Valentino Herceg je nova mlada enološka zvijezda Hrvatskog zagorja. I dolazi iz Špičkovine, naselja u sastavu Grada Zaboka, na granici s općinom Bedekovčina.
Za saznati nešto više o Špičkovini „konzultirao“ sam Chat GPT, pokušavajući se uvjeriti u informiranost umjetne inteligencije čak i kad su u pitanju „neobična imena zagorskih mjesta“, što Špičkovina u svakom slučaju jest.
Dakle, kad sam se Chat GPT-u obratio da mi odgonetne značenje riječi „špičkovina“, dobio sam odgovor da u kontekstu hrvatskog jezika riječ „špičkovina“ nije standardna i ne nalazi se u rječnicima hrvatskog jezika, ali se pojavljuje u žargonu i u nekim lokalnim govorima s nekoliko značenja: kao pogrdan ili podrugljiv izraz za glupost, besmislicu ili pretjerivanje, te kao nešto što se pokušava prikazati vrhunskim, a zapravo nije.
Uz to, dao mi je i nekoliko primjera iz upotrebe:
„To ti je bila prava špičkovina.“ → To je bila totalna glupost / smiješna stvar / bezvezarija;
„Opet si mi uvalio neku špičkovinu od serije.“ → Dao si mi neku lošu, prenapuhanu seriju.
Postoji, dodaje, i stvarno mjesto u Hrvatskoj pod tim imenom – Špičkovina kraj Zaboka – „što je često predmet šala i igara riječima“. U tom kontekstu, riječ može dobiti i duhoviti, ironični ton:
„To je iz Špičkovine“ → kao da nešto dolazi „iz ničega“, „iz sela bogu iza nogu“.
Kad sam tu malu „istraživačku avanturu“ prepričao Valentinu, dodao sam da ChatGPT još nije registrirao njegove brojne zlatne medalje i šampionske titule koje je u samo godinu dana, otkako se pojavio sa svojim vinima, osvojio u Bedekovčini, Štrigovi i Svetom Ivanu Zelini.
- Izgleda da ću se dok sam živ morati osvrtati na komentare o Špičkovini – smije se Valentino.
Ali otkako je predsjednik Zoran Milanović spomenuo naše mjesto, mislim da sad svi u Hrvatskoj znaju gdje smo. Realno, predsjednik nam je nehotice dao reklamu!
Milanović je, naime, jednom prilikom izjavio da se Hrvatska ne može uspoređivati s Finskom jer oni nikad nisu imali građanski rat, što je izazvalo val reakcija.
- Umjesto da se bavimo važnim temama, sad nam stručnjaci za finski rat iz Špičkovine ili Vukovine objašnjavaju koliko je bilo mrtvih, kao da su ih osobno prebrojavali – rekao je tada Milanović, čime je Špičkovinu lansirao u medijski prostor. Stručnjaci za komunikaciju me uspoređuju s Churchillom. Kaže jedna poslovica:
„Postolaru, ne dalje od cipela!“
Mi imamo jako puno postolara koji žele biti renesansni slikari pa daju razno razne savjete, replicirao je tada Milanović svojim kritičarima.
Kad sam spomenuo Špičkovinu, dobio sam puno reakcija i mejlova iz cijele Hrvatske, neki su me poslali k vragu, neki su to shvatili na onaj način na koji sam ja želio da me se shvati. Problem je što me se nije shvatilo na pravi način – dodao je Milanović, koji je tada obnašao dužnost premijera Vlade Republike Hrvatske.
Valentino tvrdi da mu nitko u selu nije zamjerio tu izjavu. Dapače, Milanović je u Špičkovini na predsjedničkim izborima odnio uvjerljivu pobjedu, a pri jednom posjetu dočekao ga je lokalni puhački orkestar kojim dirigira upravo – Valentino Herceg.
- Izgleda da su o toj predsjednikovoj izjavi u kojoj je spomenuo Špičkovinu razglabali svi i svugdje osim u Špičkovini. Čak se bila izrodila ideja da naš orkestar iz Špičkovine odsvira himnu na njegovoj inauguraciji, ali to je propalo zbog skučenosti prostora u kojem se sve trebalo dogoditi, priča Valentino, samouki instrumentalist koji, bez obzira na svoje obveze prema svojoj maloj vinariji i još manjem vinogradu te enološkim poslovima u Badelu na Žitnjaku i Korlatu, ne propušta dva puta tjedno vježbati i uigravati se orkestrom kojeg se smatra ponajboljim u Hrvatskom zagorju.
Ma, klarinet i puhački orkestar mi dobro dođu da se malo opustim od svega. Kod nas u Zagorju su dosta aktivni puhački orkestri, još od vremena kad su se vezali uz limenu glazbu i orkestre vatrogasnih društava. Naš orkestar je prije nekoliko godina, kao najbolji u Hrvatskoj, predstavljao našu zemlju u Italiji! Nego, znate li da Špičkovina, u kojoj je oko 900 stanovnika, ima orkestar koji broji 50 članova?
Kad se odmaknemo od toponomastike, priča s Valentinom okreće se u smjeru onomastike. Ili, u prijevodu, postoji li poveznica njegova imena i nedalekog sela Valentinova.
- Valentinovo je uistinu blizu mojoj Špičkovini, ali poveznice nema. A i rođen sam 27. veljače, malo poslije Valentinova, odnosno Dana zaljubljenih, tako da bi poveznicu prije trebalo tražiti u tom smjeru. Bilo kako bilo, ime sam dobio po pjesmi „Valentino i Renato“ Novih fosila…
- „Valentino i Renato, čokolada i kakao, tako slatka su mi oba, al’ odabrat’ ne znam koga“, pjevaju Novi fosili. Je li u obitelji ima zaljubljenika u čokoladu?
- Sestra Korina. I pazite sad, ona radi u Ledu na razvoju sladoleda!
- Valentino i Korina, dosta moderna imena u srcu Zagorja?
- Ha, ha, zato se moj sin zove Gašpar!
O čemu god započeli priču s Valentinom Hercegom, priča se okrene u suprotnom smjeru. Primjerice, s kim god razgovarali u Zagorju, svatko od vinara se mogao pohvaliti nekom vinskom prošlošću. Valentin to nije mogao naglasiti kao okidač koji ga je katapultirao u svijet vina. Njegov otac je imao mali vinograd u kojem su bili posađeni traminac, kraljevina, pinot bijeli, zeleni silvanac i pinot crni.
- U tom malom vinogradu sam dobio volju za tim poslom, zato sam i išao u srednju poljoprivrednu školu, a kasnije i na fakultet.
- Ti si, izgleda, u tom malom vinogradu vidio i shvatio što ne trebaš imati u vinogradu kojim ćeš se jednom baviti, nijednu od tih sorata nemaš u svom vinogradu?
- Moglo bi se i tako reći. Kad sam otvorio svoj OPG, 2019. godine, u svom malom i skromnom portfoliju mogao sam navesti samo tri sorte – graševinu, rajnski rizling i muškat. Od onih sorata koje je posadio otac ja nemam nijednu.
A da je bio u pravu, Valentino je svima mogao dokazati 2025. godine, kad je u Štrigovi na Urbanovo osvojio veliko zlato za rajnski rizling iz 2023. godine, na Sajmu vina u Bedekovčini, nekoliko dana ranije, bio je s istim rizlingom šampion natjecanja, kao što je i za godinu dana mlađi rajnski rizling iz 2024. godine te za graševinu iz 2024. godine osvojio zlatnu medalju. A na najvećem kontinentalnom ocjenjivanju, u Svetom Ivanu Zelini zlato je dobio za rajnski rizling i graševinu.
- Izborom sortimenta sam se prilagodio klimatskim promjenama, uglavnom od 2023. godine, kad sam se prvi put pojavio u Bedekovčini i osvojio tri zlata za tri različita vina, ne prestajem dobivati potvrde ispravnosti izbora sorata koje sam posadio.
Rajnski rizling je malo specifičan, ljudi ga baš ne preferiraju, a ugostitelji ga čak i ne nude u svojim restoranima. Baš zato sam rekao: Zašto ne bismo digli taj rizling na višu razinu?! I zato sam mu se posvetio. Ljudi ga ili vole ili ne vole. Moj rizling je najsličniji moselskom, ima dozu petroleja, ali ne prejaku.
Slično je i sa sauvignonom blancom, ili ga obožavaju ili je ljudima tek „ok, ali daj nešto drugo“.
Zagorje je idealno za takav tip vina. Dobro, ima i u Slavoniji dobrih rizlinga, ali, poglavito kad se malo promijenila klima, veći potencijal za tu sortu je u Zagorju koje je bliže austrijskim i njemačkim izdanjima te sorte, a odakle je, u stvari, ta sorta i porijeklom.
Na mjestu starog očevog vinograda, kojeg je u cijelosti iskrčio, Valentin je posadio – belinu. Drevnu sortu u kojoj vidi strahovito veliki potencijal za proizvodnju pjenušaca.
- Belina ima tu priču, kao – Zagorski Casanova, i nije me trebalo nagovarati. Dosta vinara se prebacuje na nešto autohtono, a to je ono što svi koji dolaze u Hrvatsku žele probati. Opet, kad u ponudi u istom vinogradu imaš rajnski rizling i chardonnay, koji su potomci beline, kao i belinu, onda možeš ispričati priču o obitelji!
Valentino priča da je njegova ljubav prema autohtonim sortama počela na fakultetu, tamo se aktivirao u ampelografskoj grupi u kojoj su se proučavale stare sorte. Kaže, „ako Dalmatinci mogu imati pošip, grk i plavac, Istrijani malvaziju i teran, Moslavci škrlet, a Međimurci pušipel, zašto Zagorci svoj identitet ne bi mogli graditi na nekom svom vinu“?!
Valentino je sadnice beline kupio u Trgocentru, zagorskom trgovačkom divu koji je prepoznao projekt Agronomskog fakulteta, Zavoda za vinarstvo i Županije Krapinsko-zagorske, podigao matičnjak starih zagorskih sorata i pokrenuo rasadnik za proizvodnju i prodaju sadnica beline.
Inače, Valentino je zaposlenik hrvatskog vinskog giganta Badela, većinu radne godine provodi u pogonima Badela na zagrebačkom Žitnjaku, dok u vrijeme berbe danonoćno, kao glavni enolog, rukovodi preradom grožđa s Korlata, najvećeg dalmatinskog vinograda nastalog melioracijom krša.
- Kako je obrađivati hektar vlastitih vinograda u odnosu na 100 hektara Korlata?
- Ja sam inače većinu godine na Žitnjaku, na Korlatu budem u vrijeme berbe, mjesec i pol, dva mjeseca, tako da dalje nema doticaj s vinogradima. Osim kad treba vidjeti kakvo je grožđe.
Inače, na Korlatu se radi fina prerada, prvi pretok dođe na Žitnjak, tu je filtracija, a onda na dozrijevanje u Sveti Križ Začretje.
- Dakle, Korlatova vina imaju zagorski štih?!
- Tako je. Korlat odležava nekoliko godina u Zagorju, da bi se u konačnici na Žitnjaku punio u butelje.
- Otkuda ti u Korlatu?
- Završio sam fakultet, kao pripravnik se zaposlio u Badelu i, nakon što sam četiri godine s jednim kolegom boravio dolje, od 2021. godine sam samostalno na Korlatu.
Kad završiš fakulteta i misliš da nešto znaš i da si nešto naučio, dolaskom u takav sustav i kad vidiš tu količinu shvatiš da ne znaš ništa.
Badel mi je donio iskustvo i znanje, ali i hrabrost da se mogu suočiti sa svakom situacijom – ne može me prestrašiti priljev ni 500 tona grožđa u jednom danu.
- Kakav je osjećaj raditi u Badelu, a onda svaki slobodan trenutak koristiti za rad u svom minijaturnom vinogradu?
- Iz velikog sustava doći na male količine i u manji sustav, to je onda „peace of cake“. Treba se samo potruditi napraviti sve najbolje što možeš.
Korlat je dobra priča i dokaz da je za dobro vina najvažnija dobra sirovina. Tamo kamen prirodno reducira prinos i daje ti esenciju. Zato i ne čudi što u Hrvatskoj ne postoji netko tko pije vino, a da nije kušao Korlatove crnjake.
