Nekoliko dana prije svadbe s Tenom, u proljeće 2025. godine, Krunoslav Sontacchi imao je onaj osmijeh kakav muškarci znaju navući kad shvate da im završava jedna epoha života. Nije to bila tuga, više neka blaga, pomirena sjetnost posljednjeg kutjevačkog bastiona momaštva koji odlazi pod oltar.
Kad sam mu tada rekao: „Kruno, ode i posljednji”, samo se nasmijao onim svojim poluironičnim smijehom čovjeka koji ni sam nije siguran treba li bježati ili naručiti još jednu bocu.
Godinu dana kasnije više nema ni traga toj sjetnoj verziji Krunoslava Sontacchija.
Brak ga, naime, nije smirio. Samo ga je dodatno ubrzao.
Danas govori brže nego prije, radi više nego prije i još dublje tone u organsku proizvodnju i vina koja sve manje nalikuju na ono što je Slavonija navikla piti. Tena Sontacchi, talentirana fotografkinja koja je očito preuzela glavnu riječ oko novih vizuala njihovih etiketa i vinskih pakovina, nije od Krune napravila mirnog obiteljskog čovjeka. Ako je suditi po posljednjih godinu dana, samo ga je dodatno fokusirala.
- Sad subotom više ne lutam okolo i ne tražim ženu, govori kroz smijeh.
A vjeruj mi, to ti uzima puno više energije nego održavanje vinograda.
Kod Krunoslava, međutim, ni humor nikada nije samo humor.
Jer iza čovjeka koji je Hrvatsku godinama zabavljao Kitokretom, vinom s etiketom rasnih lipicanaca u spolnom zanosu, danas stoji jedan od od najozbiljnijih ekoloških vinskih projekata u Slavoniji.
To se najbolje vidi na Sjenomiru, vinu koje, baš poput svog autora, odbija stati u uredno zadane kategorije. Nastalo je iz crnih sorata i trodnevno macerirane graševine, negdje između roséa, blanc de noirsa i nečega trećeg što se ne trudi imati jasnu definiciju.
Čak i njegovo ime zvuči kao nešto iz slavenske mitologije, premda je objašnjenje puno jednostavnije i tipično krunovsko.
- Sjenomir, kaže, zato što iz tamnih sorata nastaju sjene.
I doista, malo koje vino toliko podsjeća na svog autora..
Teško je objasniti Krunoslava Sontacchija nekome tko nikada nije sjedio s njim u podrumu dok istovremeno priča o divljim kvascima, Stipi Mesiću, mikrobiologiji tla, crnom pinotu i seksualnom životu lipicanaca.
Jer Kruno je godinama namjerno radio sve da ga se ne shvati previše ozbiljno.
Dok su drugi gradili ozbiljne vinske etikete, Sontacchiji su stvorili Kitokret – vino koje je desetljećima balansiralo između lokalne vinske legende, slavonske zajebancije i čistog marketinškog genija.
Na prvim etiketama nalazio se spolni čin đakovačkih lipicanaca uz slogan: “Jedna čaša za lijek, dvije čaše su kitokret.”
I dok su jedni kolutali očima, drugi su kupovali boce upravo zbog etikete.
Malo tko je pritom primjećivao da se iza cijelog tog cirkusa skriva čovjek koji vino doživljava zastrašujuće ozbiljno. Dok su se ljudi smijali Kitokretu, Kruno je paralelno radio jedan od najzanimljivijih crnih pinota u Slavoniji, tvrdoglavo gurajući crne sorte u kraju koji se gotovo automatski poistovjećuje s graševinom.
Priča o Sontacchijima oduvijek je funkcionirala na granici vrlo ozbiljnog vina i gotovo birtijaške autoironije. Krunoslav i brat Antun svojedobno su prvo veliko predstavljanje Kitokreta izvan Kutjeva odlučili organizirati na hrvatskom sajmu erotike na Zagrebačkom velesajmu, dok je Stjepan Mesić, prema njihovoj obiteljskoj legendi, obje predsjedničke kampanje započeo upravo u podrumu Sontacchijevih, uz redovne pošiljke kartona Kitokreta prema Zagrebu.
Čak i kad ne govori o vinu, Krunoslav kao da nesvjesno proizvodi male lokalne mitologije.
Njegov jazavčar Spačko godinama je, primjerice, spavao u vinskoj bačvi, a prije nekoliko Martinja Kruno je s ocem Hrvojem i bratom Antunom u dvorištu vinarije sazidao golemu bocu zapremine deset tisuća litara, obloženu kamenčićima poput kakvog nadrealnog slavonskog spomenika vinu.
Boca, međutim, nema nikakve veze s vinom.
U njezinoj unutrašnjosti trebali bi se sušiti kuleni, dok je sa strane predviđen prostor za kotlovinu i roštilj.
Kod Sontacchijevih čak i arhitektura na kraju završi kao kombinacija vina, hrane, humora i blage ludosti.
Ali upravo je u tome godinama ležao i problem s Krunoslavom Sontacchijem. Dio publike toliko je ostajao fasciniran etiketama, šalama i lokalnim legendama da uopće nije primjećivao koliko se iza svega ozbiljan i opsesivan vinski autor polako razvija.
Dok su birtijaši u njegovu lokalu od vrhunskih kupaža tražili ‘malo više kiseline za gemišt’, Kruno je već eksperimentirao s vinima koja su mnogo više nalikovala malim enološkim laboratorijima nego klasičnim slavonskim etiketama.
Prvi ozbiljni nagovještaj da Krunoslav Sontacchi više neće ostati samo lokalni vinski ekscentrik pojavio se još sa Superslavom, njegovom neobičnom kupažom sedam bijelih sorata koja je u kutjevačkom kraju isprva zvučala gotovo kao još jedna od njegovih zajebancija.
Vjerojatno je tako i trebalo biti.
Naziv vina prizivao je barem nekoliko potpuno različitih asocijacija. Nogometna teorija otpala je odmah, jer Krunoslav nikada nije djelovao kao čovjek kojeg pretjerano zanima nogomet, pa je teško vjerovati da ga je inspirirao nadimak koji su britanski mediji svojedobno nadjenuli Slavenu Biliću.
Najbliže istini bilo je ono objašnjenje o svojevrsnoj Kruninoj panslavenskoj ideji vina koje pokušava spojiti sve ono što voli u ovom dijelu Europe. U kupaži se, osim graševine, traminca, müller thurgaua, rajnskog rizlinga, sauvignon blanca i muškata žutog, našla i morava, srpski hibrid rajnskog rizlinga i domaćeg genotipa nastao u Sremskim Karlovcima.
Ipak, poznavajući Krunoslava, teško je vjerovati da je iza svega stajala bilo kakva velika ideologija. On je jednostavno htio napraviti vino kakvo dotad nitko oko njega nije radio.
Superslav, devedeset dana macerirana kupaža sedam bijelih sorata s minimalno sumpora, bio je početak svega što će Krunoslava kasnije potpuno odvući prema prirodnim vinima.
A onda je uslijedio hladan tuš.
Kad je prvi put predstavljen na vinskom festivalu u Zagrebu, gotovo sve boce su oksidirale.
Za većinu vinara takav bi trenutak bio dovoljan razlog da se vrate nekoliko koraka unatrag, ponovno prihvate sigurniju tehnologiju i zaborave cijeli eksperiment. Kod Krunoslava se dogodilo upravo suprotno.
- Došao sam do nekih saznanja na vlastitoj koži, govori danas gotovo nježno, kao čovjek koji je u međuvremenu prihvatio da bez pogrešaka nema ni velikih vina.
Taj neuspjeh bio je trenutak u kojem je definitivno prelomio sam sa sobom i odlučio otići još dublje u spontane fermentacije, divlje kvasce i vina koja neće uvijek biti potpuno predvidiva.
Uostalom, čak je i unutar obitelji Superslav od početka izazivao blage podsmijehe.
- Da se mene pitalo, vino se trebalo zvati Picokret, znao je govoriti njegov otac Hrvoje.
Ali Krunoslav to ne shvaća i nikad od njega neće biti velikog vinara.
Naravno, govorio je to smijući se.
Kod Sontacchijevih je ionako oduvijek bilo teško razdvojiti obiteljsku zajebanciju od vrlo ozbiljnih stvari.
Najzanimljivije kod Krunoslava Sontacchija danas je činjenica da njegova priča o prirodnim vinima zapravo uopće nije nova. Mnogo prije nego što su „natural wines” postali trend, Instagram estetika ili obavezna vinska poza urbanih barova, on je već ulazio u ekološku proizvodnju bez previše pompe i bez velike potrebe da o tome govori kao o ideologiji.
- Čim sam preuzeo vinograd krenuo sam s ekološkim pristupom. Prva stvar bila je ukidanje herbicida, govori.
Tih godina Sontacchijevi su još bili kooperanti i nisu imali vlastitu mehanizaciju. Zaštitu vinograda odrađivalo je Kutjevo d.d., kao i kod većine manjih vinogradara u tom kraju. Tek kad je 2011. godine ukinut takav model suradnje i kad su ostali bez te podrške, Krunoslav je počeo sam nabavljati zaštitna sredstva i ozbiljnije graditi vlastiti pristup vinogradu.
Tu, zapravo, počinje cijela njegova ozbiljna eko-priča.
Herbicide su ukinuli još 2009. godine, 2011. ulaze u ekološku proizvodnju, a nekoliko godina kasnije traže i službeni certifikat. Prve etikete s eko-znakom iz podruma Sontacchijevih izlaze 2022. godine.
Ali Kruni ni to nije bilo dovoljno pa je vrlo brzo otišao prema strožim principima natural wine pokreta.
Tu nastaje zanimljiv paradoks.
S jedne strane, tržište je posljednjih godina potpuno poludjelo za prirodnim vinima.
- Čim nešto postane trend, govori Kruno, odjednom svi imaju „prirodna vina”, pa i oni koji do jučer o tome nisu razmišljali.
U takvoj situaciji certifikati ipak postaju važni jer potvrđuju da iza cijele priče postoji stvaran rad, a ne samo nova etiketa i dobra marketinška priča.
S druge strane, „natural wine“ scena vrlo često izaziva i podsmijeh.
- Zovu nas hipijima i hašišarima, govori kroz smijeh.
Kao da smo neki čudaci koji rade napušena vina.
Tu Krunoslav postaje najzanimljiviji. Jer, unatoč svim eksperimentima, spontanom vrenju, minimalnom sumporu i divljim kvascima, on natural wine nikada ne doživljava kao pomodarsku pobunu protiv klasičnog vinarstva.
Naprotiv, potpuno ga živcira ideja da prirodno vino automatski mora biti mutno, hlapivo ili neuredno.
- To što je vino prirodno ne znači da smije smrdjeti, kaže vrlo direktno.
U toj rečenici vidi se najveća razlika između Krunoslava Sontacchija i dijela proizvođača koji su u prirodnim vinima pronašli novi tržišni identitet. Njega ne zanima poza, ne zanima ga pripadanje pokretu niti estetika vinske alternative. Njega zanima može li vino, bez industrijskih pomagala i tehnoloških štaka, i dalje ostati veliko vino — živo, karakterno, precizno i stabilno.
A to je mnogo teži posao nego što se na prvi pogled čini.
Kad Krunoslav Sontacchi govori o vinu, vrlo brzo postane jasno da njega više ne zanima samo proizvodnja nego i pitanje koliko daleko čovjek može otići pokušavajući iz boce ukloniti sve ono što smatra suvišnim.
Zato danas gotovo opsesivno govori o mikrobiologiji tla, bakterijama, spontanom vrenju i minimalnim intervencijama. U njegovoj priči vino više nije odvojeno od vinograda, a vinograd nije odvojen od zemlje u kojoj raste.
- Ne govorimo više o zaštiti vinograda nego o aktivaciji tla, objašnjava dok govori o pripravcima na bazi mikroorganizama kojima posljednjih godina pokušava obnoviti i potaknuti mikrobiologiju zemlje u svojim vinogradima.
Kod većine ekoloških proizvođača zaštita se i dalje uglavnom svodi na bakar i sumpor, ali Kruno pokušava i tu otići korak dalje. Količinu bakra u svojim nasadima sveo je gotovo na minimum jer upravo bakar konvencionalni proizvođači često koriste kao glavni argument protiv ekologije, tvrdeći da se kao teški metal dugoročno nakuplja u tlu i uništava mikrobiom koji ekološki vinari pokušavaju očuvati.
Zato danas mnogo više vjeruje mikroorganizmima nego klasičnoj zaštiti.
Ideja je, kaže, „otključati” sve ono što se prirodno nalazi u slavonskoj zemlji, smanjiti gnojidbu i omogućiti vinogradu da ponovno razvije vlastitu ravnotežu. Ista logika kasnije se nastavlja i u podrumu, gdje spontana fermentacija, divlji kvasci, minimalne intervencije i duga odležavanja postaju dio iste filozofije.
Takav pristup traži mnogo više ručnog rada, preciznosti i strpljenja nego klasična proizvodnja. Berba mora biti ručna, grožđe mora u podrum stići neoštećeno, a spontana fermentacija mora krenuti pod strogo kontroliranim uvjetima čim grožđe dođe iz vinograda.
- Takve stvari jednostavno ne možeš raditi industrijski, govori.
Vino koje danas najbolje opisuje Krunoslava Sontacchija je Sjenomir.
Već na prvu djeluje kao da odbija pripadati jasno određenoj kategoriji. Nastao je kao kofermentacija crnog pinota, cabernet sauvignona i trodnevno macerirane graševine, pa istovremeno podsjeća na ozbiljniji rosé, blanc de noirs i nešto treće što se ne trudi imati urednu definiciju.
Kruni je upravo to i zanimljivo.
- Ne robujemo tu strogo boji, objašnjava dok govori o vinu koje je dobrim dijelom nastalo iz njegove „zero waste” filozofije.
Samotok koji bi kod većine završio odvojen postaje dio nove cjeline, dok macerirana graševina daje dodatnu strukturu i potpuno novi smjer cijeloj priči.
- Kada skužiš shemu, onda iskorištavaš sve, kaže.
Kod njega talog, višak maceracije ili neki naizgled sporedni dio procesa vrlo lako postanu početak nove ideje, novog vina ili novog eksperimenta.
Čak i ime vina nastalo je tipično krunovski, negdje između improvizacije, simbolike i lokalne dosjetke.
- Sjenomir – zato što iz tamnih sorata nastaju sjene.
I doista, malo koje vino toliko podsjeća na svog autora.
Baš kao i Kruno, Sjenomir djeluje kao vino koje odbija pripadati samo jednom svijetu. Ta spremnost na rizik danas Krunoslava Sontacchija najviše razlikuje od većine domaćih vinara.
Jer dok velik dio vinske scene pokušava proizvoditi što sigurnija, tržišno razumljivija i tehnološki kontroliranija vina, njega očito još uvijek najviše uzbuđuje mogućnost da ga vino iznenadi.
Bez tog rizika njega vino očito više ni ne zanima.
A opet, unatoč svoj toj novoj ozbiljnosti, Kruno nije izgubio ništa od one stare kutjevačke autoironije zbog koje je godinama bilo nemoguće sasvim razdvojiti gdje kod njega završava zajebancija, a počinje ozbiljna vinska priča. I dalje će usred ozbiljnog razgovora o vinu ubaciti vic na vlastiti račun ili neku gotovo birtijašku doskočicu, kao da mu je pomalo neugodno dopustiti da ga netko do kraja shvati ozbiljno.
Zanimljivo je koliko se njegova posljednja životna faza, uključujući brak s Tenom, prirodno uklopila u cijelu priču. Tena je očito unijela određenu vizualnu disciplinu i mir u identitet vinarije, ali bez pokušaja da od Krunoslava napravi nešto što nikada nije bio. Naprotiv, čini se da ga je dodatno fokusirala i oslobodila da još dublje ode u ono što ga stvarno zanima.
Zbog toga danas više ne djeluje kao lokalni vinski ekscentrik koji se igra prirodnim vinima, nego kao autor koji je nakon godina lutanja, pogrešaka i eksperimenata napokon pronašao vlastiti izraz i sada ga pokušava dovesti do krajnjih granica svojih mogućnosti.
