— Tu me je ćaća privario.
Ante Sočo vratio se 1997. iz Zagreba, gdje je završio promet, i u Bušanjima zatekao vinograde koje je njegov djed posadio 1925. ili 1926. godine: lozu staru sedamdesetak godina, bez armature, na kolcima koje je trebalo iznova sjeći, šiljiti i zabijati u zemlju.
Nije u tome vidio obiteljsko blago. Vidio je posao koji je još kao dječak radio zato što je morao i od kojega je jedva čekao pobjeći.
— Pomagao sam materi i radio sve što se u vinogradu radilo. Znao sam rezati, vezati, kopati, ali mrzio sam to. Čekao sam samo kada ću otići.
Djed je rođen 1898. godine, a Antina oca dobio je kada mu je bilo 49. Otac je već s osamnaest godina otišao raditi u Njemačku, pa je nakon djedove smrti vinograde nastavila održavati Antina majka. Nije sadila nove loze, samo je čuvala ono što je zatekla.
Kada se Ante vratio kući, odlučio je sve povaditi.
Otac se, na njegovo iznenađenje, složio. Imao je samo jedan mali uvjet.
— Rekao mi je: Ja ću uskoro u mirovinu. Posadi mi stotinu loza da imam nešto za zanimaciju. Kada one dođu na rod, sve ostalo izvadi i radi sa zemljom što god hoćeš.
Ante je pristao. Posadit će stotinu loza, pričekati da otac dobije grožđe za svoje vino, a zatim se napokon riješiti svega što ga je vezivalo uz vinograd.
Posadio je kujundžušu.
Kada je došla na rod, napravio je vino. Nije bilo osobito dobro, kao što ni Ante još nije bio osobit vinar. Zapravo, nije ni namjeravao postati vinar. Tih stotinu loza trebalo je biti cijena slobode od vinograda, a ne početak nove životne priče.
Samo što kujundžuša koju je posadio nije izgledala poput one iz starih obiteljskih vinograda.
Nova je bila krupnija. Stara je imala sitniju bobicu, bila je žuća, slađa i ranije je dozrijevala. Imala je i još manje kiseline, što Anti nije odgovaralo, ali ga je razlika dovoljno zaintrigirala da prvi put ozbiljno pogleda ono što je dotad želio povaditi.
— Tada me počelo zanimati što se zapravo nalazi u tim starim vinogradima.
Stručnjaka kojega bi mogao pitati nije bilo, kao ni interneta na kojemu bi u nekoliko sekundi pronašao odgovor. Imao je zeta Josipa Gugića, agronoma, koji bi mu preporučio knjigu ili stručni rad, a Ante bi ih nabavio i čitao. Tako je došao i do diplomskog rada o kujundžuši, u kojemu se govorilo o njezinoj sitnoj i krupnoj varijanti.
U starim vinogradima nije, međutim, bila samo kujundžuša. Među bijelim lozama raslo je još nekoliko sorata, ali i desetak posto crnoga grožđa. Stari to nisu odvajali. Sve bi zajedno obrali, izmuljali i od toga napravili vino.
— Netko se danas može praviti da nije bilo tako, ali u devedeset pet posto kuća sve se miješalo. Nije njima smetalo ni ako bi vino oksidiralo. Pretakalo se kada bi se gore uhvatio cvijet. Osim vinarije u Imotskom, koja je radila suvremenije, po privatnim podrumima ozbiljnija se oprema počela pojavljivati tek devedesetih.
Među tim crnim lozama jedna mu se posebno svidjela.
Pitao je majku zna li što je to.
— Sočuša — odgovorila je.
— Kako sočuša?
— Tako su je stari zvali.
Je li ime doista dobila prema obiteljskom prezimenu, kada je stigla u njihov vinograd i tko ju je posadio, majka nije znala. Bila je ondje mnogo prije Ante, rasla pomiješana s kujundžušom i ostalim lozama i čekala nekoga tko će je, umjesto da sve povadi, napokon primijetiti.
Prve je godine od nje napravio možda tridesetak litara vina. Majka je još vodila zaštitu i govorila mu kada treba prskati. Ante o bolestima vinove loze nije znao gotovo ništa, a te je godine nešto krenulo naopako. Grožđe je oboljelo i jedva su uspjeli ubrati dovoljno da išta izmuljaju.
Ono malo vina što su dobili promijenilo je sve.
— Nikada prije nisam imao tako lijepo vino. Okus bi ti toliko dugo ostao u ustima da si poslije mogao jesti i kapulu, a ni ona ga ne bi pokvarila.
Nije ga privuklo to što je loza nosila ime njegove obitelji. Privuklo ga je vino.
Ante Sočo, koji je posadio stotinu loza samo da bi mogao povaditi sve ostale, odlučio je sočušu sačuvati i razmnožiti.
Ćaćina je prijevara uspjela mnogo bolje nego što je i sam ćaća mogao očekivati.
Za početak je cijepio petstotinjak loza. Sočuša se, prema onome što je čuo, teško primala na suho, pa su je u lipnju cijepili na zeleno. Poslije je kalemaru u Kaštelima dao nacijepiti još tisuću ili tisuću i pol cijepova na podlozi 1103 Paulsen, koja ne potiče pretjeranu bujnost ni previsoke prinose.
Što je više loze imao, to ga je više zanimalo što zapravo uzgaja.
U Bulićevu Ampelografskom atlasu pronašao je sortu mekušica. Opis mu je bio poznat: grožđe crnje od vranca, a vino meko i pitko. Poslije je za mekušicu čuo i od vinogradara Ante Gudelja iz Poljica.
— Kada mi je opisao što ima, pomislio sam: To je moja loza.
Otišao je u njegov vinograd i usporedio trsove. Nije vidio razliku između poljičke mekušice i svoje sočuše.
Uzorak je naposljetku poslao na Zavod za genetiku bilja, koji je tada vodio Ivan Pejić. Analiza je pokazala da sočuša ima isti genotip kao vranac.
Tako je jedna loza prikupila tri identiteta. U Sočinu vinogradu bila je sočuša, u Poljicima mekušica, a prema genetskom nalazu vranac. Anti nije bilo presudno pod kojim bi se imenom trebala službeno voditi. Više ga je zanimalo ono što mu je pokazivala u čaši.
— Redovito ima 20, 21 ili 22 posto sladora, a zadrži između 5,5 i 6 grama kiseline. Vino može imati i petnaest posto alkohola, a opet ostane meko i lijepo se pije. To je idealno.
Sa sočušom nije morao izvoditi velike podrumske mudrolije da bi dobio dobro vino. Redovito je završavao pri vrhu lokalnih ocjenjivanja, a na posljednjem Cvitu razgovora njegovo je crno vino bilo šampion.
— Zvali je mi sočuša, mekušica ili vranac, ona ovdje uvijek dominira.
Stotinu kujundžušinih loza posađenih zbog očeva uvjeta u međuvremenu se pretvorilo u približno šest tisuća trsova. Četiri tisuće nalaze se u Bušanjima, u desetak malih vinograda na sjevernoj strani kanjona Badnjevice. Između najvišega i najnižega samo je tristotinjak metara zračne udaljenosti, ali gotovo stotinu metara visinske razlike.
To su vinogradi bez velikih ravnih ploha, širokih redova i mehanizacije. Prava Dalmacija, kaže Ante: komadić do komadića, terasa do terase, sve na ručnu obradu. Nije bilo važno može li na nekoj parceli posaditi petsto loza ili samo pedeset.
— Kada su prve loze došle na rod, više nisam mogao stati. Što god je bilo nekoga lipog komadića, ja bih sadio. Nije bilo važno stane li pedeset ili stotinu loza.
Bušanje su selo bilice, bijele zemlje, izvora i bunara. Ante tvrdi da se na tri ili četiri metra dubine gotovo svagdje može pronaći voda.
— Da ne padne četrdeset dana, ne bih se zabrinuo.
Kanjon im donosi još jednu prednost. Njime gotovo stalno lagano struji zrak, pa na lozi nema rose, a bolesti su rijetke. Ante vinograde prska ručno, samo triput godišnje.
— Samo tri puta?
— Samo tri. Nikada još nisam imao ozbiljan problem s bolešću.
Nije želio imati mnogo sorata. Želio je četiri, ali takve da od njih može napraviti vlastitu usporedbu svijeta i kuće. Na jednoj strani kujundžuša i sočuša, dvije sorte koje je zatekao u obiteljskom nasljeđu. Na drugoj cabernet sauvignon i rajnski rizling, koje je literatura predstavljala kao najcjenjeniju crnu i bijelu sortu.
— Nisam birao prema tome što se meni najviše sviđa. Gledao sam što pišu enolozi i literatura. Htio sam na degustaciji moći reći: sada ćemo kušati ono što struka smatra najboljim, a onda ono što imamo kod kuće.
Cabernet sauvignon u Imotskoj krajini nije bio osobito neobičan. Rajnski rizling jest.
Ante je tu sortu cijenio više teorijski nego ljubavno. Pio je rizlinge, ali vina s visokim kiselinama nisu mu osobito odgovarala. Posadio ga je upravo zato što je htio doznati što će se dogoditi kada jednu od najcjenjenijih bijelih sorata dovede u Bušanje.
Prijatelji su ga upozoravali da rajnski rizling ne može posvuda ponoviti ono što daje u Njemačkoj. Kao jedno od rijetkih hrvatskih vinogorja u kojima bi mogla uspjeti spominjali su mu Plešivicu.
Ante je svejedno pokušao.
Nije ga zasadio mnogo. Htio je dobiti petsto ili šeststo boca, taman dovoljno da ga u čaši postavi uz kujundžušu. Rajnskom rizlingu dao je ime Tintilinić. Tako je sorta koja je u Bušanje stigla kao svojevrsni stranac dobila ime Malika Tintilinića, najmlađega među Domaćima iz Šume Striborove.
— Mislim da sam iz njega izvukao maksimum. I mislim da je dobar.
Imoćani su se desetljećima iz Njemačke vraćali u Mercedesima. Ante Sočo vratio im je uslugu: u imotski je vinograd doveo rajnski rizling.
— Kažu da je on Rolls-Royce među bijelim sortama — podsjetio nas je.
— Možemo li ga onda tako nazvati?
— Možete ga zvati kako hoćete.
Nije zvučao kao čovjek kojemu je osobito važno vozi li mu kroz vinograd Rolls-Royce ili Mercedes. Bilo mu je dovoljno što takav automobil među trsovima nema nitko drugi.
To ga je, uostalom, privlačilo cijeloga života: raditi nešto čega se drugi nisu sjetili.
Zato se nakon povratka iz Zagreba nije odrekao ni Bušanja, sela u kojemu se rodio i kratko živio. Škola je već bila zatvorena, stanovnika gotovo da više nije bilo, a u jednome dijelu naselja ostale su možda dvije obitelji. Asfalt je stigao tek 1992. ili 1993. godine.
Dotad je prema selu vodila uska makadamska cesta. Kada se gradila brana u Ričicama, probijen je put od Crvenog jezera prema Ričicama, pa su i Bušanje dobile ozbiljniju prometnicu. Ono što je nekada bilo gotovo slijepo crijevo Imotske krajine postalo je cesta široka šest metara, s dva prometna traka.
Put se promijenio, ali selo se nije napunilo ljudima.
— Uvijek sam imao osjećaj da to moram sačuvati. Tamo sam se rodio, kratko sam živio, ali ostane ti nešto prema starini, prema didu i babi.
Vinograd mu je davao jedan razlog za povratak. Drugi je slučajno pronašao na pazaru u Sinju.
Otišao je onamo nekim poslom i čekao čovjeka koji se morao nakratko vratiti kući. Čekanje se proteglo na gotovo sat vremena, pa je Ante prošetao gradom. Bila je subota, pazar se upravo zatvarao, a jedna je žena spremala med i čajeve sa svojega štanda.
Počeo ju je ispitivati. Odakle je med? Kakva je paša? Kako ide prodaja?
U Bušanjima je nekada gotovo svaka kuća imala desetak košnica. Ante je još čuvao fotografije starih pčelinjaka svojega djeda, ali u vrijeme kada se vratio u selo među mlađim ljudima gotovo se nitko nije bavio pčelarstvom.
Pomislio je da bi pčele mogle biti još jedna obveza zbog koje će redovito dolaziti na obiteljsko imanje.
— Tada je možda bilo desetak pčelara, a ja sam među njima bio daleko najmlađi.
Uskoro je uz vinograde imao stotinjak košnica. Pokazalo se i da je med mnogo lakše prodati nego vino. Meda nikada nije imao dovoljno, a vino je u prvim godinama prodavao u rinfuzi, čak ga kupovao od drugih po selu pa preprodavao dalje.
Posljednje su dvije godine za pčele bile katastrofalne. Meda gotovo nije bilo. Ove sezone nešto su ipak unijele, samo Ante nije bio siguran s koje paše. U Bušanjima ima kadulje, zanovijeti, dubčaca, puckovine i lipice, ali nijedna paša ne uspije svake godine.
— Morao bih med poslati na analizu da vidim što je. Puckovina je tada najviše cvjetala, pa bi moglo biti od nje.
Ante je tako učio o vinu i pčelama: najprije bi ga nešto zaintrigiralo, zatim bi pronašao knjigu, stručni rad ili čovjeka koji zna više, a onda pokušao sam. Nije imao mentora koji bi ga vodio kroz vinogradarstvo niti obiteljsku vinariju koju je trebao preuzeti. Imao je stare trsove koje je namjeravao povaditi i naviku da odgovore traži dok ih ne pronađe.
Od vina i pčela, međutim, nije živio.
Novac za njih zarađivao je u građevini.
Otac mu je bio građevinar, a Ante je još od srednje škole gotovo svaki praznik provodio radeći u Njemačkoj. Počeo je kao pomoćni radnik, nastavio na gradilištima i tijekom studija, a zatim kupio opremu za dijamantno bušenje i rezanje betona.
Njome je mogao brzo i precizno otvarati zidove za ventilaciju i klimatizaciju. U Imotskoj krajini tada takvu opremu nije imao nitko. Nešto je možda postojalo u Splitu ili Hercegovini, ali kod kuće nije imao konkurenciju.
— Posao koji bi netko radio cijeli dan ja bih završio za dva sata i zaradio dvije dnevnice. Ulazak je bio skup jer je trebalo kupiti opremu, ali poslije se mogao dobro zaraditi novac.
— Kada su ti dijamanti počeli donositi novac u džep, u što si ga ulagao?
— U hobi i ljubav. U vino i pčele.
Negdje 2004. ili 2005. godine dijamantnom je bušenju dodao građevinske skele. Ni tu ga nisu zanimali najjednostavniji poslovi. Radije bi prihvatio obnovu zvonika na trideset metara visine nego ostao čvrsto na tlu.
— Imaš trideset metara, pa izvoli. Napravi.
Dijamantno bušenje i rezanje poslije je prepustio sinovima. Još dok su bili u srednjoj školi dao im je taj posao da zarade džeparac, a on se sve više držao skela i visine.
Od građevine je financirao vino, pčele i ideje za koje nije mogao unaprijed znati hoće li mu ikada vratiti uloženo.
A onda je 2006. godine odlučio otvoriti kafić. U zemlji u kojoj se gotovo svaki ozbiljniji prostor morao obložiti kamenom, Ante je već znao samo jedno.
U njegovu kafiću kamena neće biti.
Svi imotski kafići, govorio je, bili su puni kamena, a gdje nije bilo običnoga kamena, bilo je granita. Uz njega su dolazili staklo, ogledala i spušteni stropovi koji su skrivali konstrukciju i svaki prostor činili nalik prethodnome.
Ante nije znao točno što želi, ali je vrlo precizno znao što ne želi.
Nije htio ni kamen ni granit. Nije htio staklo, ogledala ni spušteni strop. Htio je drvo na podu, vidljivu konstrukciju i prostor koji neće izgledati kao još jedan kafić sastavljen prema istom receptu.
S idejom je otišao prijatelju Radi Jovičiću, zagrebačkom kiparu. Sjedili su u nekom kafiću u Zagrebu, a Ante mu je pokušavao objasniti da budućem Striboru treba dati dušu.
Kada je s popisa izbacio gotovo sve materijale kojima su se kafići tada uobičajeno uređivali, ostalo je pitanje što će uopće staviti unutra.
Rade se sjetio jedne izreke:
— U ovom životu bola i bijede samo četiri stvari vrijede: staro drvo, stari prijatelji, staro vino i stare knjige.
Odlučili su se držati toga.
U prostoru su bila četiri ružna betonska stupa koja su nosila zgradu. Nije ih se moglo ukloniti, a trebalo ih je nekako sakriti. Rade je od konobara zatražio papir i olovku, nacrtao nekoliko poteza i rekao:
— Od njih ćemo napraviti stabla.
Ante kaže da je osmišljavanje kafića trajalo kraće nego što danas traje prepričavanje njegova nastanka.
Rade je u to vrijeme nabavio staro, šuplje stablo, navodno staro oko petsto godina. Namjeravao ga je prenijeti na svoje seosko imanje i ondje postaviti kao dio budućega etnosela. Kada se Ante pojavio s kafićem, dio stabla promijenio je odredište.
Deblo su izrezali na kriške i od njih na podu napravili stazu koja je vodila prema stablima izraslima oko betonskih stupova. Od grana su izradili male stolove, a od istoga je drveta nastao i jedan veliki stol.
Ispred kafića napravili su još jedno, željezno stablo, u kojemu se mogla zapaliti vatra.
Rade je smišljao, crtao i nadzirao, a Ante i njegovi ljudi većinu su toga izrađivali vlastitim rukama. Ružni betonski stupovi pretvorili su se u stabla, kriške debla u put, a grane u stolove.
Tek kada je šuma bila gotova, trebalo joj je pronaći ime.
Tako je u zemlji kamena nastala Šuma Striborova.
— Ime je došlo zadnje. Najprije smo napravili šumu, a onda je kafić postao Stribor.
Ivana Brlić-Mažuranić nije, dakle, u priču ušla kao unaprijed osmišljena tema. Ante nije otvorio knjigu, odabrao likove i prema njima uredio prostor. Najprije je odbio kamen, zatim od betonskih stupova napravio stabla, a tek potom shvatio u kakvu je bajku ušao.
Poslije su joj se pridružila i vina.
Kujundžuša je postala Stribor, rajnski rizling Tintilinić, rosé Kosjenka, a crno vino Regoč.
— Regoč je div, pa je zato crno vino.
Nije sigurno da bi Ivana Brlić-Mažuranić upravo tako podijelila sorte među svojim likovima, ali Sočina je logika bila dovoljno jednostavna da joj nije trebalo književno tumačenje. Kujundžuša je dobila gospodara šume, rajnski rizling Tintilinića, ružičasto vino malu vilu, a snažno crno dobroćudnoga diva.
— Kada pijete moja vina, kao da ste u bajci. Uvijek imate neko događanje.
Novi vizualni identitet vinarije i nove etikete nisu, međutim, Antina ideja. Za njih je „kriv“ stariji sin Mate.
Toga se dana trebao pojaviti u Striboru i objasniti kako su nastale. Samo što se prethodne večeri Cvit razgovora očito malo produljio, pa se ni oko podneva još nije uspio dogovoriti s buđenjem.
Ante ga nije osobito požurivao.
— Ne znam kako ga je noć izbacila, ali vrijedna su djeca. I Mate i Stipe.
Mate je mogao prespavati razgovor o novom licu vinarije jer joj je to lice već dao. Osmislio je nove etikete i izgled kojim bi Stribor, Tintilinić, Kosjenka i Regoč trebali djelovati kao članovi iste vinske i bajkovite obitelji.
Mlađega Stipu, za razliku od njega, ne treba buditi ni tjerati na posao. Njemu je, kaže Ante, najveća kazna kada mu otac kaže da toga dana neće ništa raditi.
Jedan je vinariji dao novo lice, drugi ne zna što bi sa sobom kada mu se oduzme posao. Obojica su već u obiteljskim poslovima, otvorili su vlastiti obrt za dijamantno bušenje i rezanje betona i pomalo preuzimaju ono što je otac započeo.
Ante se zato za nasljednike ne mora brinuti. Možda im samo treba uskladiti radno vrijeme.
Vino je počeo buteljirati desetak godina nakon povratka u Bušanje, negdje 2008. ili 2009. Dotad ga je uglavnom prodavao u rinfuzi i nije zapamtio prvu bocu koju je prodao.
Mnogo je bolje zapamtio onu koju je poklonio.
Rođakinju svoje supruge, koja je živjela u Francuskoj, zamolio je da mu pronađe dio vinarske opreme koji kod nas tada nije mogao nabaviti. U istoj zgradi u Marseilleu živjela je francuska vinarka s malom proizvodnjom i vlastitom vinotekom. Ante je rođakinji, kao znak zahvalnosti, dao bocu svojega crnog vina da je ponese u Francusku i s njom podijeli.
Bila je to sočuša.
Francuskoj se vinarki vino toliko svidjelo da je poželjela otkupiti sve što je Ante imao. Količina nije bila velika, pa od ozbiljnoga posla nije moglo biti ništa, ali njezino zanimanje nije stalo na komplimentu.
Vino je dala na analizu i procijenila koliko bi moglo vrijediti na francuskom tržištu.
Između 15 i 17 eura po boci.
Kod kuće je grožđe tada vrijedilo toliko malo da ljudi često nisu znali što bi s njim. U Marseilleu je žena koja se profesionalno bavila vinom njegovoj boci odredila cijenu koja mu je pokazala da ono što radi možda ipak nije samo neobičan hobi financiran dijamantima i skelama.
Godine 2013. posadio je još oko 1100 loza sočuše.
Iste je godine s obitelji otišao u Marseille upoznati ženu kojoj se njegovo vino toliko svidjelo. Grad je tada bio Europska prijestolnica kulture, a na ulazu u staru luku otvoren je MuCEM, Muzej europskih i mediteranskih civilizacija: staklena građevina omotana betonskom čipkom i mostom spojena sa starom utvrdom.
Vinoteku je imala nedaleko od muzeja, prema središtu grada. Kupovala je grožđe, proizvodila ograničene količine vina i željela okupiti mala, teško dostupna vina iz različitih dijelova Mediterana. Među njima je željela imati i Sočinu sočušu.
Ante je ondje kušao njezina vina i prvi put izbliza vidio kako izgleda mala francuska proizvodnja koja ne počiva na vlastitim vinogradima.
Grožđe je plaćala oko dva eura po kilogramu. Sama ga je brala, unajmljivala hladnjaču i prevozila do podruma.
— A koliko si joj rekao da grožđe stoji kod nas?
— Morao sam lagati.
Nije joj mogao priznati da je u Imotskoj krajini gotovo bezvrijedno i da ljudi ne znaju kamo bi s njim. Izgovorio je neku cijenu koja mu se učinila dovoljno uvjerljivom da francuska vinarka ne posumnja kako vino koje je procijenila na 15 do 17 eura nastaje od grožđa koje kod kuće jedva ima tržište.
Veliki francuski posao na kraju se nije dogodio. Njezina je vinoteka poslije propala, a sočuša se nije trajno smjestila među malim mediteranskim vinima Marseillea.
Ostalo je 1100 novih loza posađenih nakon što je jedna boca iz Bušanja prešla put do Francuske i vratila se s cijenom koju joj Ante sam nikada ne bi odredio.
Vinariju ni nakon toga nije pretvorio u osnovni posao. Nije krenuo u veliku sadnju niti proizvodnju podredio stalnom rastu. Vino mu je ostalo ono u što ulaže novac zarađen negdje drugdje, vrijeme kojega nema dovoljno i znatiželju koje mu nikada ne nedostaje.
Nije čovjek koji će zbog vinske sloge i promocije vinogorja tvrditi da mu se sviđa sve što se na sceni događa.
— Meni je bilo lipo dok nas nije bilo puno.
Smeta mu kada netko bez ikakve veze sa zemljom, vinogradom i vinom uloži višak novca i preko noći postane vinar.
— Netko nema nikakve ljubavi, ima višak novca i sada je njemu palo na pamet praviti vino. To mi ide na živce. Tako će vino izgubiti dušu.
Imotsko vinogorje, smatra, još se drži podalje od toga. U vino je ovdje vrlo malo ljudi ušlo isključivo kao investitori. Većina je odrasla uz tu zemlju, vratila joj se ili s njom ima obiteljsku vezu.
Sam ni danas ne komplicira ono što je oduvijek radio jednostavno. I dalje najviše vjeruje položaju, sorti i što jednostavnijem poslu u podrumu. Ne planira udvostručavati proizvodnju niti cijelo Bušanje ponovno zasaditi lozom. Dovoljno mu je da ono što ima ostane dobro, malo i njegovo.
Kada uspije pobjeći od vinograda, pčela, kafića i građevine, Ante odlazi na mjesta na kojima nema mnogo ljudi. Posljednjih godina privlači ga Bosna, osobito Una, Bihać i Bosanska Krupa. Vodenice pretvorene u apartmane, otočići na rijeci, hladovina, voda i tišina.
— Mogao bih gore provesti tjedan dana. Nema gužve, nemaš potrebe ni za čim.
Mora otići u lipnju. Ako tada ne uspije, poslije ga sustignu vinograd, pčele, kafić i svi ostali poslovi, pa mu godina propadne.
U mladosti mu tišina nije bila osobito važna. Slušao je žestoki rock, išao na koncerte i iz tih dana sačuvao fotografiju sa Štulićem.
— Bio sam na koncertu, poslije smo sjedili, pili i fotografirali se.
Na zidu Stribora ipak visi zlatna ploča Arsena Dedića.
Arsen mu u mladosti nije mogao leći. Činio mu se glazbom za neku drugu dob.
Danas mu odgovara.
— Ugodno ga je slušati. Prije sam slušao samo rock, teško. Tek mi je sada Arsen legao.
— Malo ga tko može slušati s dvadeset godina.
— Malo tko. Ali tko je pio vino s dvadeset godina?
A ponekad treba proći još malo vremena da čovjek shvati kako ga je otac, kada mu je dopustio povaditi vinograd, zapravo zauvijek ostavio među lozama.
