Selo Dugnjevec, do kojeg se iz Tuhelja dolazi uskom i zavojitom cestom, uvelike me podsjeća na prašumski dio Ruande i njezin nacionalni park Nyungwe, poznat po jednoj od rijetkih preostalih drevnih kišnih šuma. U jednom dijelu Nyungwea nailazi se na smjerokaz koji vas informira da se trenutno nalazite na najdužoj svjetskoj vododjelnici – Congo-Nil – te da sve vode koje teku desno od ceste završavaju u slivu rijeke Kongo, dok se lijevo od ceste sve slijeva u potoke koji preko rijeke Akagere pune jezero Victoriju i rijeku Nil. Vododjelnica Congo–Nil duga je čak 2000 kilometara.
Geografske karakteristike zagorske vododjelnice nisu toliko impresivne kao u Africi, ali ni Sutla i Velika Horvatska nisu za baciti. Sutla prolazi kroz Kumrovec, rodno mjesto Josipa Broza Tita, prvog predsjednika Jugoslavije, dok Velika Horvatska svoj put od 31 kilometar okončava ulijevanjem u rijeku Krapinu kraj Velikog Trgovišća – rodnog mjesta Franje Tuđmana, prvog predsjednika Republike Hrvatske.
Tako su išle i političke mijene: u Kumrovcu je, zna se, dominirao SDP, dok je Velikim Trgovišćem upravljao HDZ. Ili barem je tako bilo dok se iz Dugnjevca na političkoj sceni nije pojavio Milivoj Prekratić – najpoznatiji zagorski bravar poslije Josipa Broza Tita – te na čelu liste HDZ-a, uz pomoć još jedne nezavisne liste, preuzeo vlast u Općini Kumrovec. Bilo je to 2005. godine.
Medijski komentatori likovali su jer se dogodilo nešto što je do tada bilo nezamislivo. Milivoj Prekratić propinjao se na sve četiri noge pokazivati i dokazivati da dolazak HDZ-a na vlast u Kumrovcu nije bio po duhu svetome, nego posljedica mukotrpnog i dugotrajnog „ispravljanja krive Drine“.
A za Milivoja je „kriva Drina“ bio onaj stereotip po kojem su Kumrovec i SDP, odnosno Josip Broz Tito, istoznačnice.
- Uvijek sam prepričavao slučaj moje kćeri koja je upisala srednju školu u Zagrebu i za izborni predmet odlučila se za vjeronauk. Kad ju je vjeroučitelj zamolio da se predstavi, ona nije stigla ni pohvaliti se da je u Kumrovcu bila najbolja u vjeronauku. Naime, uspjela je izustiti tek da je iz Kumrovca, a vjeroučitelj joj je odbrusio da sjedne – ‘o Titu ćemo kasnije’, priča Milivoj Prekratić.
S druge strane, priznaje, „što god mislili, priča o Titu s nekim tko prvi put dolazi u Kumrovec neminovno dođe na dnevni red, u prvoj ili stotoj minuti razgovora“. Tako se, svjesno ili nesvjesno, i Milivoj predstavlja kao bravar bivše Valjaonice čelika u Razvoru pored Kumrovca – s naglaskom na „bravar“.
- Nažalost, Kumrovec je izgleda svima asocijacija na Josipa Broza Tita, a i mi sveukupnu javnost podsjetimo na to na Dan mladosti – što je anakroni ostatak prošlosti koji samo dokazuje da je Josip Broz bio nekakav komunistički vladar kome su se svi dodvoravali. Tako se i dan-danas u Kumrovcu proslavlja taj datum, što stvara loš dojam o mjestu. Mi u našoj vinariji imamo gostiju koji, kad im predložimo da odu u muzej Staro selo u Kumrovcu, odbijaju tamo otići upravo zbog tog idolopoklonstva koje se pripisuje svima koji tamo žive – sve zbog proslave Dana mladosti. Jednostavno, ne žele ići tamo gdje je njegov spomenik.
Prema svemu treba imati svoj stav, a u Kumrovcu su jako fokusirani na to da je Tito brend. S druge strane, sve što je povezano s njim u Kumrovcu propada, kao što se nije pojavio nitko tko bi radi tog ‘brenda’ nešto uložio u Kumrovec.
Iz vremena Milivojeva političkog angažmana internet „pamti“ javnu sablazan koju je izazvao tvrdnjom da „osnovna škola u Kumrovcu ne može nositi ime povijesne osobe oko koje postoje prijepori“.
- Da, to sam tvrdio tada, a to mislim i sada – osnovna škola bi se trebala zvati Kumrovec, a ne Josip Broz Tito! Kad sam bio pun ideja i imao viziju kako puno stvari riješiti u Kumrovcu, došlo je do promjene. Najviše mi se spočitavalo što nisam neki Titov sljedbenik – to mi je bio jedan od većih grijeha.
Milivoju su četiri godine načelnikovanja u Kumrovcu prošle u sređivanju zemljišnih knjiga i prostornih planova, jer, tvrdi, zatekao ga je potpuni kaos.
- Pored našeg vinograda rajnskog rizlinga je pušak za kojeg gruntovnica govori jedno, katastar drugo, a čovjek koji tamo dolazi tvrdi da je to njegovo. Takva situacija bila je i s Kumrovcem. Od najboljih zemljišnih knjiga na svijetu, napravljenih u doba Austro-Ugarske, mi smo kroz dvije Jugoslavije došli na slabe zemljišne knjige. U četiri godine mog mandata morali smo mijenjati prostorni plan nekoliko puta, geodeti su neprestano snimali, knjige, papiri – Sizifov posao je trebao da bismo došli do situacije da država može raspisati natječaj.
A onda, kad smo, primjerice, raspisali natječaj za prodaju one nekadašnje Političke škole, odnosno hotela Zagorje, proganjali su me po livadama i vinogradima ne bi li im ustupio sve za jednu kunu! Nisam ih se mogao otresti, te sam svima koji su tako htjeli doći do te vrijedne nekretnine govorio da u slučaju davanja objekta za jednu kunu – ja imam pravo prvokupa. Tako sam ih se riješio.
- A što su htjeli ti investitori?
- Htjeli su tamo imati starački dom!
- A koja je bila vaša ideja?
- Po meni je najljepši i najizgledniji scenarij bio da se naši vremešni Hrvati iz Amerike vrate u Hrvatsku i tu žive svoju starost. Znam da je mnogima među njima bila velika želja povratak u rodni kraj. Ideja je propala nakon mog silaska s dužnosti – nova vlast više nije bila zainteresirana za to.
Milivoj Prekratić bio je načelnik Općine Kumrovec četiri godine, sve dok mu na prvim sljedećim izborima njegovi sumještani nisu poručili:
„Odi ti doma lepo delati u vinograd, fina vina nam radi i pusti se politike!“
- To je bila poruka birača Kumrovca meni na prvim izravnim izborima za načelnika.
- Je li moguće da nakon takve poruke, 16 godina kasnije, i dalje kanite ući u politiku?
- Ma kakvi! Mene već neko vrijeme zaustavljaju po Kumrovcu i pitaju je li to istina, a ja svima odgovaram isto – ne, ne i ne. Mene je vrijeme pregazilo – druga su vremena, sve drukčije funkcionira. Bez posvemašnje prisutnosti na društvenim mrežama ne možete ništa, a ja od toga zazirem. Dakle, to bi bilo unaprijed potpisivanje neuspjeha. Gotovo da bih mogao reći da sam zahvalan svima koji su me ispratili iz politike, jer posao kojeg sad radim ispunjava me i čini sretnim i zadovoljnim.
Nakon kratkotrajne političke karijere Milivoj se skrasio u vinogradu. Optimizam ga nije napustio: „Kumrovec je još bio živ, u mjestu je bilo sedam–osam lokala.“
- Često me znaju pitati kako se živjelo u Dugnjevcu u vrijeme socijalizma, a ja bih svima odgovarao da je tada bila i jedna dobra stvar – sela su bila puna ljudi. Danas su ovi bregi pusti, a to je proces koji već dugo traje. Staračkih domaćinstava smještenih po bregima gotovo da i nema. Evo kako je u Dugnjevcu: puna kuća, prazna kuća, prazna kuća, prazna kuća, prazna kuća, puna, puna, prazna, prazna… Više je praznih nego punih kuća!
Milivojevu vinsku priču zapravo je započeo djed Josip, nastavio „tata Milek“, a budućnost Vinariji Prekratić jamči sin Josip, koji je po okončanju studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu izborio poziv zaklade Miljenka Grgića da kao stipendist njihovog Croatian Scholarship Fund provede u Grgich Hills Winery godinu dana. Pritom si je Josip priuštio još jednu godinu „na svoju ruku“ boraviti u Kaliforniji – kapital koji će njihova vinarija u Dugnjevcu itekako znati naplatiti.
- Moji prvi vinogradi bili su vinogradi moga dječaštva, čijih se prvih dana sjećao djed Josip. Tih vinograda, koji su bili na kolje, više nema. Nove vinograde posadili smo 1980-ih, podizao ih je Milek, a kad sam ostao bez posla u tvornici koja je neslavno propala, posadio sam novi nasad graševine koji je danas velik jedan hektar.
Milivoj za sebe voli reći da je bio „mali štreber, odličan učenik Gerharda Schuberta“, velikog znanstvenika i dobrog duha svih vinara Bregovite Hrvatske, ne samo Hrvatskog zagorja.
- On je nama dolazio na lokalna ocjenjivanja vina. Kad sam prvi put i ja sudjelovao kao ocjenjivač, on je bio predsjednik komisije. I pohvalio me! Doduše, u početku sam bio malo izgubljen, jer sam gledao kako drugi ocjenjuju – trebalo mi je vremena da shvatim da moram misliti isključivo svojom glavom. Jedino sam za jedno vino, čijeg proizvođača sam znao kao vrlo osjetljivog čovjeka, dao priznanje, dok su ga svi drugi odbacili.
„Kolega, je li vama to vino uistinu dobro?“ – sjećam se da me upitao.
„Pa i nije, octikavo je.“
„Onda napišite da je odbačeno, jer je octikavo.“
Kad sam to napravio, pokazao mi je da su svi tako napisali. Time mi je pokazao da moram biti dosljedan te da nikada ne smijem reći da je vino dobro ako to nije, jer će se ljudi na mene pozivati.
A to u životu nije lako, zaključio je Gerhard.
Bila je riječ o zweigeltu – jedinom vinu od te sorte u našem kraju. Znao sam tko ga proizvodi, i taj više nikada nije donio vino na nijedno natjecanje. Nije mogao podnijeti istinu.
U svom potpuno novom vinogradu u Dugnjevcu, nakon što su mu birači poručili da ode u vinograd fina vina raditi, posadio je rajnski rizling, premda, tvrdi, „najviše ga vuče“ zeleni silvanac. A sinu Josipu, koji je u Kaliforniji otkrio neki potpuno novi svijet vinarenja kakav nije mogao ni dočarati u Zagorju, ljubav prema zelenom silvancu obrazložio je kao „potrebu za kapljicom kakvu je osobno htio piti na bregu“. No, zeleni silvanac se tako lijepo razvio da su ga dali čak i buteljirati.
- Moj Josip u srednjoj školi nije pokazivao baš nikakvo zanimanje za vinograd. Išao je gimnaziju u Zabok, a ja ga ničim nisam htio prisiljavati da mi se pridruži u vinskoj priči. I onda, sasvim slučajno, naš susjed – vikendaš, jako dobar muž – presreo ga je pitanjem: ‘I, Josip, kaj buš, valjda ideš na Agronomiju?’ Josip mu je odgovorio: ‘Pa, idem…’ – ‘No, no, to ti je jedino pametno.’ Sve se to dogodilo u kleti, uz čašicu vina.
Milivojeva ideja bila je i ledena berba traminca, koju su na –10 °C odradili 26. siječnja 2019. godine. Ledena berba na festivalu u Bedekovčini osvojila je fascinantnih 95 bodova i postala zagorski šampion.
Josip je, pak, novu dimenziju njihovoj – kako Milivoj voli reći – „butik Vinariji Prekratić“ donio proizvodnjom pjenušca.
- Sin je proizveo pjenušac. Ljudi su me pitali kako sad to, a ja bih svima rekao da je to njegova ideja, da ja ne znam kako bih krenuo u tu priču. Ja sam više za bazna vina.
I tako, mic po mic, novitet po novitet, Milivoj i sin su u relativno kratkom razdoblju izdigli vinariju iznad razine snabdjevača lokalnih pušišankova i dosegnuli proizvodnju od tridesetak tisuća litara vina.
Pritom Milivoj nije postao rob vinograda i vinarije. Štoviše, uz suprugu Senju – koja je „šefica kumrovečkog crkvenog zbora“ – aktivno sudjeluje u radu lokalnog KUD-a „Kumrovec“, u koji se učlanio još dok je bio načelnik općine.
- Jest da nas je niš, prošlu nedjelju, kad sam došao na probu na koju mnogi zbog bolesti nisu mogli stići, pitali jesam li to počeo vježbati solo pjevanje!? Žao mi je što se ranije nisam uključio u zbor – doživljaji su prekrasni, tamo sam vježbal glas. Meni danas, kad sam prehlađen, to fali, jer se i glas trenira kao bilo koji sport. Ja sam tenor, a u klapskom smislu drugi tenor.
Pjevao je Milivoj, kaže, i u „klapi prekrasnog naziva Brv“.
- A što je brv?
- To vam je balvan kojim se premošćuje potok ili jarak – prek potoka prebačeno nešto da se može prejti na drugu stranu. Imamo preko Sutle Gmajinu brv, preko Velike Horvatske Golubovu brv. Brvi su toliki da tek pješak može preći…
Klapa Brv nastala je u vrijeme kad se između HDZ-a i SDP-a upetljao Most kao treća opcija. U početku je to bila zgodna igra riječi, koja je i ostala u nazivu, jer Brv povezuje zagorsku popevku i dalmatinske pjesme. A dok se pjeva – ne propitkuje se tko je odakle i za koga.
