Neće otac i sin Bratković, Dragutin i Darko, nikada veličati svoju ulogu u obnovi i revitalizaciji zagorske „bolje prošlosti“ – štoviše, neće im biti ni drago ako ih nazovete „ključarima vinske povijesti“. No, sviđalo se to njima ili ne, veličali ili umanjivali značenje svoje uloge u projektu povratka beline na vinsku kartu ne samo Zagorja nego i cijeloga svijeta, priča o „zagorskom Casanovi“, kako se laska belini – odnosno gouais blancu ili heunisch weisseru, roditelju čak 80 svjetskih sorata među kojima su chardonnay, furmint, rajnski rizling i frankovka – bez njih bi bila osuđena na zaborav.
Kad pričamo o belini, Drago Bratković se s vremenom opusti pa sve okrene na šalu. Primjerice, uzvrati protupitanjem:
- Znate li da smo skoro u svojim vinogradima posadili bratkovinu?
- Šalite se?!
- Ne.
- Dobro, zašto onda to niste napravili?
- To bi bila fora! Sjećam se da sam dugo nagovarao oca da posadimo bratkovinu u našim vinogradima, ali on mi je uvijek govorio da se zna što se sadi u Zagorju – ne možeš saditi dalmatinsku sortu među naše brege.
Kako se klima bitno promijenila, a u Zagorju se, konačno, uz kvalitetnu kiselinu može postići i dovoljno visok šećer, jednom sam tu ideju spomenuo profesoru Ediju Maletiću, što ga je oduševilo, ali rekao je:
„Samo vi to morate posaditi!“
Edi Maletić, rođeni Korčulanin, prema bratkovini ima poseban odnos jer je ta sorta, osim što je roditelj pošipa – vjerojatno najznačajnije dalmatinske bijele sorte – karakteristična po sposobnosti nakupljanja kiselina. Neki bi rekli:
„Bratkovina u Zagorju?! Pa gdje će suza nego na oko!“
Darko je, opet, mislio na nešto drugo, ono što je vidljivo i čujno prvim spominjanjem imena sorte i njegova prezimena.
- Bratkovina bi bila sjajna ideja, ako ništa drugo, onda zbog činjenice da bi se tom sortom bavili ljudi koji se prezivaju Bratković. Nomen est omen – ime je znak!
Osim šale s bratkovinom i realnosti s belinom, Dragutin i Darko su i u izboru „crne strane“ sortimenta u svojim vinogradima odlučili uključiti struku. Naime, ova dvojica čuvara tradicije jedini su u Zagorju koji su se posvetili modroj kosovini – sorti koja je svojedobno bila zaštitni znak njihova kraja.
- Pojavom filoksere modra kosovina gotovo je iščeznula, a kasnije se nikada nije revitalizirala. Mi smo doslovno pronašli samo jedan trs u jednom starom vinogradu, a pritom ni vlasnik nije znao o kojoj sorti se radi.
Sorta ima velik potencijal – po okusu je vrlo slična pinotu crnom, ali s nešto izraženijom bojom.
Danas imamo posađenih oko dvije tisuće trsova modre kosovine, koji još nisu došli na rod.
Dragutin i Darko su čelni ljudi Trgocentra, najvećeg trgovačkog lanca u Zagorju, koji obuhvaća oko 130 trgovina, zapošljava oko 700 ljudi, a godišnji promet mu premašuje 70 milijuna eura. Trgocentar – pravi gospodarski div Zagorja!
Zato je posebno zanimljivo čuti što povezuje ljude takvog poslovnog pedigrea s vinom.
- Ja sam u vinogradu od malih nogu. Otac i majka su me učili svemu. Vinogradi su na potezu između Svetog Križa i Bedekovčine. Onda sam 1980-ih, kad se sin rodio, napravio prvi, manji vinograd – onako, za hobističko bavljenje vinarstvom. A drugi vinograd sam podigao kad se rodio unuk, taj je već bio nešto veći. I tu sam mislio stati; bilo je to više nego dovoljno za rekreativne potrebe. Ali – bila je to ljubav. Sadio sam miješane sorte, bez nekog velikog plana, ali s puno srca – priča Dragutin, kojemu u bogatom poslovnom životopisu stoji i podatak da je četiri godine bio predsjednik nekadašnje Općine Zabok.
Kad su Agronomski fakultet i Krapinsko-zagorska županija pokrenuli projekt zaštite i obnove autohtonih sorata, naišli su na problem – nisu imali partnera za proizvodnju cijepova niti za sadnju vinograda. Onda je Slavko Merkaš, kojega poznajem cijeli život, došao do mene i nagovorio me da uđem u priču.
- Kako?
- Ha-ha-ha, nagovorio me…
U to vrijeme, slučajno ili ne, Trgocentar se prvi put počeo širiti izvan klasičnog trgovačkog posla.
- Zapošljavali smo agronome i poljoprivredne tehničare – ljude koji znaju raditi sa zemljom – i otvorili dvadesetak poljoprivrednih apoteka.
S druge strane, kupovali smo ili preuzimali vlasništvo nad nekoliko poljoprivrednih zadruga koje su imale financijske poteškoće. Neke od tih zadruga bavile su se i vinogradarstvom i voćarstvom te su zapošljavale stručne ljude.
I tako je počelo. Kupili smo parcelu za matični nasad – matičnjak – veličine jednog hektara, što je minimalna površina za proizvodnju. U Zagorju je to golemi izazov.
Drugi problem bio je pronaći lokaciju koja odgovara, a treći – što u Zagorju teško možeš pronaći parcelu te veličine u jednom komadu. Dakle, trebalo je kupovati zemljište od desetak do dvadesetak vlasnika, pa sve to okrupniti.
U pravilu, većina tih čestica nije bila imovinsko-pravno riješena, pa je trebalo dodatnih napora da se sve to sredi. I, na kraju, a ne manje važno – trebalo je ljudima dobro platiti, jer nisu htjeli prodati!
Nas je jedan hektar zemljišta stajao 30 tisuća eura! U to vrijeme hektar u Slavoniji nije vrijedio ni pet tisuća.
Kupili smo lokaciju i objekte u Mirkovcu – nekadašnju kuriju od dvorca – gdje sada uređujemo prostor za smještaj i završavamo vinariju.
Sad imamo oko 10 hektara vinograda – priča Dragutin.
Darko, pak, naglašava da Trgocentar, koji djeluje od 1963. godine, „do ulaska u vinsku priču nikada nije imao izraženu proizvodnu notu“.
- Sve se svodilo na kupnju jeftinog i prodaju te iste robe po nešto višoj cijeni.
U međuvremenu smo postali vlasnici nekretnina PZ Začretje, a kao zadrugari smo ušli i u PZ Krapina, koja je imala nasade jabuka i bavila se njihovom prodajom. Tako smo i sami postali proizvođači i prvi put iskusili što znači problem plasmana vlastite robe.
Trgocentar je u međuvremenu počeo proizvoditi i lozne cijepove, pa se tako danas možemo pohvaliti da smo, primjerice, 2024. godine vinaru s Korčule prodali pet tisuća cijepova grka!
- Nadam se da će se sve ovo što radimo pokazati i kao dobra poslovna odluka – tvrdi Darko.
Uskoro ćemo zaokružiti cijelu priču: od proizvodnje cijepova, preko vinograda, vina i smještaja, do ugostiteljstva i plasmana vina i rakija u našim objektima – s ljudima koji su u struci i koji već danas rade u našim poljoapotekama.
Tu vjerojatno neće biti basnoslovnih zarada, ali ljudi će raditi i imati siguran prihod. Za nas je to jednako važno kao i dobit. Ovo je, vjerujem, najveći projekt u poljoprivredi danas u Zagorju!
A sve je počelo našom jasno izraženom željom da oživimo zagorske brege.
Za Darka je podizanje matičnjaka, kao i cijela priča oko beline, od samog početka bio čisti entuzijazam. Naravno, njemu i ocu, kao ekonomistima i razumnim gospodarstvenicima, nije nebitna „financijska gledljivost u svemu“, ali, priznaju, „daleko smo od povrata uloženih sredstava“.
- Belina je Zagorje. To je naša prepoznatljivost, nešto što se nekad zvalo kiselo vino, kiseliš. Ali taj kiseliš nije bio zbog (ne)kvalitete sorte, nego zato što su ljudi ranije brali grožđe, a nisu znali za bolje podrumarenje od onoga kakvo su tada prakticirali.
Trgocentar je, kao gospodarski subjekt, prisutan u svim kutcima županije – sa svojim dućanima i poljoapotekama – i aktivno je uključen u društveni život zajednice. Zato ne čudi što su se upravo nama obratili da pokušamo odraditi probnu fazu matičnjaka. A kako mi kao tvrtka djelujemo brzo – čim nam se neka ideja svidi, odmah krećemo u realizaciju – tako smo i za matičnjak odmah krenuli u potragu za zemljištem na kojem ćemo ga podići.
- Koji je bio okidač za ulazak u tu priču?
- Ljubav prema vinu. A i kao jedna od jačih tvrtki u Zagorju htjeli smo nešto ostaviti zajednici.
Cilj nam je belinu otrgnuti od zaborava i vratiti joj mjesto na stolu – da ljudi ponovno piju zagorsko vino.
Mi smo u vinsku priču bili doslovno usisani. To je bila takva navala strasti kod svih aktera – od profesora Edija Maletića i Slavka Merkaša pa do župana Željka Kolara – da se nismo mogli ne odazvati pozivu.
Prvo je lokalni vinar iz Začretja napravio selekciju pronađenih starih sorata, a mi smo ispred Trgocentra podigli pravi matičnjak beline. Tu smo prvi put jasno vidjeli o kakvom projektu je riječ.
Uslijedila je proizvodnja vina, a na prve dvije berbe smo se učili, jer o belini nismo znali ništa – pogotovo zato što je trebalo proizvesti vino iz tek posađenog vinograda, što je bila dodatna nepoznanica.
Darko za sebe i oca kaže da su dosta „starmladi“ – obojica su istih razmišljanja, a zajednička strast su im i oldtimeri.
- Volimo starine, adaptacije, nismo ljubitelji ultramodernih stvari. Gajimo nostalgičan odnos prema prošlosti – od kuća i strojeva do običaja. Što ima ljepše nego vratiti iz zaborava stari motor ili automobil?!
A belina je, zapravo, projekt koji iz zaborava vraća cijelu jednu vinsku kulturu i oživljava sortu koja je gotovo potpuno iščezla.
Tako je, gledano Darkovim „oldtimerskim“ očima, drevna belina postala njegova Honda, koju je „godinama šarafio“ ne bi li je osposobio za vožnju. A ta Honda iz 1979. godine – isto je godište kao i Darko.
U oldtimerskoj garaži oca i sina Bratkovića nalazi se i Zirndorf iz 1952. te Jaguar iz 1968. godine.
Nije se Darko odmaknuo puno od „oldtimerskog“ pogleda na svijet ni kad je trebalo „krstiti“ vinariju i odabrati ime koje će napraviti konačni odmak od Trgocentra. Tako je vinsko poglavlje Trgocentra dobilo vlastiti identitet – postalo je Vinarija Vitus.
- Zašto Vitus? – pitao sam Darka.
- Vinogradi se nalaze na nadmorskoj visini od oko 350 metara, na položajima iznad kojih se uzdiže kapelica svetog Vida – latinski Vitus. Znači, Sveti Vid – onaj koji sve vidi. Eto, to je ta poveznica s imenom vinarije – objašnjava Darko i dodaje: Osim toga, tu je i simbolika – Vitis vinifera, loza vinove loze. A i osobna nota: moj sin se zove Vito, Mladenova kći Vita, a i unuk Edija Maletića nosi ime Vito. Vinarija se jednostavno morala nazvati Vitus, jer to ime priča priču i o svima nama koji smo dio ove vinske priče.
A priča o Vinariji Vitus, odnosno o ocu i sinu, Dragutinu i Darku Bratkoviću, bila bi nezamisliva bez njihove desne ruke – legendarnog zagorskog enologa Mladena Kantocija, podrijetlom iz Pregrade.
I Mladen se rado pohvali da je njegova obitelj u vinogradarstvu i vinarstvu već generacijama.
- Sve je počelo od pradjeda i djeda, koji su to radili u manjim količinama, a mi smo nastavili tradiciju. Mogu slobodno reći da je naša prisutnost u podrumu neprekinuta kroz desetljeća. Ta ljubav prema vinu prerasla je u želju za dodatnim obrazovanjem, pa sam 1992. godine upisao studij vinarstva. Nakon završetka studija počeo sam raditi kao tehnolog u PZ Sveti Križ Začretje, a potom sam došao u Trgocentar. S mojim dolaskom Trgocentar je počeo ozbiljnije gledati na vinarstvo, osobito kad je krenula priča o očuvanju zagorskih autohtonih sorata – inicijativi koju su najviše nosili profesor Edi Maletić s Agronomskog fakulteta, Krapinsko-zagorska županija i, naravno, Trgocentar.
Mladen skrušeno priznaje da o belini kao sorti tada nije znao gotovo ništa.
- Te su se beline nalazile u vinogradima, ali nikada nisu bile posebno cijenjene, jer nikada nisu bile tehnološki obrađivane na pravi način. Meni je na potencijal beline prvi put ukazano kad sam došao u Trgocentar.
Belinu sam prihvatio kao izazov – i profesionalno i privatno – jer sve što je vezano uz Zagorje meni je izazov.
Mladen priča da sortnih vina od beline prije nije bilo u Zagorju – belina je uvijek završavala pomiješana s drugim, modernim i introduciranim sortama, u raznim kupažama.
Stoga mi je bio izazov vidjeti što ta sorta može dati sortno, u ovom podneblju, osobito u kontekstu dokazanog kontinuiteta te sorte na ovim prostorima kroz stoljeća.
S druge strane, bio sam svjestan da se bez ozbiljne redukcije prinosa kod beline neće moći postići kvaliteta koja bi zadovoljila ukuse modernih potrošača.
- Što si naučio o belini?
- Kao prvo, belina je sorta koja traži dobar vinogradarski položaj i pažnju vinara. Svetokriška belina može nakupiti više šećera, ima postojanu kiselinu i s vremenom dobiva na kvaliteti.
Belina rano kreće, a dozrijeva srednje kasno. Ključ uspjeha je redukcija rodnosti – bez nje bi rodila i do pet-šest kilograma po trsu.
Mi idemo na dva kilograma – kaže Mladen.
Obavezna je i defolijacija, da bi se grozdovi bolje prozračili i ravnomjernije dozrijevali.
Sve što je uslijedilo u proizvodnji beline kod Mladena izazvalo je osjećaj ushićenosti, jer – ono što danas radimo s belinom nije za sadašnjost, nego za budućnost.
„Igrarije“ s belinom dovele su do toga da su se okušali i u berbi prosušenih bobica.
- Doduše, bobice se nisu prosušivale na trsu, nego smo ih radili „na principu prošeka“. Eksperimentirali smo i s kasnim berbama, istražujući do kraja potencijal sorte.
Sve više širimo saznanja o mogućnostima beline. Sudjelujem u nečemu važnom i povijesnom! – kaže Mladen s osmijehom.
Vinarija Vitus će se tako do kraja 2025. godine moći pohvaliti da je proizvela i prvi pjenušac od beline, dok je na odležavanju još jedna berba posebno rađena upravo za pjenušac.
- Belina se pokazala savršenom za pjenušce: kiseline su optimalne, kao i ekstrakti, a vino se odlično ponaša u sekundarnoj fermentaciji. Pjenušce radimo klasičnom metodom – sekundarnim vrenjem u boci.
Ovo govorim na temelju iskustva u dvije berbe koje su sada na odležavanju – priča Mladen.
Pjenušac će nositi ime Albuelis – latinski naziv za starohrvatsku belinu, čime se simbolično zaokružuje priča o povratku sorte koja je stoljećima oblikovala zagorski kraj.
Tako se i u nazivu vina zrcali ono što Vinarija Vitus i njezini ljudi čuvaju – vezu između prošlosti, tradicije i budućnosti zagorskog vinarstva.
