Ivan Kujundžić zna kako protivnika oboriti, razoružati i izvući iz opasne situacije. Kod Izraelaca je završio obuku za instruktora krav mage, stigao do drugoga ekspertnog stupnja te prošao programe s vojnim i policijskim osobljem. Samo tri godine nije znao što učiniti sa sauvignonom blancom koji nije htio mirisati.
Sve je radio po protokolu. Mijenjao je kvasce, tražio, pitao, kušao, mjerio i ponovno pokušavao. Vino bi imalo tijelo, okus i dobar balans, ali aromatike nije bilo. A sauvignon blanc koji ne miriše nešto je poput instruktora samoobrane koji ne zna podignuti gard: možda ima drugih kvaliteta, ali ljudi ga ne traže zbog njih.
Na jednom se sajmu požalio profesoru Željku Andabaki.
— Pošalji mi uzorak na Agronomski fakultet da izmjerimo dušik — rekao mu je Andabaka.
Pokazalo se da je vrijednost bila 40 miligrama po litri, a kvascu kojim se koristio trebalo je najmanje 250. Cijelu je muku riješila jedna fermentacijska sol.
— Ta jedna mala komponenta stajala me tri godine živciranja. Promijenio sam osam kvasaca u četiri godine dok nisam pronašao onaj koji mi odgovara. U četvrtoj sam rekao: ako ni sada ne bude mirisao, gotovo je. Odustajem od sauvignona blanca.
Te je godine za njega dobio broncu na Decanteru.
— Nije to neka velika medalja, ali meni je bila golema. Sauvignon blanc napokon nije bio diskvalificiran!
Nakon toga napokon je počeo dobivati sauvignon kakav je želio. Sorta mu je najjasnije pokazala razliku između samopouzdanja i znanja.
— Što više znam, sve više imam osjećaj da ništa ne znam. Danas me više strah da ne pogriješim nego što me bilo na početku.
Na početku ga gotovo ničega nije bilo strah. Bio je ugostitelj, vlasnik beach bara, instruktor krav mage i Imoćanin. A Imoćani, kaže, vjeruju da sve mogu sami i pitaju se zašto bi uopće radili za nekoga drugoga.
Vinariju je zamišljao kao side job, usputni posao kojemu će dati nešto slobodnog vremena, mnogo ljubavi i dovoljno strasti. Nije želio enologa. Nekoliko prijatelja vinara dalo mu je protokole, a ono što ne zna naučit će u hodu.
Naučio je. Samo što je školarinu plaćao vinom.
Bilo je vinskog cvijeta, oksidacije, problema sa sumporom i H₂S-om. Danas, tvrdi, vinski cvijet može namirisati prije nego što se pojavi. Krav maga učila ga je prepoznati opasnost dok je još u nastajanju i izbjeći sukob prije nego što bude prisiljen reagirati. Vinarstvo ga je naučilo isto. Samo su protivnici postali mikroskopski, a njihove udarce nije mogao zaustaviti rukama.
Jednom nije mogao ni nosom.
Bilo je vrijeme korone, a Ivan još nije znao da se zarazio. Došao je u vinariju usred fermentacije i počeo mirisati vino. Ništa. Nazvao je prijatelja koji je upravo prebolio koronu, a također nije imao njuh.
— Majke ti, ovdje nema nikakve arome!
Dao mu je vino da ga kuša. Bilo je potpuno tupo. Sauvignon ponovno nije mirisao, a njemu su i sumpori bili niski. Dodao je sumpor, očekujući da će mu zasuziti oči. Ništa se nije dogodilo.
— Inače ti od sumpora odmah krenu suze, a ja gledam i ne smeta mi ništa. Tek sam tada shvatio da problem možda ipak nije u vinu.
Za vinara je teško zamisliti gori trenutak za gubitak njuha. Fermentaciju mora pratiti svakoga dana, a Ivan te godine nije mogao prepoznati gotovo ništa, ni nosom ni okusom.
Korona mu je ipak donijela nešto korisno. Natjerala ga je da razmisli o planu B.
Ivan je ugostiteljstvo upisao s 15 godina, u vrijeme kada su škole još punile cijele razrede budućih konobara i kuhara. U njegovu su bila 33 učenika. Učili su flambirati jela, pripremati koktele, posluživati vino i nastupati na natjecanjima. Danas, kaže, u istoj školi više nema ni razreda za konobare.
Prvi pravi posao dobio je u Braceri, restoranu na samome moru u Dugom Ratu. Ondje je upoznao generaciju konobara koja se nije razlikovala samo po znanju nego i po držanju.
— Bili su to stariji ljudi s manirama. Bio je to sasvim drugi nivo ugostiteljstva. Mislim da danas više nema takvih konobara, ali ni takve volje za radom i zaradom.
Nakon vojske zaposlio se s 19 godina. Zimi je imao plaću od 4800 kuna, svakoga dana oko stotinu kuna napojnice, a vikendom i po tristo. Od zarade je kupio Mazdu 323F, staru pet godina.
— Bio sam mulac i živio kao bubreg u loju.
Onda su stigli nulta tolerancija na alkohol u prometu, zabrana pušenja i recesija. U hotelu Le Méridien Lav kriza je bila tolika da su radnici pola godine pristajali raditi za pola plaće. Ivan je poslije otišao na Hvar, vodio restoran i noćni klub Passarola, završio prvu razinu WSET-a, vratio se u Dugi Rat i otvorio Pino bar.
Godinama je vodio restorane, slagao vinske karte, putovao i obilazio vinarije. Vino mu nije bilo samo piće nego i stil života. U Pino baru glavnu su riječ, međutim, vodili pivo, kokteli i špriceri.
— Taj mi je svijet jako nedostajao. Razmišljao sam kako mu se vratiti, ali više nisam mogao živjeti kao prije. Imao sam svoj posao i nisam mogao ponovno putovati, obilaziti vinarije i drugima slagati vinske karte.
Kada je korona preko noći zaustavila ugostiteljstvo, vino mu se učinilo sigurnijim poslom.
— Vino je kao medicina. Piju ga i siromašni i bogati. Uvijek će ga piti.
Tako je 2021. godine nastao Brid.
Počeo je s dva tanka, vinifikatorom, dvije drvene bačve i dvije tisuće litara vina. Pet godina poslije ima dvanaestak drvenih bačava i proizvodi približno dvanaest tisuća litara.
Imao je gotovo dogovoren i izvoz dvije tisuće boca u Ameriku. Vino je bilo spremno za otpremu kada je Donald Trump podigao carine, pa je dva dana prije slanja posao propao. Ivan je brzo naučio da garažni vinar može držati pod kontrolom kvasce, temperaturu i sumpore, ali ne i američkoga predsjednika.
Vinarija je smještena u nekadašnjem gradskom skladištu u Podašpiljskoj cesti nedaleko od Omiša, u kojemu su se prije čuvali stolovi, stolice i oprema za koncerte. Ivan ga je uzeo u zakup, izolirao i pretvorio u mali podrum.
Sličan je recept već iskušao sa sportskom dvoranom koju je uredio u nekadašnjem gradskom skloništu. Nije mogao krenuti razglednicom s vinogradom, kamenom kušaonicom i podrumom ukopanim u padinu. Imao je prostor koji nikomu nije trebao i dovoljno mašte da u njemu vidi ono čega još nije bilo.
— Malo je Bogu iza nogu, ali kraj je prekrasan. Financije su odlučile gdje ćemo biti. Ovo nije investicijska vinarija. Ovo je vinarija strasti, u kojoj se muči, pokušava, griješi i uči.
Naziv je pronašao u matematici. Brid je crta koja spaja dvije točke, a vino je za Ivana oduvijek bilo upravo to: način da se povežu ljudi koji se do tada nisu poznavali. U vinariju dolaze dobre volje pa za stolom brzo preskoče neugodne faze upoznavanja.
Brid spaja i vinariju s vinogradima koje Ivan nema. Na prednjoj strani svake etikete nalaze se koordinate vinarije, a na stražnjoj koordinate vinograda iz kojega je stiglo grožđe. Između tih dviju točaka nastaje njegovo vino.
Priču je ispričao dizajneru, rokeru s dugom kosom koji je rješenja pronalazio u vlastitome vremenskom pojasu. Ivan bi mu objasnio da na etiketi želi lozu posloženu prema Fibonaccijevu nizu, a onda čekao godinu dana. Vino bi bilo spremno, ali etiketa ne. Kada bi je napokon dobio, tek bi nakon mjesec ili dva shvatio da je dizajner napravio pravu stvar.
— Bio je takav. Njegovo ti rješenje na prvu ne sjedne, ali poslije vidiš koliko je dobro.
Na njima bijeli golub drži cijeli njegov vinski svijet. U obiteljskoj kući u Imotskome Kujundžići imaju čemer, a pod njim čatrnju isklesanu u živome kamenu. Ivan je s didom i ocem odlazio u vinograd, radio i gazio grožđe. Svi su u obitelji bili tamnokosi osim njegova plavokosog oca, kojemu su zbog toga dali nadimak Golub.
Kada je dizajner čuo priču, nacrtao je bijeloga goluba koji drži Ivanov svijet vina.
Otac je bio instruktor vožnje, keramičar i čovjek od kamena. Generacijama su Kujundžići bili škarpelini, klesari koji su podizali stare kamene kuće. Ivanov brat završio je Klesarsku školu u Pučišćima i nastavio obiteljsku tradiciju. I Ivan zna raditi s kamenom. Brat i on dijelom su odrasli na baušteli, uz oca, ali njega taj posao nikada nije vukao.
U jednom su razdoblju sva trojica radila zajedno. Onda je Ivan rekao da ide svojim putem i okrenuo se ugostiteljstvu.
Od kamena mu je ipak ostao brid.
Rođen je u Imotskoj krajini, a imao je godinu dana kada se obitelj preselila u Omiš. Po svemu se smatra Omišaninom, ali kaže da se Imotskoga nije moguće potpuno osloboditi.
— Možemo mi iz Imotskoga, ali Imotski iz nas ne ide.
Baba i did ostali su ondje, a ondje je provodio ljeta. Iz Ivanbegovine je, sela pokraj Imotskoga u kojemu su većinu stanovnika činili Kujundžići. Prezime je bilo toliko često da nije bilo dovoljno za razlikovanje obitelji. Svaka je kuća imala još jedno, neslužbeno prezime.
Jedni su bili Mutići, drugi Šošovi, a njegovi Landrići.
— U selu je bilo 38 ljudi koji su se zvali Ante. Kada bi poštar dobio pošiljku za Antu Kujundžića, nije mogao znati komu je treba odnijeti. Zato bi na njoj pisalo Ante Kujundžić Landrić ili Ante Kujundžić Mutić.
Obiteljski nadimak danas nosi Ivanova macerirana kujundžuša, a na etiketi Landrića nalazi se slika njegova dida.
U obitelji rado vjeruju da je i sama sorta pronađena u njihovu selu te da je dobila ime po Kujundžićima koji su ondje živjeli. Drugo tumačenje kaže da njezino ime dolazi od kujundžije, zlatara, zbog zlatne boje grožđa i vina.
— Nama se više sviđa naša verzija. Ali o tome će se očito uvijek raspravljati.
Kujundžuša je u Brid stigla zbog prezimena, ali najprije kao macerirano vino. Svježa varijanta došla je tek dvije godine poslije.
Macerirana kujundžuša nije bila njegov izum. Prije njega radio ju je Grabovac, a poslije se sa svojom etiketom pojavio i Jerković. U imotskim se kućama sorta tradicionalno dugo držala na kožicama, mnogo prije nego što je takvo vino dobilo narančastu boju, englesko ime i publiku koja ga traži po vinskim barovima.
Ivanov je otac i danas najviše voli upravo takvu.
— Ja radim svježa, moderna vina, a njemu je najdraža macerirana kujundžuša. Oranž je, međutim, teško plasirati na tržište. Ljudi ga vole ili ne vole. Ako imaš kušaonicu, natočiš im ga, ispričaš priču i prodat ćeš ga.
Uz Landrić, od kujundžuše je napravio i Prima curu. Naziv zvuči kao da se nakon svih životnih lutanja vratio djevojci koju nikada nije zaboravio. I jest tako, samo što izvorno nema veze s ljubavnom vezom.
Patria est prima cura: domovina je prva briga.
Ivan je iz latinske izreke izvukao dvije riječi i dobio Prima curu. Domovina je postala prva cura, kujundžuša je dobila pamtljivo ime, a čovjek rođen u Imotskoj krajini i odrastao u Omišu u dvije je riječi sažeo obje svoje adrese.
Od 2025. član je imotske udruge vinara Cvit razgovora. Pozvao ga je Mate Jerković, kojega je poznavao mnogo prije nego što su postali kolege vinari.
— Bio sam ponosan kada su me pozvali. Mnogo mi je značilo i želio sam biti dio te priče.
U Imotski bi se jednoga dana mogao vratiti i vinogradom. U polju postoje površine na kojima su loze stvarno rasle, ali ih je netko svojedobno zelenim flomasterom povukao u zeleni pojas i na papiru pretvorio u livade. Sada se razgovara o tome da se zemljište ponovno prenamijeni i ponudi u najam jer vinarima nedostaje vinograda.
Ako Ivan ikada bude imao vlastitu zemlju pod lozom, volio bi da bude ondje.
— Svi se na kraju vraćamo prvoj curi.
Zasad nema ni jednoga vlastitog trsa. Prošle je godine kupio mali vinograd kako bi učio, ali brzo je otkrio da mehanizacija potrebna za tisuću loza stoji gotovo jednako kao ona za deset tisuća. Vinograd traži i stalnu prisutnost za koju nije imao vremena. Prodao ga je.
S kooperantima je zato u Vrgorcu posadio sauvignon blanc i trnjak samo za Brid. Tijekom prvih pet godina uspio je pronaći ljude s kojima se može dogovoriti o prinosima i kvaliteti.
Prije toga naučio je da novac ne može izliječiti svaku vinogradarsku bol.
— Većinom su to stariji ljudi kojima je količina uvijek bila najvažnija. Kada kažem da želim kilogram grožđa po lozi, gledaju me kao da sam lud. Kažem čovjeku da skine polovicu grožđa, a on to emocionalno ne može podnijeti. Nije važno što ću mu platiti i ono što je odbacio. On vidi grožđe na zemlji i pati.
Sauvignon blanc izabrao je zato što ga voli, ali i zbog iskustva u slaganju vinskih karata. Na njima bi pronalazio pet ili šest pošipa, jednako toliko plavaca, a jedan sauvignon ili nijedan. Zaključio je da će ugostitelj lakše uvrstiti drugi sauvignon nego sedmi pošip.
Kujundžušu je teže nabaviti, a pošipa već ima, kako kaže, milijun. Sauvignon možda nije tipičan za Dalmaciju, ali jedna je od najrasprostranjenijih sorti na svijetu. Ivan je sve stavio na papir i odlučio da Brid mora krenuti s njim.
Bila je to dobra tržišna računica, sve dok vino nije trebalo zamirisati.
Trnjak je odabrao iz suprotnoga razloga. Nije ga bilo posvuda, bio je vezan uz kraj iz kojega potječe, a činilo mu se da može pružiti mnogo više nego što mu se priznaje. Grožđe je teško pronaći jer ga u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ukupno ima tek četrdesetak hektara.
Od njega godišnje proizvede oko tisuću i pol litara vina. I to je, kaže, jedino Bridovo vino koje nikada ne stigne upoznati kao odraslo.
— Proda se prije nego što dočekam vidjeti kakav će biti nakon pet godina. Od 2021. ostalo mi je samo tridesetak boca. Danas je to savršeno vino, nešto posebno.
Upravo mu je to najveće priznanje. Ne medalja ni kompliment, nego činjenica da ga svake godine nestane prije nego što ga sam uspije sačuvati.
Budućnost Brida zato ne vidi u velikim količinama. U prostoru koji ima ne može postati industrija, niti to želi. Radit će manje šarže, podizati kvalitetu i postupno povećavati cijene. Trnjak u vinariji prodaje za 15,50 eura, dok usporediva vina drugih proizvođača uglavnom prelaze dvadeset.
— Još sam no name. Distributerima je najlakše prodavati velika imena. Ona imaju velike količine i mogu ponuditi najveće rabate. Ne da im se baviti nekim garažnim vinarom, otvarati mu vrata i ljudima točiti njegova vina na kušanje.
Pet godina nakon početka ipak primjećuje promjenu. Ljudi su počeli povezivati ime vinarije s etiketama koje su kušali.
— Vrijeme je na mojoj strani. Vinarija nije projekt u kojemu se nekamo stigne preko noći. Tek sada osjećam da ljudi počinju prepoznavati što radim.
Najbrže su ga počeli prepoznavati gosti Pino bara. Ondje je vino nekoć izgubilo bitku s pivom i koktelima, a danas se svi špriceri rade od Bridova vina.
— Polako mijenjamo navike ljudi. Pomičemo ih s piva prema vinu.
Ugostiteljsko iskustvo daje mu prednost koju mnogi mali vinari nemaju. Ivan zna kako ugostitelj razmišlja dok slaže vinsku kartu i koliko je nepoznatoj etiketi teško izboriti mjesto između imena koja gosti već prepoznaju. Zna i koliko se odnos prema vinu mijenja kada ga ne predstavlja konobar koji je toga jutra naučio tri rečenice s promotivnog letka, nego čovjek koji ga je napravio.
Zato degustacije u Bridu uvijek vodi sam.
— Ljudima mnogo znači kada im vinar predstavi vino i ispriča cijelu priču. Brzo se povežu. Vino spaja ljude i kulture, a oni u vinariju dolaze sretni i dobre volje. Preskoče se sve one neugodne faze upoznavanja.
Garažna vinarija za njega nije samo opis veličine prostora. Izraz veže uz francuske garagiste, male proizvođače koji su vino radili izvan velikih sustava, često od kupljenoga grožđa, a zatim se na slijepim kušanjima počeli nametati uglednijim imenima.
— Ovo nije investicijska vinarija. Ovdje se stvarno radi na kvaliteti, muči se, gleda i uči. Radim vina onako kako ih ja doživljavam.
Bijela vina i rosé za njega trebaju biti lagani, svježi i završavati hrskavo. Crna moraju imati eleganciju, uglađene tanine, mekoću i voće. Prije nego što je počeo razmišljati kako će vino proizvesti, znao je kakvo želi natočiti gostu.
Neke su etikete dobile imena prema karakterima njegovih kćeri. Rosé Luce nosi ime po Luciji, koja mu se već pri rođenju učinila energičnom. Luce je svjetlost, a ime je pogodilo dijete prije nego što je završilo na boci.
Za drugu su kćer planirali ime Aurora. Kada se rodila, učinila im se premalenom i nježnom za toliku snagu u imenu.
— Bila je ovako malena. Jednostavno joj Aurora nije pripadala. Nazvali smo je Paula, a tek smo poslije doznali da ime dolazi od latinskoga paulus i znači mala. Nismo to znali. Samo nam je mekano prelazilo preko jezika.
Najmanja je kći dobila najveće i najsnažnije vino u vinariji. Paula je kupaža trnjaka i plavca malog.
Plavac stiže s Ponikava i redovito doseže oko 15,5 posto alkohola, uz visok ekstrakt. Pokušao ga je nabavljati i s Dingača, ali za ono što je želio bio je previše gust, snažan i ukuhan. Ponikve mu daju svježinu, bez pretjeranog odlaska prema kuhanoj šljivi i marmeladi.
Na taj ga je položaj uputio plavac njegova prijatelja Maglaisa. Bio je gust, ali još uvijek živ, pa je Ivan zaključio da upravo takvo grožđe treba za svoju kupažu.
Trnjak iz Vrgorca mnogo je nježniji. Ostaje između 13 i 13,5 posto alkohola, ali donosi velik ekstrakt i snagu koja se ne mora dokazivati alkoholom. U kupaži smiruje tanine plavca, dok joj plavac daje kičmu.
— Na nosu ponekad više ni sam ne znaš što je plavac, a što trnjak. Tako se lijepo preklope. Kako vino dozrijeva, trnjak aromatski sve više prevladava, što je neobično jer plavac zna biti vrlo glasan.
Ivan je uvjeren da trnjak tek treba pokazati što može. Kada bi ga netko ozbiljnije posadio na najboljim položajima uz more, na Dingaču, Ponikvama ili u Svetoj Nedjelji, očekivao bi, kaže, brutalne rezultate.
Do tada ga uzgaja u Vrgorcu i spaja s plavcem. Brid upravo tome služi: da povuče crtu između točaka koje se dotad nisu dodirivale.
I kćeri već pokazuju zanimanje za ono što njihov otac radi. Starija s njim odlazi na sajmove, kuša vina, fotografira i vodi Instagram vinarije. Ivan se nada da će jednoga dana vidjeti dovoljno da priča ne stane s njim.
— Volio bih da cure preuzmu vinariju i podignu je na višu razinu. Ali vinarstvo traži mnogo novca, rada i svega ostaloga. Vidjet ćemo što će donijeti budućnost.
Za početak je svakoj ostavio vino s njezinim imenom. Jednoj svjetlost, drugoj snagu. A sebi sve poslove između njih.
Disciplina za te poslove nije došla iz ugostiteljske škole. Borilački sport bio je u Ivanovu životu mnogo prije vina, restorana i prve boce Brida.
Njegov kršteni kum Ivan Budimir bio je europski prvak u kickboxingu. S Ivanovim pokojnim trenerom Baraćem otvorio je prvi karate klub u Omišu, a Ivan je počeo trenirati sa sedam godina.
Slijedili su karate, full contact i kickboxing, borbe, natjecanja i prvenstva. U full contactu postao je hrvatski viceprvak. Onda su došli mladost, testosteron i cure, a sport je pao u drugi plan.
Nakon sedam ili osam godina shvatio je koliko mu nedostaje. Vratio se borilačkim sportovima, u Splitu počeo trenirati boks sa Željkom Nešićem i ponovno se sasvim uvukao u taj svijet.
— Bio sam još mulac kada sam mu rekao: kada odrastem, nas ćemo dvojica zajedno otvoriti boksački klub.
Kod izraelskih je instruktora završio školovanje za instruktora krav mage i stigao do drugoga ekspertnog stupnja. Prošao je programe za rad s vojnim i policijskim osobljem, osiguravanje VIP osoba, blisku borbu i antiterorističke situacije. Kaže da je bio osmi instruktor krav mage u Hrvatskoj.
U jednom je trenutku imao oko 180 članova na četirima lokacijama, ali posao mu je uzimao upravo ono vrijeme u kojemu su svi drugi bili slobodni.
— Ljudi treniraju kada završe sa svojim poslovima. Kada su oni slobodni, ti radiš.
U krav magi nije najviše cijenio udarce, nego ono što dolazi prije njih.
— Moraš biti svjestan okoline, prepoznati da sukob nastaje i povući se prije nego što se moraš braniti. Učili smo čak i kako riječima izbjeći konflikt. Najvažnije je da do fizičkog nasilja uopće ne dođe.
Mnogo su ga više od natjecanja zanimali ljudi koji se nisu znali obraniti. Na treninge su mu dolazili šezdesetogodišnjaci koje je netko maltretirao, kao i djeca izložena vršnjačkom nasilju.
Jednoga je dječaka otac doveo jer su ga u kvartu gotovo svakodnevno tukli. Nije imao koordinaciju i nije se znao braniti. Dvije je godine redovito trenirao, a onda je nestao. Nakon nekoliko mjeseci pojavio se njegov otac.
— Ivane, hvala ti na svemu.
Dječak se napokon suprotstavio nasilniku. Druga su dvojica priskočila i ponovno ga pretukla, ali više ga nisu doživljavali kao nekoga tko će mirno podnijeti sve što mu naprave. Nakon toga ostavili su ga na miru.
Ivan ni sam ne zna odakle mu tolika osjetljivost prema žrtvama nasilja. Kaže da osobno nije bio zlostavljano dijete, barem ne u smislu u kojemu to danas razumijemo. U njegovo se vrijeme dječje udarce smatralo normalnim dijelom odrastanja. Ipak, među ljudima koji su mu dolazili na treninge prepoznao je potrebu kojoj krav maga može dati mnogo više od tehnike udaranja.
Sam je izradio knjižicu o vršnjačkom nasilju, uz UNICEF-ovu privolu za korištenje dijela njihovih materijala, te osmislio besplatne edukacije po školama. Djecu su učili da skupina mora preuzeti odgovornost za pojedinca, prepoznati da je netko žrtva i stati uz njega. Roditeljima i nastavnicima objašnjavali su kako uočiti što se događa i pomoći djetetu da progovori.
Grad Split podržao je program. Škole uglavnom nisu.
— Sve smo nudili besplatno, a škole nisu pokazivale zanimanje. Prihvatiti program za neke bi značilo priznati da u njihovoj školi postoji vršnjačko nasilje. Bilo im je lakše ponašati se kao da ga nema.
Projekt je nakon približno godinu dana stao.
Iz sporta je u vinariju prenio naviku da radi i kada mu se ne radi.
— Disciplina znači da nešto moraš napraviti čak i kada nemaš volje. Moraš i gotovo. Kada tako živiš dovoljno dugo, ni to moranje više ti nije teško.
Proizvodnja je premala da bi imao stalnoga radnika, pa većinu poslova obavlja sam. U tome je i najveća težina garažnoga vinarstva.
— Mnogo vremena provedeš potpuno sam.
Između sporta i vina ipak je ostala jedna teško pomirljiva činjenica. U jednome se tijelo trenira i čuva, a u drugome proizvodi alkohol.
Ivan je i za to pronašao naziv.
— Mi koji se bavimo sportom, a radimo vino, funkcionalni smo sportaši alkoholičari. Ili funkcionalni alkoholičari sportaši. Kako vam je draže.
Nikada mu nije odgovarao život sveden na jednu ulogu. Kada u sportu više nije vidio prostor za rast, snažnije se okrenuo ugostiteljstvu. Kada mu ono više nije nudilo ono što je tražio, otvorio je vinariju. Ne tvrdi ni da će Brid biti njegova posljednja životna postaja.
— Ja sam čovjek koji voli izazove. Ne volim se cijeli život baviti samo jednim poslom. Vinarstvo mi odgovara jer se stalno mijenja. Svake godine napraviš drukčije vino, htio to ili ne. Čak i kada pokušavaš ponoviti isto, ne možeš dobiti potpuno jednak rezultat.
Tri mjeseca vino nastaje, zatim se školuje, a onda počinje prodaja. Posao mijenja lice dovoljno često za čovjeka koji se nikada nije mogao dugo zadržati unutar istih konopa.
Ponekad mu ni to nije dovoljno pa sam smisli novoga protivnika.
U Njemačkoj je kupio bačvu od 180 litara u kojoj je prethodno odležavao burbon. U nju je stavio trnjak iz 2023. godine. Rezultat je bio, najkraće rečeno, nepitak.
Utjecaj burbona potpuno je prekrio vino. Alkoholne arome stršale su iz čaše, a ono što je izlazilo iz bačve nikako se nije uspijevalo povezati. Ivan se pomirio s tim da će izgubiti svih 180 litara.
— Naše ljude vino je podsjećalo na etil-acetat. Nije ga bilo unutra, ali takav je bio miris burbona. Nitko ga nije doživljavao.
Onda su u vinariju stigli Amerikanci. Ono od čega su domaći odmicali čašu oduševilo je Amerikance.
Ivan ga gotovo dvije godine nije ni probao. Kada se napokon vratio bačvi, vino se donekle povezalo. Nije postalo pitomo, još manje tradicionalno, ali više nije izgledalo kao izgubljen slučaj.
Nazvao ga je Misfit: neprilagođeni, onaj koji ne pripada.
Na etiketi će biti dvorska luda.
— Hoće li luda predstavljati vino ili čovjeka koji ga je napravio?
— Vjerojatno obojicu.
Nije to jedini pokus koji čeka u garaži. U Vrgorcu je pronašao približno tonu grka od kojega želi napraviti vino sur lie. Nabavio je kompozitnu bačvu, mađarski izum koji propušta kisik poput drva, ali vinu ne daje drvene arome. Želi sačuvati svježinu i voćnost, usmjeriti vino prema citrusima i pustiti ga da se razvija na talogu bez okusa bačve.
Grk sur lie bio mu je jedna od prvih zamisli, uz svježi sauvignon blanc, ali grožđe dotad nije uspijevao pronaći. Sada ima mladi vinograd, kompozitnu bačvu i novu priliku da nešto napravi prvi put.
— Treba istraživati. Treba se igrati.
Čovjek koji je u vinarstvo ušao bez enologa i s nekoliko protokola danas se ne igra zato što misli da sve zna. Igra se upravo zato što je naučio koliko ne zna. Razlika između te dvije vrste samopouzdanja stane u pet berbi, osam kvasaca i jednu fermentacijsku sol.
Stane i u Brid.
U matematici je to crta koja spaja dvije točke. U Ivanovu slučaju između njih su se našli Omiš i Imotski, Pino bar i vinarija, krav maga i sauvignon, didov čemer i kompozitna bačva, kujundžuša s obiteljskim nadimkom i grk koji tek treba pokazati što može.
Negdje između svih tih točaka stoji bijeli Golub i drži njegov vinski svijet.
A Ivan, koji je cijeli život učio kako ostati na nogama, svake se jeseni dobrovoljno vraća poslu u kojemu ponovno može pogriješiti.
