Sa Slavkom Kalazićem, vinarom vjerojatno najpostojanije kvalitete vina na istoku Hrvatske, vidim se često, pričamo o svemu, ali gotovo da je postalo pravilo da me nečim uvijek uspije zaskočiti. Eto, neki dan se začudio kad sam mu priznao da ne znam ništa o njegovom bavljenju i zabavljanju astrologijom prije dvadesetak godina.
Jooooj, pa ja sam ti dugo bio potpuno u tome, velika je to priča. Nekima će zazvučati i nevjerojatno, ali sve je istina, počeo je Slavko svoju “astrološku” priču koja je započela nedugo nakon njegova izlaska iz uniforme Zbora narodne garde i ponovnog pokušaja aktiviranja posla s elektronikom na kojoj je prije rata ekstremno dobro zarađivao.
Ne želi da ga se krivo shvati, ali, kaže, imao je sreću “dvije i pol godine raditi s Jugoslavijom, jer to je bilo tržište o kojem današnji biznismeni mogu samo sanjati”. Najveći problem mu je bio nabaviti toliko robe koliko se tražilo. A Slavko snabdjevao elektronikom televizijske mehaničare “od Vardara do Triglava”, bilo ih je svugdje i bilo ih je jako puno. Osnovao je Electronic Centar, postao je veliki dobavljač i trgovac rezervnim dijelovima, alatima, kablovima, elektroničkim instrumentima.
Kad je skinuo uniformu i vratio se u svoju elektroničku stvarnost, shvatio je da više nema kome prodavati robu na kojoj se prije rata obogatio. U Zagrebu je u međuvremenu niknulo mnoštvo firmi koje su iskoristile njegovu ratnu epizodu i preuzele mu tamošnji dio kolača, dok je Osijek, skoro u potpunom okruženju, tržišno bio nebitan.
U toj i takvoj situaciji Slavko je pokušao naći odgovore na pitanja o svojim poslovnim idejama. Tražio je barem neku informaciju koja bi mu dala nadu.
Stupio sam u kontakt s jednom astrologinjom želeći i od nje čuti što kažu zvijezde, dokad će sve biti onako kako je bilo. I, tu me strašno zaintrigirala, kaže ona meni gledajući u moj horoskop, da ću u budućnosti baviti se s dva posla. Tada nisam mogao ni pretpostaviti koji će to biti poslovi, ali astrologinja mi je odlučno odbacila mogućnost da će to biti, primjerice, televizijski servis i trgovina, što sam i tada radio. Ne, to će doći u budućnosti i bit će to potpuno različiti poslovi, rekla mi je.
Nije Slavko sjedio skrštenih ruku čekajući da mu se dogodi budućnost, u Jagerovoj ulici u Osijeku odlučio je kupiti stan kojeg je kanio pretvoriti u trgovinu elektroničkom opremom. Međutim, vrag mu nije dao mira te je odlučio ispod tog stana iskopati podrum za, ukaže li mu se ikada takva prilika – vinski bar. Tada vinski barovi uopće nisu bili normalna pojava, ali Slavku je “negdje u primozgu tinjala ideja o takvoj poslovnoj mogućnosti”. Iskreno, ne znam slučaj da je netko nešto slično napravio, ali Slavko je uspio u temeljima stambene zgrade, ispod stana kojeg je kupio, iskopati podrum od 160 četvornih metara. Kopao ga je mjesecima, a neki znatiželjni prijatelji su ga zadirkivali, gledajući kako iz podruma neprestano iznosi zemlju, da vjerojatno kopa prolaz do nedalekog SDK, Službe društvenog knjigovodstva, državne institucije koja je bila prethodnica kasnijem ZAP-u, Zavodu za platni promet, odnosno današnjoj FINA-i. A nije baš da je ostalo neprimjetno njegovo iznošenje gotovo 500 prostornih metara zemlje iz podruma stambene zgrade, poglavito što je sve kopao ručno i iskopanu zemlju iznosio vani u kantama od 12 litara.
Mi smo iskopali 500 prostornih metara zemlje u stvrdnutom stanju, što u rasutom stanju predstavlja barem 700 kubika. E sad, u jedan kamion stane 5-6 kubika. Mi smo mjesecima kopali ručno i u kantama od 12 litara zemlja se iznosila vani. Pazite, 12 litara naspram 500.000 litara krute zemlje – zamislite koji je to bio luđački posao!? Ali, pošto je moj podznak škorpion, a škorpionima “upravlja” planet Pluton, a Pluton je bog podzemlja, tako sam ja bio sklon rovati ispod površine zemlje. Dakle, iz ničega sam stvorio 160 kvadrata podruma za koji sam znao da ću ga jednom namjeniti nekom poslu s vinom, a tada se s vinom uopće nisam bavio.
Dok je kopao podrum, Slavka je mučilo što je to astrologinja vidjela te je, pedantan kakav već jest, počeo pohoditi Gradsku knjižnicu i “gutati” svu literaturu koja ima bilo kakvu vezu sa zvijezdama, horoskopima… U svojoj kućnoj biblioteci Slavko danas ima više od 300 naslova iz tog područja! Najviše ga je zaintrigirala prijeratna uspješnica Mile Dupora, “Ne vjerujte, provjerite”, koju je protumačio na način da – “stvar funckonira”!
Tu knjigu trebaju uzeti svi koji ne vjeruju u astrologiju, neka nauče napraviti horoskop i sami se uvjere da nisu bili u pravu! U toj knjizi sam pronašao rečenicu koja otprilike glasi ovako: “Ako želiš pravilno tumačiti natalnu kartu, moraš imati razvijenu intuiciju!” Znači, ne može se sve naučiti iz knjige, nešto mora doći i odozgo! A da bi imao razvijenu intuiciju, trebaš se baviti duhovnim radom, trebaš raditi na sebi, što se najbolje može postići meditacijom. Tako sam ja 1995. godine otišao na tečaj meditacije i to je strašno osnažilo moju intuciju i sposobnost tumačenja astrološke karte. Jer, kad je čovjek bez intuicije, onda natalnu kartu tumači prema knjigama, školski. To je kao da piješ neko industrijsko vino bez duše! Kad je čovjek blizak duhovnom svijetu, a to se može postići kroz duhovnu praksu i meditaciju, onda dobiva puno više informacija iz natalne karte nego što bi dobio iz knjiškog znanja. Kroz mene je samo curilo, ja pričam, a uopće ne znam što pričam, ali – sve bude istina što sam rekao!!! Čim završim, ja zaboravim i uopće ne znam što sam rekao tim ljudima i ljudi dobiju informacije. A da su točne saznam kasnije kad me nazovu i informiraju o tome što im se dogodilo. Tako sam konačno shvatio po kojem principu je radila ona astrologinja koja mi je rekla da ću se baviti s dva posla!
Čekajući da se ostvare astrologinjine najave, Slavko je zaronio u astrologiju kako ne bi izludio, jer, preispitujući što bi mu se moglo dogoditi, došao je u sitauciju da je “ključao kao u pretis loncu”!
Tek kad dublje uđeš u tu znanost shvatiš neke stvari. Primjerice, skužiš da sve što si postigao ne vrijedi zapravo ništa ako nisi dio sebe, svog vremena, svog života, svoje energije posvetio i duhovnom životu. A to ti je, zapravo, početak puta bez kraja. Jednom kad to spoznaš, onda ti više nikada nisi onaj stari. Nakon što prođeš tu nekakvu “inicijaciju”, sve počneš promatrati i kroz neku duhovnu komponentu života. Materijalno ti prestaje biti presudno. Meditacija i duhovni rad su me svojedobno toliko bili natopili pozitivnim energijama da sam mislio da će to ostati za čitav život. Kao, sad opet mogu biti malo zločest i ići puno raditi, a minuli rad na meditaciji i duhovnom će ostati kao zalog za sva vremena. Ma kakvi, ostaje samo kao jedno korisno sjećanje i znanje, ali ne i intuicija. Da ja sad tebi uzmem napraviti natalnu kartu, vidio bih ono što vidi svaki student astrologije, a to je – ništa posebno. Ja sam u razdoblju bavljenja meditacijom bio gotovo vidovit, mogao sam u roku od jedne minute dobiti odgovor na skoro svako postavljeno pitanje – što, kako, s kim, zašto itd.
Prije nego što se prestao intenzivno baviti duhovnim radom, Slavko je, ipak, uspio usnuti “nastavak svog života”. San mu je predividio “gacanje kroz blato”! Dotad je već imao iskustvo da mu se svako astrološko predviđanje ostvarilo. Premda je, primjerice, vidio dolazak inspektora, provalnika, burni razvod…, nijedan od tih događaja ničim nije mogao zaustaviti, unatoč znanju da se nešto sprema.
Tako mi se dogodio i san o gacanju kroz blato, “preko kojeg sam hodao kao mačka dok se nisam dočepao tvrdog, a tamo me dočekao potpuni mrak”. Kad sam tražio odgovor na pitanje što raditi u tom mraku, odgovor sam dobio u jednoj knjizi duhovne tematike za koju sam slučajno posegnuo u svojoj kućnoj biblioteci. Dakle, u toj slučajno odabranoj knjizi na slučajno otvorenoj stranici stajala je rečenica: “Kad upališ svjetlo svoje duše, onda će ti se osvijetliti put kojim trebaš ići”. Tada mi je bilo jasno što slijedi nakon blata! Ja sam to preveo na način da u praksi moram ostati puno manje vezan za rezultate svog rada, potpuno neopterećen, trebam samo raditi po intuiciji i savjesti, bez ikakvog očekivanja nekih rezultata. Dakle, ne zanima me hoće li prihod ove godine biti pozitivan ili negativan, to ne smije biti moja briga. A da bih to postigao trebam se ponovo početi baviti meditacijom i duhovnim radom, a bilo bi idealno kad bih to spojio s jogom. Jedina mana te priče je što meditacija i vino nikako ne idu zajedno. Ako si popio i malo vina, nećeš meditirati kako treba. Znači, moram presjeći i ustrajati na tome da trebam samo degustirati i ispljunuti, ne bih trebao više piti vino. Kada za to dođe vrijeme i o ta odluka će biti donijeta.
Mogućnost je vidio u presliku iskustva koje je stekao u meditacijskom centru nedaleko Mysorea u Indiji tijekom trotjednog boravka tamo. Znao je da je oko stare vinarije na brdu iznad Batine otkupio od ranijih vlasnika vikendica čak sedam hektara zemljišta. Znao je da je na tom zemljištu čak 14 sada praznih i napuštenih vikendica u koje su svojedobno njihovi vlasnici iz Sombora dolaziti “odmoriti dušu”, ali i “zaboraviti terapije lijekovima koje su uzimali”. I, sinula mu je nova ideja – zašto to zemljište, oko kojeg nema nikakve industrije, a s kojeg se pruža prekrasan pogled na Dunav, ne osposobiti za hrvatsku inačicu Mysorea i tamo napraviti duhovno-rekreacijski centar?!
Tamo oko stare vinarije imao sam sreću ili nesreću, vidjet ćemo, otkupiti sedam hektara zemljišta od bivših vlasnika, a to zemljište je pretvoreno u građevinsko. Ono je naprosto idealno za stvoriti jedan rekreacijski centar za koji bih bio presretan kad se ne bi bazirao samo na vinu, već bi gostima pružio priliku i za upoznavanje s duhovnom komponentom života. Mislim da zapadni čovjek vapi za takvim sadržajem poput onoga što sam doživio u Indiji. Doduše, postoje takvi centri i u Europi, ali mi imamo jednu veliku u prekrasnom prirodnom okruženju kojim dominira Dunav.
Tako bi meditacijski centar mogao postati idealna nadogradnja Slavkovoj vinskoj priči koju bi, time, u potpunosti zaokružio. Ali i ispunio barem dio onoga na što su mu zvijezde ukazale.
Slavkov dječački san bio je otvoriti servis za popravak televizora. Pripremao se za taj posao još kao srednjoškolac, a ljudi kojima je trebala njegova pomoć već tada su mu u ruke povjeravali svoje aparate. Naravno, u skladu s njegovom tadašnjom razinom znanja.
To znači da tada nisam previše znao i dobivao sam na popravak kvarove koje sam mogao rješavati uz neko manje naprezanje. Kako sam sazrijevao, kvarovi su bivali sve teži. Ljudi su znali za moju posvećenost rješavanju problema, a bila im je poznata i moja deviza da nijedan aparat iz servisa ne može izaći vani neriješen! Zato su mi i donosili “niske lopte”, u ruke sam zaprimao najkompliciranije greške i kvarove na popravak, a o nekima od njih sam morao i po dva dana samo razmišljati i dumati kako ih riješiti. Kad se danas sjetim tog tv servisa prije 27-28 godina ne mogu ne povući paralelu s vinarstvom u kojem sam intenzivno posljednjih desetak godina, priča Slavko svoju vinsku priču koja je u posljednje vrijeme doživjela strahovite promjene.
Naime, Slavko Kalazić je uselio u svoju novu vinariju na izlazu iz Zmajevca i konačno napustio onaj labirint gatora u Batini u kojima je desetak godina u nevjerojatnim uvjetima uspio stvoriti neka antologijska vina.
Priču o tv servisu ne pričam slučajno, jer sam isti razvojni put prolazio i još uvijek prolazim s vinom. Kad sam krenuo i bio potpuni analfabeta, tada su i berbe bile jednostavnije i nisu bile toliko zahtjevne. Vina iz tih godina ne držim nekim svojim znanjem i umijećem nego darom prirode i šapatom u uho nekoga odozgo. Sad sam već 10 godina u toj priči i iskusniji sam i berbe su postale puno zahtjevnije i kompliciranije i teže i u biti se osjećam kao da sam još uvijek na početku. S tom razlikom što sad ne dobivam tako često šapat u uho nego se moram sam snalaziti. Nije mi nimalo jednostavnije…
Moj prvi susret s vinima Slavka Kalazića bio je vizualne naravi. Naime, dolazeći na posao svakodnevno sam prije nekoliko godina morao prolaziti pored Kalazićeve trgovine elektroopremom, “Electronic Center”, u Jägerovoj ulici u središtu Osijeka. U izlogu trgovine, među laptopima, sijalicama, memory stickovima, kablovima…, ponosno su na jakoj sunčevoj svjetlosti stajale izložene njegove prve butelje chardonnaya i graševine.
Dodatno sam se bio začudio izborom imena tvrtke, Kronos, koji je u grčkoj mitologiji poznat kao sin Uranov i Gejin, ali i kao ubojica oca te žderač vlastite djece: Hestije, Here, Hada, Posejdona i Demetre.
Slavko Kalazić se, tako, već na prvi pogled, bez da sam i probao njegova vina, pokazao kao, u najmanju ruku, vrlo zanimljiva osoba.
Ma, to s Kronosom uvijek trebam pojašnjavati… Jest, poznat je Kronos po žderanju vlastite djece, ali i po osobinama koje smatram sjajnim: točnost, pouzdanost i preciznost.
Upravo inzistiranje na tim osobinama Kalaziću je pomoglo u poslu s elektroničkom opremom. Otvaranjem Baranje, u Batini je kupio vikendicu s malim vinogradom u kojem je bilo tristo trsova portugisca i tristo trsova pinota crnog.
Sve što sam mogao pobrati u svojoj prvoj berbi stalo je u jednu jedinu kantu. Vinograd je bio toliko zapušten da je u njemu korov bio viši od trsova. Ni godinu kasnije situacija nije bila puno bolja. No, uspio sam napraviti sto litara vina kojim sam bio jako zadovoljan. Narasle su mi ambicije, a u smjeru mojih želja išli su poticaji u poljoprivredi te priče uglednih vinara o rastućoj potražnji za njihovim vinima. Materijalno obilje, koje sam zaradio u elektronici, iskoristio sam za kupovinu vinograda i zemljišta u Batini. Bilo je to 2002. godine i sve je ukazivalo da je vinarstvo trebalo biti dobar posao. Međutim, tada nisam mogao ni pretpostaviti da će nastupiti godine kad vino nema tko kupovati. Joj, koliko sam puta zažalio zbog svega.
Srećom, Slavko nikada nije odustao i napustio svoj novi vinski posao. Štoviše, na svojih šesnaest hektara vinograda, na kojima je gusto zasadio sto dvije tisuće trsova, Kalazić je organizirao proizvodnju sto pedeset tisuća butelja godišnje. Zajedno s kolegama Ernestom Toljem i Tomislavom Bolfanom postao je dio trolista hrvatskih vrhunskih elektro-vinara!
Svoje prve berbe, 2006., 2007. i 2008. godinu, radio sam na malo ortodoksan način i, kad danas gledam na to razdoblje, doživljavam ih kao jaguara u retro dizajnu. Vina su mi izazivala negodovanje kod enologa, jer, prema njihovom mišljenju, nisu imala dovoljno svježine, bila su pregruba i prejaka. S druge strane, kad sam ta vina nudio ženama ili, pak, na sajmovima, poput nedavno u Moskvi, doživljavao sam ovacije. Dakle, raditi vina za struku ili tržište bilo je pitanje koje me prati od prvih vinskih dana.
Berbama 2009., 2010. i 2011. godine Slavko je radikalno, ipak, promijenio svoj stil. Vinima je smanjio alkohol, a pojačao svježinu, voćnost i cvjetne mirise.
Vina od svojih početaka radim po svom guštu i želim da budu upravo onakva kakva bih želio piti. Dok sam uživao u ‘enjingijevskom stilu’, radio sam takva vina. Sada više uživam u cvijeću i kiselinama.
Za razdoblje rada u staroj vinariji Slavko voli reći da je bilo – umijeće mogućeg!
Imali smo 66 kvadrata zatvorenog prostora i raditi takva vina u takvim uvjetima bio je pravi podvig. S novom vinarijom, pak, sve se mijenja. Prvo, dnevno ćemo moći ubrati i preraditi znatno veću količinu grožđa. Zašto je to bitno? Ako je neko grožđe zrelo, a sutra se sprema kiša, onda ćemo ga pobrati danas. I to 20 tona, što smo prije, kad nam je dnevni maksimum mogao biti tek 5-6 tona, mogli samo sanjati. Drugo, opremili smo se dodatno s novom i modernijom muljačom koja je nježnija prema grožđu, pumpama koje su nježnije prema vinu, imamo novu liniju za punjenje i etiketiranje koja nam daje veću brzinu, preciznost postavljanja etikete… Sad smo u stanju udvostručiti proizvodnju u odnosu na ranije godine i ako se tržište bude otvaralo u skladu s našim planovima krenut ćemo i u otkup grožđa od kooperanata.
S novom vinarijom, tvrdi, konačno je stvorio uvjete “da može krenuti u berbu kad on poželi, a ne kad može ili mora”! Novim izazovima, koji su za njega konstanta, poglavito jer se kose s uvriježenim mišljenjem da je Kutjevo najistočnija točka za vrhunske dosege, i dalje smatra pinot crni pa i sauvignon blanc, a “Baranja za graševinu još nije rekla svoju posljednju riječ”.
Nisam Baranjac, pa tako nisam lokalpatriotski ni vezan za to vinogorje, ali, koliko god se ljutili u Kutjevu, uvijek ću reći da je Baranja najveći svjetski potencijal za proizvodnju graševine!
Nedavno je, nakon skoro pet godina traženja idealnog rješenja, konačno u novo ruho stavio svoj raritet, poluslatki cabernet sauvignon iz 2008. godine. Nova garderoba za to vino, u stvari, tek je posljednja u nizu pakovina kojima je potpuno redizajnirao sva svoja vina.
Cabernet sauvignon iz 2008. godine je zavrijedio dobiti potpuno novu garderobu. Bilo je to zahtjevno i čak pet godina sam čekao dizajnersko rješenje tog ruha koje nije jeftino. Samo vosak dođe tri kune po boci, dok je, usporedbe radi, sama kapica oko 20 lipa. No, nije mi zbog toga nimalo žao, jer taj cabernet sauvignon strašno puno vrijedi i uistinu je dugovječan, bezvremenski, nema rok trajanja i može se posluživati u svim prilikama. Imam jednog prijatelja za kojeg znam, kad dođe po to vino, da u tom trenutku “na lageru” ima neku novu curu koju želi osvojiti.
Za odležana i moćna vina iz svoje prve faze Slavko je izabrao životinje dostupne u Baranji, premda i tu ima izuzetak – kako nekome objasniti poveznicu Baranje, Dunava i hobotnice, koja je iskorištena kao zaštitni znak za sauvignon blanc izvezen u Švedsku?!
Ta moćna vina, podobna za duže odležavanje, stavljena su pod etikete “životinjsko carstvo”. Ima tu jelen, patka, vepar, pijetao, a sir i kolač su ilustracija traminca koji jedini odudara od životinja. Imamo mini seriju Batina, bijelu i crnu kupažu koja je dugovječna i rustikalna, ali imam i liniju koja je stavljena u prozirne boce koje trebaju odavati svježinu i lakoću, a na kojima su cvjetne etikete – svaka sorta ima svoj cvijet i sve sam ih ja fotografirao oko moje bivše vinarije, dok ih je dizajner stilizirao i pretočio u etiketu. Ruku na srce, i životinje na etiketama su vidljive na području vinarije, premda je dizajner silno htio da na jednu etiketu, unatoč nemogućnoj misiji da tu životinju opišem kao domicilnu u Baranji, stavimo – hobotnicu. No, spletom čudnih okolnosti je uspio u tome… Naime, Šveđani, koji su uvezli moj sauvignon blanc, nisu htjeli na etiketi imati divljač iz Baranje, kao što je to ovdje slučaj, nego su tražili nešto drugo. I dobili su hobotnicu, vjerojatno i ne sluteći da toga nema u Dunavu!
Za maloprodaju u Kauflandu i Intersparu, pak, Slavko je smislio potpuno novu seriju koju je nazvao “vremenska ili pet do dvanaest etiketa”. Na tim etiketama dominira sat, koji je ujedno poveznica s Kronosom, kako se već naziva njegova tvrtka, a na kojemu je vrijeme stalo u “5 do 12”.
Time sve pozivam da je krajnje vrijeme za upoznavanje s tim vinima. To su bazična vina, nisu namijenjena dugom odležavanju, imaju navojne čepove, laganija su, a izuzetak je traminac koji i inače kod nas uvijek bude gušći i kremastiji i koji je robusnih 16 posto alkohola, koji se, doduše, i ne osjeti.
Slavko nije od onih vinara koji se olako prilagođavaju trendovima. I vjerujem mu kad kaže da svoje prvo narančasto vino nije napravio želeći kopirati druge.
Čista znatiželja! Eksperiment! Ideja o narančastom vinu je uistinu došla spontano, jer me zanimalo što će se dogoditi s bijelim grožđem ako ga dugo maceriram. Odlučio sam žrtvovati tonu graševine iz 2012. godine, macerirati tri mjeseca i vidjeti što će se dogoditi. I sve to samo onako kako Bog da, bez ikakvog dodavanja kvasaca, enzima, ničega od bilo kakve kemije, čista izmuljana graševina stavljena u inoks tank i ostavljena prirodnim procesima.
Prvih nekoliko dana maceracije sve mu je izgledalo lijepo i zanimljivo. Međutim, vremenom mu je cijela priča postajala sve ružnija i tužnija.
Nakon tri mjeseca odlučio sam prekinuti tu agoniju. Boja je postajala sve narančastija i nimalo atraktivna. Promatrajući sve te procese, to je bilo nešto što nije zadovoljavalo nikakve parametre normalnog bijelog vina. Kad sam vidio da stvari “ne idu u dobrom smjeru”, a o tome nisam imao nikakvo ranije iskustvo, prekinuo sam proces i odlučio, onako po intuiciji, jedan dio te “cijeđevine” staviti u drvenu rabljenu hrastovu bačvu koja je svoje već dala sa chardonnayom. S druge strane, tank nam je trebao za našu “normalnu” proizvodnju, pretakanja itd.
Potom je prošlo još šest mjeseci tijekom kojih se Slavko nije ni približio bačvi. Kad se konačno odlučio vidjeti što se događa, ponovo je odčepio bačvu i opet mu ništa nije izgledalo uzbudljivo. Kaže, bilo je nekih manjih pozitivnih pomaka u mirisnim komponentama, ali vino mu je i dalje bio nezanimljivo! Bačvu je ponovo začepio i ostavio vino mirovati do ove berbe, gotovo godinu i pol.
Opet sam otvorio čep i doživjeo ono što rijetko doživim kad kušam neko vino – dlačice su mi se nakostriješile na rukama. Bilo je to veliko uzbuđenje, vino je bilo potpuno bistro, potpuno drukčije od one guste mase koja nije djelovala da može dati nešto ugodno od sebe. E, sad je to već bilo nešto s golemim potencijalom starenja, možda malo neharmonično i hrapavo, sa stršećim taninima, no vino još nije gotovo.
Pritom skrušeno priznaje da u ovaj “eksperiment” nije ušao s prvoklasnim grožđem. Nije napravio veliku količinu, ali već je našao kupca s Korčule koji je za svoj restoran, u kojem, tvrdi, ima klijentelu koja razumije i može platiti takva vina, rezervirao cijelu proizvodnju. Slavko je takvo zanimanje za njegovim eksperimentom sad već shvatio kao obvezu i veliki vjetar u leđa koji ga tjera da od sljedeće berbe nastavi priču s prvim baranjskim narančastim vinom.
