Čovjek koji je napisao ugovor za vino koje još nije postojalo, i u fusnoti dodao da obveznica ostaje važeća čak i u slučaju kraja svijeta, vjerojatno ni nije mogao završiti drukčije nego u vinogradu.
Dokument nosi naslov Fiktivno vino. U njemu stoji sve: lokacija – Golo Brdo kraj Rovinjskog Sela, južna ekspozicija, crvenica, kamen, škrto tlo. Sto loza. Pedeset terana, pedeset tannata. Planirana maceracija, odležavanje, stotinu boca. Pedeset ih je već prodano — u obliku obveznice.
Kupac ne dobiva vino. Dobiva pravo na vino koje će tek nastati.
U tekstu nema zadrške. Navodi se očekivani alkohol, struktura, potencijal odležavanja, čak i projekcija bodova. Vino bi, kaže, trebalo dosegnuti 97 bodova. Najviše što je jedno hrvatsko vino ikada dobilo. Istovremeno, odmah ispod, dolazi i drugi ton: upozorenje na sušu, tuču, bolesti, ptice. I na kraju, gotovo usput, još jedna mogućnost — kraj svijeta.
U tom slučaju, obveznica ne prestaje vrijediti. Prava i obveze prenose se na preživjele ili potomke.
Teško je reći gdje u tom tekstu završava ironija, a gdje počinje ozbiljnost. I još teže odrediti treba li ga čitati kao šalu, konceptualni rad ili vrlo precizno napisan plan. Jer u Brajnovićevu slučaju te se stvari ne razdvajaju.
On ne ulazi u vino kroz sortu, tehnologiju ili tržište. Ulazi kroz ideju. Kroz konstrukciju koja već unaprijed uključuje i mogućnost neuspjeha, i višegodišnje čekanje, i gotovo biblijsku dimenziju vremena. Vino u tom dokumentu još ne postoji, ali je već ispisano kao činjenica.
I to je možda najtočniji početak.
Kod Tomislava Brajnovića vino ne počinje u vinogradu. Počinje u glavi.
Po struci i formaciji umjetnik, dugo je djelovao u prostoru koji nema puno dodirnih točaka s vinom — barem na prvi pogled. Instalacije, tekstovi, intervencije koje su često izlazile izvan galerijskog prostora, u javni i osobni prostor istovremeno. U tom radu stalno se vraćala ista linija: ideja kraja, promjene, dolaska nečega što će poništiti postojeće stanje stvari.
To nije bila tema koju je „otkrio” kasnije. Dolazi iz obiteljskog konteksta.
Od svoje desete godine sudjeluje u nečemu što sam opisuje kao obiteljsku misiju — objavu dolaska Božjeg Kraljevstva i vremena koje mu prethodi. U toj priči ključnu ulogu ima njegov otac, Marčelo Brajnović, čovjek koji je cijeli život podredio toj ideji. Devedesetih je na Golom Brdu zavijorio zastavu s tetragramatonom, JHWH, kao javni, konkretan čin vjere i uvjerenja.
Takve stvari ne ostaju na razini obiteljske anegdote. One formiraju način na koji netko gleda svijet.
Kod Brajnovića se to vidi u kontinuitetu. Nema naglog zaokreta, nema trenutka u kojem je „odlučio” baviti se vinom kao nečim odvojenim od svega ostalog. Ono što je radio kao umjetnik — govor, djelovanje, propitivanje — samo je pronašlo novi medij.
Vinograd se u tom smislu ne pojavljuje kao bijeg, nego kao nastavak.
Jer kad govori o ratu, ne misli nužno na povijest. Kad govori o obnovi, ne misli na stil. Kad govori o resetu, ne misli na marketing. Sve su to pojmovi koje je koristio i prije nego što su dobili okus i miris.
Zato je možda pogrešno uopće pitati kada je počeo raditi vino.
To pitanje pretpostavlja da je vino nešto novo u njegovu životu. A kod njega to nije slučaj. Vino je samo još jedan način da nastavi istu priču — ovaj put kroz zemlju, lozu i bocu, kao medij.
Naziv Reset nije došao iz vinograda.
Došao je iz trenutka u kojem je trebalo imenovati vino, ali i iz potrebe da se toj riječi da težina koju već nosi izvan vina. Digitalni svijet, politički prostor, Davos, „Great Reset” — pojam koji se posljednjih godina ponavljao u kontekstima koji nemaju nikakve veze s lozom, grožđem i berbom.
Brajnović ga nije uzeo kao referencu, nego kao problem.
Ideja „velikog reseta”, kako se nudi, podrazumijeva promjenu koja zapravo čuva postojeće odnose moći. Sustav koji se sam „resetira”, ali ostaje isti. Napredak koji troši resurse bez granice, rat koji se samo preoblikuje.
S tim se slaže samo djelomično.
Reset, kaže, jest nužan. Ali ne takav.
Ako postoji, mora biti radikalan. Mora značiti vraćanje na početak. Na „tvorničke postavke”. Na prirodu stvari. Ne kao tehnički zahvat, nego kao promjenu temelja.
U tom trenutku vino dobiva ime.
Reset.
Ne kao etiketa koja treba zapamtiti bocu, nego kao riječ koja treba pokrenuti razgovor. Zato je i način na koji se pojavljuje na etiketi daleko od klasičnog dizajna. Riječ je sprejana srebrnom bojom, kroz šablonu, preko već postojećih slika. Fotografije izrezane iz knjiga: ratovi, vojske, eksplozije, ali i sakralna umjetnost, religijski motivi, povijest koja se ponavlja u različitim oblicima.
Ništa od toga nije tamo da bi bilo istaknuto, nego da bi bilo prekriveno.
Riječ Reset pada preko slike kao pečat „poništeno”. Kao gesta brisanja. Kao znak da ono ispod više ne vrijedi u istom obliku.
Ta logika ne ostaje na etiketi. Od vina očekuje isto — poništenje onoga što se podrazumijeva.
U cijeloj toj priči postoji jedna osoba bez koje ništa od ovoga ne bi izgledalo isto.
Marinko Pavlović.
U njegovom okruženju svi su ga zvali Maka. I to nije bila samo nadimak, nego ime koje je nosilo način života.
S Brajnovićem je dijelio ono što se teško može prepričati kao „suradnja”. Vinogradi, vino, svakodnevni razgovori, odluke koje se donose usput, između redova loze, između dva pogleda na nebo. To je bio odnos u kojem se stvari ne objašnjavaju do kraja, nego se podrazumijevaju.
Maka nije ušao u vino kroz trend.
Kad je počeo raditi biodinamički, to nije bila odluka da se slijedi neka scena ili etiketa koja će to potvrditi. U tu ga je praksu uveo Radovan Šuman, ali ono što je iz toga nastalo nije imalo potrebu za potvrdom. Nije tražio certifikat. Nije ulazio u sustav. Nije imao potrebu nešto dokazivati.
Na jednoj od njegovih etiketa stajalo je: „napravljeno po zakonima miroljubive zemljoradnje”.
Kod njega to nije bila formulacija.
To je bio način na koji je živio.
Vidjelo se to i izvan vinograda. U hrani koju je birao, u načinu na koji ju je pripremao, u boravku u prirodi, u odlascima na more, u penjanju na brda, u branju biljaka i čajeva. Sve je bilo povezano.
To se, na kraju, materijaliziralo u vinu.
Ali tek kad ga više nije bilo, postalo je jasno koliko.
Vinograd je ostao. Podrum je ostao. Oprema je ostala. Ali vino više nije bilo isto.
Ne zato što netko nije znao što treba raditi, nego zato što se pokazalo koliko je tih „što treba raditi” bilo sadržano u njemu. U njegovom ritmu, u odlukama koje nije zapisivao, u postupcima koji su bili dio svakodnevice..
Nije se prorjeđivalo grožđe na vrijeme. Nisu se skidali listovi kako je on radio. Nisu se radile zaštite preparatima koje je sam pripremao. Sve ono što je radio stalno, bez naglašavanja, odjednom je izostalo.
Rezultat se vidio u grožđu.
Niža zrelost. Manja koncentracija. Trulež ondje gdje se grozdovi dodiruju.
U tom trenutku postaje jasno ono što se često izgovara kao opća rečenica, ali rijetko do kraja razumije: u vinu je najvažniji čovjek.
Ne kao autor koji se potpisuje, nego kao netko tko neprestano intervenira. Tko gleda, odlučuje, reagira. Tko svaki dan napravi deset malih poteza koji se kasnije više ne mogu nadoknaditi.
Kod Make se to nije vidjelo kao posebnost.
Vidjelo se tek kad ga više nije bilo.
U Istri se danas može proći kilometrima vinograda bez da se stvarno vidi ijedan vinograd.
Redovi su uredni, zaštita redovita, prinos stabilan. Sve funkcionira. I upravo u tome, za Brajnovića, leži veći problem nego u napuštenim parcelama koje zarastaju u travu i kupinu.
Takvi vinogradi, kaže, proizvode vino koje se ne razlikuje.
Sintetska zaštita, umjetno gnojenje, kontrolirani procesi, selekcionirani kvasci — sve vodi prema rezultatu koji je siguran, ali zamjenjiv. Vino koje može doći od bilo gdje, i koje na kraju nema stvarnu vezu s mjestom iz kojeg dolazi.
Zato ga napušteni vinogradi ne frustriraju na isti način.
U njima vidi nešto drugo.
Prekid.
Vinograd koji se ne obrađuje prestaje biti dio sustava koji ga je oblikovao. Bez zaštite, bez gnojiva, bez kontrole, priroda počinje vraćati svoje procese. Trava raste, loza se širi, rodne grane bježe od trsa, grožđa ima više, ali je sitnije, razvodnjeno.
Sve izgleda kao propadanje, ali u tom razdoblju događa se i nešto drugo — vrsta oporavka, reset.
Priroda ima tendenciju vratiti ravnotežu. Pitanje je samo koliko dugo takav vinograd može ostati u tom stanju prije nego što ga više nije moguće vratiti.
Iz vlastitog iskustva procjenjuje nekoliko godina. Tri, četiri, možda i više. Nakon toga povratak postaje sve teži.
On je pokušao.
Od sedam vinograda koje je pronašao i čije je vlasnike nazvao, za pet je odmah dobio dopuštenje da ih obrađuje. Bez ugovora, bez uvjeta. Ljudi su izgubili interes, ali nisu izgubili vezu. Vinograd žele vidjeti živ, makar ga netko drugi radio.
Dva nije dobio. Jedan jer je već bio namijenjen prodaji kao građevinsko zemljište. Drugi jer vlasnik, teško bolestan, nije bio siguran što bi obitelj rekla.
Pored tog vinograda prolazi gotovo svaki dan.
Gleda kako potencijal polako nestaje. I zna da bi ga, uz malo rada, mogao vratiti.
Nije uvijek uspio ni ondje gdje je dobio priliku.
Nekoliko vinograda morao je napustiti. Bili su previše zapušteni. Trava, korov, kupine, stabla — priroda ih je preuzela brže nego što ih je mogao vratiti. Bez mehanizacije, bez dovoljno snage, borba je bila neravnopravna.
U svemu tome vidi i širu sliku.
Vinogradi nestaju zajedno s generacijom koja ih je radila. Mlađi u njima ne vide smisao. Rad je težak, zarada neizvjesna, tržište zasićeno jeftinim vinima koja nastaju po istom modelu.
Istovremeno, pojavljuje se mala scena vinara koji rade drukčije. Prirodno, s više rizika, s manje sigurnosti, ali i s većom cijenom i potencijalom.
Razlika između ta dva svijeta nije samo u načinu proizvodnje.
Razlika je u tome što jedni pokušavaju održati postojeće, a drugi pokušavaju krenuti ispočetka.
Za Brajnovića, napušten vinograd nije kraj.
On je mjesto na kojem još uvijek postoji mogućnost početka.
Ako postoji mjesto na kojem se sve to sabire u jednu sliku, onda je to Golo Brdo.
Tamo je, 2011. godine, posađeno sto loza. Ne na idealnom terenu, nego u kamenu. Doslovno. Bager, pikamer, rupa u gromači. Između stijena ima zemlje, ali ne dovoljno da bi loza imala sigurnost. Ako naiđeš na kamen na pola metra dubine, loza se osuši.
Neke su se primile. Neke nisu.
One koje nisu, zamijenjene su novima. I to ne uvijek planski. Ono što je bilo dostupno, ono na što se naišlo — trnjak, cabernet franc, možda merlot. Danas ni sam više nije siguran što točno raste.
Početna ideja bila je jednostavna. Dvije sorte: teran i tannat. Spoj koji na papiru zvuči kao previše. Previše strukture, previše tanina, previše svega.
Prve godine od toga je nastalo vino.
Dva decilitra.
Prošlo je sve faze: maceraciju, fermentaciju, pretok. I završilo kao dvije čaše konceptualnog vina. U tom trenutku razmišljao je i o tome da ga nazove TNT — spoj imena sorti, ali i aluzija koja nije tražila dodatno objašnjenje.
Ime koje je na kraju ostalo došlo je kasnije.
Armagedon.
Ne kao efekt, nego kao nešto što se već nalazilo u njegovu jeziku. Ranije je radio izložbu pod nazivom „Puzajući Armagedon”. Naziv se jednostavno preselio.
S vremenom je dobio i nastavke.
Armagedon 2.0, 3.0, 4.0…
Brojevi su u početku bili šala. Referenca na digitalne verzije, na ideju nadogradnje. Kad ga je netko pitao koliko će ih biti, rekao je — sedam. Dovoljno daleko da se ne mora ozbiljno razmišljati o kraju.
Ove godine na etiketi stoji 7.0.
U međuvremenu, vino se počelo pojavljivati u količinama koje se mogu nazvati vinom. Ne velikima. Desetak litara, pa dvadeset. Ove godine — 20,8 litara. Nakon pretakanja i kušanja, ostaje petnaestak boca.
I nijedna nije konačna.
Uvijek postoji razlog da se jedna otvori. Da se provjeri gdje je. Što se promijenilo. Što još može.
U tom vinu nema ničega što bi se moglo nazvati sigurnim.
Teran i tannat, spoj koji mu je jedan znalac unaprijed otpisao kao nepodnošljiv. Niski alkoholi. Neočekivana mekoća. Aromatika koja ne ide prema ekspresiji, nego prema suzdržanosti.
Ipak, funkcionira.
Ne kao dokaz da je teorija pogrešna, nego kao potvrda da teorija ovdje nije polazište.
Na Golom Brdu vino ne nastaje zato što su uvjeti idealni.
Nastaje unatoč tome što nisu.
Kod Brajnovića boca nikad nije neutralna.
Etiketa nije mjesto na kojem se napiše ime vina i eventualno nacrta nešto što će ga učiniti prepoznatljivim. Ona je površina na kojoj se ista priča nastavlja u drugom mediju. Nastaje iz rezanja.
Knjige o povijesti, umjetnosti, ratovima. Stare publikacije, naslijeđene ili pronađene, često na njemačkom, s fotografijama koje nose težinu vremena: vojske, generali, eksplozije, brodovi, avioni, mrtvi, pobjednici, poraženi. Uz njih i sakralna umjetnost, religijske scene, ikonografija koja pripada drugom registru, ali govori o istim stvarima.
Te se slike ne čuvaju.
Režu se.
Za Brajnovića to nije uništavanje, nego nadogradnja. Izrezana slika prestaje biti dio knjige i postaje dio nove cjeline. Kolaža koji nema hijerarhiju, nego slojeve.
Na tim slojevima pojavljuje se riječ.
Reset.
Sprejana kroz šablonu, srebrnom bojom, preko svega što je ispod. Kao pečat. Kao poništenje. Kao gesta koja ne pokušava objasniti sliku, nego je prekida.
Važno je što ta riječ radi.
Ne ističe ono što je ispod sebe. Ne afirmira ga. Ne poziva na čitanje povijesti kroz estetiku. Radi suprotno. Prekriva. Zatvara. Poništava.
Zato na etiketi možeš vidjeti Hitlera, Mussolinija, Tita, Staljina, američke generale, kraljice, vojnike, prizore rata i prizore religije — ali nijedan od tih likova nije tamo da bi bio gledan. Svi su tamo da bi bili prebrisani.
U tom smislu, etiketa nije ilustracija vina.
Ona je dio istog postupka.
Vino se zove Reset jer bi trebalo resetirati očekivanja. Etiketa radi isto, ali na drugoj razini. Razbija automatsko gledanje. Uvodi nelagodu. Postavlja pitanje prije nego što se boca uopće otvori.
I gotovo uvijek uspije u jednoj stvari.
Pokrene razgovor.
Za Brajnovića je to dovoljno dobar razlog da postoji.
U svemu tome, o samom vinu najdulje ne govori ništa.
Ne zato što ga nema, nego zato što ga ne vidi kao početak.
Kad ga se pita za vino, vraća se na sve ono prije njega. Na stavove, odluke, odnose, rad u vinogradu, na način na koji se gleda svijet. Kaže da je sve to — terroir. Ne u klasičnom smislu zemlje i klime, nego kao ukupnost premisa iz kojih nešto nastaje.
Ako su te premise dobre, onda bi i vino trebalo biti dobro.
U tom okviru količina gubi težinu. Jedna boca može biti dovoljna da se uspostavi pojam. Kao što ni „puno” ni „malo” ne znače ništa ako ono što postoji nema stvarnu kvalitetu.
Ipak, kad počne govoriti o konkretnom vinu, vraća se na jedno mjesto.
Turnina, kraj Rovinja.
Vinograd koji je dugo bio zapušten. Velik, uz cestu, vidljiv, ali bez rada. U jednom trenutku nije ga mogao dobiti. Ostavinska rasprava, neriješeni odnosi, čekanje. Vrijeme je prolazilo. Grožđe je sazrijevalo bez ikakve kontrole.
Početkom listopada otišao ga je pogledati.
Grožđe je bilo spremno. Rahlo, zrelo, zdravo. Slatko. Nešto što se ne viđa često u vinogradu koji nitko ne obrađuje.
Nazvao je ponovno.
Ovoga puta dobio je dopuštenje.
Berba je bila djelomična. Neke redove nije smio dirati. Dio grožđa propao je. Ono što je uzeo završilo je u jednoj bačvi.
Vino koje je nastalo bilo je, po njegovim riječima, gotovo idealno.
Visok alkohol. Puna struktura. I jedna stvar koju nije očekivao.
Smrikva.
Okus koji se pojavio bez intervencije, bez dodatka. Ponavljao se i sljedeće godine, pa nestao. Dovoljno da ga zaintrigira.
Od smrikve je kasnije napravio daske. Odnio ih bačvaru. Pokušao vratiti ono što se dogodilo spontano.
Takvi detalji kod njega nisu iznimka.
Oni su način na koji vino ulazi u priču.
Ne kao gotov proizvod koji treba opisati, nego kao rezultat niza odluka, slučajnosti i pokušaja da se nešto razumije. Zato o njemu govori kasnije. Kad je već jasno odakle dolazi.
I zato vino kod Brajnovića nikad nije samo vino.
Ono je uvijek posljedica.
Na kraju, kod Brajnovića vino ne dolazi kao završetak nečega, nego kao nešto što se usput dogodi, kao rezultat niza odluka koje su donesene puno prije nego što je grožđe uopće ubrano. Zato o njemu i ne govori na početku, niti ga izdvaja kao posebnu temu. Kad govori o vinogradima, o Makinu radu, o napuštenim parcelama, o idejama koje stoje iza naziva i etiketa, zapravo već govori o vinu, samo bez potrebe da ga imenuje.
U tom smislu, vino nema privilegiranu poziciju. Funkcionira kao provjera. Ako se uopće pojavljuje kao „rezultat”, onda je to rezultat koji ne nosi nikakvu sigurnost. Ne postoji želja da se ponovi isto, da se stabilizira okus, da se postigne kontinuitet koji bi bio prepoznatljiv iz godine u godinu. Naprotiv, svaka berba nosi mogućnost da stvari krenu u potpuno drugom smjeru, i to nije nešto što treba kontrolirati, nego nešto što se prihvaća.
Zato vino kod njega ne funkcionira kao proizvod koji treba potvrditi unaprijed postavljenu ideju, nego kao mjesto na kojem se vidi jesu li sve one odluke prije njega imale smisla ili nisu. Ako jesu, vino će to pokazati. Ako nisu, pokazat će i to, bez mogućnosti da se naknadno ispravi.
I možda je upravo zato cijela priča o vinu kod Brajnovića uvijek malo pomaknuta.
U svakom slučaju — ili prerano, prije nego što bi se mogla definirati, ili prekasno za ono što se od nje očekuje.
Nikad nije tamo gdje bi „trebala” biti.
