Kad je Josip Galić, istaknuti poslovni čovjek iz Požege i, kako sam tvrdi, “među prvih devet vinara u Hrvatskoj”, u počecima svoje vinske priče u prostoru tadašnje vinarije u Lukaču organizirao pučku veselicu na predstavljanju bijele kupaže Bijelo 9, iz Zagreba je doveo devet plesačica koje su podizale atmosferu do usijanja plešući na devet bačava. Taj cuvée se, zasad, proizvodi od tri sorte (graševina, chardonnay i sauvignon blanc), ali, uvjerava me Josip, u konačnici će Bijelo 9 uistinu biti vino koje će se dobivati od devet sorata i kojem će zaštitni znak biti odležavanje na finom talogu devet mjeseci u baricima, dakle u bačvicama od 225 litara
- Zašto niste našli neke bačve od 900 litara pa da baš sve bude u znaku devetke, zapitao sam ga.
- Tu sam vas čekao, zar zbroj znamenki koje označavaju broj litara u baricima nije devet?! Dva i dva i pet su – devet!
Istom logikom je i kupaža crnih sorata, u kojoj se, zasad, nalaze cabernet sauvignon, cabernet franc i merlot, nazvana Crno 9, a i to vino će jednoga dana biti proizvedeno od devet sorata.
Restoran na položaju Venje, koji bi svim posjetiteljima Zlatne doline trebao biti svojevrsna kušaonica graševina svih kutjevačkih proizvođača te najzastupljenije sorte u Hrvatskoj, nazvao je Akademija graševine, i to samo zato što obje riječi u tom nazivu imaju po – devet slova!
Nova vinarija u središtu Kutjeva prvotno je trebala biti otvorena 11. 11. u 11 sati 2017. godine, jer kad se datum i vrijeme otvorenja zbroje i pomnože sa tri, onda je konačni zbroj – 99. Opet devetka!!!
- Novi datum otvorenja će biti 9. 11. Dva dana prije Martinja, ali na datum koji je, uz malu inverziju, vrlo sličan datum mog rođenja, 11. 9. Ma, kod mene vam je tako da sve mora biti usklađeno s tim i da broj devet bilo u zbroju, bilo u umnošku bude prisutan u što više detalja. Neki kažu da je kod mene prisutna fascinacija brojem devet, drugi tvrde da imam fetiš na broj devet. Bilo kako bilo, ni jedne ni druge neću razočarati, jer devetke u mom životu mogu se susresti na svakom koraku, priča Josip.
Sva vozila u njegovom respektabilnom voznom parku na registracijskim oznakama imaju broj 9000, a i proizvodnja vina u suvremenoj hi-tech vinariji nipošto ne smije premašiti maksimalno zamišljenih 333.000 litara.
- Kad već pričamo o tim devetkama, u pripremi i realizaciji projekta vinarije gledali smo da čak i bačve svojom zapreminom budu u mojoj igri devetki, jer sve mora asocirati na devet! Nažalost, nismo uspjeli baš sve ispoštovati…
Barike je ostavio zbog zbroja znamenki, a malo veće drvene bačve su kapaciteta 450, a ne 500 litara, jer, pogađate, zbroj znamenki 4 i 5 je – devet. Površina zgrade nove vinarije je 3330 četvornih metara, a ukupni kapacitet vinarije je 630.000 litara.
U pregovorima s proizvođačima čuvenih Seguin Moreau bačava Josip je uspio isposlovati presedan i, suprotno njihovim kalupima, naručiti i dobiti elipsaste vinifikatore sa spremnicima u koje se može pohraniti – 3330 litara! Čak su mu i table u novim vinogradima dimenzija 90 x 90 metara.
- Devetku smatram svojim sretnim brojem. Rođen sam u rujnu, djevica sam u horoskopu, devetka mi je neka opsesija, pradjed mi je je bio “devetka pilot”, oborio je devet protivničkih zrakoplova.
Dok je Josip Galić bio u vlasništvu lanca trgovina Presoflex, može se pohvaliti da je upravo on bio prvi u Hrvatskoj koji je cijene proizvoda izražavao u – 99 lipa!
Nevjerojatno je, zapravo, kako je nemoguće sagledati bilo koji dio Josipova života bez upadljivo vrištećih devetki!!! Neki bi rekli da je njegova opsjednutost brojem devet hir bogataša, dokona perverzija nekoga tko je situirao i sebe i svoju obitelj… Ali, zašto se njegova životna priča ne bi mogla sagledavati i kao uzor koji bi se mogao slijediti u praksi i predstavljati na katedrama uspješnog poduzetništva?! Poput – kako biti pravi čovjek u pravo vrijeme na pravom mjestu!
- Za one koji ne znaju, moj poslovni uzlet je krenuo 1981. godine, kad sam sa svojom tadašnjom djevojkom otvorio butik ženske robe. Imao sam 19 godina. Žena, odnosno tadašnja djevojka, bila je krojačica, kao što se istim poslom bavila i moja, ali i njezina mama. Ja sam otišao na fakultet i taj butik je sve izdržavao. Stari, koji je radio u policiji i imao je malu plaću, i mama, koja je radila u vinogradu, nisu me morali izdržavati, što sam htio sve sam sebi mogao priskrbiti, i solidan novac i dobre aute, nitko me nije morao pomagati, prisjeća se Josip.
Svojevrsni uvod u poduzetnički život Josip je imao već u osnovnoj školi. Tada je iz Italije nabavio sumporaču te, u dogovoru s vinogradarima Zlatne doline, odlazio polijevati sumporom vinograde. Naravno, za novac! A da se ideja pokazala vidovitom, dostatno pokazuje podatak da si je mladi Josip već u prvom razredu srednje građevinske škole kupio – motor!
Po završetku više građevinske škole na Građevinskom fakultetu u Zagrebu Josipa je u Požegi u posao “s kadama i utezima”, kako on naziva proizvodnju rezervnih dijelova za perilice rublja, uvukao vlastiti šogor.
- Znate, on je visok 205 centimetara i vrlo često je znao s fićom, iz kojeg je maknuo prednje sjedalo kako bi mogao sjesti u njega otraga, ići po te “utege i kade” u Zagreb. I uvijek je kukao kako mu nedostaje dijelova, nikada nije mogao nasmagati toliko dijelova kolika je bila potražnja. Jednoga dana sam mu rekao da ću ja to početi proizvoditi. Kako sam rekao, tako sam i napravio. S prvim susjedom sam stvarno pokrenuo njihovu proizvodnju. I nije to bila neka obična poduzetnička priča. Štoviše, vrlo brzo smo ušli među deset najboljih obrtnika u bivšoj Jugoslaviji! Ta priča je trajala negdje do 1993. godine. Kad je krenuo rat, tržište se zatvorilo. U Hrvatskoj je tada postojalo samo dvoje proizvođača kada – Tehno Šimunaj i mi, Presoflex. Bio je bespoštedni rat među nama. Najprije smo se izludili cijenama. Cijena kade je sa 40 otišla na 13 maraka. Neprestano smo jedan drugome spuštali cijene, želeći preuzeti tržište. Onda smo jedan dan sjeli, napili se i na kraju večeri izvlačili šibice, kraća-duža, tko će koga kupiti. Tako je Tehno Šimunaj kupio moju firmu! Tako je Presoflex prestao proizvoditi kade i rezervne dijelove za perilice!
Nakon za njega vrlo lukrativne prodaje tvrtke, Josip se ni trenutak nije htio opustiti. Odmah je krenuo u otvaranje trgovina bijele tehnike, a 1. ožujka 1994. godine otvorio je i prvu trgovinu za prehranu te tako pokrenuo stvaranje lanca trgovina robom široke potrošnje koji je vrlo brzo narastao na 52. Presoflex Trgovini je 2007. godine, kad su s Mercatorom potpisali ugovor o strateškom povezivanju.
I onda, 2007. godine, na nagovor svoje pokojne direktorice Dubravke Vrdoljak, koja mu je, onako prijateljski, sugerirala “da je došlo vrijeme nešto napraviti i za ovaj kraj”, Josip kupuje 20 hektara zemlje i jedan stari vinograd. U Lukaču, pak, unajmljuje podrum u prostoru u kojem se prethodni korisnik neuspješno pokušao baviti proizvodnjom bambusa u limenkama. Znao je Josip, naravno, da je to tek privremeni prostor, jer – valjalo je pokrenuti cijeli proces dok se do u detalj ne osmisli i izgradi konačni objekt. Etikete za vina napravili su mu genijalci iz marketinške agencije Bruketa&Žinić. Oni su dizajn pakovina utemeljili na stiliziranoj vinovoj lozi oblikovanoj nalik početnom slovu imena branda. Paralelno su čudotvorci iz arhitektonskog studija Dva arhitekta, Tomislav Ćurković i Zoran Zidarić, osmislili projekt vinarije u Radovancima kod Velike kojeg je magazin The Plan nagradio kao najboljeg u kategoriji Production (proizvodna namjena).
Međutim, dok je cijeli svijet slavio ideju suvremene vinarije koja je, po projektu, trebala mimikrijom se sasvim utopiti u okolinu i biti smještena u dubini brežuljka, Josip u nekoliko godina nije uspio dočekati – dozvolu za pristupnu cestu!!!
- Puno sam uložio u cijeli projekt, svi pričaju o toj vinariji koja bi bila ukopana u brdo, a oni koji bi izravno imali korist od toga nisu bili u stanju omogućiti radove na izgradnji pristupne ceste. S druge strane, da apsurd bude još veći, za tu vinariju sam dobio građevinsku dozvolu. Nisam imao snage ni volje boriti se za nešto od čega bi svi imali koristi i odustao sam od svega. Evo, na tom području podižem nasade borovnica i kestena, golema je to investicija na više od 20 hektara.
Umjesto arhitektonskog remek djela u Radovancima, Josip se odlučio promijeniti planove te novu vinariju izgraditi u središtu Kutjeva. I to na lokaciji koja je nekad bila škola, a potom tvornica tekstila Sloga. Pritom na ničemu nije štedio. Nova vinarija izvana izgleda kao spoj betona i starih cigla s okolišem u kojem dominiraju bonsai stabalca i spiralni čempresi. Zgradu krasi samo zaštitni znak Vinarije Galić – stilizirana vinova loza nalik na slovo G.
- Ako je Kutjevo središte vinarstva Hrvatske, onda je logično što sam vinariju htio izgraditi u središta – središta. A tu su i dvorac i stari podrum iz 1232. godine, s druge strane ceste, niti 100 metara daleko.
Josipova vinska priča daleko premašuje obiteljsku vinsku povijest u kojoj se kod njegovih djeda i bake, ali oca i majke, oduvijek proizvodilo vino, ali tek za vlastite potrebe. S druge strane, Josip će uvijek naglasiti da je upravo iskustvo rada u vinogradu s roditeljima Stjepanom i Anicom bilo presudno u donošenju konačne odluke da se i on okuša u tom poslu.
- Mama i ja smo najviše radili u ta dva vinograda koje su oni kupili i posadili 1970. i 1976. godine iznad Požege. Taj drugi vinograd, koji je imao površinu od jednog hektara, bio je svojedobno u vlasništvu čuvenog Dragutina Lermana, mojim roditeljima je davao čak 10.000 litara vina. To vino je bilo za nas, rodbinu i prijatelje, ali nešto malo i za prodaju. Sjećam se da se tata uglavnom hvalio vinom i etiketom.
Josip tvrdi da je u vinskoj priči najvažnije imati odličnog matematičara i enologa, što je on postigao, smatra, angažirajući Andreja Markulina na mjesto predsjednika Uprave Vina Galić, svojeg vjernog i pouzdanog suradnika iz razdoblja Presoflexa, te Slavena Jeličića, koji mu je prvotno vodio proizvodnju kao djelatnik Vinolaba, konzultantske tvrtke kojoj je Josip Galić bio prvi klijent. Slaven je imao sjajne reference radeći na nekim kultnim dalmatinskim vinima u vinarijama Boškinac i Grgić. Na koncu je Josip u potpunosti “položio pravo” na Slavenove usluge, baš kao što je njegovu suprugu Ivonu Đipalo Jeličić iz istih razloga u potpunosti u radni odnos u svojoj vinariji “zauzeo” Ilija Zdravko Jakobović. Tako je dvoje vinskih konzultanata, podrijetlom iz Dalmacije, na najbolji način prepoznato u Slavoniji. Štoviše, otkako je Josip kupio nekadašnje vinograde i cijelo imanje Davora Zdjelarevića u Brodskom Stupniku, Slaven i Ivona se mogu pohvaliti da su, i zbog susjedstva vinograda njihovih poslodavaca, i na poslu – zajedno.
Inače, Josipa Galića sam upoznao u neobičnim okolnostima koji baš i nemaju nekakvu poveznicu s vinarstvom. Naime, naslovnu stranicu za moju knjigu “Fra Vjeko Ćurić – svetac našeg doba”, o hrvatskom misionaru koji je 15 godina radio u Ruandi, tijekom genocida je spasio više od 100 tisuća ljudi, a na kraju su ga života koštali upravo oni koje je spasio, naslikao je slavni hrvatski slikar s australskom adresom – Charles Billich. Kad sam na ljeto 2018. godine, saznavši da je Charles došao u Hrvatskoj na tromjesečni radni odmor, htio upoznati slikara i zahvaliti mu se za sliku koju je naslikao, za sve informacije o njegovom kretanju morao sam se obratiti – Josipu Galiću.
Nazvao sam Josipa, ali on je sa svojim prijateljima bio na redovnoj godišnjoj vožnji motociklima po Europi. U svojoj garaži Josip ima novi model Harley Davidsona, Breakout, motocikl proizveden u vrlo limitiranoj seriji, ali za ljetno uživanje u vožnji do Praga i natrag odlučio se za Fat Boy, jedan drugi Harleyev model.
- Charles Billich? Pa on je moj stari prijatelj, družimo se sigurno posljednjih 15 godina.
Charles je na svoj način Josipa prikazao kao Bacchusa, dok je radeći autoportret sebe prikazao kao kneza. Josipova suradnja sa Charlesom Billichem mogla bi biti trajna i vrlo je moguće da svake godine jedno od svojih premium vina Josip “odjene” u etiketu na kojoj će biti nova Billicheva slika naslikana posebno za potrebe vinskih pakovina svojeg prijatelja.
