Home Portreti vinara DEJAN MILANOVIĆ: Umjesto dragulja, brusio je probus

DEJAN MILANOVIĆ: Umjesto dragulja, brusio je probus

36

Dejan Milanović spava dva metra od svojih vinifikatora.

Nije to pjesnička slika o vinaru koji i noću osluškuje vino, nego prilično precizan opis rasporeda prostorija. Njegovu spavaću sobu od golemih spremnika u kojima fermentira vino dijeli samo zid. Ako se noću probudi, ne mora daleko kako bi provjerio što se događa sa silom, neoplantom ili probusom.

A događa se uglavnom nešto što prije njega nitko nije dovoljno dugo pratio da bi mu mogao objasniti.

Vinarija se nalazi na visokoj lesnoj litici iznad Dunava u Surduku. S terase pogled preko rijeke seže do Banata i Barande, sela koje je televizijsku slavu steklo u seriji Vratiće se rode. Iza vinarije prostiru se vinogradi s domaćim novostvorenim sortama, nastalima desetak kilometara dalje, u oglednim nasadima Poljoprivrednog fakulteta u Sremskim Karlovcima.

Dejan nije rođen ni u Surduku ni u vinarskoj obitelji. Rođeni je Osječanin, a prve je godine života proveo u Palači, mjestu udaljenom 15 kilometara od Osijeka. Vino ga dugo nije zanimalo. Nije obilazio vinarije, proučavao sorte niti odrastao uz obiteljsku priču koja bi jednoga dana morala dobiti nastavak. U Surduku je u početku želio samo mali vinograd i vikendicu.

Kupio je jednu parcelu, zatim drugu pa treću. Vino koje je trebalo ostati hobijem počelo je tražiti prostor, opremu i odluke za koje nije imao ni obiteljskog iskustva ni vlastitoga znanja.

– U prvoj berbi nismo imali podrum. Grožđe sam vozio prijatelju Gojku u Inđiju jer je imao neke stare preše i muljače. Tada sam se prvi put zapitao bih li se vinom mogao baviti ozbiljnije.

Onda se pojavio Mladen Dragojlović.

Kada sam ih prije mnogo godina upoznao u novosadskom restoranu Projekt 72 Wine&Deli, Mladen je bio jedva dvadesetineštogodišnjak. U srednjoj školi bio je, kako mi je tada rekao, zaljubljen u kemiju sve dok nije shvatio da se vino može napraviti i od grožđa. Dejan mu je unatoč mladosti vjerovao gotovo bezuvjetno.

Upravo su bili priveli kraju pothvat zbog kojega je jedan morao vjerovati, a drugi čekati: od sile su proizveli ledeno vino.

Ideja nije bila Dejanova. Da se njega pitalo, grožđe bi mnogo ranije završilo u podrumu. Mladen je, međutim, procijenio da je sila pogodna za ledenu berbu. Nastala križanjem chardonnaya i kevedinke, dovoljno je otporna na botritis i sposobna dugo čekati na trsu.

Problem je bio u tome što zima nije željela sudjelovati.

Grožđe je ostalo u vinogradu nakon što su svi drugi odavno završili berbu. Dani su prolazili, temperature nisu padale dovoljno nisko, a bobice su se smežurale toliko da je Dejan bio uvjeren kako više nemaju nikakvu vrijednost. Čekao je mraz i sve češće gledao u vinograd kao u mjesto na kojemu upravo propada tona i pol ili dvije tone grožđa.

Mladen mu je ponavljao:

– Nemoj gledati bobice. Nemoj gledati sok. Nemoj ništa zamišljati unaprijed. Samo budi strpljiv.

Mraz je napokon stigao 18. siječnja 2014. godine.

– Lako mi je danas govoriti kada znam kakvo smo vino dobili. Mogu se i šaliti da smo te godine prvi i posljednji put obrali grožđe prije našega prijatelja Miroslava Kovačevića. Ali tada mi nije bilo do šale. Da se mene pitalo, one su bobice bile za baciti. Kada smo ih iscijedili, i ono što je izašlo izgledalo mi je kao nešto što treba proliti. Katastrofa!

I opet je poslušao Mladena.

Mutni, gusti sok s vremenom se razbistrio, a vino je dobilo okus kompota od dunje. Od 1200 do 1300 trsova, koji bi u uobičajenoj berbi dali između tonu i pol i dvije tone grožđa, dobili su samo dvjestotinjak litara ledenog vina.

– Proizveli smo ga malo, prodali još manje. Uglavnom smo ga podijelili. Ali mislim da bi si svaki vinar, kada godina to dopusti, svakih pet ili šest godina trebao priuštiti ledenu berbu.

Dejan si je priuštio samo jednu. Bila je dovoljna da nauči nešto važnije od postupka proizvodnje ledenog vina: ako već radiš ono što prije tebe gotovo nitko nije radio, moraš znati komu ćeš vjerovati onda kada vlastitim očima više ne vjeruješ.

Povjerenje u Mladena Dragojlovića odredilo je mnogo više od jedne ledene berbe. Njih su dvojica odlučili vinariju izgraditi na sortama za koje tada nije postojalo ni tržište ni dovoljno praktičnog iskustva. Nisu mogli obići deset podruma, kušati različita vina i pitati kolege kako su riješili probleme u vinogradu. Što god bi pokušali, postojala je velika mogućnost da to rade prvi.

Sila, neoplanta i probus nastali su u Sremskim Karlovcima, u desetljećima oplemenjivačkog rada stručnjaka Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu. Ondje su stvorene dvadeset i četiri sorte vinove loze, ali većina nikada nije ozbiljnije izašla iz oglednih nasada. Sorta može biti službeno priznata, opisana i sačuvana u kolekciji, a ipak ostati daleko od vinograda, podruma, vinskih karata i ljudi koji bi je poželjeli ponovno piti.

Dejan je u tome vidio priliku.

– Kada sam počinjao, nisam imao tradiciju, prepoznatljivost ni priču. Bilo mi je logično posaditi nešto što drugi nemaju. A gdje ćete veći unikat od sorata stvorenih deset kilometara odavde?

Prve je nasade probusa podigao 2008. Pet godina poslije vinarija je imala 5,6 hektara vinograda i planove koji su se širili mnogo brže od iskustva. Probus, sila i talijanski rizling bili su udarna vina s kojima su dočekivali prve organizirane skupine posjetitelja.

Ime sile dolazi od početnih slova imena dr. Sime Lazića, jednoga od njezinih stvaratelja. Sorta je priznata 1988. godine. U Milanovićevu je podrumu pokazala lakoću, svježinu i voćnost, ali ne i jednostavan recept prema kojemu bi se takvi rezultati mogli ponavljati.

Jedne su godine bili zadovoljni, druge manje. Ponekad se činilo da su pronašli pravi smjer, a zatim bi sljedeća berba ponovno otvorila ista pitanja. Nije bilo drugih podruma čija bi vina kušali, pogrešaka koje bi izbjegli niti iskustava koja bi mogli posuditi.

– Najveći je problem što nemamo s kime razmijeniti iskustva i usporediti vina. Silu, osim nas, gotovo nitko ne radi. Zato svake godine nešto mijenjamo. Jedne godine ovako, druge drukčije. Stalno tražimo.

U berbi 2019. vinificirali su je na tri različita načina, a zatim dobivena vina kupažirali. Rezultat je bio puniji i strukturniji nego prije, ali nije izgubio svježinu i lepršavost po kojima je sorta postala prepoznatljiva. Bila je to potvrda da višegodišnje traženje ipak vodi prema ozbiljnom vinu, premda put nikada nije ravan.

– Mi se razvijamo u hodu sa silom. Ona je simbol našega pristupa: autentična, svoja i neukrotiva. Mi smo njoj potrebni jer je nitko prije nas nije uzgajao i volio kao mi. A dalje idemo i milom i silom.

Neoplanta je bila drugi bijeli dio iste pustolovine. Nastala križanjem traminca i smederevke, spojila je aromatičnost jednoga roditelja s otpornošću i prkosom drugoga. U Surduku je dobila stalni dom i s vremenom postala vino koje se među prvima rasproda.

No sorta koja će Milanoviću osigurati posebno mjesto u suvremenoj vinskoj povijesti Fruške gore nije bila ni sila ni neoplanta.

Bio je to probus.

Probus je nastao križanjem kadarke i cabernet sauvignona, a službeno je priznat 1983. godine. Stvorili su ga D. Milisavljević, S. Lazić i V. Kovač te mu dali ime po rimskom caru Marku Aureliju Probu, rođenom u Sirmiju, kojemu se pripisuje obnova vinogradarstva na Fruškoj gori. Latinska riječ probus znači pošten ili čestit, premda vino dobiveno od te sorte teško da bi itko opisao tako pitomim riječima.

Probus snažno raste, kasno dozrijeva, osjetljiv je na niske temperature, a u kišnim jesenima lako trune. Voli sunce i dugu rezidbu. Grožđe daje vrlo tamna, bogata vina snažnoga tijela, tanina i kiselina, kojima treba vremena da se smire.

Dejan ga opisuje mnogo slikovitije.

– Probus je nevjerojatno snažan i moćan. Jedva se obuzdava. Njegova tajna nije u manjku, nego u ravnoteži viška svega. Mnogi misle da vojvođanski vinogradi nisu za ozbiljna crna vina, a mi nismo u položaju da tu tvrdnju potvrdimo.

U skladu s tim upozorava da ga ne treba posluživati uz bilo kakvu hranu.

– Ako ga pijete uz slab obrok, postoji opasnost da će probus taj obrok pojesti. Treba mu najjača hrana. To je vino najjače najjačima.

Kada je 2008. podigao prvi nasad, probus se uglavnom smatrao sortom korisnom za popravljanje boje drugih vina. Ima mnogo više pigmenta od cabernet sauvignona, merlota ili prokupca, pa ga se nije promatralo kao vino koje bi samo moglo nositi etiketu, nego kao tamnu pomoć sortama kojima je boje nedostajalo.

Milanović i Dragojlović željeli su vidjeti što će se dogoditi ako ga prestanu tretirati kao dodatak i dopuste mu da bude glavni junak.

Odgovor je stigao iz berbe 2012. Barikirani Probus na međunarodnom je ocjenjivanju u Belju 2013. iznenadio gotovo sve i pobijedio u svojoj konkurenciji. Vinograd je tada bio tek u petoj godini, a sorta gotovo bez publike. Vino je poslije uspjeh ponovilo na još nekoliko ocjenjivanja.

– Mislim da su tada mnogi prvi put zapamtili probus.

Pobjeda nije značila da su ga Dejan i Mladen potpuno razumjeli. Nakon više od desetljeća rada Dejan je i dalje oprezniji od ljudi koji su sortu tek otkrili.

– Sigurno je samo da voli sunce i da ima velik potencijal. Sve ostalo još je u sferi pretpostavki. Moralo bi se s njom više raditi, u različitim vinarijama, podrumima i klimatskim uvjetima. Tek bismo tada mogli vidjeti dokle može stići.

Godine 2016. probus je dobio još jednu potvrdu. Rektorsko vino Sveučilišta u Novom Sadu proglašeno je najboljim crnim vinom među 34 vina iz jedanaest sveučilišnih centara na međunarodnom ocjenjivanju u Mariboru. Sorta koja je desetljećima uglavnom živjela u znanstvenim opisima počela je izlaziti iz laboratorija i oglednih nasada.

U vinograde su je potom uvodili i drugi proizvođači. Prema službenim podacima iz 2024. u Srbiji je bilo 42,3 hektara probusa, uz procjene da još dvadeset ili trideset hektara starijih nasada nije evidentirano. Vino koje je Milanović proizveo kada su mnogi sortu još doživljavali kao pojačivač boje postajalo je jednim od mogućih odgovora na pitanje po kojem bi se crnom vinu Fruška gora mogla razlikovati od drugih regija.

Deset godina nakon pobjedničke berbe, Probus 2022. vinarije Milanović uvršten je među pet vina koja najbolje pokazuju potencijal sorte.

Dejan danas ima nešto više od tri hektara probusa. I dalje, međutim, ne pokušava svoj pionirski status pretvoriti u pravo vlasništva nad sortom. Naprotiv, želi da je sadi i proučava što više vinara. Tek kada se pojavi dovoljno različitih iskustava, moći će se odvojiti ono što probus doista jest od onoga što je u jednoj berbi i na jednoj lesnoj litici uspjelo njemu.

Dejan je za takav posao imao neobično obrazovanje. Nije završio agronomiju, enologiju niti fakultet koji bi ga pripremio za vinograd.

Školovao se za juvelira.

Završio je Politehničku školu u Beogradu, a potom tri godine proveo u Parizu učeći ručnu izradu nakita, obradu dragulja i poludragoga kamenja te rad s plemenitim metalima. Takva škola u Srbiji nije postojala.

Ipak, nakit nikada nije nosio.

– Pitali su me je li mi žao što sam tri godine proveo u Francuskoj, a danas se time ne bavim. Kažem im da mi je žao jedino što tada nisam znao da ću završiti u vinu. Da sam znao, mogao sam u Francuskoj učiti nešto korisnije.

U toj rečenici ima podosta Dejanove autoironije, ali juvelirske godine možda ipak nisu bile sasvim uzaludne. Naučile su ga da vrijednost materijala nije uvijek vidljiva na prvi pogled i da se konačan oblik ne dobiva jednim potezom. S probusom i silom radio je upravo to: godinama je pokušavao otkriti što se skriva u nečemu što su drugi smatrali nedovoljno vrijednim da bi mu posvetili vinograd.

Razlika je bila u tome što se dragulj mogao uzeti u ruku, pogledati pod povećalom i obrađivati dok ne poprimi željeni oblik. Vinograd mu je dopuštao samo jedan pokušaj godišnje. Ako pogriješi, sljedeću priliku mora čekati do nove berbe.

Na izbor njegovih sorti isprva se gledalo s podsmijehom. Ni prve butelje ni nagrade nisu ga posve uklonile. Svaka slabija berba ponovno je otvarala pitanje je li se zbog jedinstvena sortimenta odrekao sigurnosti koju su nudile poznatije sorte.

Mogao je posaditi chardonnay ili cabernet sauvignon i učiti iz stotina tuđih iskustava. Umjesto toga izabrao je chardonnay skriven u sili i cabernet sauvignon skriven u probusu, a zatim pokušavao otkriti što su im drugi roditelji – kevedinka i kadarka – ostavili u nasljeđe.

S vremenom je vinarija narasla na približno deset hektara, a vina čija su imena u početku zahtijevala objašnjenje pronašla su put do restorana i vinoteka. Neoplanta se među prvima rasproda, sila je postala sinonim njihova bijelog sortimenta, a probus je od gotovo nepoznate sorte stigao do vina u kojemu se sve češće traži budućnost crne Fruške gore.

To ne znači da je Dejan dobio sve odgovore koje je tražio.

Probus je danas mnogo rašireniji nego 2008., ali njegov sadni materijal još nije dovoljno istražen i razvrstan. Mladen Dragojlović smatra da ozbiljan nastavak priče traži klonsku selekciju. Sila i dalje iz berbe u berbu traži drukčiji pristup, a neoplanta tek treba pokazati dokle može stići izvan nekoliko vinograda koji su joj dali priliku.

Milanović zato o vlastitoj važnosti govori mnogo opreznije nego ljudi koji su njegov Probus 2012. naknadno proglasili početkom proboja sorte.

– Mi još imamo vrlo ograničeno znanje. Probus bi trebalo saditi na različitim položajima i raditi na različite načine. Treba nam više vinarija, više iskustava i više vremena.

Školovani juvelir znao bi kako izgleda gotov dragulj. Vino mu takvu sigurnost nikada nije ponudilo. Možda zato i spava pokraj vinifikatora: iz godine u godinu još osluškuje sorte za koje nema dovoljno knjiga ni tuđih iskustava.