Na prvi pogled, Tihomir Kota djeluje kao čovjek koji voli jednostavnost i mir. No, iza tog smirenog držanja krije se neumorna znatiželja i posvećenost vinogradu. Njegovi pjenušci nisu samo piće, nego priča o zemlji koja diše, grozdu koji sazrijeva na suncu i čovjeku koji je odlučio prirodu pretočiti u mjehuriće života te u boci traži savršenu ravnotežu. Njegovi mjehurići nisu tek prolazna iskra na jeziku, već trajno sjećanje na susret prirode i strasti.
Neki bi rekli da se Tihomirov rukopis vidi i u identitetu brenda: „Vina Kota – visine na kojima se osjetila stapaju“, a pjenušci nose brojčana imena koja označavaju točne mikro-položaje iz kojih dolazi grožđe. To nije trik, nego karta terroira prevedena u mjehuriće — podatno za novinare, jasno ljubiteljima vina.
- Kako od vinarstva nisam živio, imao sam dovoljno vremena posvetiti se svim detaljima za koje smatram da su u konačnici odlično napravljeni. Na ideju o Koti kao nazivu vinarije došla je moja supruga Irena, koja je bila predložila da povežemo prezime Kota s mikrolokacijama vinograda, da su vina po brojevima, u stvari, nadmorske visine mikrolokacija na kojima su vinogradi, priča Tihomir Kota, kreator najsvježije zagorske vinske senzacije, Vina Kota.
Ako priča o Tihomirovom „popuštanju“ supruzi uistinu stoji na čvrstim temeljima, onda se mora priznati da je Irena Kota vrhunska marketinška djelatnica koja se spretno poigrala s prezimenom i napravila fantastičnu igru riječi i brojeva. Kote u Gornjoj Batini pored Zlatara možda nemaju mitsko znamenje, ali, u kontekstu Vina Kota i njihovih pjenušaca, prizivaju stare prašnjave karte na kojima su se upravo brojevima označavali određeni položaji te jasno daju do znanja da na kotama 213, 255, 260, 267, 325 i 375 čovjek pokorava prirodu svojim potrebama za vinom. I upućuje na „visine na kojima se osjetila stapaju“.
Tihomir Kota, diplomirani inženjer strojarstva kojemu je osnovna djelatnost facility management, odnosno upravljanje i održavanje objekata velikih privrednih divova, za sebe ne voli reći da ima neku vinsku pretpovijest koja ga je tradicijski dovela do pokretanja vlastite vinske priče.
- Ili, možda, ipak postoji nešto, teško mi je sve to objasniti. Rodom sam iz Markuševca, a roditelji su tamo imali nekoliko stotina loza radi proizvodnje vina za osobne potrebe. Sad, je li to utjecalo na pokretanje vinarije… Najjednostavnije bi mi bilo reći da je moja vinska priča izronila iz moje ljubavi za hranom i vinom. I, evo ga, jednoga dana, iz znatiželje i hobija, upustio sam se u svoju vinsku pustolovinu.
Za početak, tvrdi Tihomir, osnovna poslovna djelatnost, koja se pokazala vrlo lukrativnom, poslužila je kao izvor financiranja „ispušnog ventila“. A vinska priča je, čak i u doslovnom shvaćanju riječi, uistinu nešto što zahtijeva velika ulaganja i pridonosi „ispuštanju“ velike količine novca iz vlasnikova džepa.
- Meni se potreba za „ispusnim ventilom“ ukazala prije 15-ak godina, u mojoj 40. godini života, kad sam rekao da se trebam početi nečim baviti izvan onoga što je moja osnovna djelatnost. Doslovno sam jednog dana uzeo kombi i otišao u Slavoniju, do Kaptola, kupio par stotina kilograma graševine i od toga napravio svoje prvo vino u garaži obiteljske kuće u Markuševcu. I to vino uopće nije loše ispalo!
Tihomir je istu priču ponovio i godinu kasnije pa još godinu kasnije. A kako je bio neizmjerno zaljubljen u pjenušce, eto ga, bilo je samo pitanje kad će s mirnih vina prijeći na perlanje.
- Po grožđe za pjenušac sam otišao u Zagorje, i to baš na ovo područje gdje danas imam svoju vinariju, kupio sam par stotina kilograma chardonnaya i napravio od njega, prvo, bazno vino, a onda od toga i pjenušac.
Oba ta primjera bila su svojevrsna znatiželja i propitkivanje u kom smjeru bi se mogla razviti takva priča. Vinogradarsko-vinarski proces je dosta spor, nije to ono „kupiš danas, prodaš sutra“, trebalo je nekoliko godina da se sve to svlada, premda bi se moglo reći da je to sve i brzo išlo.
S druge strane, moglo bi se reći da sam to svoje prvo vino čak i relativno brzo napravio. Bilo je to 2010. godine, a prvi hektar zemlje na lokaciji na kojoj je danas vinarija kupio sam 2013. godine. Te godine u svibnju sam zasadio i svoj prvi vinograd.
- Zašto opredijeljenost prema pjenušcima?
- Prije svega – volim pjenušce. Opet, Hrvatsko zagorje je područje koje je u Hrvatskoj najlogičnije i najbolje za pjenušce. Neke stvari su takve kakve jesu, ne treba ih izmišljati.
- Ponavljam, cijela moja priča je krenula u garaži obiteljske kuće na Markuševcu, a tamo je blizu i Agronomski fakultet, gdje sam nosio vina na analizu. Plus literatura.
Prije kupnje prvog grožđa za svoj prvi pjenušac, Tihomir nije imao pojma gdje je Gornja Batina. Štoviše, nije znao niti da postoji to mjesto nedaleko od Zlatara.
- Istina! Dok sam radio u jednoj drugoj firmi, tamo sam imao kolegu iz tog kraja. Kako me sve počelo zanimati, tražio sam neko zemljište pristojne veličine – a kod mene se uistinu radi o malim veličinama i količinama, da krenem s nečim. S obzirom da je on od tamo, malo smo lutali tim krajem dok nismo došli do te mikrolokacije vinograda na kojoj sam kasnije posadio svoje prve loze. Na tim položajima nije bilo ništa, samo livada.
Ruku na srce, Tihomiru je tada i Zlatar bio nepoznanica. Kaže, „nekako sam više bio orijentiran na Mariju Bistricu, gdje bih barem jednom godišnje otišao do tamošnjeg svetišta. Do Zlatara me, izgleda, dovela igra sudbine.“
- Vinska priča me zanimala i radi saznanja kako doći do nečega što je u čaši dobro.
A nije nevažno i da je vinarija na samo 45 minuta od Zagreba. Kad se maknem iz Zagreba i dođem na svoju kotu 267, na kojoj se nalazi vinarija, prestaje fokus na dnevni poslovni život, misli se miču s poslovnih izazova. Pritom, kad uđem u podrum, tamo nema signala!!! Into the wild! A kad sam u vinariji, fokus je samo na vinu, trudim se dobiti maksimalno moguće.
Nakon što je, za početak, kupio i zasadio dva vinograda chardonnaya i sauvignona blanca, Tihomir je zasukao rukave i počeo širiti poslove. U vrlo kratkom razdoblju je oko vinarije okrupnio sve dostupne parcele i došao do 6,5 hektara zemljišta. I tu ne staje, jer u planu mu je sađenje novih vinograda.
- Već sad se mogu pohvaliti da meni vinarija postupno prerasta u samoodrživi biznis, tvrdi Tihomir.
S prodajom vina krenuo sam 2019. godine, prije pandemije koronavirusa. Unatoč sumnji koja me pratila, čak i među vrlo bliskim prijateljima – jer nisam sa sela, nemam vinarsku tradiciju, iskustvo…, uspio sam se izboriti za ulazak u mnoštvo hrvatskih restorana. Bilo je to i više nego dostatno za zaključiti da počinjem živjeti san svoje vinske priče.
Međutim, premda sudjeluje u svim fazama nastanka vina, od orezivanja loze, berbe pa do vrlo aktivnog podrumarenja, Tihomir se ne voli nazvati vinarom. Kaže, „vinarima smatram ljude koji su u toj priči nekoliko naraštaja“.
- Mogao bih reći da sam „poduzetnik vinar“.
Njegova vinarija na vrhu brega, na koti 267, svojevrsna je posveta tvrdoglavosti i ustrajnosti da bude drukčiji i inovativniji od drugih.
- To nisam slučajno napravio. Neko moje razmišljanje je da ja nisam iz tog kraja, nisam po tradiciji naslijedio vinarstvo pa nisam automatski htio niti ići na autohtonu rustikalnu vinariju. Prema čemu nemam ništa protiv, dapače. Napravio sam neki odmak prema modernizmu premda smatram da se sve jako lijepo uklopilo u tu mikrolokaciju i, uopće, cijelu tu priču Hrvatskog Zagorja.
A za dizajnera svojih pakovina angažirao je slavnog Vanju Cuculića, koji se bezbroj puta okušao i dokazao u likovnoj kreaciji kazališnih plakata i vinskih etiketa.
Vanja je, uvažavajući Irenin naputak o „kotama kao imenima vina“, na svaku od etiketa, kao konstantu, stavio naziv Kota, koji sugerira prezime, odnosno naziv vinarije, a svako vino je dobilo svoj „broj“, odnosno nadmorsku visinu na kojoj se nalazi vinograd iz kojeg je pristiglo grožđe, kao i otisnuti arkod čestice na kojoj se nalazi vinograd.
- Kako si se dosjetio Vanje Cuculića?
- Nisam ni znao za njega ranije. Do njega sam došao internetskom pretragom, samo tako…
Ako je Vanja Cuculić bio proizvod Google pretrage, sve daljnje Tihomirove akcije u pozicioniranju Vina Kota kao svojevrsnog „zagorskog vinskog hrama kulture“ pomno su isplanirane i dogovorene.
- Tihomire, otkuda ideja o umjetnosti na vrhu brega?
- Mislim da je publici dosadno samo ispijanje vina, mora biti neki sadržaj, priča, događaj… Procijenio sam da ponudu moram proširiti upravo sadržajem tog tipa. Umjetnost i vino su bliski pa ne vidim razloga da ih se ne bi spajalo u vinariji.
Tako je Tihomiru u prostoru vinarije Dimitrije Popović pričao o povezanosti uloge žene, Svetog Grala, erotike i religije.
- U ovih nekoliko godina vidim samo pozitivne stvari svoje vinske priče. Prije svega – to je jedno opuštanje. Onda, tu se upoznaje jako puno ljudi, pozitivnih ljudi. Evo, tko god dođe u vinariju, ne znam da je itko od njih došao loše volje i energije.
U vinarijama poput moje, osim brojki, koje u nekom trenutku moraju biti pozitivne, postoje emocije. U nekim drugim poslovima, bez obzira koliko ljudi vole te poslove, emocija nema.
U vinariji je, pod nazivom „Opera u vinogradu“, ugostio i mlade glazbenike koji su gostima priuštili vrhunsku zabavu uz operetne arije iz „Grofice Marice“, „Vesele udovice“ i „Šišmiša“, nekoliko opernih, bilo je i šlagera, starogradskih pjesama, a vrhunac je bio u izvedbi skladbe „Neka cijeli ovaj svijet“ iz mjuzikla „Jalta, Jalta“.
Vina Kota, tako, nisu samo mjesto proizvodnje, već točka susreta – vinograda i neba, rada i nadahnuća, vina i kulture. Ondje se čovjek uči da pjenušci nisu tek piće za slavlje, nego most između svakodnevice i umjetnosti. Na vrhu brijega, „gdje se osjetila stapaju“, kultura i priroda govore zajedničkim jezikom. A taj jezik, jednom kad ga čujemo u čaši, ostaje s nama mnogo dulje nego što traje sam gutljaj.
Može se reći da zahvaljujući Vinima Kota Hrvatskim zagorjem umjesto popevki odjekuju operne arije!
- Minglanje uz glazbu i pjenušce, sa smiješkom komentira Tihomir.
I slavi. I uživa u slavi. Jer, u kratkom vremenu Tihomir se izborio da njegovi pjenušci postanu jedna od najvećih zagorskih prepoznatljivosti. Dva puta je sa svojim pjenušcima sudjelovao na međunarodnom ocjenjivanju pjenušavih vina na Salon of Sparkling Wines u Ljubljani i oba puta se mogao pohvaliti da je sa svojim pjenušcima zauzeo sami vrh. I to u konkurenciji 76 pjenušaca iz Slovenije i Hrvatske.
