Beskrajno simpatičan vremešni gospodin tihog glasa, ali nevjerojatne energije. Čisti primjer hercegovačkog „duracell“ vinara, neizbrisivo trajnog, gotovo vječnog mladića. Koji i u 85. godini života ne odustaje od buteljiranja svojih blatina i žilavki. Ruku na srce, vina Stanka Vasilja, u Hercegovini poznatijeg samo kao Stankela, nema više u trgovinama ili restoranima, ali, zaboga, pričati danas o vinarstvu Brotnja potpuno je nezamislivo bez naglašavanja uloge ovoga legendarnog vinara u utiranju puta kojim danas svi hercegovački vinari kroče.
– A što ću vam je pričati o sebi, sve sam vam ja već ispričao! Evo vam ovi cd-ovi, na njima vam je sve, svi moji intervjui, fotografije, televizijski prilozi, sve, sve, sve…
– Ali, vi još radite, niste završeno poglavlje koje moramo studirati gledajući prastare televizijske zapise i čitajući prašnjave tekstove iz novinskih arhiva!
– Ma, sve vam je tu, što vam ja novoga mogu reći, ustrajno me Stankela pokušavao otpiliti.
No, s druge strane, svi ti pokušaji izbjegavanja razgovora, zapravo, prerasli su nakon nekoliko minuta samo u retorička pitanja između anegdota koje su iz njega izlazile kao nabujali Trebižat koji se slijeva niz Kravicu. Ono kao kad dijete nekome odgovara da ne želi primiti neki dar, a druga ruka s ispruženim dlanom već čeka prihvatiti bombon ili čokoladu.
– Pa, zar vam nije više dosadilo baviti se vinarstvom? U godinama ste kad uistinu možete uživati u zasluženoj mirovini…
– Žilavka je za mene život, ja živim za nju, to je moja ljubav. To je zlato. Ja sam sebe dao žilavci, bez nje bih bio osakaćen.
I tu je u pravu. Stankela je cijelog sebe dao žilavci, kao što je i žilavka omogućila školovanje za četvero njegove djece koja su, nažalost za budućnost njegove vinske priče, izabrala životne i radne putove izvan vinograda.
U dokumentarnom filmu „Vino – život i san“, kojeg Stankela tako rado dijeli svima koji o njemu žele „saznati nešto više“, samozatajni i nigdje potpisani autor na kraju tog 15-minutnog „filmskog eseja“ zaključuje:
– „Kad nestane zaljubljenika, poput njega, u prirodu i život, u čovjeka i ljude, u vinograde i lozu, vina će, naravno, opet biti, ali tko će nas naučiti poštovati ih, osjećati, znati ih u dušu i trajati s njima? Zato, neka ova priča ne završi nestajanjem, neka bude početak novoga i svagdanje nastajanja kulture vina s mirisom i okusom kakvim nas već godinama časti Stanko Vasilj Stankela.“
Priča o Stankeli, osim imperativa spominjanja njegova lika i djela u bilo kojoj vinskoj povjesnici Bosne i Hercegovine, priča je i o biološkom nestanku vinarije kad Stanko jednom kaže da je dosta. Uostalom, toga je i on sam svjestan…
– Ja završavam svoju priču, imao sam dvije operacije na kralježnici, Paladino mi radio – sve je to posljedica rada u vinogradu i podrumu. Treba biti sretan što sam još uopće živ i dobar.
– Ali, vi fizički izgledate savršeno za nekoga tko ima 85 godina!?
– Trebam biti sretan što uopće hodam.
Priča o Stankeli je i priča o njemu kao samohranom ocu koji je nakon smrti svoje supruge, u 38. godini života, „nakon operacije u Zagrebu“, svojoj djeci od 9, 12, 14 i 18 godina preko noći postao „i otac i majka, gojio ih i dao im fakultete, sve im bio što im je trebalo, a i braću i sestre otpremio u Ameriku – Chicago, Washington i Los Angeles“.
Jedna kći mu radi u prosvjeti, druga radi u hercegovačkoj podružnici multinacionalne američke trgovačke kompanije, jedan sin je „građevinac, arhitekt“, a drugi vodi superuspješan hotel u središtu Međugorja, „pored Crkve“.
– Nitko od djece ne želi nastaviti priču, ni govora. Poslije škole su svi otišli, ja za njih još sve održavam, kod mene će oni uvijek imati vino za svoje potrebe i za svoje goste.
Priča o Stankeli je priča i o vremenu kad u Hercegovini, osim giganta Hepoka, nitko nije proizvodio vino s vlastitom etiketom. Zato Stankela ponosno čuvao priznanje koje su mu, kao „pioniru vinarstva u Hercegovini“, dodijelili iz Wigwama, Društva prijatelja kulturnih i prirodnih vrijednosti iz Sarajeva, „za proizvodnju vina i ekstra loze na tradicionalan način od autohtonih sorti vinove loze žilavka i blatina i stvaranja osnove za buduće standarde proizvodnje“.
– Eto, u Hercegovini vas smatraju prvoborcem!
– To je bi-lo!
– A kad je to bi-lo?
– Vino sam počeo buteljirati 1974. godine, tada smo na vinskoj karti Hercegovini postojali samo Epok i ja! Inače, u proizvodnji vina sam još od ranije, a vino su proizvodili i moj djed i otac. Kad sam odlučio pokrenuti svoju samostalnu vinsku priču, odlučio sam sve napraviti u podrumu kuće, jednu malu vinariju kapaciteta 30 tisuća litara.
– I, kako vas je prihvatila javnost?
– U vinu je bila velika senzacija, jer sam ja tada bio jedini privatnik, svi su tada od mene kupovali. Svi u Međugorju su imali pomalo vina, za kuću bačvu, vinograd od 500 ili tisuću loza, ali nitko osim mene dugo nije ulazio u veća ulaganja u vinariju. Imao sam tada vagon svoga vina, ali sam i otkupljivao grožđe za još dva vagona.
– To su bile pare! I sve se plaćalo!
Priča o Stankeli je i priča o, vjerojatno, najnagrađivanijem vinskom podrumu u Hercegovinu.
– Neki mi kažu da izgledam umorono, ali od proizvodnje vina čovjek se ne može umoriti. Ipak je meni vino sve dalo! Produžilo život! A moja misija je bila i ostala – očuvati žilavku! Nema sajma na kojem sam bio, a da nisam donio zlato ili titulu šampiona festivala!
A Stankeline priče nisu bez temelja, dovoljno je samo doći u njegovu vinoteku u podrumu kuće. Kad se Stankela spusti strašno strmim stepenicama do tog hrama vinskom nektaru i kad vidi one silne superteške šampionske pehare brižno poslagane po središnjem stolu, pretvori se u Smeagolla iz Gospodara prstenova kad vidi onaj Sauronov jedinstveni prsten – počne ih maziti i gotovo im tepati.
– Pogledajte samo ove pehare, podignite ih, vidite koliko su teški! Nitko to od vinara nema, nitko, sve je zlato, zlato, zlato… Na svakom vinskom festivalu u Splitu, Zagrebu, Sarajevu, Sloveniji, Italiji…, gdje god sam se pojavljivao sa svojim vinima vraćao sam se kući sa zlatom.
– Sve ove pehare, diplome, priznanja, dokumente…, čuvam i spremam za otvaranje svojevrsnog Muzeja vinarstva Hercegovine. Stavit ću tu i ove moje hrastove bačve koje sam početkom 1970-ih godina naručivao i radio kod jednog Mađara u Daruvaru.
Priča o Stankeli je i priča o počecima turizma u Međugorju.
– I u turizmu sam bio prvi. Napravio sam vinoteku u podrumu, napunio tisuću boca da stoje u zidovima kao atrakcija, imao sam ležajeve za 50 ljudi, to je vazda bilo puno. Nema tko je bio u Međugorju, a da nije bio u mom podrumu.
Majka poznate međugorske vidilice Vicke Ivanković i Stankela su „od dvije sestre djeca“. A kako su Stankelina braća bili u Americi, Stankela je upravo Vicku često vodio „preko bare“, praktički joj je bio kao otac.
– S Vickom sam išao u mnoge zemlje svijeta, jer mnogi su je htjeli čuti, vidjeti, dodirnuti.
Priča o Stankeli je i priča o duhanu. Jer, tvrdi, njegovi su bili najveći „duhanari u državi, sadili u to doba po 100 tisuća struka“.
– To vam oko šest tona predanog duhana na duhansku stanicu. Naši pradjedovi su švercali, ruksak pa u Bosnu. Tada je korupcija za dobiti bolju kategoriju duhana bila žešća nego danas. U duhanu smo bili sve do pojave turizma.
Kad je u srpnju 2019. godine skupina vinara, koji su sjedili u upravi NK Kamen iz Vetova, odlučila preimenovati svoj klub i nazvati ga „Graševina“, mnogi su se raspisali tvrdeći da je to prvi nogometni klub nazvan po nekoj sorti vinove loze. Oni nisu znali da, primjerice, u Potomju na Pelješcu postoji nogometni klub po imenu „Grk“, ali i da je svojedobno, 1955. godine, upravo Stankela u Međugorju osnovao Nogometni klub Žilavka!
– Ja sam tako nazvao klub u kojem sam, kao „desetka“ aktivno igrao 17 godina. Ja sam plaćao nogometaše, „iljadarku“ za svaki postignuti gol! Šta ću, to je tako, neka drugi budu sretni što igraju. S fotografije na kojoj je ovjekovječena ta prva momčad danas su samo dvojica živi.
I neka ostane da su u NK Žilavka prije 65 godina igrali Bože Bencun, Radoslav Sivrić – Dosko, Andre Sivrić – Šišlje, Veselko Vasilj – Vešak, Stanko Vasilj – Stankela, Krešo Šego – Sekul, Mladen Barać – Lenjica, Ivan Sivrić – Baran, Marko Ostojić – Maran, Miljenko Vasilj – Grga, Vinko Vasilj – Vinkača i Ivan Bencun – Porta.
Priča o Stankeli može biti i priča o njegovom prijateljstvu i privatnim partijama šaha s jednim od najvećih majstora te igre svih vremena, Garijem Kasparovom.
No, možda je Stankela uistinu u pravu kad svakoga tko mu bane u kuću i poželi „ispričati njegovu životnu priču“ usmjeri na bogatu dokumentaciju digitalno posloženu na brojnim CD-ovima…
