Kad sam svom beogradskom prijatelju Dejanu predložio da nam se pridruži u posjetu Boži Aleksandroviću, jednom od najznačajnijih suvremenih srpskih vinara, nije se puno dvojio, samo je pitao gdje se točno nalazi vinarija. Čuo je Vinča i obradovao se, jer, krenuo mi je objašnjavati, Vinča je beogradsko predgrađe i tamo ćemo stići vrlo brzo.
Ali, vinarija nije u toj Vinči na koju si pomislio. Govorim o selu Vinča nedaleko Topole. Usput, ostvarit će ti se san i konačno ćeš me vidjeti u Šumadiji!
Koja još Vinča postoji u Srbiji?
E, da znaš, ima još jedna i ako je nekom mjestu u Srbiji dodijeljeno ime koja na najbolji način opisuje krajolik u kojem je smješteno, onda je to Vinča pored Topole.
Kad sam, pak, Boži Aleksandroviću sugerirao da Vinča kao toponim još uvijek asocira na nuklearni institut, jedan od simbola moći nekadašnje Jugoslavije, u kojem, eto, svako malo nešto curi, vinar se morao složiti s tom primjedbom. Ali je i dodao…
Istina, nuklearni institut je još uvijek poznatiji, ali, kad se priča o vinu i spomene Vinča, onda nikome fizika i kemija i Pavle Savić i Titov reaktor nisu u primisli. Tada se zna da je Vinča “ona Vinča pored Topole”, vinogradarsko selo kojem je korijen imena upravo – vino!
Na zidu prekrasne terase vinarije, odmah iznad vinograda koji se protežu na nepreglednih 75 hektara površine i koji su Vinču, u ovim prvim ljetnim danima, obojali u zeleno, nalazi se golemi kameni mozaik isklesan od čuvenog venčačkog mramora, a na njemu dominira Bakho (Bacchus) sa štapom na kojem piše “A” (valjda kao – “A”leksandrović, op.a.) te tri naziva za Vinču kroz povijest – VINCEA, VINICA, VINČA. Naravno, Bakhovo okruženje na mozaiku svjedoči o hedonizmu koje, uz litre vina, često završi u razuzdanosti i prekomjernosti, no, Božo je mislio i na takvu poruku koja se odašilje sa zida te je dao uklesati i staru grčku uzrečicu MEDEN AGAN, kojom sugerira da NIČEGA PREVIŠE ne treba konzumirati, jer pretjerivanje i u vinu vodi u sigurnu propast!
Ne kažem da svi vinari nisu hedonisti, to je nekako povezano s tim što rade, ali ne znam nijednog vinara koji nije hedonist. S druge strane, ako hoćete biti uspješni u ovoj priči, vi morate živjeti s vinom, grožđem, vinarijom, bačvama… Meni je ova vinarija i posao i kuća i vikendica, vinogradi su mi park, cijela obitelj je uključena u ovaj život. Inače, ovo nije posao, ja u ovome nikad nisam gledao novac, otkad sam u ovoj vinskoj priči želim samo proizvesti najbolje vino. Sve drugo, pa i novac, u tom slučaju doći će samo po sebi. Ovaj posao je cijeli moj život, u ovome poslu ne znam ni kad radim ni kad uživam. Ali, bez obzira na sve, moja vinska priča je jedna vrlo opuštena priča!
A da su Božine riječi uistinu takve, treba samo s terase ući u veliku kušaonicu vinarije i gledati slike na zidovima. Pored tih slika Božo ne treba ništa pričati, jer samo letimičnim pogledom lako je ustvrditi koliko su tom čovjeku u prvom planu obitelj, vjera i – kralj! Dobro, ovo prizivanje kralja ne implicira neki Božin rojalizam nego zahvalnost kraljevskoj dinastiji koja je Vinariji Aleksandrović, kao grom iz vedra neba, omogućila u svojim začecima početkom 1990-ih godina snažan vjetar u leđa i priču koju bi svi vinari svijeta mogli samo sanjati.
Slikopis kreće s velikom fotografijom Miloša Aleksandrovića, kojeg Božo, njegov praunuk, smatra začetnikom obiteljske vinske tradicije. Miloš je 1903. godine bio među osnivačima Venčačke vinogradarske zadruge, moćne udruge vinogradara iz okolnih sela, kojoj je svojedobno, kratkotrajno, pripadao i kralj Aleksandar Karađorđević, koji je zadrugu napustio jer mu jedne godine nisu dopustili da preko reda njegove volovske zaprege predaju grožđe. Tada je, kaže legenda, kralj odlučio na Oplencu izgraditi vlastiti vinski podrum koji se od svog osnutka 1931. godine naziva Kraljev podrum i u kojem je vino bilo čuvano u bačvama od slavonskog hrasta. Baš kao što u barik sali Bože Aleksandrovića vina odležavaju u slavonskom hrastu bačvarije Pozvek iz Međimurja.
Milošev posao naslijedio je Božin djed Aleksandar Aleksandrović, dok je, uvjetno rečeno, od 1945.-1989. godine bila “rupa”, odnosno u tom razdoblju su Božini roditelji i djed bili samo proizvođači grožđa, “ali ne i vina, jer je vino bilo privilegij samo državnih socijalističkih kombinata kojeg je posljednji jugoslavenski premijer Ante Marković dokinuo omogućujući novim zakonom vlastitu etiketu svim privatnicima koji to žele.
Ja sam tada bio tek svršeni student Poljoprivrednog fakulteta u Zemunu i ta vijest mi je bila strašan vjetar u leđa za ideju da u 65 četvornih metara podruma obiteljske kuće u rodnom selu, zajedno s djedom Aleksandrom, pokrenem proizvodnju vina s vlastitom etiketom. Inače, moja prva sjećanja na obiteljsku tradiciju vežu se za branja grožđa krajem listopada, studenog pa i u prosincu, bio sam dijete od nekoliko godina. Klima je, izgleda, bila bitno drukčija nego danas, a da bi uhvatili dobro crno grožđe morali ste riskirati ozebline, što se meni dogodilo, jer su mi kao djetetu ruke bile ozbiljno promrzle od branja!
U ovih nešto manje od 30 godina Božo Aleksandrović je u srpskim okvirima dosegnuo razinu vinskog giganta, s početna dva došao je na 75 hektara vlastitih vinograda, ima tim od 30 ljudi u stalnom radnom odnosu, kompletna proizvodnja, koja se na godišnjoj razini kreće između 260.000 i 300.000 butelja, njegov je, kako voli reći – “ručni rad” i isključivo od grožđa sa zaštićenim geografskim porijeklom.
Upitao sam ga je li ikada u počecima svoje vinske priče mogao i pomisliti da će u Vinči stvoriti tako veliko i međunarodno priznato vinsko carstvo.
Postoji jedan detalj koji, kad se sad sjetim toga, ukazuje da sam možda i očekivao tako nešto. Riječ je o anegdoti s treće godine srednje poljoprivredne škole u Topoli, kad sam s prijateljem svratio kod njega kući, a njegov otac nas s vrata upita: “Je li, dječaci, što vi planirate u životu?” Odgovorio sam mu da sam iz Vinče, imam vinograd i proizvodit ću vino. On se nasmijao i rekao da ću s takvim stavom pobijediti i Navip i Rubin, koji su tada za sve seljake bili misaone imenice, jer je vinarstvo tada bilo u rukama velikih državnih kombinata, privatnika nije ni bilo.
Bilo je to 1984. godine, a sedam godina kasnije, 1991., Božo je uistinu i proizveo svoje prvo vino, u litrenim bocama, bila je to neka bijela kupaža za koju je, u tehnološkom smislu, nedostajalo sve što je trebalo nedostajati. Međutim, cijelom Šumadijom, a poglavito u selima oko Topole, vijest da je tamo neki klinac, Božo Aleksandrović, napravio svoje vino s vlastitom etiketom, odjeknula je kao grom iz vedra neba. I brzinom munje došla u Kanadu do Živana Tadića, bivšeg kraljeva dvorskog podrumara, koji je 1950-ih godina emigrirao iz Jugoslavije i nikada se više nije vratio u rodni kraj. Živanu je, naime, pismo napisao i poslao njegov sinovac Šilja Tadić javljajući mu da iza cijele priče o uskrsnuću privatnog vinarstva u Šumadiji stoji unuk Aleksandra Aleksandrovića, Živanova najboljeg prijatelja još od prije Drugog svjetskog rata.
Nije prošlo niti nekoliko mjeseci, a iz Kanade je stigao Živanov odgovor napisan prekrasnim ćiriličnim krasopisom. Znate, ponekad je potrebno biti u pravo vrijeme na pravom mjestu!
Živan je na vrlo gusto ispisanih desetak stranica Boži objasnio sve što je ikada naučio o vinu, a vrhunac je povijesno otkriće formule za proizvodnju Trijumfa, najboljeg vina ikada proizvedenog u podrumima Kraljeve vinarije u Oplencu. Dvorski podrumar je tako, otkrivajući i ustupajući Boži recepturu i sortni sastav slavnog Trijumfa, omogućio zaboravljenoj prošlosti da bude – budućnost.
Poanta Živanova pisma je što je u detalj iskazao sortni sastav i čitav tehnološki postupak proizvodnje Trijumfa, vjerojatno predosjećajući da mu se bliži kraj. Riječ je kupaži sauvignona blanca, pinota bijelog i rizlinga, sortama koje je upravo kralj Aleksandar introducirao u ovaj kraj 1930. godine. Do sadnje 60 hektara kraljevih vinograda, ovdje su prije bile zastupljene isključivo autohtone sorte poput plovdine, smederevke, prokupca ili tamjanike. Vremenom su se te introducirane sorte širile, tako da su moji poslije Drugog svjetskog rata imali merlot, cabernet sauvignon, rizling, sauvignon blanc i semillon. Moj djed je gotovo svakodnevno bio sa Živanom tražeći savjete od njega, kao i od Nijemca Otta Kabeya, glavnog enologa. Djed je bio odličan vinogradar i njima je prenosio svoja iskustva iz vinograda, a Živan i Otto su ga savjetovali o upotrebi enoloških sredstava, vinobrana, širenju sortimenta…
Poslije Trijumfa Božo je “nastavio nisku fantazijskih imena” pa je proizveo Harizmu (chardonnay, “djeluje karizmatično”!), Rodoslov (“spektakularno vino, snažno, moćno, to su korijeni!”), Regent (“vino kojim se ponosim, jedan od naših najprodavanijih brendova, pola cabernet sauvignon pola merlot, vino koje dužim odležavanjem i vremenom ima potencijal postići još veći kvalitet i jednog dana biti kralj”)…
Nakon što je u svojoj legendarnoj kupaži Rodoslov iz berbe 2006. godine imao i prokupac, kojeg je otkupio od kooperanta pa ga kasnije, nakon što je odlučio proizvoditi vina samo od onoga što ima u svojim vinogradima, izbacio iz sortnog sastava tog svojeg najskupljeg vina, Božo je prije tri godine posadio prokupac u svojim vinogradima te ove godine očekuje prvi rod.
Kad sam 2008. godine odlučio raditi vino samo od grožđa iz svojih vinograda i ne raditi više s kooperantima, iz kupaže sam izbacio prokupac. Kao što ću sada, kad prokupac dođe na rod, ponovo vratiti tu sortu u kupažu Rodoslova. Ove godine ću imati prvu berbu prokupca i vidjet ću što se može raditi s njim, to je ipak sorta koja još nije dovoljno istražena… Uspjeli smo uspostaviti u posljednjih 7-8 godina i proizvodnju pjenušaca tako da vam mogu nabrojati ukupno 16 etiketa koje proizvodimo i izvozimo u 21 zemlju svijeta. Tako široka lepeza vina omogućuje našim kupcima da izaberu ono što im odgovara. Primjerice, pinot crni odlično se prodaje u Americi, ali zato u Kini nitko ne želi to vino. U Japanu i Kini, opet, odlično idu druga crvena vina, a u Rusiji bijela. Vidite, moj enolog Vlada Nikolić i ja jednom prilikom smo nešto pričali i on kaže: “Slušaj, prijatelju, mi smo tek na početku!” I slažem se s njim, ovo sve je jedan proces koji ne može nikad da se završi, što je dobro, svaka godina je priča za sebe. Ono što je činjenica jest da Vinarija Aleksandrović dobija priznanja na najprestižnijim svjetskim natjecanjima i da izvozimo 30 posto proizvodnje.
Božo Aleksandrović je nekada uživao u ulozi tehničara u odbojkaškoj momčadi, sad više nema vremena za takve aktivnosti. Kaže, “vinarstvo je postalo dio mene, a i ljepša priča od proizvodnje vina – ne postoji!” Kad uhvati vremena posjeti neku izložbu. Ne smatra se velikim kolekcionarom, ali voli se pohvaliti da ima platna najpoznatijih srpskih slikara koje je s ponosom izložio na zidovima vinarije te u svojoj obiteljskoj kući.
Kreirati vino nije ništa drukčije od kompozicije slike. Slikari to rade bojama, a mi izborom grožđa. Zato sam te dvije ljubavi, prema umjetnosti i vinarstvu, odlučio objediniti u jedinstveni spomenik grozdu kojeg je napravio veliki kipar Nebojša Savović Nes i koji krasi ulaz u vinariju.
