Home Portreti vinara DAMIR JOSIĆ: Vinar koji je morao postati kuhar

DAMIR JOSIĆ: Vinar koji je morao postati kuhar

327

(Pisano za vinski časopis Pécsi borozó)

Za mnoge bi restorane 17 bodova i četiri toke u vodiču Gault&Millau bili kruna priče i dovoljno dobar razlog da se zadovoljno zaustave. Damiru Josiću ta je ocjena donijela ponos, ali još više nemira.

– I sam sam bio iznenađen. Naravno da mi je drago, ali ocjena nam je donijela i nove muke. Sada nas promatraju još pozornije, a pogreške se ne praštaju.

Restoran Josić u Zmajevcu tom je ocjenom ušao među deset najbolje ocijenjenih restorana u Hrvatskoj. Istočno od Zagreba nitko nije dobio više, a nema mu ravna ni u susjednom mađarskom dijelu Baranje. Sauska 48 u Villányu ima 15,5 bodova, a Góré Étterem u Kisharsányu 14,5. Josićevih 17 bodova potvrđuje da se velika gastronomija može graditi i daleko od velikih gradova, luksuznih hotela i uhodanih turističkih ruta.

Prije nekoliko godina Josić je proglašen i najboljim ruralnim restoranom u Hrvatskoj, ali Damir ne govori kao čovjek koji je stigao na cilj. Dok vinska industrija prolazi kroz jedno od najneizvjesnijih razdoblja posljednjih desetljeća, otvorio je novu vinariju vrijednu približno 2,5 milijuna eura. Ima 60 godina i dovoljno iskustva da zna koliko svaki novi iskorak može stajati. Svejedno ne miruje.

– Najgora je stvar u životu stagnacija. Kada kreativno umrete i prestanete napredovati, to vas uništava i mentalno i fizički. Ja jednostavno nisam takav.

Kada je 1999. kupio zapušteni vinograd u Zmajevcu, nije namjeravao stvarati jednu od najpoznatijih obiteljskih vinarija u regiji. Počeo je sa šest hektara i starim gatorom, u kraju koji se tek oporavljao nakon rata i mirne reintegracije.

– U ono vrijeme mogao sam gol hodati cijelim surdukom i nitko me ne bi vidio. Nije bilo ni vodovoda, ni električne energije, ni uređene ceste.

Zahvaljujući ponajprije tadašnjem načelniku Općine Kneževi Vinogradi Denešu Šoji, jednom od glavnih pokretača vinske ceste, u surduk su stigli infrastruktura i uvjeti za razvoj vinarstva i turizma. Među prvim gostima bili su upravo Mađari, koji su prelazili granicu u godinama kada domaćih posjetitelja gotovo da nije bilo.

– Zahvalan sam im što su prepoznali našu kvalitetu i trud. Ukazali su nam povjerenje u vrijeme kada gotovo da nismo imali domaćih gostiju. I danas su nam vrlo važni, ali i dragi jer znaju cijeniti dobru gastronomiju.

Josić uzmiče pred tvrdnjom da njegova vinarija i restoran među mađarskim ljubiteljima vina i hrane uživaju gotovo kultni status, ali veza je dublja od mađarskih registarskih oznaka na parkiralištu. U Villányu je učio što crna vina mogu značiti jednoj regiji i zaljubio se u cabernet franc, a njegova je baka mnogo prije toga kuhala u kućama imućnih obitelji u Budimpešti.

Dvadeset i pet godina poslije uz stare gatore stoji nova vinarija, podzemnim hodnikom povezana s restoranom. Ta veza pokazuje kako Josić vidi svoj posao: vino i hrana nisu dvije djelatnosti koje slučajno imaju istog vlasnika, nego jedna priča.

– Ne osjećam se ni samo vinarom ni samo kuharom. Osjećam se gastronomom. Ne mogu zamisliti ozbiljnog ljubitelja vina koji nije i ljubitelj hrane. Ja ga još nisam susreo. Vino i hrana neodvojivi su otkad postoje.

Restoran je otvoren 2009. kao logičan nastavak vinarije. Josić je već imao ozbiljno ugostiteljsko iskustvo iz osječke pizzerije As, ali u Zmajevcu je vino trebalo dobiti vlastiti stol, a Baranja mjesto na kojem će se njezine namirnice i jela predstaviti ambicioznije nego dotad.

Iskustvo ipak nije bilo dovoljno. Restoran je zapao u krizu, njegov gastronomski profil ostao je nedorečen, a Damir nije uspijevao pronaći kuhare spremne doći u Zmajevac i izgraditi ozbiljnu kuhinju. Umjesto da od drugih traži nešto što ni sam nije znao precizno objasniti, odlučio je sjesti u školsku klupu.

– Shvatio sam to kao neku vrstu sudbine: moraš se školovati, koliko god te to stajalo zdravlja i novca, jer ti je to jedini put. Ako želite znati što tražite od svojih kuhara, morate poznavati materiju. Iz osobnog iskustva mogu zaključiti da bi svaki vlasnik restorana trebao biti ugostitelj po struci. Školujte se i radite – to je jedini put.

Najprije je završio kuharski program na Kulinarskom institutu Kul IN u Sisku, a potom nastavio školovanje u Alma Scuola Internazionale di Cucina Italiana u Parmi. U godinama kada se većina ljudi njegove generacije oslanja na ono što je dotad naučila, Josić je krenuo od temelja.

– Bez temelja ne možete ni krenuti u nešto ozbiljnije. Kada ih svladate i radite u talijanskim restoranima, počnete razumijevati kojim biste smjerom trebali ići. Ali sve što naučite morate povezati sa svojom lokalnom gastronomskom pričom. Tek tada možete pronaći vlastitu nišu.

Iz Italije se nije vratio kopirati talijansku kuhinju. Školovanje mu je pomoglo da bolje vidi ono što je cijelo vrijeme imao pred sobom: tehnike nekoć prisutne i u Baranji, ali poslije gotovo zaboravljene. Trebalo ih je usavršiti i vratiti na stol.

U tome mu je pomoglo obiteljsko nasljeđe. Njegova baka kuhala je u kućama imućnih Mađara u Budimpešti, a znanje je prenijela Damirovoj majci. Školujući se i obilazeći Europu, Josić je jasnije prepoznao zajedničku gastronomsku baštinu nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije.

– Od Italije, preko Austrije i Mađarske do Baranje pronalazite slične namirnice i gotovo jednaka jela, možda uz manje preinake. Dijelimo istu gastronomsku baštinu. Oko profila baranjske kuhinje zato ne treba izmišljati toplu vodu. On je svuda oko nas: riba, divljač, paprika i domaće namirnice.

Znanje iz Parme nije promijenilo temelj njegove kuhinje, nego odnos prema njemu. Promjene se kriju u obradi namirnica, preciznijim tehnikama, umacima i teksturama zbog kojih poznato jelo postaje bolje, a da ne prestane biti baranjsko.

Najbolji su primjer taške, punjeno krumpirovo tijesto na kojem su odrasle generacije Baranjaca. Josić ih uspoređuje s raviolima, premda se pripremaju od tijesta za njoke, koje mora biti lagano, gotovo pjenasto. Nakon povratka iz Italije upravo im je dao vlastiti rukopis.

– Možda zvuči banalno i smiješno, ali svi smo ih ovdje jeli odmalena. Primijenio sam dio iskustva stečenog u Italiji i podignuo njihov okus za jednu stepenicu.

Kada je shvatio da restoranu nedostaje znanja u pripremi deserata, vratio se u Sisak i završio slastičarski program na Kul IN-u. Tradicionalnim slasticama pridružio je nekoliko suvremenih, a trenutačno je osobito ponosan na kremasti desert s pistacijom u duhu francuske slastičarske škole.

Taške s pekmezom, rezanci s makom i flambirane palačinke pritom ne nestaju. Ambicija restorana nije od Baranje napraviti kopiju udaljene gastronomske prijestolnice, nego pokazati koliko njezina kuhinja može napredovati. Uz divljač, perkelte, fiš-paprikaš i crnu slavonsku svinju zato se mogu pojaviti foie gras ili janjetina s čokoladnim demi-glaceom, a da kuhinja ne izgubi osjećaj mjesta.

Danas tu ideju Damir više ne ostvaruje sam. Kuhinju vode Danijel Biro i Adam Rajndl, dvojica mladih lokalnih kuhara na kojima gradi budućnost restorana. Krug se tako zatvara: čovjek koji se morao školovati jer nije mogao pronaći kuhare spremne ostati u Baranji sada znanje i odgovornost prenosi mladićima iz toga kraja. Njegov najveći uspjeh zato možda neće biti 17 bodova i četiri toke, nego trenutak kada restoran više neće ovisiti samo o njegovoj energiji.

– To je rezultat truda svih naših djelatnika, a ne samo mojega. Istina je da sam se školovao kako bih razumio gastronomiju i ugostiteljstvo te podignuo cijelu priču, ali bez svojih djelatnika i gostiju ne bih mogao napraviti ništa.

Josić nije fine dining restoran u klasičnom smislu, ali iz toga svijeta preuzima preciznost, tehniku i ambiciju. Istodobno zadržava obilje, prepoznatljive okuse i baranjsku gostoljubivost. Vikendom kroz veliku salu prolazi mnogo ljudi, a kuhinja mora jednako ozbiljno pripremiti tradicionalni perkelt i suvremeno oblikovan tanjur.

Odnos prema mađarskim gostima vidi se i na tanjuru. Državna je granica presjekla Baranju, ali ne i njezinu gastronomsku memoriju. S obje se strane kuhaju perkelti i riblja jela, premda su se njihove inačice s vremenom znatno udaljile.

– Fiš-paprikaš nije jednak ni u cijeloj Hrvatskoj, a u Srbiji sam jeo inačice koje gotovo da nisu imale ništa zajedničko. Pritom treba razlikovati fiš-paprikaš od riblje juhe, koja je u Mađarskoj vrlo zastupljena. Slični su, ali razlikuju se i način pripreme i sastojci.

Mađari kod Josića najčešće naručuju fiš-paprikaš ili perkelt od riječne ribe, dok Hrvati rado odlaze u restorane Villánya. Dvije strane granice zato nisu samo konkurencija: desetljećima se promatraju, uspoređuju i potiču.

U Villányu je Josić pronašao i potvrdu svoje najvažnije vinarske ideje. Kada je došao u Zmajevac, Baranja je bila gotovo potpuno okrenuta bijelim sortama, osobito graševini, dok su crne sorte nakon sustavnog iskorjenjivanja u vrijeme Jugoslavije preživjele tek u tragovima.

– Godinama sam s obitelji odlazio u Villány. Moja omiljena hedonistička kombinacija bila je patka s cabernet francom nekog od tamošnjih proizvođača. Ta vina mogu biti spektakularna. Vjerovao sam da i Baranja može dobiti jednako vrijedna crna vina.

Među prvima je ponovno posadio cabernet sauvignon, merlot, shiraz i cabernet franc. Iz te je ambicije nastao Cuvée Superior, jedno od najprepoznatljivijih crnih vina kontinentalne Hrvatske. Josićev Cuvée pronašao je mjesto na vinskim kartama mnogih restorana, a cabernet franc postao sorta na koju je najponosniji.

– Vrlo je zahtjevan i još uvijek učimo kako s njime raditi. Mi smo kao vinarija mladi, bez obzira na to što postojimo već 25 godina. Ipak, ponosan sam što sam u ovom kraju potaknuo povratak crnih sorti.

Njegova tri najdraža vina i danas su Cabernet Franc, Shiraz i Cuvée. No nad crnim se vinima nadvio ozbiljan tržišni upitnik: njihova potrošnja globalno pada, a kupci se okreću svježijim i lakšim vinima s manje alkohola.

– Mi pad još ne osjećamo jer nemamo veliku proizvodnju, ali činjenica je da se crna vina sve manje piju. Tražit će se lakši stilovi s nižim alkoholima, a morat će se mijenjati i sortiment.

Upravo je sada Josić napravio najveću investiciju u povijesti obiteljskog posla. Nova vinarija vrijedna približno 2,5 milijuna eura prostire se na oko tisuću četvornih metara i ima kapacitet za približno 300 tisuća boca godišnje. Izgrađena je uz pomoć sredstava iz fondova Europske unije i podzemno povezana s restoranom. Ulaganje usred vinske recesije djeluje proturječno, ali Josić kaže da više nije imao izbora.

– Postojeći prostor postao nam je premalen. Radili smo gotovo u nemogućim uvjetima i morali smo izgraditi novi objekt kako bismo proizvodnju doveli u red. Sada napokon imamo uvjete koji odgovaraju pravilima struke i možemo se dalje razvijati i više igrati u proizvodnji vina.

Nova vinarija nije sagrađena samo zbog kapaciteta. Važnija je preciznija kontrola kvalitete i mogućnost održavanja ujednačenog standarda iz godine u godinu. Suvremena oprema olakšava rad i ostavlja više prostora za prilagođavanje vina tržištu koje se ubrzano mijenja.

– Možemo uspostaviti standarde koje prije nismo mogli održavati svake godine. Tehnički smo opremljeniji, uveli smo potrebne uređaje, a cijeli je proces jednostavniji.

Stari gatori nisu izgubili svrhu: u njima vina i dalje odležavaju u drvenim bačvama. Oni čuvaju povijest i atmosferu zbog kojih su ljudi počeli dolaziti u Zmajevac, a novi pogon vinariji omogućuje opstanak u vremenu u kojem romantika više nije dovoljna.

Pred novom je vinarijom teži zadatak od povećanja broja boca: prepoznati kakva će se vina piti za pet, deset ili dvadeset godina. Pad potrošnje samo je dio problema. Drugi se već vidi u vinogradima.

– Klimatske promjene više nisu nešto što nas tek očekuje. Morat ćemo se okrenuti sortama koje ih bolje podnose i otpornije su na sušu. Od toga ne treba zazirati, nego na to gledati kao na izazov. Ipak, čekaju nas vrlo teška vremena.

Nakon četvrt stoljeća dokazivanja da Baranja može dati velika crna vina, Josić mora biti spreman preispitati i vlastita uvjerenja. Ako klima i tržište budu zahtijevali drukčije sorte i lakša vina, vinarija će im se morati prilagoditi.

– To nije mogućnost, nego izvjesnost. Inače nas neće biti.

Josić otvoreno govori i o zastoju baranjskoga enogastronomskog turizma. Zmajevac je od pustog surduka iz vremena nakon mirne reintegracije izrastao u važnu vinsku adresu istočne Hrvatske, ali početni zamah više nije dovoljan.

– Drago mi je što sam tijekom ovih 25 godina potaknuo razvoj ovoga malog dijela Baranje, i u gastronomiji i u vinarstvu. Žao mi je jedino što je došlo do zastoja. Još nam nešto nedostaje.

U takvoj se sredini katkad osjeća kao lokomotiva koja nema pravo usporiti. Kao vlasnik vinarije i restorana mora istodobno razmišljati o vinogradima, podrumu, kuhinji, zaposlenicima, gostima i novim ulaganjima.

– Netko mora biti lokomotiva, ali teško je. Razapet sam na sto strana. Imam 60 godina i još ne posustajem. Mnogo više priznanja dobivate od ljudi izvana nego od domaćih. Najteže je uspjeti kod kuće.

Ni za svoj dolazak u Zmajevac Josić nema posve racionalno objašnjenje.

– Kao dječak dolazio sam ovamo s ocem, koji je u katoličkom surduku kupovao vino. Kada sam se poslije ponovno našao ovdje, nešto me povuklo. Kao da mi je netko rekao: moraš doći, ovo je tvoj životni put.

Da je znao koliko će ga taj put stajati, možda nikada ne bi krenuo. Katkad je bolje ne znati sve. Ni sada nema jamstva da će tržište rasti, klima biti milostiva ili Baranja izići iz zastoja. Postoji samo izbor između stagnacije i novoga pokušaja.

Damir Josić svoj je izbor već napravio. Može li se, unatoč šezdesetoj, od njega još mnogo očekivati? – Ako me zdravlje posluži, da.