Ne znam zašto, ali Hercegovačka kuća u Mosku, selu na magistralnoj cesti između Trebinja i Bileće, neopravdano se zaobilazi u svim gastronomadskim „prebrojavanjima“ bosanskohercegovačkih ugostiteljskih objekata „od formata“ koji su svoju prepoznatljivost zaslužili kvalitetom pečene janjetine. Svugdje i uvijek se spominje „Lovački dom“, restoran u Donjoj Jablanici u narodu poznatiji jednostavno kao „Kod Gojka“, hvali se, opravdano, restoran „Udovice“ u mjestu Sretnice, a kao vrhunac bizarnosti voli se spomenuti restoran „Palas“ u Mionici kod Gradačca kojeg njegov gazda Redžep Hećimović znan kao Regan reklamira na jumbo plakatima s prigodnim sloganom – „Kad jaganjci utihnu“! Međutim, „Hercegovačka kuća“, restoran u Mosku u kojem se janjetina na ražnju vrti od 1972. godine i jedino je mjesto u istočnoj Hercegovini gdje se uopće janjetina može jesti tako pripremljena, medijski gotovo ne postoji.
– Kod nas se janjetina s ražnja prodaje od 1972. godine, hvali mi se Lazar Aćimović, mladi vlasnik restorana koji, uz pripadajućih još nekoliko terasa i podruma, skrbi i o golemom svadbenom salonu, tako da u konačnici, „negdje uz cestu“, u mjestu koje gotovo i ne postoji na karti, dnevno i više od 800 gostiju čeka red za svoju porciju mesa.
Kako možete prodavati meso iz 1972. godine, tko to hoće kupiti, pokušavam se našaliti.
– Ma ne, tradicija našeg restorana počinje te godine.
– U čemu je tajna?
– U ispaši! Ovaj kraj je prepoznatljiv po zanovijeti, biljci kojom se naša janjad isključivo hrani. I po zanovijeti im miriše i meso. Iz ne tako dalekog Gacka, udaljenog tek 70 km, meso janjadi ima onaj neprijatan šmek i smrdi, otkriva Lazar i napominje da u iznimnim danima znaju pripremiti i do 30 janjaca na ražnju!!!
– Pa to je pomor! Postoji li uopće još janjadi u istočnoj Hercegovini nakon što vam se dogodi „izniman dan“?
– Većina turista koji iz Srbije idu na more u Herceg Novi ili Dubrovnik ili do Trebinja, ovdje namjenski staju zbog janjetine. Tek poslije ručka se nastavlja put dalje…
– Znači li to da se, zbog tranzita i brojnosti ritualnih žderača janjetine, možete usporediti s Jablanicom?
– Jablanica kupuje svoju janjad svuda, nemaju oni svoje meso…
– Odakle vama toliko janjadi?
– Ovo ljudi što je ostalo u selima između Trebinja i Bileće sačuvalo je stočarsku prepoznatljivost ovoga kraja. Mi svakog seljaka koji nam prodaje janjce znamo u glavu.
– Što radite s ovim kravama samoubojicama koje nesmetano šetaju državnom prometnicom i ne plaše se da će se neki auto u njih zaletjeti?
– A, to su susjedovi bikovi, mladi su, ali i te šetnje će ubrzo prestati. Jer, s jedne strane sela je postavljena pastirska žica pod elektro naponom, dok će uskoro i druga strana ceste biti zagrađena tom istom žicom…
Nevjerojatno, ali u vinskoj priči Lazara Aćimovića, najmlađeg istočnohercegovačkog vinara ili, pak, vlasnika najmlađe, tek tri godine stare, Vinarije Aćimović, vino gotovo kao da ne postoji. Svijet brojeva kojima Lazar govori o golemom ugostiteljskom kompleksu desetak kilometara udaljenom od Trebinja, s druge strane Leotara, uz obalu Bilećkog jezera, drugog najvećeg (poslije Buškog blata) akumulacijskog jezera u Bosni i Hercegovini, toliko je impresivan da u njemu izvanredna vina iz tek tri godine stare vinarije djeluju – izgubljeno! U stvari, cijeli taj svadbeno-restoransko-hotelijerski kompleks doslovno usiše polovinu od kompletne proizvodnje koja godišnje iznosi 55.000 litara žilavke, chardonnaya, vranca i merlota Vinarije Aćimović!!! Dobro, nešto se proda u Bijeljini, nešto u Banjoj Luci, nešto u Trebinju, ali – što se u Mosku proizvede, u Mosku se i proda!
– Svadbe imamo četvrtkom, subotom i nedjeljom, a nekad i ponedjeljkom – tada radim 20 sati dnevno!!! Na godišnjoj razini radimo oko stotinu svadbi, a samo za taj segment posla imamo oko 60 zaposlenih. Svadbe su 300-400 gostiju, najveća je imala 480 ljudi! Nama je salon rezerviran godinu i više dana unaprijed. Mi za kolovoz sljedeće godine imamo već pet rezervacija!!! Izgleda da ljudi prvo osiguraju sebi termin pa tek onda traže curu! Onda, imamo i 51 sobu sa 170 ležajeva.
Lazar me uvjerava da ne namjerava više nimalo širiti posao. Razgovarali smo krajem kolovoza, a on, premda 30 kilometara udaljen od Kupara, niti jednom nije stigao okupati se u moru. Draž kupanja u moru nije osjetio ni 2017. godine!
Kad sam ga posjetio, cijelo jutro je istovarao chardonnay koji je upravo u šleperu prevežen iz udaljenog vinograda. Bio je izrazito umuljan od grožđa, šećerni slador slijepljenih bobica na majici bio je idealan mamac za ose koje su nas oblijetale.
–
Posla u svadbenom salonu, hotelu, restoranu uistinu ima preko glave. I nije da taj posao nije isplativ. Ali, ja više volim ovo nego svadbe i ne smeta mi dobro se isprljati u vrijeme berbe i takav hodati selom. Kad bih mogao bataliti svadbe i baviti se samo vinom, tada bih bio najzadovoljniji.
Lazar je dobio ime po djedu, koji je 1972. godine došao u Mosko iz obližnjeg sela Brova, poznatog po brojnim izvorima vode, kupio prizemlje kuće i na tom mjestu otvorio gostionicu Lovac. Naravno, djed Lazar je bio strastveni lovac, ali i ribolovac, još se prepričava koliko se dugo borio dok na površinu Bilećkog jezera nije izvukao soma od 75 kilograma!
–
Otkako je djed 1972. godine otvorio gostionicu Lovac, tako je počeo i peći lozu za sebe. Ja sam ovdje odrastao, a u grad sam prešao kad sam krenuo u školu. Djed je bio majstor, sebi je od inoksa napravio kazan za pečenje rakije, a ja sam sve te njegove poslove pratio iz prikrajka i upijao ih. Već tada mi se puno toga počelo sviđati. Nismo imali svoj vinograd, grožđe se kupovalo. Imali smo tek jednu odrinu, od koje bi ubrali oko 500 kilograma grožđa, još 500 bi kupili i – to je bilo to. Radila se jedna tona, isključivo za rakiju.
Kad je Lazarov otac 2000. godine u Trebinju u zgradi Carine otvorio restoran Alfa, za potrebe restorana je počeo proizvoditi 500 litara vlastitog vina godišnje. Lazar je još bio dječak te mu je to vino, uz djedovo pečenje rakije, bilo svojevrsna inicijacija u svijet vinarstva.
– Tata je imao puno obveza u restoranu te bi mi samo rekao da svaka četiri sata moram muljati onaj drop. Imao sam osam godina. Uđem u garažu, stavim stolicu, popenjem se na stolicu i – miješaj! Tako je to išlo sve do srednje škole, a tada smo u Mosku počeli proizvoditi malo veću količinu, 2-3 tisuće litara vina. Tada sam uz savjete trebinjskog vinara Dragana Anđelića odlučio 2011. godine upisati Poljoprivredni fakultet u Banjoj Luci, smjer vinarstvo i vinogradarstvo. Onda su mi svi govorili što će mi poljoprivreda, a ja, usporedo, upišem i ekonomiju i oba fakulteta završio 2014. godine!!! I vratio se u Mosko!
Lazar je svoje prvo vino proizveo za potrebe svog diplomskog rada. Bilo je 1.000 litara chardonnaya i bilo je to prvi put u obiteljskoj povijesti da su Aćimovići proizveli – bijelo vino! Do Lazarova diplomskog rada u Mosku se proizvodio isključivo vranac.
–
Karakteristika mojih bijelih vina je da ih uopće ne prešam, isključivo samotok ide u moja bijela vina, oksidaciju sam zatvorenim sustavom sveo na nula posto, tako da kontakt s kisikom nastupi tek kad se vino utoči u čašu!
Već nakon druge berbe Lazar se mogao pohvaliti šampionskom titulom na BeoWine Fairu u Beogradu.
Što se tiče sajmova, moja percepcija takvih događaja je da tamo samo zvučna imena dobijaju nagrade. Kada su mene zvali iz BeoWine Faira i javili da sam postao šampion sajma, nisam mogao vjerovati, morao sam otići. Ali, to je dobra odskočna daska, jer su sada mnogi čuli za vinariju koja postoji tek tri godine!
Koji blitzkrieg mladića koji je tek počeo proizvoditi vina i koji prije desetak godina uopće nije ni pomišljao baviti se vinarstvom u tamo nekom Mosku u kojem se nikada prije nije proizvodilo vino!
Lazarov uspjeh je još veći zna li se da Aćimovići uopće nemaju vlastite vinograde, jer grožđe moraju uvoziti iz Makedonije ili iz Popova polja s druge strane Leotara. Ali, uskoro će i to postati prošlost. Lazar je odlučio još jednom napraviti nešto što u tom kraju nitko nije ranije napravio. Uz samu obalu Bilećkog jezera odlučio je posaditi – chardonnay!
Kaže, dao je analizirati zemlju na području gdje kani podići vinograde, a rezultati analize su obećavajući.
Lazarova velika strast su moćni automobili, „jaki, nabrijani, s puno konja“. Kaže, čim kupi auto, „odmah ga čipira i pojača“!
– Jednom sam vozio debelo preko 260 kilometara na sata, na koliko je kazaljka stala i više nije mogla dalje!
Vozi BMW f10, ima i BMW X5, a prvi auto kojeg je kupio 2010. godine bio je „Golf petica“.
– Kad sam završavao fakultet, otac me „počastio“ BMW peticom. A moja gazdarica, kod koje sam živio u Banjoj Luci, imala je švalera u Zapadnoj Hercegovini kome je banka prijetila ovrhom nad njegovom vinarijom. Kažem ja njoj da sam završio vinarstvo i da mi njegove bačve mogu poslužiti, ali da joj jedino auto mogu dati za njih. Tako je i bilo, dao sam joj auto, a godinu dana sam išao pješice! Pomogao sam gazdarici, ali i sebi.
Mnogi se zapitaju što je Lazar našao toliko zanimljivo u Mosku da je, eto, i nakon svršenog fakulteta odlučio vratiti se i, štoviše, nastaviti podizati svadbeno-restoransko-hotelijerski kompleks pojačavajući ga za vrhunsku vinsku priču.
– Ruku na srce, nemam ti što pametno reći o Mosku. Ljudi su ovdje malo prekomotni…
– Kako to mislite – prekomotni?
– Evo zašto – žive na selu, a svako jutro idu u trgovinu kupiti mlijeko! Trebam li ti više išta reći?! Mi držimo i farmu svinja na koju nosimo sav ovaj otpad iz restorana i svadbenog salona. Mi sušimo i pršute. Držimo 80 svinja. Pršute sušimo kod jednog čovjeka iznad Žitomislića. Mi za svinje ne kupimo niti jednu vreću mekinja tijekom cijele godine, ništa se njima ne daje umjetno!
Ako mislite da je to sve, varate se. Lazar priča da njegov prvi rođak, čija mama vodi obiteljsko računovodstvo, u Banjoj Luci studira računovodstvo, a planira dodatno ojačati selo otvaranjem velike farme stoke.
– Nama je susjedno selo Ljubomir i od svih njih iz sela, sve što proizvedu voća, povrća, mesa, sira, sve otkupljujemo. I odmah im na ruku plaćamo. Evo, ovaj prvi susjed nam svaki dan dopremi „20 kora jaja“, kora je 30 jaja. Druga susjeda nam donosi mladi i suhi sir. Mi ga stavljamo u ulje, držimo pola godine, pakiramo u teglice i prodajemo na recepciji hotela i masa turista to kupuje za ponijeti sa sobom. U restoranu imamo cicvaru, prijesnac, čorbu od koprive…, guramo tu neku domaću priču koja pomalo tone u zaborav, priča Lazar.
