Vjerojatno se svatko od nas nekada našao u situaciji da otkriće nečega izvanrednog sačuva samo za sebe kao skriveni dragulj. E, takvu situaciju sam imao prije nekoliko dana kušajući vinska blaga Saše Ćasića iz Donje Obriježi nedaleko Pakraca, a pritom sam se neprestano pitao kako je moguće da tog mladića, koji je u svoju vinsku priču doslovno uletio prije 14 godina, nema nigdje, kao da ne postoji.
Saša će vam reći da su ga dvije užasne godine, od kojih iz berbe 2016. godine neće imati niti litru vina, toliko pogodile da muku muči kako zadovoljiti potrebe svojih stalnih kupaca te da mu nije niti na kraj pameti reklamirati nešto čime ne bi mogao zadovoljiti potražnju eventualnih novih kupaca. Ali, kad je u pitanju njegova vinarija s pripadajućih 14 hektara vinograda, onda ne govorimo o nekoj skromnoj proizvodnji za koju u konačnici nije ni bitno da se medijski eksponira, kod Saše je kapacitet podruma u punom rodu njegove graševine, traminca, sauvignona blanca, pinota sivog, rajnskog rizlinga, frankovke, merlota i cabernet sauvignona 100.000 litara!!! Organski certificiranog, ekološkog, vina bez trunke kemije. Tako mu je u samom početku savjetovao veliki Ivan Enjingi, a Saša je njegovu životnu i vinsku filozofiju objeručke prihvatio. Štoviše, Saša je od Ivana otkupio 40 angusa, mesne pasmine škotsko-kanadskog porijekla, čime je na vlastitom imanju u potpunosti zaokružio ekološki ciklus. Saša, tako, ne mora više kupovati stajnjak, angusi mu, praktički, održavaju nekoliko hektara pašnjaka koji nemaju šanse zarasti u šikaru, jer se sve temeljito obrsti i očisti.
Kad se Saša počeo baviti uzgojem grožđa, a bilo je to 2003. godine, imao je samo 19 godina i komad zemljišta koji je naslijedio od bake i djeda. Ni on niti itko iz njegove obitelji nije znao baš puno o uzgoju grožđa, kao ni o proizvodnji vina. Gotovo da nije znao što raditi na tolikom prostoru. Otac je htio posaditi lješnjake i orahe, a Saša je neumorno slao pozive poznatim vinarima tražeći savjet i procjenu iskoristivosti zemljišta. Pozivu se jedino odazvao Ivan Enjingi, kome nije bilo teško sjesti u svoj razdrndani Golf i provozati se skoro sto kilometara zbog nepoznatog klinca od devetnaest godina koji je zaželio, eto, biti veliki vinar.
Enjingijeva procjena bila je gotovo euforična. Zemlja je idealna, ustvrdio je vinski genij, klima fantastična i pravo je čudo što se u tom kraju nitko nikada ranije nije odlučio posaditi vinograd. Enjingi je Saši odmah savjetovao da od početka postavi ekološku proizvodnju i da ne ostane samo na prodaji grožđa i odmah se posveti buteljiranju – i to vrhunskih vina.
Obećao mi je svo svoje znanje prenijeti na mene, ali da ću morati krvavo raditi i ubrzano učiti, ispričao nam je Saša na svom imanju na kojem, na krovu sjenice za prijam gostiju, dominira tamnijim opekama ispisano prezime ‘Ćasić’.
I tako je počelo. Kad je došlo doba prve prave berbe, Saša je svakodnevno iz svog vinograda traktorskom prikolicom prebacivao grožđe u Enjingijev podrum u Hrnjevcu. U tehnološkom smislu, Saša nije imao ništa. Niti podrum niti bačve. Ali, imao je veliku volju i vjeru da će silnim trudom nadomjestiti materijalne nedostatke. Kad je došlo doba punjenja prvih butelja, svi su bili šokirani. U golemom tanku od inoksa, kojeg mu je ustupio Enjingi, već prvo Sašino vino bilo je vrhunske kvalitete!
Nismo mogli vjerovati, on je svojim prvim uratkom nadmašio učitelja, ispričao nam je Enjingi.
Saša je, prezadovoljan rezultatima, odlučio još malo proširiti vinograd. Trebao mu je novac za kupnju zemlje, kandidirao se s projektom u velikoj hrvatskoj banci, no – nakon stručnog mišljenja njihovog savjetnika, jednog od najvećih hrvatskih vinara, odbili su mu odobriti kreditno zaduženje od četiristo tisuća kuna. Obrazloženje je glasilo – “Saša nema dovoljno iskustva i znanja obrađivati četiri hektara zemljišta!”
Saša se zainatio, a još više poludio je njegov mentor. Nije mogao vjerovati da se takav talent potkopava u korijenu. Odlučio mu je sam pomoći. Umjesto planiranog širenja za četiri hektara, Sašini vinogradi su vrlo brzo narasli na četrnaest hektara. Ivan Enjingi si to nikada nije “oprostio”.
Sa Sašom sam puno pogriješio što ga nisam doveo k sebi! On je svojim talentom i radom zaslužio preuzeti moje poslove. Izuzetan i poseban mladić, zato su mu i vina tako posebna, povjerio nam se Enjingi.
Gotovo 14 godina nakon što ga je upoznao i uveo u svijet vina, Ivan Enjingi danas o Saši priča da je “jako puno napredovao, ali i da bi taj napredak bio, možda, još veći i brži da je imao financijski poguranac”.
Međutim, fascinantno je i ovo što je napravio, i to bez ičije pomoći! Odgovorno vam tvrdim, a pomogao sam brojnim ljudima u vinogradu i vinariji, neki od njih su sada ugledna imena u svijetu vina – nikad nisam sreo nekoga tako nadarenog i svestranog poput Saše Ćasića! Taj dečko sve razumije, nevjerojatno je vrijedan, ne treba mu nitko za popraviti bilo što, jer za njega u mehanici, traktorima, traktorskim priključcima pa i u elektronici – nema tajne. Ako bih mu retroaktivno sada morao nešto posavjetovati, onda bih ga sigurno puno više držao uz sebe, jer je zaslužio neke faze odrastanja proći bez udaraca, što mu se, nažalost, bilo dogodilo, osvrnuo se Ivan Enjingi na rad Saše Ćasića.
Ali, što će potvrditi svi koji poznaju Ivana Enjingija, brutalno iskrenog i poštenog vinara poznatog i po tome što nema dlake na jeziku, rijetko je, gotovo nemoguće od njega čuti pohvale na račun nekog od drugih vinara. Stoga, kad se to i dogodi te iz njegovih usta izađu lijepe i birane riječi o nekom od kolega, onda je to – to!
A Ivan je za Sašina vina rekao da su uistinu posebna i originalna.
Saša se nije prodao kemijskoj industriji, u Sašinim vinogradima nema kemikalija. Ako znamo da su vina odraz tla na kojima se uzgojilo grožđe, onda za Sašu mogu odgovorno reći da ima SVOJE vino! Danas je rijetko, gotovo i nemoguće, naići na tako uzorno održavane vinograde u kojima priroda, praktički, sama o sebi brine. Zato mnogi vinari, a Saša nije u toj skupini, teško mogu za vina koja proizvode reći da su njihova vina. Njihova zemlja odavno nije samo priroda, objašnjava Ivan.
Zato Saša kupnjom angusa i dobivanjem vlastitog stajnjaka tvrdi da je konačno zaokružio ekološki ciklus te da, praktički, sve što mu treba za vinograd proizvodi sam na vlastitom imanju. Pritom misli na gnojidbu stajnjakom, zaštitu autohtonim bakterijama, tretiranje loze mlijekom…
Saša nikada i u nijednoj prilici ne propušta spomenuti svojeg mentora.
Gospodin Enjingi naučio me svemu i to mu nikada neću moći vratiti. Moje početno znanje bilo je ravno nuli! Zahvaljujući njemu u nekoliko godina preskočio sam deset stepenica te odmah počeo proizvoditi vrhunska vina. Rijetkost je da vam danas netko tako nesebično pomogne, priča Saša.
Njegovo iskustvo s takvim pristupom vinogradima i proizvodnji vina jest da je “ekološka proizvodnja znatno jeftinija, što nije zanemarivo!” I upravo zbog takvog iskustva Saša ne žali zbog ulaganja u vinograde koja će, tvrdi, biti okončana kad bude imao oko 60 grla angusa, koliko procjenjuje da je dostatno za stajnjak za 14 hektara vingorada.
Saša je prije angusa na imanju držao mangulice, jer je, kao neki svoj konačni cilj, zacrtao baviti se seoskim turizmom u kojem bi “salama i slanine od mangulice bili dio ponude”, kao što su i patke u obližnjem ribnjaku trebale biti atrakcija uz jahanje konja. No, patke nisu dočekale seoski turizam, odletjele su, kao što ni dva kasača, koja je držao u posebno izgrađenoj ergeli, nisu više aktualni, zamijenio ih je lipicancima kupljenim u lipičkoj ergeli i koristit će ih za kočiju u kojoj će gosti moći obilaziti vinograde.
Kanio je Saša u svojoj ponudi imati i ždrebetinu i konjsku salamu, koje bi otkupljivao od susjeda, ali, nažalost, loša gospodarska situacija u pakračkom kraju kojem pripada i Donja Obrijež, jedno od rijetkih sela u kojem dominira talijanska nacionalna manjina, uzrokovala je iseljavanje stanovništva, pa tako i ljudi od kojih je te proizvode trebao kupovati. Oko goleme sjenice, odakle se pruža pogled na Sašine vinograde, posađen je mješoviti voćnjak u kojem uvijek nešto dolazi na rod i može se brati. Još samo da zareda nekoliko dobrih godina u vinogradu i Saša će konačno moći pokrenuti jednu od najljepših seosko-turističkih priča u Hrvatskoj!
Baš kao što je i na svojim buteljama, od prvog dana, počeo pričati priču o svom Pakracu kroz preslik banovca, srednjovjekovnog hrvatskog novca kovanog u Pakracu, a koji je, s obzirom na dobru kakvoću, bio u opticaju i u Mađarskoj, Sloveniji, Rumunjskoj i Bosni.
