Klimatske promjene, kao i pošast zaraze vinove loze zlatnom žuticom, primorali su vinare Hrvatskog zagorja na preispitivanje postojećeg sortimenta u svojim vinogradima i zamjenu sorata njemačkim križancima plemenite loze otpornim na većinu osnovnih bolesti, a koje su pritom pogodne i za ekološki razvoj. Nedavno je u popularnom zagrebačkom Pupitresu, butiku vinske kulture Jelene Šimić Valentić, profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu, Edi Maletić, održao predavanje o sortama vinove loze otpornim na bolesti i njihova vina, upoznavši publiku s inovativnim rješenjima koja „predstavljaju budućnost vinogradarstva, osobito u kontekstu klimatskih promjena i smanjenja upotrebe pesticida“. Vinari, čija vina su se kušala od sorata johanniter, solaris, sauvignon ritos, sauvignon gris, cabernet cortis i cabernet volos, a koji su poslužili kao „pokusni kunići“ Agronomskog fakulteta, koji je na vlastitom pokušalištu Jazbina 2020. godine započeo oplemenjivački program s nasadom od 22 PIWI sorte (Pilzwiderstandsfähige Rebsorten), bili su Galić i Krauthaker iz Kutjeva te – Janko Orsag iz zagorskog Zlatara. Nekako ispod medijskog radara prošla je priča o uspjesima Vinarije Orsag, koja je jedina od te tri vinarije rezultate svojih vinifikacija buteljirala i odjenula etiketama, a za što je na nekim natjecanjima priskrbila zlatne medalje.
Robert Zdolc, „ekološki vinar iz srca Zagorja“, ozbiljno razmišlja da u svojim „vinogradima s pogledom“ u Plemenšćini, idiličnom vinogradarskom kraju na cesti Pregrada – Đurmanec, počne saditi sorte koje nisu toliko osjetljive na bolesti. Robert Zdolc je, uz Tomislava Bolfana, jedini zagorski vinar koji posjeduje certifikat o ekološkom vinogradarenju.
- Ekološki pristup ima i svoje drugo lice. Kad je dobra godina, onda je i nama ekološkim proizvođačima dobra. Poput 2022. godine. Ali, 2023. i 2024. godina bile su sušta suprotnost – kiše je bilo puno i padala je kad najmanje treba. Konvencionalni proizvođači tad uskaču sa svojim sistemicima i spašavaju lozu. Mi ekološki proizvođači u te dvije godine imali smo ukupno manji urod od berbe 2022. godine! Stradala ti je količina, a ako bi htio i kupiti grožđe – gdje i od koga to kupiti?! A pritom nismo ni dotakli problem tuče ili neke druge elementarne nepogode poput mraza, kojeg te dvije godine čak nije ni bilo.
A onda još i problem pojave zlatne žutice, koja je u zadnje vrijeme počela napadati i naš kraj koji je bio zaštićen. Jedan dio vinograda, oko 500 trsova, izbacio sam van. - Je li vas sve to pokolebalo?
- Nakon berbe 2022. godine, koja je bila jako dobra, uslijedile su dvije jako loše godine koje me nisu pokolebale, ali jesu uzdrmale! Istina, počinješ se preispitivati, jer ne vidiš više smisla. Gdje je kraj tome?! Ta bolest će proći – prethodno će sve poharati ili će nešto ipak ostati.
Mi smo svjesni klimatskih promjena i prisiljeni smo na razmatranje i sadnju sorata koje nisu toliko osjetljive, a time preuzimamo rizik da naša vina ubuduće neće biti onakva na kakve su se ljudi navikli.
Robert u svom sortimentu trenutno ima graševinu, odnosno „rizling“, kako mu već piše na etiketi, sauvignon blanc, pinot sivi, merlot, frankovku, zweigelt i štajersku belinu. Na temelju vlastitog iskustva, pinot sivi i zweigelt su se pokazali najranjivijim sortama „koje zlatna žutica nemilice napada“, dok se najotpornijom pokazuje graševina.
No, bez obzira na sve nedaće na koje nailazi, Robert namjerava širiti svoje vinograde.
- Prvi nasadi su iz 2004. godine, tad smo za probu posadili oko 1000 trsova sauvignona blanca, što se pokazalo jako dobro. Količine smo povećali 2015. godine, i to sa sauvignonom blancom, graševinom, dok smo tek nedavno krenuli s crnim sortama poput merlota, zweigelta, frankovke.
Moj vinograd nije velik, oko 11 tisuća trsova, i namjeravam ga proširiti na 20-ak tisuća. Ali, problem je okrupnjavanje sitnih parcela koje je teško kupiti, objediniti i staviti u funkciju. Postoje neki hektari u vlasništvu Grada Pregrade – možda se dobije u najam.
Robert je u svoju vinsku priču ozbiljnije ušao 2008. godine, tvrdi, „u doba kad je Zagorjem dominirao gemišt“.
- No, ne treba na gemišt gledati poprijeko, posebno u ljetnim mjesecima, i ja osobno ga volim popiti, nije me zbog toga sram. Trudimo se da vino mora biti dobro i kao čisto u čaši!
Vinogradi su mu „na zagorskim brežuljcima, gdje je i književnik Janko Leskovar uzgajao grožđe“, a prve nasade je podigao njegov pradjed, još 1921. godine, koji se rodio iste godine kad je nastao Leskovarov roman Propali dvori.
„Ovamo doći, otvoriti vrata klijeti, pak pri pragu, otkud puca vidik na stotine zagorskih brežuljaka, sjesti na izvrnute škafice, izvaditi sira i kruha, a u čaše utočiti svježega, iskrećeg se vina… čisto i prijatno“, navod je iz Propalih dvora kojeg je Robert na svojoj internetskoj stranici istaknuo u prvi plan želeći pokazati duboku povezanost Zagoraca i vina, pa i kad su u pitanju takvi velikani poput Janka Leskovara, hrvatskog književnika rođenog i umrlog u susjednom Valentinovu.
„Vince i bregi naši navek su pajdaši“ – kazuje i popularna rima koju su u Krapinsko-zagorskoj županiji iskoristili kao slogan manifestacije Vinogradi s pogledom, a kojom se, osim prekrasnih prirodnih ljepota, ukazuje i na povijesni podatak da je u Radoboju pronađena okamina lista vinove loze Vitis teutonica procijenjene starosti od oko 12 milijuna godina, a koja je izložena u obližnjem muzeju Radboa.
A i Plemenšćina, mikrolokacija na kojoj su Robertovi vinogradi, s kojih je otvoren pogled do Kumrovca, Bistrice ob Sutli, Krapine i Sljemena, dobila je ime po plemenitim sortama koje tamo oduvijek daju odlične rezultate.
Robertov vinski podrum među najljepšima je u Zagorju, a zahvaljujući stihovima koji krase unutrašnje zidove može ga se nazvati i svojevrsnim muzejem zagorske vinske poezije. Tako, čim se uđe u središnju prostoriju za degustaciju, pozdravit će vas – urezbareni u drvo – stihovi poznate pjesme „Dobro mi došel, prijatel“, koju je 1970. godine na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini otpjevao Vice Vukov. Riječi su to Vikija Glovackog, rođenog Riječanina, koje je uglazbio Vilibald Čaklec…
Dobro mi došel, prijatel, vu stari zagorski dom.
Budi kak doma vu vlastitoj hiži, tu pri pajdašu si svom.
Vre je stara hiža ova, al’ još navek tu stoji,
nemreš srušit ovog krova, taj se ničeg ne boji.
V hiži toj kaj si poželiš, to moje srce ti da.
Zagorci to su prijateli stari, to denes celi svet zna.
Dobro mi došel, prijatelj, vu skromni zagorski dom,
budi kak doma vu vlastitoj hiži, tu pri pajdašu si svom.
Vu hiži toj kaj si poželiš, to moje srce ti da;
Zagorci da su prijateli pravi, to već celi svet zna.
Vse je stara hiža ova, al’ još uvek tu stoji,
nemreš zrušit ovog krova, taj se ničeg ne boji.
Zagorec bu navek prvi, za pajdaštvo život dal,
se do zadnje kapi krvi – i nigdar mu ne bu žal.
A kad se uđe u podrumski prostor za odležavanje vina – ponovo pjesma, ponovo ugravirani stihovi preko tri zida, ovaj put Ivana Gorana Kovačića i njegove pjesme „Vino“:
Pred zidanìco sâm stojím vuz trte:
Ko grođe sè so moje sreče strte;
Sì lepi časi pali so ko lišče,
Nad kêm se vetr joče: leto íšče;
Sì kolci, pod kê mi smo bili skrîti,
Ko koplja v moje telo so zabîti; –
Al’ vino kušaj iz žalòsne trte,
Sè sreče, toge vu njemu so strte:
Ko grozd lepa i puna i dišéča
Je bila naša ljubav, naša sreča;
Ko mošt je motna najprvôt potèkla,
Slatka, a trpkost v njo se je zavlekla;
I prošla v togo, kada je zavrèla
V srce je pala, ko vino vesèla;
Ko vino tožna, otròvna, dišéča
Je mrtva ljubav, naša prošla sreča.
Ne smej se preveč, i preveč ne toži,
Sâm sebe čašo puno vina proži;
I kada ti bo toga v srce sela,
Od vina duša tvoja bo vesèla;
I kada buš od radosti zavrìskal,
Vu vinu staro togo boš poiskal.
Ne smej se preveč, i preveč ne toži,
Sâm sebe čašo puno vina proži!
S obzirom da prostora na zidovima ima, kao što ima još hrvatskih pjesnika koji su opjevali vino, predlažem, možda, da Robert nađe mjesta i za Antuna Mihanovića, koji je umro u nedalekim klanječkim Novim Dvorima, i njegovu „Lijepu našu“:
Vele gore, veli ljudi,
rujna lica, rujna vina,
silni gromi, silni udi,
to je naša domovina!
Ili, pak, za Augusta Šenou, koji je svoj posljednji odmor sa sinom Milanom, prije prerane smrti u 43. godini života, proveo u Zagorju posjetivši grob Antuna Mihanovića, penjući se na Cesargrad, pješačeći preko Zelenjaka do Tuhelja i Pregrade do Novog Tabora:
… Hrvatska je zemlja prebogata,
lozu našu Bog jošte blagoslovi;
bistra kaplja vrednija od zlata
na daleko po svem svijetu slovi.
U svom domu nitko prorok nije,
katkad mudro u nas se ne pije.
Al’ daljine – čudne li promjene!
Jer kad pustiš našu domovinu,
znat ćeš tekar našem vinu cijene;
tuj nij’ traga hrvatskomu vinu.
A pri praznoj, pustoj jačmenjači
često bol mi bolno srce tlači;
mislim na te, slatka domovino,
i na slatko, žarko tvoje vino:
u njem život, u njem ljubav prava,
u njem nebo, u njem pjesma glasna,
u njem ponos, u njem stara slava,
u njem smjelost, u njem misô jasna;
lijek starosti, veselje mladosti,
svjedok naše gostoljubivosti.…
Koliko god Robert Zdolc svojim investicijama u vinariju i vinograde zaslužuje priznanje za ogromne napore koje je uložio u promidžbu sebe i svog kraja, vinarstvo i vinogradarstvo su još uvijek njegova druga zanimacija. Robert Zdolc je prije svega inženjer strojarstva koji sredstva za obitelj prvenstveno privređuje u Vetropacku, gigantu iz Huma na Sutli, ponajvećem regionalnom proizvođaču boca u kojem je zaposleno više ljudi nego što Hum na Sutli ima stanovnika.
Robert radi u sektoru prodaje, na tehničkom servisiranju i razvoju novih boca. I posao u Vetropacku mu je bio prvi posao uopće po svršetku studija.
Ali, vinarstvo mu je, ipak, prva ljubav – još od dječačkih dana kad je pomagao djedu i tati.
- S tim sam rođen, živim i s tim ću umrijeti!
Robert je jedan od rijetkih zagorskih vinara koji u svom podrumu drži drvene bačve – ne barike, nego stare drvene bačve – jer, kako kaže, želi „u postupku sazrijevanja vina, nakon fermentacije, imati malu dozu mikrooksidacije“.
- A to mi omogućuju drvene bačve. Nakon toga vino ponovo ide u inoks, pa onda u boce.
Ni Robert, poput gotovo svih zagorskih vinara, neće prešutjeti da je jednu od ključnih uloga u njegovoj vinskoj transformaciji odigrao profesor Gerhard Schubert.
- Prije dvadesetak godina vidio sam da treba napraviti odmak od klasičnih zagorskih kupaža za gemište, koje i nisu bile loše. Najveći poguranac mi je pružao pokojni Gerhard Schubert, koji je uvijek naglašavao da su u Zagorju pozicije za razvoj i proizvodnju vrhunskih vina. Kad vidim kako je neštedimice sebe davao svakome kome je trebala pomoć, savjet – zaslužio je da barem neko vino napravimo njemu u čast!
Jedno Robertovo vino već je poslužilo čašćenju nekoga njemu bliskoga. Rizling! Ne laški rizling, ne graševina, nego – rizling! A za sve je „kriva“ baka Ljubica…
- Kad smo podizali vinograd, baka me upitala koju sortu sadimo.
Graševinu, bako.
Vidio sam njezino začuđeno lice i ponovio da se radi o – rizlingu.
A rizling? Kaj nisi odmah rekel – reagirala je.
Dakle, baka nije znala što je graševina – za nju je graševina oduvijek bila rizling! I zato sam na etiketi stavio „rizling“ – time sam htio oživjeti duh prošlih vremena i naših predaka. A znamo da laški rizling, koji je jedan od sinonima za graševinu, nema nikakve veze s rajnskim rizlingom…
S druge strane, osim tradicije i nostalgije, stavljanjem naziva rizling na etiketi jasno radim distinkciju zagorske graševine u odnosu na graševine s istoka Hrvatske, koje su potpuno drukčije od ovih naših ovdje.
Osim bake Ljubice, Robert u priči o rastu svoje vinarije neizostavno spominje oca Josipa, „koji je prije 20 godina, kad smo nekom prigodom stajali u podrumu“, rekao:
„Ovdje će dolaziti turisti!“
On je imao viziju koja se, eto, počinje ostvarivati.
A zahvaljujući toj viziji, koja se materijalizirala modernim opremanjem vinarije, degustacijske sale, organiziranim degustacijama, Robert većinu svog vina proda na kućnom pragu.
- Bio je tata u pravu, vinski turizam ubrzano dolazi na zagorske kleti. Sve se to osjeti u pojačanom priljevu gostiju u naše vinarije. Zagorska vina nisu više samo predmet uživanja Zagoraca. Vinski turizam je doveo do toga da možemo reći:
Vino svima, a ne samo Zagorcima!
