.
— Radimo samo sa svojim grožđem jer jedino tako mogu proizvesti vino kakvo želim. Što će mi nova zgrada ako nemam dovoljno svojih vinograda?
U Jezeru bi mu bilo mnogo lakše izabrati drugi put. Grožđe redovito pronalazi kupce među velikim vinarijama, a u dobroj godini proizvođač može zaraditi brže nego netko tko vino mora godinama držati u bačvi i butelji. Dario je taj put davno napustio, iako još nema podrum kakav želi, dovoljno zemlje ni sigurnost da će berba koja dozrijeva doista biti ubrana.
Ispred njegove male konobe prostire se polje s milijunima trsova. Kada dođu zimske kiše, ceste i redovi loze ponovno će nestati, a Gašparovi će u vinograde krenuti čamcem. Netko tko prvi put vidi Jezero reći će da je sve poplavljeno.
Dario će ga ispraviti:
— Nije poplavilo. Samo je pojaralo.
