Vinarija Kusić jedina je imotska vinarija s pogledom na more.
Vinogradi su joj u Imotskom polju, odakle dolazi i devedeset posto grožđa za njezina vina, premda je njezin vlasnik iz Imotskoga otišao još sa sedamnaest godina. Vinariju je sagradio pod Biokovom, iznad Makarske, na zemlji koju je njegova supruga Antonela naslijedila od majke. Tako Petar Kusić danas iz vlastite vinarije gleda prema moru, dok mu s najvažnijega zida u kušaonici uzvraća Modro jezero.
Sliku je naslikala Sanja Srzić, rođakinja njegove supruge. Antonela ju je donijela kao iznenađenje, valjda da Petar uza sav pogled pred sobom ne zaboravi odakle je krenuo.
Kao da bi mogao.
— Vinarstvo je uvijek priča o podneblju i sorti. Naši su vinogradi u Imotskom i ondje je temelj naše proizvodnje. Iz Čare uzimamo pošip, iz Komarne plavac, ali htjeli smo u svojim vinima imati Dalmaciju u malom: svježinu i stil Imotske krajine, ali i snagu juga.
Između Imotskoga i mora stoji Biokovo. Zato se Kusićevo bijelo vino zove Adrion, prema najstarijem poznatom nazivu planine koja u njegovoj priči spaja dva podneblja. S jedne su strane ostali vinogradi i obiteljska povijest, s druge je nastao podrum. Između njih je Petar, koji je u životu mijenjao gradove, države, vinarije i trajekte, ali se od Imotskoga nikada nije uspio udaljiti onoliko koliko je zemljopis obećavao.
U njegovoj obitelji ni vinogradi nisu pratili zemljopis. Pratili su rođenja.
Petrov djed, također Petar, posadio je vinograd 1956. godine, kada mu se rodio sin Darko. Taj je Darko, Petrov otac, vinograd iskrčio 1982., upravo u godini u kojoj mu se rodio sin Petar. A kada je Petar 2012. dobio sina, dao mu je ime Darko i ponovno posadio vinograd.
— Znači, Petar–Darko, Petar–Darko. Nismo to planirali, ali tako je ispalo.
U toj se obitelji, dakle, unaprijed znalo tko sadi, a tko krči. Petrova je jedina sreća što njegov sin Darko još nije dovoljno odrastao da bi počeo krčiti.
Vinograd koji je Darko iskrčio nije bio jedina obiteljska veza s vinom. Petrovi baka i djed godinama su u središtu Imotskoga držali gostionicu Biokovo, a grožđe su prerađivali u vlastitoj konobi. Znali su preraditi i po cijeli vagon.
— Tada se vino pilo „na siće“.
— Kako „na siće“?
— Sić je vjedro. Nije se vino tada prodavalo kao danas, na boce i čaše.
Dominirala je, naravno, kujundžuša. Vino je proizvodio i Petrov otac, ali je s tim prestao 1982., kada je iskrčio vinograd. Petar ga se ne može sjećati: bila je to godina njegova rođenja. Obiteljska vinarska tradicija kao da se namjerno ugasila baš na vrijeme da bi on jednoga dana morao početi ispočetka.
Petar je odrastao u središtu Imotskoga, podalje od svakodnevnih poljoprivrednih poslova kojima su se bavile prethodne generacije. Vezu sa zemljom sačuvao mu je ujak Tvrtko Bubalo, kojega opisuje kao jednoga od najsrčanijih imotskih vinogradara.
— Preko njega sam zavolio poljoprivredu i vinogradarstvo. U berbi smo uvijek išli pomagati njemu, tetki i ostaloj rodbini. Za bavljenje vinogradarstvom treba određena doza tvrdoglavosti jer vas stalno nešto vraća unatrag. Mislim da sam je dobio upravo od njega.
Kusići su se mnogo prije Petra rasuli na različite strane. Iz kupreške grane potječe još jedan vinar istoga imena i prezimena: Petar Kusić, poznatiji kao Pero ili Taso, vlasnik baranjske vinarije u Zmajevcu. Prema obiteljskoj predaji koju čuva baranjski Pero, njegov je predak prije gotovo dvjesto godina krenuo iz Medova Doca, ali ga je na Kupresu zaustavio snijeg.
— Kupres je mogao biti cilj samo onima koji su ondje zaglavili.
Druga je grana otišla prema Vojvodini, a potom završila u Zagrebu; iz nje potječe akademik Zvonko Kusić. U obiteljsku predaju ulazi i Grgo Kusić, „Dalmatinski Guliver“, navodno visok 237 centimetara i pripadnik osobne garde cara Franje Josipa. Pokraj njega bi se i baranjski Pero, sa svojih 194 centimetra, mogao osjećati kao niži član obitelji.
Petar iz Imotskoga za svoga je baranjskog imenjaka prvi put čuo od vinara Dražana Krole.
— Govorio mi je da postoji još jedan vinar Petar Kusić i da ga moram upoznati. On je iz kupreške grane, a svi smo mi ipak od istih Kusića. Naši su iz Grabovca kod Imotskoga. Moj je djed s četrnaest godina otišao u Imotski s braćom. Jedan je poslije završio u Splitu, drugi u Makarskoj i tako smo se raspršili.
Petar Kusić tako nije ni prvi Kusić koji je otišao iz Imotskoga ni jedini Petar Kusić koji proizvodi vino. On je, međutim, jedini koji je nakon Imotskoga, Zagreba, Đakova i Slovenije završio u vinariji pod Biokovom, a na posao odlazi trajektom na Brač.
Prije vina, i njegovu ocu i njemu ozbiljnije su izgledale košarkaške karijere.
Otac Darko bio je juniorski reprezentativac Jugoslavije u generaciji Mihovila Nakića i Andra Knege. S Europskog prvenstva u Turskoj 1976. godine donio je zlatnu medalju, ali je već s osamnaest prestao igrati. Petar je krenuo njegovim putem. Košarkaški klub u Imotskom, kaže, živio je u pravilnim naletima entuzijazma.
— Svakih desetak godina pojavi se generacija koja voli košarku. Klub tada postane jako dobar, a onda se ponovno ugasi.
Petar je sa sedamnaest godina napustio Imotski. Četvrti razred gimnazije završavao je u Zagrebu kako bi mogao ozbiljnije trenirati. Igrao je za Mrave, potom za Zrinjevac, a trenirao je i s Marinom Rozićem, budućim dugogodišnjim kapetanom Cibone. Rozić je napravio profesionalnu karijeru. Petar je slomio nogu.
Nakon oporavka još je neko vrijeme igrao za Medveščak, ali košarkaška se priča polako gasila.
— Dobro, ako si već slomio nogu, mogao si u Medveščaku prijeći na hokej.
— Točno. Mogao sam barem ostati u klubu.
Košarka mu je otvorila put prema Zagrebu, ali ga ondje nije zadržala. Kada se ugasila, ostala je agronomija. Nije je upisao zato što je već tada zamišljao vlastitu vinariju. Takvu viziju nije imao. Znao je samo da se ne želi baviti trgovinom ni prodavati ono što su proizveli drugi.
Htio je raditi u proizvodnji.
— Da mi je netko ponudio da odem na Madagaskar i ondje radim u proizvodnji, otišao bih na Madagaskar. Toliko sam to želio.
Prvu je priliku dobio u Đakovu. Ondje je počeo raditi kao tehnolog vinogradarstva na imanju s 400 hektara vlastitih vinograda i još 365 hektara u kooperaciji. Iz Imotskoga, u kojemu je nekadašnja velika proizvodnja već bila na izdisaju, stigao je u sustav čije je razmjere dotad mogao upoznati uglavnom iz knjiga.
— Imao sam strašnu želju raditi u proizvodnji i nisam razmišljao ni sekunde. U Dalmaciji tada gotovo da nije bilo plantaža na kojima biste mogli naučiti kako funkcionira velika proizvodnja. U Đakovu sam radio s ljudima koji su cijeli život proveli u tim vinogradima. Iskustvo koje sam od njih uspio izvući bilo je neprocjenjivo. Svakome bih preporučio da prođe takvu školu.
U Đakovu je proveo približno godinu i pol. Kada je Enver Moralić 2009. godine kupio Đakovačka vina, ponudio mu je da prijeđe u Brič u slovenskoj Istri. Petar tada još nije imao obiteljskih obveza i ponovno nije dugo razmišljao.
Vinogradi u Briču prostirali su se na četrdesetak hektara, ali cijela je priča funkcionirala drukčije. Velika vila usred vinograda i vinarija nastale su više iz vlasnikove ljubavi nego iz hladne ekonomske računice. U Đakovu je Petar učio upravljati velikim vinogradarskim sustavom, a u Briču se prvi put ozbiljnije približio podrumu. Mentor mu je bio Iztok Klenar, enolog iz Vinakopera, od kojega je, kaže, naučio najveći dio onoga što mu je tada nedostajalo.
Prošao je tako dvije potpuno različite škole: vinogradarsku, u ravnici i na stotinama hektara, te enološku, u vinogradima slovenske Istre.
U Briču je počeo i zajednički život s Antonelom. Upoznali su se dok je još radio u Đakovu; nalazili su se u Zagrebu, a ona je dolazila i k njemu u Slavoniju. Poslije su se vjenčali i u Sloveniji dobili prvo dijete.
Antonela je iz Makarske i profesorica je matematike i fizike. Razmišljali su da ostanu u Sloveniji te da ona posao potraži negdje bliže Umagu, ali Petar je znao što će se dogoditi ako djeca ondje krenu u vrtić i školu.
— Onda se više nikada nećemo vratiti.
Zato je odlučio prelomiti. Moralić mu je ponudio posao u Kutjevu, ali ga je odbio.
— Otišao sam glavom bez obzira. Dao sam otkaz iako još nisam imao drugi posao. Znao sam da se, ako tada ne krenemo, nikada neću vratiti u Dalmaciju.
Nije ipak dugo ostao bez posla. Još dok je radio u Sloveniji dobio je ponudu iz vinarije Rizman u Komarni pa je 2011. jedno radno mjesto zamijenio drugim.
U Komarnu je stigao praktički na početku novoga vinogorja. Meliorirani krš danas je prepoznatljiv dalmatinski vinogradarski prizor, ali tada je još bio područje bez gotovih odgovora. Prvi je u takvu priču krenuo Zlatan Plenković, a potom su ga slijedili Andabak, obitelj Štimac, Volarevići i drugi. Nitko, međutim, nije imao dovoljno iskustva da bi se već moglo govoriti o pravilima.
— Svi smo zajedno učili. Krš je svima bio novost.
Petru je tada ponovno postalo dragocjeno iskustvo iz Đakova. U Dalmaciju se vratio upravo s onim što joj je nedostajalo: znanjem stečenim na velikim vinogradarskim površinama. U Rizmanu je od početka do kraja bio voditelj proizvodnje.
U Komarni je ostao šest godina, do kraja 2016. Ondje je naučio koliko se vinograd može izboriti s kamenom, ali i koliko čovjek mora biti tvrdoglav da bi ga uopće pokušao pobijediti. Bila je to dobra priprema za Brač.
Samo što tada još nije znao da će na Brač jednoga dana odlaziti gotovo svakoga jutra, a nakon posla vraćati se u vlastitu vinariju.
Kada mu je Ivica Kovačević ponudio posao u Stini, tražio je upravo nekoga tko će voditi vinograde. Petar je iza sebe već imao iskustvo slavonskih plantaža, slovenskoga Briča i krša Komarne. Sa šezdesetak hektara Stina ima jedan od najvećih vinogradarskih sustava u Dalmaciji, uz bok Korlatu. U Stinu je došao kao tehnolog vinogradarstva, potom postao direktor proizvodnje, a posljednje dvije godine direktor je kompanije.
— U Stini sam ponovo krenuo iz vinograda, a onda završio kao direktor i birokrat.
Stina mu je pružila još jednu mogućnost kakvu vinogradarski stručnjak rijetko dobije. Uz vlastite vinograde otkupljivala je grožđe s različitih bračkih položaja pa se svaka berba pretvarala u usporedni ogled nadmorskih visina, ekspozicija i tala. Nisu učili samo iz onoga što je uspjelo nego i iz razlika koje su se pokazivale među položajima.
Tako su 2018. odlučili izdvojiti grožđe sa Stipančića. Najviša točka položaja doseže približno 400 metara, što bi se prema uobičajenim pravilima moglo smatrati previsokim za pouzdano dozrijevanje plavca malog. Pokazalo se suprotno. Grožđe je uz visoke šećere zadržavalo neuobičajeno nizak pH za vinograd na vapnenačkom tlu.
— Nakon nekoliko godina praćenja shvatili smo koliko je Stipančić specifičan. Meni je osobno to najdraže vino Stine. Ima snagu juga, ali nije prezrelo ni teško. Nije napravljeno u stilu onih snažnih plavaca na koje smo se naviknuli.
Petar ipak odbija sebi pripisati autorstvo nad bilo kojom posebnom etiketom.
— Sve što smo napravili u Stini rezultat je timskog rada. Ne bih izdvajao sebe ni u nastanku Stipančića ni u bilo čemu drugom.
U Petrovu je slučaju teško odvojiti posao u Stini od svakodnevnoga života. Radni dan određuje mu plovidbeni red. Ljeti iz Makarske hvata trajekt u šest i trideset, a s Brača se najčešće vraća onim u četrnaest i trideset. Kući stiže oko četiri i petnaest. Zimi prvi trajekt polazi tek u devet pa mu je i cijeli dan pomaknut. Kada posao pritisne, ostane prespavati na Braču.
Po povratku ga čekaju poslovi u vlastitoj vinariji.
— Stina je moj broj jedan, moja ljubav i moj prioritet. Ondje se dajem sto posto.
— Koliko još možeš funkcionirati kao Škiljo iz Zagvozda iz Prosjaka i sinova, koji jednim okom gleda Brač, a drugim Biokovo?
— Osjećam moralnu odgovornost prema Stini. Obitelj Andabak prema meni je oduvijek bila iznimno korektna i još uvijek jest. Ostat ću ondje dok me budu trebali.
Srećom, Brač i Imotski barem se oko berbe nisu urotili protiv njega. U Stini prerada počinje već početkom kolovoza i u punoj sezoni traje 24 sata dnevno. Kujundžuša je kasna sorta pa njezina berba stiže kada se posao na Braču već približava kraju.
— Zahvaljujući razlici u dozrijevanju moguće je odraditi i jedno i drugo.
Moguće, dakle, jest. Pitanje je samo kako.
Za razliku od mnogih enologa koji su vlastitu vinsku priču započeli tek nakon odlaska iz velikih sustava, Petar svoju gradi dok istodobno vodi Stinu. Štoviše, započeo ju je prije dolaska na Brač i svih je ovih godina razvijao usporedno s poslovima za druge. U početku toliko tiho da su za vinariju Kusić znali uglavnom ugostitelji kojima je osobno prodavao vino.
— Nisam je želio isticati dok radim u tuđim vinarijama. Sve je raslo polako i nenametljivo.
Polako je, u Kusićevu slučaju, značilo rast od tisuću do dvadeset tisuća boca, uz stotine putovanja na Brač, troje djece i objekt koji se gradio deset godina.
I još nije završen.
Kada su se iz Slovenije vratili u Dalmaciju, Antonela je od majke naslijedila zemljište pod Biokovom, a Petar je već imao obiteljske vinograde u Imotskom. Odlučili su, kako kaže, udružiti djedovine: njezinu zemlju i njegove trsove.
Vinsku je priču 2012. započeo s kumom Ivanom Puljizom. Krenuli su skromno, s približno tisuću boca. Nakon tri ili četiri godine Ivan se povukao, a Petar je nastavio sam. Točnije, nastavio je s cijelom obitelji, premda djeca tada još nisu bila dovoljno velika da bi shvatila kako su rođenjem već postala radna snaga.
— U početku su bili mali pa ih nisam mogao iskorištavati. Sada su stasali.
Petar i Antonela imaju sina Darka te kćeri Anamariju i Marijetu. Dok su djeca bila mala, Antonela je uz brigu o njima i radila u školi pa je najveći dio poslova u vinariji ostajao Petru. Pomagali su mu majka Anka, rodbina i prijatelji. Bez njih, kaže, ne bi bilo moguće održavati ni tadašnju malu proizvodnju.
Kako su djeca odrastala, tako je rasla i vinarija. Uključila se i Petrova sestra Josipa, posebno u ugostiteljski dio priče. Danas Kusići proizvode približno dvadeset tisuća boca.
— Mislim da je to naš limit. Ne želim graditi nešto za što će se jednoga dana podrazumijevati da djeca moraju nastaviti. Ovo je generacijski posao, ali današnjim generacijama ne možete odrediti što će raditi.
Vinarija je od početka rasla bez poslovnog plana u kojemu bi pisalo koliko boca mora proizvesti i kada mora početi donositi zaradu. Petar je nije ni doživljavao kao posao od kojega obitelj treba živjeti. Imao je plaću, Antonela svoj posao, a sve što bi zaradili prodajom vina vraćali su u podrum.
- — Doslovno svaku lipu. Kupi tank, kupi prešu, kupi ovo, kupi ono. Od 2012. godine od vinarije još nismo gotovo ništa uzeli, vjerovali ili ne.
Uz vinograd i opremu rasla je i zgrada. Najprije su rješavali vlasništvo nad zemljištem i ishodili dozvole, a zatim gradili dio po dio. Nakon gotovo desetljeća gradnje otvorili su kušaonicu i prostor u kojemu mogu primati goste. Izvana objekt djeluje dovršeno, ali u gornjem dijelu još nije uređen prostor u kojemu bi obitelj jednoga dana trebala živjeti.
— Kada je vinarija završena?
— Nije završena. To je cjeloživotni projekt.
— Znači, gore ćete jednoga dana živjeti?
— Ja se nadam.
U vinarstvu, objašnjava Petar, projekti nikada nemaju konačan oblik. Uvijek zatreba još jedan tank, veća preša, novo skladište ili prostor za koji do jučer nitko nije znao da nedostaje. Kaže da i u Stini imaju projekte koje već deset godina nose pred sobom. Vinarstvo je, iz te perspektive, gradilište na kojemu se, za razliku od kuće, svake jeseni mora obaviti i berba.
Ipak, otvaranje vinarije donijelo mu je nešto što prihod još nije uspio.
Mir.
— Godinama je to bila rupa bez dna. Stalno razmišljaš kako financijski zatvoriti sljedeću stvar. Otkako smo otvorili objekt, nekako sam miran. Kao da sam svoj dio misije završio.
Dio misije možda i jest. Podrum ima opremu potrebnu za proizvodnju, vina imaju svoje kupce, a obitelj se uključila. Samo je Petru, čim je otvorio ono što je deset godina gradio, ostala nova želja.
Još vinograda u Imotskom polju.
Ondje je cijela priča i počela, s kujundžušom, chardonnayem i syrahom od kojih su nastala prva Kusićeva vina. Bijelo je nazvao Adrion, a ružičasto Asanaginica. Poslije im se pridružila Emotha, crno vino nazvano prema starom latinskom imenu Imotskoga.
Tri vina, tri imena i nijedno prezime Kusić.
Petar u početku nije želio da vina nose njegovo prezime. Dok je radio u drugim vinarijama, bilo mu je još važnije da vlastitu priču ne gura pred sebe. Želio je da ljudi zapamte imena vina i kvalitetu koju su pod njima dobili, a ne enologa koji ih je napravio.
— Nisam htio isticati sebe. U vinarstvu je uobičajeno staviti prezime, ali želio sam da ljudi vina prepoznaju po njihovim nazivima.
Adrion, Asanaginica i Emotha činili su osnovnu liniju bijeloga, ružičastoga i crnoga vina, zamišljenu u svježijem stilu i s umjerenijim alkoholima. Svako je ime bilo drukčiji povratak istome kraju.
Adrion je povezao Imotski s Podbiokovljem. Emotha je posegnula za starim latinskim imenom Imotskoga, iz vremena kada je ondje bila rimska putna postaja. Asanaginica je bila posveta jednoj od najpoznatijih priča poniklih u Imotskoj krajini, ali i ženama te majčinskoj požrtvovnosti njezine junakinje.
Na etiketi nema početnoga slova H.
— Mi u Imotskom gutamo H. Gutamo ga u govoru pa smo ga progutali i u imenu vina.
Kasnije je u višoj liniji prestao tražiti povijesna imena. Na etikete su došle sorte: pošip i plavac mali, a uskoro bi im se trebao pridružiti trnjak. Grožđe za prva dva vina ne dolazi iz Imotskoga. Pošip nabavlja u Čari na Korčuli, a plavac mali u Komarni. Za trnjak je već pripremio parcelu u Imotskom polju.
Tako je u jednoj maloj vinariji okupio gotovo sve krajolike u kojima je profesionalno odrastao. Kujundžuša, chardonnay i syrah dolaze iz Imotskoga. Plavac ga vraća u Komarnu, pošip prema otocima, a podrum ih sve okuplja pod Biokovom.
— Željeli smo imati Dalmaciju u malom.
U toj maloj Dalmaciji Imotski više nije siromašniji rođak primorskih i otočnih vinogorja. Petar dobro zna što vinovoj lozi daje kamenjar, a što joj mogu dati plodnije tlo i nešto niže temperature. Na kršu je proveo šest godina, a sada radi na Braču. Ipak, kada uspoređuje mogućnosti Brača i Imotskoga, klimatske promjene sve češće pomiču prednost prema unutrašnjosti.
Proizvodnja na kamenjaru iz godine u godinu postaje teža, a ni nekada pouzdani koluvijalni i aluvijalni položaji više ne daju istu sigurnost. Ekstremne godine ugrožavaju kontinuitet prinosa.
— Na kršu je sve teže održavati stabilnu proizvodnju. Promjena klime u kvalitativnom smislu ide u korist Imotskoga.
Petrov je djed u vinogradu postizao prinose koji bi danas bili nezamislivi. Tada je količina bila važnija od kvalitete. Grožđa je moralo biti mnogo, vino se prodavalo „na siće“, a ozbiljna crna vina iz Imotskoga prije trideset ili četrdeset godina gotovo da se nisu ni očekivala.
Danas je slika drukčija.
— Zahvaljujući vinarima poput Jerkovića i Grabovaca, koji su povukli cijelu priču, kvaliteta imotskih vina otišla je daleko naprijed. Prije trideset godina niste mogli piti crna vina kakva se ondje proizvode danas.
Brač i dalje ima prednost poznatih autohtonih sorata i identiteta koji se desetljećima gradio oko njih. Ima plavac mali, pošip, vugavu i položaje koji već nose vlastitu reputaciju. Bračka su vina, priznaje Petar, u cjelini još klasa iznad.
Ali razlika više nije ista.
Imotski je nekada proizvodio grožđe. Sada proizvodi vinare. Petar smatra da je upravo koncentracija školovanih ljudi koji svakodnevno rade u proizvodnji jedna od najvećih prednosti vinogorja.
Znanje, međutim, nije dovoljno ako nema čime posaditi vinograd ni zemlje na kojoj će ga posaditi. Zato Petar budućnost Imotskoga ne mjeri samo novim etiketama i otvorenim kušaonicama.
Mjeri je sadnicama.
Nedostatak kiselina jedan je od glavnih problema kujundžuše, osobito sada kada ih je zbog klimatskih promjena sve manje u cijeloj Dalmaciji. U tradicionalnim su joj mješavinama zato pomagale druge sorte, među njima okatica. U vinogradima nekadašnje Imote sadio se čak i gruzijski rkaciteli, upravo zbog sposobnosti da u toploj klimi sačuva kiselinu.
Petra zato zanima što bi stare imotske sorte mogle dati u zajedničkom vinu kada ih se prestane promatrati samo kao ostatke prošlosti. U tradicionalnim kupažama možda se krije odgovor na ono što kujundžuši nedostaje.
Klonska selekcija, u kojoj Petar posebno ističe doprinos Tome Jerkovića i Milana Grabovca, zato mu nije važna samo zbog kvalitete vina nego i zbog ekonomije vinograda.
Stari su nasadi često izrazito heterogeni: jedan trs rodi mnogo, drugi malo, treći gotovo ništa. Takva raznolikost može pridonijeti posebnosti vina, ali vinogradaru otežava planiranje prinosa i količine koju će svake godine moći ponuditi tržištu.
— Istra je to odradila mnogo prije nas, u suradnji s Talijanima. Kada su se otvorile mogućnosti sadnje uz europske fondove, imali su kvalitetan materijal i mogli su podizati vinograde koji daju osam ili deset tona po hektaru uz kontinuitet kvalitete. To onda ima ekonomsku logiku. Ako jedne godine imate dovoljno grožđa, a druge nemate, teško je održati posao.
Imotski sada ima preduvjete za kvalitetniji sadni materijal, ali još nema rješenje za zemlju. Privatnih parcela gotovo da nema na tržištu, a kada se i pojave, cijene dosežu šezdeset ili sedamdeset tisuća eura po hektaru. Takvu investiciju, upozorava Petar, poljoprivredna proizvodnja ne može vratiti.
Državna zemlja zato za njega nije administrativno pitanje, nego jedina realna prilika da nove vinograde podignu oni koji još imaju vremena nastaviti priču.
Među onima kojima vrijeme za novu sadnju istječe Petar ubraja i sebe. Četrdeset četiri su mu godine, na posao svakodnevno putuje na Brač, a nakon povratka ga čeka vlastita vinarija.
— Ako u sljedeće dvije ili tri godine ne posadim ozbiljnije vinograde, moja je priča završena. Neću ih početi saditi sa šezdeset.
Sadnja na kamenjaru nije realna za obiteljsku vinariju njegove veličine. Melioracija krša preskupa je, pa Petar želi nove vinograde u Imotskom polju, ondje gdje su ih imali njegov djed Petar i otac Darko. Ondje gdje je jedan sadio, drugi krčio, a on ponovno počeo.
Hoće li njegov sin Darko jednoga dana nastaviti, ne želi nagađati.
— Ne želim se dovesti u situaciju da sa sedamdeset godina budem tužan ako djeca ne budu htjela preuzeti vinariju. I moj je otac prekinuo tradiciju. Ne mogu od svoga sina očekivati nešto drugo samo zato što sam ja ponovno počeo.
Dvadeset tisuća boca zato smatra granicom. Dovoljno da se vinarija može održavati i razvijati, ali ne toliko da jednoga dana postane obveza iz koje djeca ne mogu izaći. Uključuju se dok žele, pomažu koliko mogu i odrastaju uz podrum koji još nije dovršen. Petar im ostavlja mogućnost da ga jednoga dana dovrše, ali i pravo da to ne učine.
On je svoj dio obiteljske smjene prihvatio. Završio je agronomiju, prošao Đakovo, Brič, Komarnu i Brač, podigao vinograd, sagradio vinariju i vratio Imotski na zid kušaonice okrenute prema moru.
A prije nego što mu isteknu još dvije ili tri godine koje je sam sebi dao, učinit će ono što u toj obitelji rade Petri.
Ponovo će saditi.
