Život ne smije prerasti u rutinu, čovjek se stalno mora s nečim igrati! Tako mi je prije nekoliko dana rekao Velimir Korak, veliki plešivički vinar, kojeg sam jedva uspio telefonski pronaći, jer u njegovom podrumu nema signala. A Velimira se teško negdje drugdje može pronaći nego u podrumu! Razlog zbog kojeg smo razgovarali je “čudna boja” koju sam uočio na njegovom pinotu sivom na vinskom festivalu Vino.com u Esplanadi, a koji je od Nove godine konačno dostupan za prodaju. Rekli bi vinski pomodari – i Velimir otišao u narančasto!

Boja ovoga pinota sivog se neprestano mijenja, od trenutka punjenja, kad je bio tamniji i boje pokožice luka, malo crvenkast, prešao je na ružičasto. Ovo je njemački klon pinota sivnog koji je jako obojane pokožice, a u vinogradu se nalazi odmah ispod pinota crnog. Njega se prvo bere i ako berače odmah i na vrijeme ne upozorim da ga treba pobrati, kasnije i da hoće neće uočiti razliku između te dvije sorte, priča Velimir.

Svoj pinot sivi iz 2011. godine Velimir je odlučio uraditi na način kao što se radi crno vino, a maceracija i alkoholna fermentacija trajale su tri tjedna na bobici.

Tek nakon toga je došlo do prešanja i odvajanje krutog od tekućeg i vino je stavljeno u barrique bačvice, ne u nove, nego u starije, 5., 6. ili 7. godina rotacije, a na talogu je stajalo 12 mjeseci. Potom smo sve pretočili u veliku drvenu bačvu i tamo je sve stajalo još godinu dana i onda punjeno u boce.

Prema Velimirovim riječima, u Hrvatskoj gotovo svi vinari na pinotu sivom rade “predfermentativnu maceraciju na hladno i u tom slučaju se dobivaju bitno drukčija vina”

U ovom slučaju je rađeno sve zajedno. Vino je sigurno iznenađujuće, kolorit je iznenađujuće jači, ali mi kao vinarija oduvijek proizvodimo malo strukturiraranija vina tako da mi ništa od toga nije bilo nepoznanica. Ovaj pinot sivi definitivno nije rađen kao svježe vino!

Velimir je pinot sivi uvrstio u svoj vinograd, jer mu je trebalo, pored chardonnaya i sauvignona, još jedna “njima srodna sorta” koja bi završila u njihovoj zajedničkoj kupaži.

Ta kupaža i međusobno slaganje tih sorata je bio onaj presudni motiv.

Uskoro će, evo, prošle su već dvije godine, organizirati kušanje svojeg prvog pjenušca koje će tek sljedeće godine, nakon ukupno tri godine ležanja na talogu, izaći iz podruma. A ništa manje nije nestrpljiv u iščekivanju okončanja maceracije svojih bijelih sorata koja će ukupno trajati dulje od 200 dana!

Uvijek se trudimo raditi nešto drugo. Ove godine imamo sve bijele sorte na maceraciji od berbe i bit će tako do pred Uskrs. Želimo napraviti jedno vino bez sumpora i ikakvog tretmana, ono je u nastajanju i vidjet ćemo kako će sve na kraju ispasti. Bit će to kupaža, jer se kod tih dugih maceracija izgubi sortnost i bolje je sve ih zajedno kupažirati.

Velimir uvijek voli naglasiti da je doslovno rođen u vinogradu, ali i da u vrijeme njegova rođenja u tim vinogradima nije bilo pinota crnog, sorte u koju se kasnije zaljubio i koju smatra perjanicom svojeg podruma.

Istina, pinot crni je došao tek kasnije, ali s njim intenzivno radimo zadnjih 15 godina i mislim da smo jako dobro upoznali tu sortu i što sve možemo imati od nje. Opetovano i dosta ga sadimo, jer se pokazao fantastičan za ovo podneblje.

Velimir ne skriva ponos zbog sina Josipa koji je, nakon okončanja fakulteta i prakse u Južnoj Africi u poznatoj i uglednoj vinariji Warwick, donio “novu strast” u obiteljski vinski podrum koji je i inače bio prepoznatljiv po strasti koja se unosi u njihovu vinsku priču.

Vidim tu njegovu strast i energiju i ja se, barem kad su u pitanju sajmovi, lagano mičem na stranu. Svatko ima pravo na svojih 20-ak berbi, jer iza vas uvijek netko drugi kuca i traži svoje mjesto.

Fantastično je raditi pošteno i iskreno vino i od toga živjeti!

• Volim reći da su i djedovi naših djedova živjeli od vina. No, izgleda da smo svi mi s ovoga područja osuđeni uvijek iznova objašnjavati neke stvari ispočetka. Na Plešivici su se ljudi oduvijek bavili vinogradarstvom i vinarstvom. Između dva svjetska rata svi veći proizvođači imali su nekog svog gostioničara. Tako je i moja obitelj poodavno bila osuđena na tržište, jer je vino gotovo automatski, bilo kroz bocu ili kroz bačvu završavalo na stolu. U obitelji se uvijek pričalo je li vino dobro ili nije dobro, to je bio svakodnevni razgovor za ručkom. I kad ste tako odgojeni i kad znadete da ćete tako raditi od malih nogu do kraja života, onda u ovom poslu ne možete izbjeći strast! Vino smo dostavljali u Lovački rog i Esplanadu, sve dok 1972. nisu zakonski ukinute bačve, a seljaku se dopuštalo tek da toči vino u pedesetlitarske demižone ili u litrene boce. I onda je prestala ta komunikacija vinara s tržištem, sve je bilo prepušteno velikim vinarijama, počelo se razmišljati o masovnim vinima, zaradi… Ne možete zamisliti kako me boljelo slušati priče o vinskim patvorinama iz našeg kraja, a mi sebe davali u to vino! I zato stalno ponavljam, ali i dokazujemo na vlastitom primjeru, Plešivica je fantastično područje za proizvodnju vina, pogotovo bijelih, priča Velimir Korak.

• Mi nismo takvi vinari. Upravo suprotno, za proizvesti dobro vino treba jako puno znati! Jer, dobro vino se može svakome dogoditi, ali za ponavljanje proizvodnje dobrih vina iz godine u godinu treba veliko znanje. Fantastičan je osjećaj napraviti pošteno i dobro vino i od toga živjeti. Ne možete vjerovati koje je to zadovoljstvo. U svakom našem vinu dali smo uvijek sve najbolje od sebe. Nikoga nikada nismo htjeli obmanuti ili prevariti. Vjerojatno zato i nemamo nikakvih problema s prodajom naših vina, priča Velimir Korak.

• Previše mi unosimo strasti u našu vinsku priču da bismo dopustili da tek tako upropastimo nešto što se dugo stvaralo, priča Korak.

• Znate, i sami vinari znaju reći da vino koje treba neki veliki uvod da bi se potrošaču svidjelo baš i nije u redu. Jer, samo vino mora govoriti o sebi, tvrdi Velimir Korak.

• Doduše, kad smo to vino plasirali na tržište uistinu nam je trebala priča kojom smo morali objasniti što je to sur lie, jer u to vrijeme u Hrvatskoj nitko još nije tako proizvodio vino. Zato smo na etiketu i stavili sur lie. I ostavili! Na isti način danas radimo i syrah i pinot crni, ali oznaku sur lie ne stavljamo na te etikete…Inače, takav način proizvodnje vina je malo iskreniji i traži da u proizvodnji sudjeluješ do srži, ne možeš nikoga prevariti. Bilo je to 2000. godine kad smo prvi tako napravili chardonnay, prisjeća se Velimir Korak.

• Iskreno ću vam reći, nijedan vinar u Hrvatskoj ne može se pohvaliti da dobro prodaje rajnski rizling! Rizling je sorta koja ima stotine lica, kao možda nijedna sorta na svijetu, i ima potencijal u svim tim izvedbama biti izvrstan! I potencijal za čuvanje u boci kao nijedna druga sorta. Međutim, mi rizling nikada nećemo napustiti, jer u njemu je puno naših emocija i vjere, priča.

• Mi nemamo neku blockbuster sortu, poput malvazije u Istri ili graševine u Slavoniji. Premda, siguran sam, ovo područje je izvanredno za graševinu. Samo što bi meni trebalo jako puno vremena uvjeravati ljude da imamo dobru graševinu ili barem isto tako dobru kao što je ima kolega Krauthaker u Kutjevu! Za takvo uvjeravanje nemamo vremena i zato nikada nismo ni htjeli saditi tu sortu.Vinarije i područja koja imaju svjetske sorte, a to je Plešivica, kao i cijeli sjeverozapadni dio Hrvatske, doći će tek u drugom ešalonu u prvi plan što se tiče interesa za tim vinima na vanjskim tržištima. Jer, nemamo autothone sorte! No, dolazi i vrijeme kad će autohtonost biti passé i kad će biti važna jedino kvaliteta vina. Ako je autohtonost sama sebi svrhom, onda je ona suvenir, priča Velimir Korak.

• Sustavan sam u radu i ne mogu vam priču ispričati uvjerljivo ako lažem, jer ne znam lagati, iskren je.