Prvi susret s Danielom Bastijančićem iz Brajkovića imao sam prije nekoliko godina u rovinjskom naselju Borik. Čuo sam za njega i njegove ekstremne igrarije s malvazijom i teranom i zamolio sam ga da se sretnemo te da ponese butelju svoje dragocjenosti i omogući mi uvid u njegov svijet. Nisam ga stigao ni fotografirati, došao je iz mraka i odjezdio mrakom u nepoznato. Skoro da mi je svoju malvaziju Luniku dodao ne zaustavljajući svoj motocikl.
– Pričekaj kad teran bude spreman za bocu, to će biti bomba, vidimo se na sljedećoj Vinistri, izgovorio je i otišao.
Sljedeći put smo se sreli “na sljedećoj Vinistri”, moram priznati da me iznenadilo kako se netko toliko alternativan uopće ohrabrio zakupiti štand i izložiti svoja vina na manifestaciji koja je konvencionalnog karaktera i koja, realno, nije mjesto za pokazivanje, primjerice, terana koji je prethodno čak godinu dana macerirao. Još više sam se začudio njegovom čuđenju što takvo vino nije bilo dobilo odobrenje državnog zavoda za vinogradarstvo i vinarstvo za izlazak na tržište. Iskreno, mislio sam da će Danielovo razočaranje biti trajne naravi te da će se sve okončati neuspješnim pokušajem malo drukčijeg vinarenja.
Međutim, naš treći susret ponudio mi je potpuno novog Daniela Bastijančića. Ni traga razočaranju, neuspjehu… Štoviše, toliko optimizma i energije dugo nisam primjetio ni kod vinara koji su svoje vinske priče podigli na razinu uspješnog poslovanja koje se neprestano širi.
– Jako sam zadovoljan razvojem moje vinske priče i ona definitivno kreće dobrim smjerom. Kod nas su ljudi malo skeptični kad se govori u kategorijama bio/eko/organsko, kao – „sve su to muljaže“, a nerijetko se takve riječi mogu čuti i od kolega vinara. Ovakav način proizvodnje mogu svi pokušati, ali to ne znači da će i uspjeti. Jer, nemaju svi pozicije svojih vinograda koje im to mogu omogućiti. Ja sam, primjerice, kompletnu 2018. godinu prošao samo sa četiri tretiranja vinograda!!! Dva prije i dva poslije cvatnje. To je bila naša priča.
– Ali, Danijele, što se to s tobom u međuvremenu dogodilo? Pa ti si na Vinistri, prije samo nekoliko mjeseci, bio toliko razočaran da sam se čak i zabrinuo za tvoje zdravlje?
– Iskreno, ništa u proizvodnji nisam promijenio, i dalje ustrajavam na vinima bez sumpora, premda ih je, i tu se ništa nije promijenilo, teško pustiti na tržište. Izgleda da sam naučio biti strpljiv. A i primjetno je da ova vina pobuđuju sve veću pozornost javnosti i izvan Istre. Evo vam podatci za moju odležanu malvaziju iz kojih se jasno iščitava da je u njoj tek 12 mg sumpora, svi koji su to vidjeli nisu mogli vjerovati to što vide!!! Meni nije bilo teško dodatno se malo poigrati s tim vinom pa sam napravio neku vrstu testa na oksidaciju i hlapive kiseline, odnosno koliko takvo vino može izdržati kad se boca otvori, a vino ostavi u otvorenom bokalu od pola litre. Vino sam držao pet dana. Dva dana je vino bilo fenomenalno. I to na 25 stupnjeva u kuhinji!!! Treći dan je vino počelo gubiti kvalitetu, četvrti još više, peti dan to više nije bilo za promet. Naš problem je što ljudi sude o tom vinu na temelju onoga što vide i dožive nakon što odstoji pet dana u bokalu. Nema veze, idem snažno naprijed ove godine ću postići svoj maksimum i proizvesti nekih 12.000 boca.
– A što je s onim teranom kojeg si macerirao godinu dana?
– Svi koji su ga kušali uvjeravaju me da će to vino za dvije godine biti top! Međutim, dao sam ga već u prodaju, jer su ga tražili neki ugostitelji.
Premda se njegova obitelj, tvrdi, vinima, koja su se prodavala uglavnom u rinfuzi, bavila ravno 100 godina, Daniel Bastijančić iz istarskih Brajkovića apsolutno je novo ime na hrvatskoj vinskoj sceni. I to na kakav način – pojavio se s malvazijom maceriranom skoro 200 dana! Daniel je odlučan u namjeri da ne radi “industrijski komercijalizirana vina”, zato će sve njegove kapljice biti u izrazito malim serijama do 2.000 butelja.
- Mnogi me pitaju kako mogu toliko dugo čekati na vino. Odgovor je vrlo jednostavan: Potencijal moje prve berbe 2015. godine je bio toliko jak, zapravo strašan, da je sve osim maksimalnog iskorištavanja takvog potencijala bilo čisto bacanje vina! Mi smo grožđe brali krajem listopada, imali smo samo dva grozda po trsu i svojih prirodnih šećera je bilo skoro 20 sladora, to je bilo nešto fenomenalno. Zbog takve berbe se isplati malo i stisnuti, a ja nisam mogao ni zamisliti bolji ulazak na vinsku scenu, priča Daniel Bastijančić.
Vinariju je nazvao LUNIKA, što predstavlja akronim imena njegovih kćeri Lucije i Anike, no Daniel tim nazivom ne isključuje ni prizivanje mjeseca i biodinamike. Štoviše, na prvom predstavljanju svojih vina u restoranu Viking u Limskom kanalu trudio se izrazito naglasiti da njegova vina – nemaju sulfite!
- Na to sam se odlučio, jer svako vino na neki način već sadrži neke svoje antioksidanse u malim postocima dopuštenim u biodinamici. A to se postiže zdravim plodom, netretiranim grožđem i dugotrajnom maceracijom s visokim alkoholima. Meni je malvazija macerirala 190 dana. Vrlo ekstreman primjer! Mislim da je samo vinarija Kabola imala dužu maceraciju u jednom pokušaju i on ih čuva u amforama. S obzirom na tek okolnosti iznenađujuće je koliko je ta moja malvazija zadržala zlatni odsjaj i zeleno-žutu boju. Moja Lunika malvazija nije ‘narančasta’ samo zato jer je bila u inoxu. No, možda u drugoj berbi napravim drukčije, priča Daniel.
Prema Danielovim riječima, njegov pradjed je počeo saditi loze 1915. godine “snalazeći se kako je znao i umio da dođe do plemki”. Tako je i nastao vinograd na 2,45 hektara površine u kojem je 45 posto posađena malvazija, a ostalo su muškat žuti i “muškat crni”, teran, borgonja, pinot sivi i cabernet sauvignon.
- Vjerojatno sam jedini u Istri koji se može pohvaliti da u svom vinogradu ima i taj izvorni muškat crni! Priča s njim je krenula 1984. godine, kad su iz porečkog Instituta čuli da se kod nas u vinogradu nalazi ta neka muškatna sorta. Tada su voditelji Instituta došli do moga oca i pitali ga bi li im on prodao taj cjelogodišnji urod, a on im je odgovorio potvrdno bez puno razmišljanja. Oni su od toga napravili vrhunsko vino, a sljedeće godine su došli ponovo i tražili su plemke te od njih napravili cijeli cijepni sektor i posadili nasad kojeg su registrirali kao poreška muškat ruža. A to je crni muškat koji potječe iz našeg vinograda! No, izgleda da su njihovi klonovi bitno oslabili, jer ta “porečka muškat ruža” nije ni blizu po kvaliteti mom muškatu crnom.
Daniel svemu pristupa vrlo strastveno i samo zbog gotovo manijakalne ljubavi prema sportskim automobilima ranije nije ozbiljnije krenuo u vinsku priču.
- Evo, prešao sam 40. godinu, tek krenuo s vinarijom, a do sada sam na sportskim automobilima potrošio sigurno dvije vinarije! Sportski auti su skup sport i trenutno sam te investicije malo preokrenuo u podrum. Kad podrum zaživi i počne donositi neke prihode, nadam se ponovo nešto dovući iz svijeta oktana.
Daniel tvrdi da mu je srcu najviše prirastao Subaru Impreza Sti, a to je isti onaj model koji je najuspješniji u svijetu reli utrka. Tako se Daniel Bastijančić našao u društvu Colina McRaea, Richarda Burnsa i Pettera Solberga, svjetskih prvaka u reliju koji su do postolja došli u istom modelu automobila na kojem je Danielova žena, kao suvozačica, napravila “rupu na podu od kočenja”!
- Kad se to dogodilo shvatio sam da je došlo vrijeme za promjenu voznog parka i prelazak na neki komercijalniji i manje jak auto. Ruku na srce, nisam se ja ni u ranijim sportskim modelima ludirao, nego su ti auti bili previše moćni, imali su preko 300 konjskih snaga, kilometrima bi se čuli čim bih ih upalio.
Ovaj već 14 godina zapovjednik lokalnog dobrovoljnog vatrogasnog društva ponosno naglašava i svoju drugu veliku ljubav, a to su – traktori. U stvari, Daniel traktore naziva svojom rak ranom!
- Traktorima sam baš zaluđen. Kad nešto trebam raditi traktorom, taj dan se s njega ne skidam, na njemu i jedem i odspavam koliko je potrebno. Trenutno imam Goldonijaod 80 konjskih snaga, to je baš vinogradarski traktor koji nam treba za posao. Prvi put sam s traktorom išao nešto raditi kad sam imao sedam godina. Kad bih sada došao do neke vrhunske love, prva stvar koju bih napravio bila bi kupiti Fendta od 500 konjskih snaga. Pitali su me za što bih ga koristio, a ja svima odgovorim: Pa, da se vozim s njim! Ti Fendtovi su savršenstvo današnje tehnologije. Imaju slike na fejsu sa ženskima koje se fotkaju pored tih traktora, jer su skužile da traktor košta više od BMW-a.
Zapravo je fascinantno koliko Daniel uspijeva na površini održavati sve svoje dječačke maštarije i s kolikom strašću i dalje živi svoje dječaštvo. Tako je nemoguće njega ne vidjeti svakog 1. svibnja u Limskom kanalu u kojem je sudionik – svjetskog prvenstva u plufizmu.
Za one koji ne znaju, a to su uglavnom svi koji ne žive u tom dijelu Istre, plufizam je ocjenjivanje “plufa”, “plafa” ili “plifa” kojeg kamenčići naprave kad ih se baci na vodu. Plufizam je osmislio Danielov prijatelj Mladen Sošić poznatiji kao Tralalaj.
- Kao klinci smo čuvali krave i zabavljali se bacajući kamenčiće u bare pritom se natječući kome će kamen napraviti ljepši odzvuk – plif, plaf ili pluf. Tako je i na svjetskom prvenstvu, uvijek se pripetava između natjecatelja, a publika ocjenjuje čiji kamenčić je imao najbolji zvuk, pojasnio je Daniel Bastijančić.
Postavivši svoju vinsku priču na stabilne temelje, Daniel je dječačku zanesenost odlučio prenijeti i na pakovine ispričavši tako, vjerojatno, najstrasniju i najljepšu istarsku ljubavnu priču u koju je, prije svega, utkana njegova romansa sa starom željezničkom prugom koja je, spajajući od 1876. do 1966. godine Kanfanar i Rovinj svojedobno prolazila pored njegove obiteljske kuće u Brajkovićima.
– Dugo smo razmišljali kako nazvati vina, a da i tako postanu prepoznatljiva. Prvo smo stvorili brend Lunika, koji se godinu dana podizao na akonimu kćerinih imena, ali i na odnosu prema Mjesecu, zbog svih parametara biodinamike koje koristimo u proizvodnji. Na kraju, Lunika znači i – jedina! Ali, kad smo postali poznati kao Lunika, trebalo je i vina nazvati imenima koja će se po nečemu upamtiti, a da to nije samo vrhunska kvaliteta. Tada je u pomoć došla povijest našeg kraja i željeznica koja se već dugo ne koristi, a uz koju smo svi odrasli. Tu prugu smo svi znali kao La linea pa smo tvrtku koja proizvodi vina nazvali – “Pod Liniju”, jer se cijelo naše imanje nalazi doslovno pod linijom, odnosno trasom te zapuštene i zaboravljene pruge.
I onda je iz prašnjavih arhiva etnografskog muzeja netko izvukao čudesnu ljubavnu priču o Englezu i Istrijanki koja se dogodila i buknula na njegovom proputovanju vlakom od Kanfanara do Rovinja. Svaka etiketa dio je tog vinsko-željezničkog mozaika, a imena vina logično, poput karika, povezuju cijelu priču. Prima volta, Viaggio lungo, Mifior, Stazion, Tender, Regalo, Carbun, Sorpresa, Ritorno, Machinista!
– Prvo vino, odnosno baznu malvaziju, nazvao sam Prima volta, što znači “prvi put”, jer – prvi put se netko ukrcao u vlak u Kanfanaru i krenuo prema Rovinju. Na proputovanju postoji i željeznička postaja, Stazion, a od Kanfanara do Rovinja vlak je stajao u Okretima, Sošićima i Rovinjskom Selu. Stazion je naziv za drugu malvaziju, kao što sam treću malvaziju, onu koja je bila macerirana šest mjeseci, nazvao Viaggio lungo, “malvazija dugog putovanja”. Imat ću i četvrtu malvaziju, Ritorno (Povratak), a to je malvazija koja odležava u drvenim bačvama. Mladić djevojci u Rovinj nosi cvijet, Mi fior, a to je pinot sivi, ramato rosé. A sve to ne bi moglo bez Carbuna (ugljena) i Tendera (vagona za ugljen), kako sam nazvao dva terana. Dolazak u Rovinj je Sorpresa, muškat crni, iznenađenje cijele priče za tu osobu, ali i za sve ljubitelje vina, dok je za voljenu osobu spremljen i poklon, Regalo, a riječ je o muškatu žutom. Cijelom kompozicijom upravlja Machinista, strojovođa, a to je – pinot sivi.
– Dobro, Daniele, što te “natjeralo” na ovakav pristup proizvodnji vina?
– Pa, nekad se samo tako i proizvodilo! Nekad su svi bili samo ekološki proizvođači. S druge strane, kad osjetim umor ili osjetim neku nelagodu, grem samo ispod te lineee u vinograd. Nešto se tamo posebno događa, jer se odmah dignem i počnem osjećati puno bolje. Meni je doživljaj tog vinograda bio oduvijek signal da ga prenesem u bocu. Eto, to me natjeralo, mi sve ono što napravimo u vinogradu pretvorimo u vino i tu priča završava.
