Festival traminca u Starom podrumu Iločkih podruma protekao je u znaku velikih tema, velikih vina i velike publike. Sve radionice bile su popunjene do posljednjeg mjesta, a interes za priče o iločkim položajima, identitetu traminca i arhivskim vinima pokazao je koliko je hrvatska vinska publika željna sadržaja koji nadilaze uobičajena kušanja.
Posebnu vrijednost programu dala je činjenica da su vina predstavljali sami vinari i enolozi, ljudi koji najbolje poznaju svoje vinograde, položaje i vina. Među njima su bili Mladen Papak iz Vina Papak, Paola Stipetić iz Vinarije Stipetić, Domagoj Buhač iz Vinarije Buhač, Tea Bošnjak iz PZ TRS te Ivana Raguž, glavna enologinja Iločkih podruma.
Zanimljivo je da su među proizvođačima koji su predstavljali svoja vina prevladavali članovi udruge Graševina Croatica, koja je podržala održavanje radionica. Tako su Vina Papak, Iločki podrumi, Vinarija Stipetić, Vinarija Buhač i PZ TRS još jednom pokazali koliko važnu ulogu imaju u oblikovanju suvremene vinske slike hrvatskog Podunavlja.
Jedna od najzanimljivijih rasprava otvorena je na radionici posvećenoj najvažnijim položajima iločkog vinogorja. Dok se za kutjevačke Mitrovac, Vinkomir, Hrnjevac ili Mačovo brdo već desetljećima govori kao o velikim hrvatskim vinogradarskim položajima, pitanje koje se nametnulo bilo je ima li i Ilok svoje grand cru lokacije.
Odgovore su ponudila vina s položaja Jarebica, Dekan, Principovac, Liska i Radoš.
Kroz čaše su se mogle prepoznati razlike koje stvaraju ekspozicija, sastav tla, mikroklima i pristup vinogradarenju. Nije se tražio konačan odgovor na pitanje koji je položaj najbolji, nego se pokušalo pokazati da iločko vinogorje ima dovoljno karaktera i raznolikosti da se o njegovim položajima počne govoriti jednako ozbiljno kao i o najpoznatijim hrvatskim vinogradarskim lokacijama.
Posebnu težinu raspravi dali su upravo vinari koji su govorili o vlastitim iskustvima rada na pojedinim položajima, o razlikama koje vide iz berbe u berbu te o potencijalu koji tek treba biti prepoznat izvan lokalnih okvira.
Mladen Papak otvorio je temu koja već godinama intrigira vinski svijet: ima li iločki traminac dovoljno posebnosti da se o njemu govori kao o zasebnom stilu unutar sorte?
Polazište je bilo jednostavno – iločki terroir stvara tramince koji se razlikuju od onih iz Alzasa, Alto Adigea i drugih poznatih europskih regija. No rasprava se ubrzo proširila i na pitanje proizvodnje.
Može li se traminac uzgajati i proizvoditi na isti način kao graševina? Koliko različit pristup zahtijeva u vinogradu, a koliko u podrumu? Upravo su te nijanse bile u središtu razgovora o sorti koja je desetljećima jedan od zaštitnih znakova Iloka.
Radionica je pokazala da budućnost iločkog traminca nije samo u kvaliteti vina nego i u jasnom definiranju njegova identiteta, priče i tržišne prepoznatljivosti.
Posebno emotivan trenutak festivala bilo je kušanje arhivskih vina iz podruma Iločkih podruma.
Otvorene su boce traminca iz 1997. i 1999. godine, graševine iz 2000. te rajnskog rizlinga iz 2006. godine. Takve prilike rijetke su čak i za profesionalce, a kamoli za širu vinsku publiku.
Kušanje je pokazalo koliko velika vina mogu dobiti na složenosti i dubini tijekom dugog odležavanja. Aromatski razvoj, promjene u teksturi i svježina koju su neka vina zadržala unatoč godinama izazvali su veliko zanimanje među okupljenima.
Ujedno je potvrđeno ono što vinari često ističu – da velika vina ne nastaju samo u vinogradu i podrumu, nego i u vremenu.
Drugi dan Festivala traminca tako je spojio prošlost, sadašnjost i budućnost iločkog vinogorja. Od rasprave o velikim položajima preko promišljanja identiteta traminca do vina koja su desetljećima čekala svoj trenutak, publika je dobila rijetku priliku vidjeti koliko slojeva krije jedna od najzanimljivijih hrvatskih vinskih regija.
