Dugo sam čekao priliku da Marjana Simčiča slušam uživo.
Kad sam čuo da dolazi na Outstanding Wine Show u beogradsku Ložionica, dvojbe nije bilo. Sjeo sam u auto, odvezao se, zauzeo svoje mjesto u dvorani i slušao.
Nije to bio nastup koji se pamti po rečenicama koje se prepisuju. Nego po načinu na koji govori o stvarima koje radi svaki dan — bez pokušaja da ih učini većima nego što jesu.
Govorio je o vinogradima, o pogreškama, o odlukama koje ne vidiš izvana.
Progutao sam sve.
Nakon toga sam sjeo u auto i vratio se u Osijek.
I onda počeo pisati i pisati i pisati do dugo u noć.
- Prilikom prvog posjeta važnim vinarima u Francuskoj gledao sam kartu svijeta i divio se širokoj rasprostranjenosti njihovih vina. Tada sam poželio stvarati vina koja će biti moja, ali na takvoj razini kvalitete da steknu ugled i priznanje diljem svijeta. Danas sam u tome uspio.
To je Marjan Simčič rekao prije petnaest godina. Ne jučer, ne nakon posljednjeg priznanja, ne u trenutku nekog novog uzleta, nego tada, kad je već imao dovoljno razloga da zastane i pogleda iza sebe. U istoj toj izjavi rekao je i ovo:
- Većina mojih snova se ostvarila, a ostali su mi nadohvat ruke. Uvjeren sam da ću upornošću, poštenjem i ljubavlju prema ovom poslu dosegnuti i svoje najviše ciljeve.
U tih nekoliko rečenica vidi se sve: ambicija, samopouzdanje, rad, ali i jedna osobina koja ga i danas možda najbolje opisuje — kod njega nema faze smirivanja. Nema onog trenutka u kojem čovjek kaže da je napravio dovoljno, da je sada red malo uživati u postignutom, da je vrijeme za ponavljanje provjerenog. Kod Simčiča ništa ne djeluje dovršeno. Ni kad govori o vinima na najjačim svjetskim adresama, ni o vinogradima koje poznaje cijeli život, ni o vlastitom putu.
- S vinom moraš rasti. Kao dijete koje odrasta i počinje spoznavati samog sebe.
To kod njega nije poza. On doista tako govori i tako radi. I danas, nakon desetljeća u istim vinogradima, govori kao čovjek koji još uvijek nešto traži, još uvijek ispravlja, još uvijek pomiče vlastitu granicu.
- Nisam nimalo izgubio od tog entuzijazma niti kreativnosti. Čak i kad radiš dvadeset godina, može se reći da si tek na dobrom putu, na početku sredine.
Simčič je odavno tamo gdje se više ne oprašta prosjek. Njegova vina piju se na tržištima koja ne praštaju provincijalizam, amaterizam ni lokalni folklor upakiran u skupe boce. Ona stoje ondje gdje stoje samo vina koja mogu izdržati usporedbu. Ali baš zato on danas ne radi opuštenije, nego strože. Kao da ga sav dosadašnji uspjeh nije rasteretio, nego dodatno obvezao.
U Brdima se to najbolje vidi već rano ujutro, prije nego što dan dobije temperaturu i zvuk. Tada se brežuljci polako otvaraju, redovi loze izlaze iz sjene, a tlo još drži vlagu noći. Kod Simčiča ni taj prizor nije razglednica. Nema tu ničega dekorativnog. Sve je radno, konkretno, u funkciji onoga što tek treba doći.
- Treba i glave i vrijednih ruku.
To kod njega nije fraza o poštenom radu, nego doslovan opis posla. Vinograd se ne vodi iz daljine, ne vodi se iz tablice, ne vodi se s idejom da će se ono propušteno kasnije nadoknaditi u podrumu. Gleda se list, gleda se grozd, gleda se zemlja. Hoda se između redova i zna se gdje je tlo tvrđe, gdje lakše puca, gdje duže drži vlagu, gdje loza prerano krene, a gdje kasni. To je posao u kojem se odluke ne donose jednom, nego svaki tjedan, ponekad svaki dan.
Zato kod njega redovi između loza nisu prazni.
- Imamo tri razne mješavine bilja, zavisi na koji sastav zemlje, što treba.
U jesen se sije, u proljeće raste, a onda se to ne kosi na uobičajen način.
- Mi to ne malčamo klasično. Imamo taj val koji to polegne i napravi tepih.
Pod nogama nije gola zemlja, nije ni kratko pokošena trava, nego polegnuta masa koja čuva vlagu, smiruje tlo i štiti ga od ljetnog udara. Kao debeli tepih po kojem ne gaziš bez potrebe. Takvih detalja ima mnogo. I svaki govori isto: ništa se ne radi zato što lijepo izgleda, nego zato što ima razlog.
Kod njega se sve vraća na zemlju. Ne u retoričkom smislu, nego doslovno. Kod njega se od zemlje kreće i zemlji vraća. Zato Brda u ovoj priči nisu kulisa, nego glavni lik. Ne ona turistička, uređena, fotogenična Brda s terasa i pogleda, nego radna Brda, puna prijeloma, razlika i sitnih komplikacija koje izvana nitko ne vidi.
- Imamo tu sreću da je vinarija na sredini i oko toga imamo tih devet mini položaja. Nijedan vinograd nije više od dva kilometra, znači sve pet minuta traktorom.
Na papiru je to prednost. U stvarnosti znači da nema dva ista vinograda i da se svaki mora čitati zasebno. Nagib, ekspozicija, dubina tla, zadržavanje vode, strujanje zraka, sve se mijenja na kratkim udaljenostima. Ono što na jednom položaju daje napetost i svježinu, na drugome može dati mekoću, toplinu ili višak. Zato Simčič nikada ne govori o vinogradu kao jednoj cjelini. Govori o položajima. O zasebnim mjestima. O tome što tko može podnijeti, a što ne može.
- Terroir nije samo zemlja i klima. Terroir je i način rada.
Kod Simčiča terroir ne znači ništa ako iza njega ne stoji posao. Zato je prije dvadesetak godina išao tako daleko da je doslovno otvorio vlastite vinograde.
- Napravio sam tisuću analiza. Bušili smo do deset metara, na različitim visinama. Htio sam znati što imam ispod svojih vinograda.
Nije bila znatiželja, nego potreba da razumije s čim radi. Kad to znaš, onda više ne govoriš općenito, nego konkretno. O tome gdje loza smije dati više, a gdje mora biti zakočena. O tome gdje možeš čekati, a gdje ne smiješ. O tome kada nešto treba pustiti, a kada rezati bez milosti.
- Ako nije bilo fenomenalno zrelo, nisam išao u duge maceracije.
Simčič nije čovjek koji robuje ideji. Ne radi nešto zato što je to moderno, hrabro ili poželjno u nekoj vinskoj modi. Radi samo ono što u tom trenutku, za taj vinograd i to grožđe, ima smisla.
- Ako imaš vinograd koji puno proizvodi, on je slabiji. Kožica je tanja, loza je osjetljivija. Kvaliteta dolazi kad se loza mora boriti.
Manje grožđa. Više koncentracije. Više selekcije. I, na kraju, više odluka koje nisu ugodne, ali su nužne.
- Možeš imati jednu veliku berbu, ali to ništa ne znači. Kvaliteta je mjerljiva. I ako nije na razini, vino se deklasira.
To kod njega nije poza. To je red. Vino koje ne zadovoljava ne ide u najvišu liniju samo zato što bi se tamo „trebalo” naći. Spušta se. Ili ga nema. Ta vrsta discipline možda je i najtočniji oblik poštovanja prema mjestu iz kojeg vino dolazi. Ako stalno govoriš da vino mora govoriti o zemlji, onda ne možeš dopustiti da ga kompromis utiša.
U Simčičevu svijetu vrijeme nije dekor.
- Za veliko vino treba vrijeme. Ne možeš ga napraviti za kratko vrijeme, bez obzira na novac i tehnologiju.
Da promijeniš zemlju, da dobiješ taj karakter, treba vrijeme. Nije to nešto što napraviš brzo.
Danas to zvuči tvrdoglavo. Jer kod njega je i stil prošao isti put: od razdoblja kad su duga maceracija, drvo i tehnika bili legitimni alati, do današnje želje za vinom koje je suženije, napetije, preciznije.
- Imali smo modu barikiranja, pretjeranog odležavanja na talogu, dugih maceracija bijelih vina… ali svaku od tih tehnika treba koristiti mudro.
Danas je sve veća potražnja za vinima koja imaju tijelo i karakter, ali ostaju svježa, vibrantna, bez 14 ili 15 posto alkohola.
- Vino mora biti živo, dinamično i jasno. Da je vino usko, vibrantno, električno, da te drži u napetosti.
To je rečenica iza koje više ne treba dodavati mnogo. U njoj je i stil i ukus i smjer. Nema tu želje za bombastičnošću, ni za „veličinom” koja se mjeri snagom. Naprotiv. Riječ je o napetosti, o kontroli, o osjećaju da vino traje i da se ne raspadne nakon prvog dojma.
- Ja bih to vino počeo piti tek nakon 4, 5, 6 godina.
Trendovi su informacija.
- Trend može biti poticaj, ali ne smije biti razlog.
Tehnologija ti može pomoći, ali ne može napraviti veliko vino.
Ako miješaš i izgubiš to, vino može biti dobro, ali više nema specifičnost i unikatnost.
Simčič nije romantik koji prezire prodaju; naprotiv, vrlo dobro zna gdje su mu vina, tko ih pije i zašto. Ali ne pristaje na logiku po kojoj tržište diktira vino.
- Ne mogu povećati proizvodnju samo zato što postoji interes.
To nije vino koje možeš uvijek dobiti.
Ta vina se danas više dijele nego prodaju.
On pritom ne želi ovisiti o jednom tržištu, jednoj zemlji, jednom distributeru, jednom valu interesa.
- Diverzifikacija je sigurnost.
Moram znati gdje moje vino ide.
To nije kontrola radi kontrole. To je način da vino ne izgubi kontekst. Da ne završi ondje gdje ne pripada. Da ne postane samo roba.
Tu negdje je i nogomet. Ne kao simpatični dodatak biografiji, nego kao drugi prostor u kojem se vidi isti karakter.
- U to sam ušao pomalo slučajno… počeo sam dolaziti na utakmice kad je sin počeo trenirati, pa su me nagovorili.
Važno je ne obećavati previše – ali ono što obećamo, ispunimo.
I tu vrijedi ista logika: dug rad, držanje razine, bez velikih gesti i praznih obećanja.
- Kad si u prvoj ligi, otvaraju ti se vrata najboljih.
Vrlo rano shvatio je da mora van.
- Vrlo rano sam shvatio da moram ići van.
Kad izađeš van, više nema skrivanja.
Na toj razini više nema lokalnih olakotnih okolnosti. Vino mora stajati samo. Ne pomaže ti ni regija, ni priča, ni šarm. Pomaže samo kvaliteta. A kvaliteta, da bi opstala, mora ostati vjerna mjestu iz kojeg je izašla.
- Ne želim ovisiti o jednom tržištu.
Sorta bez terroira može brzo postati banalna, vrlo internacionalna.
Možeš prodati vino bilo gdje… ali pitanje je što prodaješ.
Sve se vraća tamo gdje počinje. Malo prostora. Brda. Opoka. Na odluku da se ne ubrzava ono što traži vrijeme. Na čovjeka koji je prije petnaest godina rekao da je uspio, a danas radi kao da tek ulazi u najvažniji dio vlastitog posla.
- To je proces koji traje godinama… i uvijek imaš još nešto nadograditi.
Nasljeđe kod njega nije kraj. Sin je tu, ali bez prisile.
- Ne želim ga opterećivati. On prati, ali neka sam odluči.
Istodobno je jasno da Simčič više ne gradi samo svoju kuću i vlastitu etiketu. Njegov pogled odavno ide prema širem prostoru kojem pripada.
- Želim pokazati da ovo može biti jedna od najboljih regija na svijetu.
Radim vina koja će se moći mjeriti s najboljima na svijetu.
To nije poza. To je duga ambicija i svijest koliko takav cilj košta. Zato se vrijedi vratiti na početak. Na onu staru izjavu, na čovjeka koji je tada rekao da je uspio, a nije ni slutio da će petnaest godina poslije zvučati još gladnije nego tada.
- Većina mojih snova se ostvarila, a ostali su mi nadohvat ruke.
Uvjeren sam da ću upornošću, poštenjem i ljubavlju prema ovom poslu dosegnuti i svoje najviše ciljeve.
Tu je cijeli Marjan Simčič. Ne u tome što je već postigao. Nego u tome što i dalje radi kao da najvažnije tek dolazi.
