Ako ga prvi put slušaš, pomislit ćeš da se sprda. Ako ga slušaš drugi put, shvatit ćeš da se i dalje sprda, ali da u svemu što govori ima neke neugodne, gotovo brutalne logike. Treći put već počneš sumnjati u vlastite zaključke, jer ono što govori počinje sjedati na svoje mjesto.
Zlatko Bošnjak nije vinar kojeg možeš „pročitati” iz vina. Njegove etikete možeš analizirati, ocijeniti, staviti u kontekst, ali bez njega – bez tog njegovog načina razmišljanja i govora – nedostaje pola priče. On nije tip koji će ti objašnjavati vino kroz voćne note i tercijarne arome. On će ti ga objasniti kroz vic, kroz apsurd ili kroz rečenicu koja na prvu zvuči kao zajebancija, a na drugu kao definicija.
„Znaš onaj vic kad je mali Ivica u školi dobio zadatak da kaže neku negativnu riječ. Jedan učenik rekao je rat, drugi atomska bomba. Mali Ivica digne ruku i kaže: menstruacija. Učiteljica ga pogleda zbunjeno i pita kako je to negativno, a on bez imalo zadrške odgovori: mojoj sestri jednom izostala, mama pala u nesvijest, tata dobio infarkt, a susjed se ubio.“
Kad danas to prepričava, smije se, ali zapravo nema ništa slučajno u tome što baš tu priču izdvaja. U toj jednoj anegdoti već postoji cijeli njegov svijet – pomaknut pogled na stvarnost, potpuna odsutnost straha od reakcije i neka vrsta unutarnje logike koja nije očita, ali kad je jednom uhvatiš, više je ne možeš ignorirati.
Ista stvar događa se kad počne pričati o vinu. Dok drugi vinari nastoje uvjeriti sugovornika u kvalitetu svojih etiketa, Zlatko bez problema kaže da mu vino – ne ide. Chardonnay ne ide. Traminac ne ide. Cabernet franc, koji radi među rijetkima kao sortno vino, također – ne ide.
Zastane, pusti da to sjedne i onda, kao da usput objašnjava nešto potpuno nevažno, doda:
„Sve to radim po dvije-tri tisuće litara godišnje.“
Tu negdje počinje shvaćanje. „Ne ide“ kod njega ne znači da vino nije dobro. Znači da nije temelj. Da nije ono od čega se živi. I onda dolazi rečenica koja je vjerojatno najtočniji opis ne samo njegove vinarije nego i cijelog Iloka:
„Vina pijuckamo, a živimo od graševine.“
Graševina je posao. Sve ostalo je luksuz.
I upravo u tom prostoru izvan nužnog počinje njegova sloboda.
Ali ta sloboda nije došla sama od sebe. Nije nastala iz komfora, nego iz problema. Iz trenutka kad više nije bilo moguće raditi kao prije. Kad su dugovi za grožđe postali preveliki, kad čekanje naplate više nije imalo smisla i kad je postalo jasno da će, ako nešto ne promijene, cijela priča stati.
„Rekli smo – dosta. Idemo sami.“
Ta odluka nije bila romantična. Nije imala plan ni sigurnost. Bila je to odluka iz nužde, iz inata i iz osjećaja da više nemaš što izgubiti. U podrumu kod njega počeli su raditi vino, svatko svoje, bez ikakve garancije da će to funkcionirati.
„Nismo imali pojma kamo će nas to odvesti.“
Početak je bio sve samo ne glamurozan. Dva čovjeka, nešto vinograda, jedan podrum i više pitanja nego odgovora. U tim prvim godinama, kako danas priča, više su učili nego što su radili, i više griješili nego što su pogađali. Ali ono što nisu imali u iskustvu, imali su u tvrdoglavosti.
„Radili smo svatko svoje vino. Svaki u svom filmu.“
Vrlo brzo shvatili su da pojedinačno mogu doći do određene razine, ali ne i dalje. Ne zato što nema znanja ili volje, nego zato što te sustav zadrži na mjestu ako si sam. Zato dolazi odluka koja će kasnije izgledati logično, ali tada nije bila nimalo jednostavna: udružiti se stvarno, a ne samo formalno.
„Ajmo zajedno.“
Sam ne ideš daleko. Samo se umoriš.
S Marijom Faletarom – prijateljem, suvlasnikom i čovjekom s kojim će godinama dijeliti i rizik i odluke – ulazi u priču koja tada još nema ni ime ni sigurnost, ali ima jednu stvar koju većina nema: povjerenje. Iz te rečenice nastaje Trs. Ne kao velika ideja, nego kao praktično rješenje. Kao način da se preživi i eventualno napravi nešto više od pukog održavanja na površini.
U početku to nije izgledalo kao priča koja će završiti u ozbiljnim brojkama, nego kao pokušaj da se preuzme kontrola nad vlastitim poslom.
„Nismo mi to nikad gledali kao projekt. Samo smo radili.“
Zato i danas brojke izgovara bez naglašavanja. Osamdeset hektara vinograda, četrnaest članova, stotine tisuća litara vina godišnje. To su podaci koji bi kod većine vinara bili istaknuti kao dokaz uspjeha. Kod njega su samo kontekst.
„Ma dobro, to su brojke. Bitno je da to radi.“
A radilo je sve više. Toliko da su u jednom trenutku došli do zida. Ne figurativno, nego doslovno. Stara infrastruktura više nije mogla pratiti proizvodnju. Radili su u dva odvojena prostora, udaljena nekoliko stotina metara, i svaki dan se pretvarao u logističku operaciju.
„Vuci vino gore, vuci dolje, seli cisterne… više sam se bavio tim nego vinom.“
To je bio trenutak kad su shvatili da dalje ne mogu bez ozbiljnog ulaganja. Nova vinarija nije bila luksuz, nego nužnost.
„Sad se konačno mogu baviti vinom.“
Ali ni tada nije bilo euforije. Nije bilo priče o širenju, o velikim planovima. Naprotiv, odmah je postavio granicu.
„Pola milijuna litara. To je plafon. Preko toga nema.“
Granica je isto odluka.
Kod njega to „nema“ ne zvuči kao ograničenje, nego kao odluka. Kao svjesno postavljena linija iza koje ne vidi smisao. Jer, kako kaže, možeš proizvoditi i više, ali pitanje je zašto.
Ta njegova potreba da stvari drži pod kontrolom, da ne ide preko mjere, vidljiva je i u vinima. Graševina, koja nosi cijelu priču, ostaje temelj. Dekan, vino koje dolazi s najstarijih loza, postaje nešto poput potpisa vinarije.
Ta njegova potreba da stvari malo izvrne, da ih ne uzme zdravo za gotovo, stalno se provlači kroz sve što radi – u vinima, u imenima, u načinu na koji govori o poslu.
„Ako u Kutjevu mogu imati Mitrovac, zašto ja ne bih imao Dekan?“
Ime je došlo s brda, ali interpretacija je njegova. Prva ideja bila je da studenti nose to vino dekanima prije ispita.
„Računao sam – to će ići.“
Zastane, pa se nasmije.
„Ali izgleda da svi uče. Nitko više ne treba vino.“
Kad vidi da jedna ideja ne ide kako je zamislio, Bošnjak ne odustaje – samo je malo pomakne.
„Dobro, ako ne ide Dekan studentima, napravit ćemo Rektora.“
I napravi ga. Bez puno objašnjavanja, bez velike strategije. Kao da je riječ o potpuno logičnom koraku.
I možda baš zato njegova vina imaju tu neku čudnu poziciju – istovremeno su ozbiljna i neopterećena. Kao da nastaju u prostoru gdje nema previše straha od pogreške.
A pogrešaka je, naravno, bilo.
„Bilo je svega. Ali ako se ne zezneš, ništa nećeš ni naučiti.“
Kod njega nema idealiziranja: sve je proces, sve je niz pokušaja.
I upravo u tom procesu počinje se mijenjati i struktura vinograda.
Ilok je, tradicionalno, teritorij bijelih vina. Graševina, traminac, rajnski rizling. Crne sorte bile su sporedna priča, gotovo usputna.
„Nisu bile u prvom planu, realno.“
Ali onda se počinje događati nešto što nije pod njegovom kontrolom – klima se mijenja.
„Nismo ih mi sad nešto gurali. Ona su se sama stvorila.“
Ta rečenica možda najbolje opisuje njegov odnos prema vinogradu. Nema forsiranja, nema pokušaja da se stvari uklope u unaprijed zadanu sliku. Ako se uvjeti promijene, mijenja se i pristup.
Cabernet franc počinje pokazivati ono što prije nije mogao.
„Prije dvadeset godina to ne bi išlo. Nije bilo šanse.“
Danas je situacija drugačija.
„Sad svake godine dolazi. Ima kiselinu, ima pH, ima sve.“
Zastane, pa doda ono što kod njega uvijek dolazi na kraju, kao neka vrsta zaključka koji poništava svu prethodnu priču o tehnologiji i znanju:
„Samo ga treba pustiti na miru.“
Kod njega “pustiti na miru” znači znati kada stati.
U isto vrijeme, dok cabernet franc postaje ozbiljno vino, u vinogradu se pojavljuju i stvari koje izgledaju kao slučaj.
Carmenere, primjerice.
Sorta koja u tom kontekstu djeluje gotovo kao greška.
„To ti je došlo slučajno“, kaže.
I tu bi kod većine vinara priča dobila ozbiljan ton – objašnjenje, opravdanje, plan.
Kod njega ne.
„I sad će i otići.“
Jednostavno.
„Imam ga još dvije-tri godine. Morao sam parcelu izvaditi.“
Bez drame i bez sentimentalnosti. Kod njega ništa nije sveto ako nema razlog da ostane.
Ako nema funkciju – nema ni mjesto.
„Možda ga ostavim kao uspomenu. A možda i ne.“
Ta ravnodušnost prema stvarima koje kod drugih izazivaju vezanost govori puno o njemu.
I upravo zato stalno ide dalje.
Ako postoji jedna stvar koja kod Bošnjaka nikad ne miruje, onda je to – ideja.
Vinograd je samo početak. Vino je sredina. Kraj, ako uopće postoji, uvijek je negdje dalje.
„Kod nas ti ništa nije otpad“, kaže u jednom trenutku, onako usput, kao da govori nešto potpuno očito.
„Samo još nismo skužili što je.“
Ta rečenica zvuči kao šala, ali kod njega šale često imaju rok trajanja – dok ne postanu projekt.
Priča s košticama počela je upravo tako. Gledali su nusproizvod koji nastaje u svakoj vinariji i postavili pitanje koje većina ni ne postavlja.
„Pa dobro, je li moguće da je ovo za baciti?“
Odgovor nije bio brz. Nije bio ni jednostavan. Slijedile su godine u kojima se više istraživalo nego proizvodilo. Suradnja s fakultetom, pokušaji, mjerenja, pogreške.
„Mi smo ti tu svašta radili… grijali, hladili, vrtjeli, mjerili…“
Kad to govori, opet zvuči kao da se sprda. Ali iza toga stoji nekoliko godina rada u kojima su pokušavali shvatiti kako iz nečega što svi smatraju otpadom izvući vrijednost.
„Imali smo sirovinu, ali nismo imali pojma šta radimo.“
Ta rečenica možda najbolje opisuje njegov odnos prema novim stvarima. Ne ulazi u njih jer zna, nego jer ga zanima. Jer ga živcira što ne zna.
Danas iz toga nastaju ulje, brašno i ekstrakti od sjemenki grožđa. Na papiru – ozbiljan proizvod, tržišna priča, dodatna vrijednost.
„Ma dobro, proizvod je proizvod. Meni je zanimljivo da smo mi to skužili.“
To „skužiti“ kod njega ima posebnu težinu. To nije samo doći do rješenja. To je proći cijeli put – od pitanja, preko sumnje, do odgovora.
I tu se vidi razlika između njega i većine.
Većina traži sigurnost prije nego krene.
On kreće jer nema sigurnost.
Ali ni tu ne gubi osjećaj za mjeru.
„Ne možeš sad od toga napraviti čudo preko noći. To ide polako.“
Polako je riječ koja se kod njega rijetko izgovara, ali često provodi.
Jer iza svake njegove „zajebancije“ stoji ozbiljan rad. Samo što ga on nikad ne izgovara na taj način.
Rad kod njega nikad nije tema.
Rezultat – jest.
Ako postoji scena koja savršeno objašnjava Zlatka Bošnjaka, onda to nije vinograd, nije podrum, nije ni nova vinarija. To je trenutak kad mu zazvoni telefon, a s druge strane netko pita može li doći na degustaciju.
On u tom trenutku već ima plan. I taj plan nema veze s vinom.
„Dogovorio sam pecanje.“
Za njega to nije usputna stvar. To je, kako sam kaže, jedini pravi ventil. Trenutak kad izlazi iz svega.
„Kad zaključam vinariju i dođem do čamca, ja sam već u dobitku.“
Ali telefon ne zna za planove. Ljudi zovu, žele doći, žele probati vino. I tu dolazi trenutak u kojem se vidi njegova logika.
„Ma htio sam ih otkantati“, kaže.
Ne na grub način, nego pametno. Kaže im cijenu koja je višestruko veća od uobičajene.
„Sto kuna po osobi.“
Računa – nema šanse da pristanu.
„Zovu za pet minuta – dolazimo.“
Tu već počinje lagana nervoza, ali i znatiželja. Kad su stigli, okupio ih je sve na jedno mjesto i pitao:
„Koliko vas ima?“
„Dvanaest.“
Zlatko ih pogleda i kaže:
„Dobro se pogledajte, jer sumnjam da ću ikad više u životu vidjeti dvanaest budala koje su spremne platiti sto kuna za kušanje vina.“
U svakoj drugoj situaciji to bi bio trenutak nelagode. Ovdje nije. Ljudi se nasmiju. Atmosfera se opusti. Degustacija krene.
To je ono što kod njega stalno iznenađuje – ta sposobnost da ide do ruba, ali nikad preko. Jer iza toga nema zlobe ni distance.
Naravno, nije uvijek tako planirao.
„Računao sam – otići će negdje drugdje.“
Ali kad nisu otišli, prihvatio je situaciju. Kao i sve drugo u životu – ako se već događa, idemo to napraviti kako treba.
I tu se opet vidi jedna njegova osobina – nema odustajanja kad nešto krene.
Može se buniti, može komentirati, može se zezati, ali kad posao počne, završit će ga.
Ribolov je, međutim, jedina stvar oko koje nema kompromisa.
„Kad me pitaju što radim kad nisam u vinariji, ja im nabrojim šah, domino, Ne ljuti se čovječe… a jedina istina je da pecam.“
Ne zanimaju ga priče o velikim ulovima.
„Meni je smiješno pričati o tome. Moj najveći trofej je kad nisam ni u vinariji ni kod kuće.“
To nije bijeg od posla. To je način da se održi ravnoteža.
Jer bez tog izlaska, bez tog Dunava, sve bi ostalo zatvoreno u vinogradu i podrumu.
A on nije tip koji može ostati zatvoren.
Ako postoji nešto što Zlatka Bošnjaka istovremeno zabavlja i živcira, onda je to tržište.
Ne zato što ga ne razumije, nego zato što ga previše dobro razumije. I zato što zna koliko često nema veze s kvalitetom.
„Najbolje vino koje imam – ne ide“, kaže bez zadrške kad priča o rajnskom rizlingu.
Tržište ne zna uvijek što vrijedi.
I onda odmah objasni zašto.
Njegovi roditelji godinama su živjeli u području Mosela. Dvije sestre i danas su tamo. Kao mladić dolazio je u Njemačku i pio vina koja su mu se urezala u pamćenje – polusuha, poluslatka, s izraženim kiselinama, napeta, živa.
„To sam tamanio kao lud.“
I onda napravi rez.
„Ja ću raditi suha vina bez velikih kiselina.“
Ta odluka zvuči kao kontradikcija, ali kod njega ima smisla. Nije htio kopirati ono što je vidio. Htio je napraviti nešto svoje, ali na temelju iskustva koje ga je oblikovalo.
Problem je što tržište ne funkcionira uvijek tako.
„Moraš se dobro nalagati da bi to prodao“, kaže kroz smijeh.
I tu dolazimo do možda najzanimljivijeg dijela njegove priče – odnosa prema vlastitim vinima.
Nema tu pretjeranog veličanja. Nema potrebe da uvjerava nekoga da je nešto veliko ako tržište to ne prepoznaje. Ali s druge strane, postoji vino o kojem govori drugačije.
Slatki traminac iz 2008.
„To je veliko vino“, kaže bez oklijevanja.
I onda napravi ono što može napraviti samo on.
„Stavio sam cijenu tisuću kuna za bocu.“
Ne zato što je mislio da će se prodavati.
„Računao sam – nitko to neće kupiti. Imat ću vino za sebe i prijatelje.“
Plan je bio jednostavan – pokriti trošak i ostatak popiti u miru.
Ali tržište opet napravi svoje.
„Dođe čovjek i kupi 25 butelja.“
Zlatko se nasmije kad to prepričava, ali iza toga je opet ista logika.
„On mi je praktički platio cijelu proizvodnju.“
Sve ostalo je ostalo njemu.
„Mogao sam ga piti kad hoću, s kim hoću.“
Ta priča savršeno opisuje njegov odnos prema vinu. Postoji samo odnos između onoga što napraviš i onoga što se s tim dogodi.
Ako tržište reagira – dobro.
Ako ne reagira – opet dobro.
Jer vino, kako on to vidi, ne završava prodajom. Završava trenutkom kad ga netko popije.
I ako ga u tom trenutku netko razumije – sve ostalo je manje važno.
Nije to strategija. To je jednostavno njegov način.
Zlatko Bošnjak ne stane u obrazac.
Jer tipični vinar ne radi kupažu graševine i pošipa. Tipični vinar ne šalje svoje najbolje vino prijatelju na drugi kraj zemlje uz napomenu da ga ovaj ne proda prije nego što ga pomiješaju. Tipični vinar ne objašnjava novu etiketu rečenicom koja više sliči na šalu nego na deklaraciju.
A on sve to radi.
Priča o „Popoli“ počinje, kao i većina njegovih priča, iz druženja. Mato Violić Matuško, Pelješac, pošip. Zlatko, Ilok, graševina. Dva svijeta koja se u pravilu ne spajaju.
„Dođe Mato i kaže – ajmo napraviti nešto zajedno.“
Ideja nije njegova.
„Čovjek luta po Italiji pa svašta vidi“, kaže uz smijeh.
Tamo takve stvari postoje. Kupaže koje spajaju različite regije, različite stilove. Nema tu velikog filozofiranja.
„Zašto bi mi izmišljali toplu vodu kad možemo nešto i kopirati?“
I tako nastaje vino koje na papiru nema puno smisla. Graševina iz Iloka i pošip s Pelješca, pola-pola, bez korekcija, bez dorađivanja.
„Kako ispadne – ispadne.“
To je možda najtočniji opis njegovog pristupa. Postavi okvir, napravi osnovu i pusti da se stvari dogode.
Naravno, tu opet dolazi do izražaja njegova sumnjičavost prema svemu što uključuje logistiku i druge ljude.
„Ako ja pošaljem Dekana dole, Mato će ga prodati i ubaciti nešto drugo iz dućana“, kaže kroz smijeh.
Zato se vino puni kod njega.
Kontrola je ipak važna.
Ali ono što je važnije od same kupaže jest odnos koji stoji iza nje.
„Mi se više družimo nego što poslujemo.“
To nije fraza. To je stvarnost. Kod njih posao dolazi iz odnosa, a ne obrnuto.
„Kad nam je dosadno, onda pričamo o poslu.“
Ta rečenica možda najbolje objašnjava zašto takvi projekti uopće nastaju. Nisu rezultat tržišne potrebe, nego viška energije. Viška znatiželje. Potrebe da se nešto proba.
I zato količine nisu velike.
„Od tisuću boca, sedamsto ćemo pokloniti.“
To je još jedna stvar koja kod njega ruši logiku.
„Ako prodamo tri stotine – dobro je.“
Jer cilj nije zarada. Cilj je iskustvo.
„Ako si se ikad pitao kako izgleda kad spojiš more i kontinent – evo ti.“
To je njegova definicija vina.
Ne kroz kemiju, ne kroz analizu, nego kroz sliku.
I zato takve stvari kod njega funkcioniraju.
Jer nisu nastale da bi funkcionirale.
Kad priča o počecima, Zlatko se uvijek negdje vrati na jednu rečenicu koja zvuči kao šala, ali nosi više istine nego što bi itko volio priznati.
„Za uspjeh u ovom poslu najvažnije je imati tatu i mamu u Njemačkoj.“
Kaže to kroz smijeh, ali ne povlači se od toga. Nema tu uljepšavanja.
Njegovi roditelji bili su gastarbajteri. Novac koji su zaradili vani omogućio je da se uopće krene u priču s vinom. Bez tog početnog kapitala, bez tog zaleđa, teško bi bilo napraviti prvi korak.
„Bez toga ne bi bilo ničega.“
Ta vrsta otvorenosti rijetka je u svijetu u kojem se uspjesi često prikazuju kao rezultat isključivo rada i talenta. Kod njega nema potrebe da se stvari romantiziraju. Ako je nešto bilo ključno – kaže.
Ali taj početni kapital bio je samo ulaznica.
Sve ostalo dolazilo je kroz rad, kroz pokušaje, kroz odluke koje su često bile na granici rizika. I kroz jednu konstantu – potrebu da se stvari pomiču.
Danas Trs funkcionira kao ozbiljna proizvođačka organizacija. Četrnaest članova, deseci hektara vinograda, širok spektar vina.
„Imamo deset sorti, skoro trideset etiketa.“
Ali kad to govori, nema u glasu onog ponosa koji bi se očekivao. Kao da nabraja nešto što se podrazumijeva.
„To je sve došlo usput.“
Broj etiketa sam po sebi ga ne zanima; zanima ga što još s njima može napraviti.
Zato stalno ulazi u nove stvari. Zato istražuje, kombinira, pokušava.
I zato se sve više okreće crnim vinima.
„Dugo smo živjeli od graševine. I dalje živimo. Ali vrijeme je da pokažemo da možemo i drugo.“
Frankovka, koja je već godinama jedna od boljih u tom dijelu Hrvatske, dobiva drugačiji tretman. Cabernet franc se pozicionira sve ozbiljnije. Crna vina više nisu dodatak, nego ravnopravni dio priče.
„Prije nije bilo uvjeta. Sad ima.“
Ta rečenica, izgovorena bez dramatike, zapravo govori o jednoj velikoj promjeni. Ne samo u njegovoj vinariji, nego u cijelom kraju.
Ali on to ne predstavlja kao revoluciju.
„To je došlo samo.“
Kod njega se stvari rijetko predstavljaju kao veliki zaokreti. Više kao prirodni nastavak.
I tu se opet vidi njegova razlika u odnosu na druge.
Dok većina planira promjene, on ih prepoznaje kad se već dogode.
I onda im se prilagodi.
Bez pompe.
Bez velikih riječi.
U svemu što radi, kod Zlatka postoji jedna linija koju rijetko prelazi – linija između ozbiljnosti i pretjerivanja.
Nikad nećeš čuti da govori o „velikim vizijama“ ili „strateškom razvoju“, iako objektivno radi upravo to. Kod njega takve stvari uvijek dolaze u nekoj prizemljenijoj verziji.
„Ma sve to ide nekako redom“, kaže kad ga pitaš što dalje.
A to „sve“ uključuje stvari koje kod drugih vinara dolaze kao zasebni projekti. Destilerija. Prerada voća. Daljnje širenje proizvodnje. Pa čak i ideja o boutique hotelu.
Ali kod njega ništa od toga ne dolazi kao veliki plan.
Sve dolazi kao nastavak.
„Kad napraviš jedno, vidiš šta možeš dalje.“
Ta logika je jednostavna, ali dosljedna. Ne preskače korake. Ne ide unaprijed bez razloga. Sve mora imati svoje mjesto.
I možda baš zato sve što radi djeluje povezano, iako na prvi pogled nema veze jedno s drugim.
Vino, koštice, ulje, brašno, ekstrakti.
„To ti je sve isto“, kaže.
I u njegovoj glavi vjerojatno i jest. Sve počinje od grožđa. Sve se vrti oko istog kruga.
Zato ga ne zanima hoće li nešto biti „trend“.
„Mi ne pratimo trendove. Mi radimo što nama ima smisla.“
Nema pokušaja da se uklopi u očekivanja. Nema potrebe da se svidi svima.
Ako funkcionira – dobro.
Ako ne funkcionira – opet dobro.
I tu dolazimo do možda najvažnije stvari kod njega – odnosa prema neuspjehu.
Kod većine, neuspjeh je nešto što se skriva.
Kod njega je to sastavni dio priče.
„Ako se ne zezneš, ništa nećeš ni naučiti.“
Ta rečenica, koja se provlači kroz sve što radi, zapravo je temelj na kojem stoji cijela njegova vinarija. Nema straha od pogreške, jer bez pogreške nema ni pomaka.
I zato stalno ide dalje.
Ne zato što mora.
Nego zato što ne zna drugačije.
Na kraju, kad pokušaš sve to složiti u neku smislenu cjelinu, shvatiš da Zlatko Bošnjak zapravo ne pripada nijednoj jasno definiranoj kategoriji.
On jest vinar. I to dobar vinar. Ali to je samo dio priče.
On je i proizvođač, i eksperimentator, i čovjek koji će bez problema dovesti u pitanje vlastite odluke ako mu se učini da nešto nema smisla. Istovremeno, on je i netko tko će u istoj rečenici spojiti ozbiljnu misao i potpunu zajebanciju, bez ikakve potrebe da razdvoji jedno od drugog.
I možda baš zato sve kod njega funkcionira na način koji je teško objasniti, ali ga je lako prepoznati.
Njegova vina nemaju potrebu da impresioniraju na prvu. Ne traže pažnju, ne nameću se. Ona su tu, stabilna, pouzdana, kao rezultat jednog sustava koji se gradio bez velikih lomova, ali s puno sitnih pomaka.
A ti pomaci dolaze iz njega.
Iz tog njegovog načina da stalno nešto preispituje, da nikad ne uzme stvari zdravo za gotovo i da uvijek traži još jedan korak dalje, čak i kad se čini da je sve već na mjestu.
„Kad sve složiš, onda tek vidiš šta možeš dalje“, kaže u jednom trenutku.
I tu se krug zatvara.
Sve što napravi samo je nova točka s koje može krenuti dalje.
Vinograd vodi u vino. Vino vodi u pitanje. Pitanje vodi u novu ideju. Ideja u novi pokušaj.
I tako stalno.
Zato ga je, na kraju, možda najtočnije opisati jednom rečenicom koja nema veze s vinom, iako ga savršeno objašnjava:
Zlatko Bošnjak nije čovjek koji radi vino.
On je čovjek koji ne može stati kad jednom krene.
