— U ovoj kući nema na veresiju. Već smo probali vjerovati obećanjima: ostali smo i bez novca i bez mušterije.
Piše to na smeđem keramičkom tanjuru ukrašenom bijelim cvjetovima, obješenom u Capeli Incomum, vinskom baru u srcu Porta. Poruka je korisna već na ulazu: vjera je ovdje dobrodošla, ali kredit nije.
Capela Incomum na portugalskom znači Neobična kapelica, a teško je zamisliti ime koje bi joj bolje pristajalo. Kapelica doista jest, ali umjesto vjernika danas okuplja ljubitelje vina, dok se pred nekadašnjim oltarom više ne održava misa, nego kušanje. Neobičnost, dakle, ne treba dugo tražiti.
Do Capele Incomum ne dolazi se pred raskošno crkveno pročelje koje bi čovjeka zaustavilo nasred ulice. Skrivena je na malome trgu između Jardima do Carregala i Rua de Cedofeita, u nizu skromnih, blijedožutih zgrada obrubljenih granitom. Da nema kamenoga križa na vrhu pročelja, grba iznad vrata i godine uklesane u nadvratnik, lako bi se moglo proći pokraj nje. Ispred ulaza stolovi i bijele stolice guraju se pod golemo stablo platane, žaruljice su razvučene preko pročelja, a vinske čaše na terasi daju naslutiti da se iza crkvenih vrata više ne dijele samo duhovne okrjepe.
I godine na pročelju pričaju drukčiju priču od one koju ponavljaju mnogi turistički tekstovi. Kapelica nije podignuta u 19. stoljeću. Utemeljena je još 1487., a 1903. obnovila ju je Maria Angélica Ferreira Girão, vikontesa od Vilarinha de São Romão. O tome svjedoči metalna ploča na kamenom zidu, dok druga čuva uspomenu na 16. prosinca 1956., kada je u kapelici održana jedna od svečanosti u povodu 25. obljetnice završetka studija posljednje generacije Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Portu.
Vjerski se obredi ovdje ne održavaju već više od pola stoljeća, ali kapelica nije ostala bez svoga kulta. Samo su se promijenili obredi i raspored svetaca.
U tome Capela Incomum nije usamljena. Širom Europe crkve i kapelice koje su ostale bez vjernika dobivaju nove živote kao knjižnice, koncertne dvorane, hoteli, restorani i barovi. Takve prenamjene nisu samo pomodna igra arhitekturom: često su jedini način da stare građevine ne ostanu zaključane i prepuštene propadanju. Razlika je u mjeri i ukusu – novi sadržaj može izbrisati pamćenje prostora, ali ga može i sačuvati. Capela Incomum pripada ovoj drugoj vrsti.
Čim se uđe u prednji, svjetliji dio bara, pogled završava na policama prepunim boca. Deseci portugalskih vina stoje poredani u nekoliko redova, od poda gotovo do stropa, a drvena slova iznad njih za svaki slučaj pojašnjavaju ono što je već očito: WINE. Tu su bijela, crna, ružičasta, oranž i pjenušava vina iz različitih krajeva Portugala. Iza šanka boce čekaju novu službu, a ponuda vina na čaše ispisana je kredom na crnoj ploči. Umjesto brojeva psalama, uz svako vino stoje regija i cijena.
Na mojem se stolu, u hladu platane i točno ispred otvorenih vrata kapelice, našla boca Chão da Quinta Touriga Nacional 2020 iz regije Dão. Prizor je imao svoju malu ikonografiju: iznad vrata križ, u čaši crno vino, a između njih uklesane godine 1487.–1903. Teško bi bilo pronaći prikladnije mjesto za kušanje sorte koja u Portugalu ima gotovo status nacionalne svetinje.
Pravi se prijelaz iz profanoga u sveto, ili možda obratno, događa nekoliko koraka dalje. Iz svijetloga bara ulazi se u usku kapelicu tamnocrvenih zidova i visokoga drvenog stropa. Prostor je malen, ali visina mu daje neočekivanu svečanost. Nad glavama visi starinski luster, a cijelim začeljem dominira nekadašnji oltar, uokviren monumentalnom tamnom drvenom konstrukcijom s uvijenim stupovima, reljefima i lukovima. Ondje gdje bi se očekivao kip sveca stoji velika vaza sa šarenim cvijećem. Ispod nje su ogledalo, svijeće, vinske boce, visoki crveni svijećnjaci i – da se cijela stvar ne bi odveć uozbiljila – sićušna figurica položena na hrpu starih knjiga.
Pokraj oltarne konstrukcije naslonjena je ploča s aktualnom ponudom vina na čaše. Vinho verde, Douro, Dão, Bairrada, Alentejo, Lisboa i Beira Interior preuzeli su mjesta koja su nekoć pripadala crkvenom kalendaru. Ovdje se više ne bira između jutarnje i večernje mise, nego između bijeloga, crnoga, ružičastoga, oranž i pjenušavoga vina.
Crkvene su klupe ustupile mjesto stolovima, ali stari prostor nije prekriven niti prerušen. Francisca Lobão, dizajnerica interijera i začetnica Capele Incomum, nije pokušala sakriti što je ova kuća bila. Upravo suprotno, sačuvala je njezinu dramatičnost i dopustila da novi sadržaj razgovara sa starim zidovima. Kada je pronašla napušteni prostor, prvotno je u njemu namjeravala urediti atelijer za svoj rad u dizajnu interijera. Kapelica joj je, međutim, promijenila planove.
Prije nego što je otvorila vinski bar, obratila se čak i portskom biskupu kako bi provjerila nije li njezina zamisao svetogrđe. Argument joj nije bio loš: vino je ionako stoljećima bilo dijelom kršćanskoga obreda. Kada je iz biskupskoga dvora stiglo odobrenje, Francisca je poslušala intuiciju i kapelici namijenila novi život.
U njemu se nije zadovoljila time da stari prostor posluži samo kao atraktivna kulisa za fotografiranje. Capela Incomum zamišljena je kao mjesto na kojem se portugalsko vino upoznaje, a ne samo ispija. Uz njega stižu sirevi, suhomesnati proizvodi, pečena kobasica i drugi portugalski zalogaji. Fado pred oltarom cijelom prizoru povremeno daje nešto između mise, filma i večeri koju bi bilo nepristojno požurivati.
Premda se nalazi nedaleko od najživljega dijela noćnog Porta, Francisca nikada nije željela još jedan bar s plesnim podijem i glazbom od koje razgovor postaje suvišan. Capela Incomum ostala je mala, prisna i pomalo tajanstvena. Kada zatopli, stolovi izlaze pod golemu krošnju platane, dok kameni križ s pročelja bdije nad bocama, čašama i gostima koji večer rastežu koliko god mogu.
Kapelica je, dakle, desakralizirana, ali nije ostala bez boga. Pred oltar je samo stupio Bakho.
A kućni je red, sudeći prema keramičkom tanjuru, uveo odmah: u vino se može vjerovati, ali se vino ne daje na vjeru.
