Kad se jednom bude pisala Velika knjiga srpskoga vina, u njoj će se morati pronaći mjesta za razgovor Bože Aleksandrovića i Milana Ubavića.
Obojica su se na istome mjestu pojavila sa svojim vinima. Božo je donio jedan od svojih Trijumfa, vino koje je već tada uživalo kultni status, a Milan grašac koji je napokon napravio upravo onako kako je želio. Kušali su, uspoređivali i bili zadovoljni. Onda je Milan prišao Boži kao da mu mora priopćiti nešto vrlo važno.
– Dođi da te zagrlim. Vino ti je sjajno, ali sada znam da takvo što nikada ne želim napraviti u svojoj vinskoj priči.
– Zašto?
– Ne želim biti tako velik i imati imperativ proizvodnje tolike količine vina!
Želja mu se donekle ispunila. Vinum je ostao razmjerno mala vinarija iz Sremskih Karlovaca, usmjerena na ograničene serije vina iz vlastitih vinograda. Sve ostalo Milanu se pomalo otelo kontroli.
Pod njegovim se potpisom danas nalazi više od deset vinskih etiketa, a medicinski posao kojim se zapravo bavi narastao je na petnaest laboratorija diljem Vojvodine i više od stotinu zaposlenih liječnika, biokemičara i medicinskih laboranata.
– Ja sam megaloman. Nisam vjerovao ni da ću imati toliko medicinskih laboratorija! Sve što započnem, moram imati: i deset vina i petnaest laboratorija. Ili ću nešto napraviti kako treba i koliko hoću ili neću napraviti ništa.
U vinariji mu se ipak dogodilo nešto što u laboratorijima ne dopušta: više ne kontrolira sve. Vinum danas izgleda gotovo poput ljekarne, inoks se sjaji i sve je na svojem mjestu, ali proizvodnjom upravljaju školovani enolozi i tehnolozi. Milan se povremeno pojavi, kuša i postavi pitanje koje im možda nije trebalo.
– Mnogima će ovo zvučati čudno, ali nakon više od dvadeset godina više se uopće ne osjećam kao vinar. Sada svime upravljaju tehnolozi. Dodaju se kvasci, prate temperature i vode papiri. Nije to više ono što sam radio s kumom. Da sam znao da će sve otići u ovom smjeru, možda se ne bih ni počeo baviti vinom.
Ipak, ne pada mu na pamet prodati vinariju i izići iz priče.
– Vino mi je obilježilo život i s njime želim živjeti do kraja.
Tu je odluku donio prije desetak godina, kada je razmišljao što bi još mogao izgraditi. U jednome trenutku izbor se sveo na dom zdravlja ili vinariju. Bolnicu, procijenio je, ne bi mogao sam dovršiti, ali dom zdravlja bi mogao. Ipak je izabrao vinariju jer mu, za razliku od još jedne zdravstvene ustanove, nije trebala kao nastavak posla, nego kao izlaz iz njega.
– Zadovoljan sam svime što sam dosad postigao. Sada još samo trebam malo opstati na ovome svijetu i uživati u svemu tome.

Da je mnogo godina ranije dobio ono što je tražio, možda ne bi imao ni u čemu uživati. Srećom, djed mu je tada pokazao šipak.
– Kakav šipak?
– Znate valjda kako izgleda kada vam netko pokaže šipak: palac između kažiprsta i srednjega prsta.
– Znam kako izgleda. Ne znam zašto vam ga je djed pokazao.
– E, to je već druga i duga priča.
U Milanovu uredu, sjedištu Medlaba, na zidu iza njegova radnog stola visi golema slika svetih Kuzme i Damjana. Ranokršćanski mučenici bavili su se liječništvom, a poslije smrti podijelili su zaštitničke dužnosti: Kuzma je postao zaštitnikom liječnika i kirurga, a Damjan ljekarnika i farmaceuta. Teško bi se pronašla prikladnija slika za čovjeka koji je Vojvodinu premrežio medicinskim laboratorijima.
Na ulazu u Medlab nalazi se još jedna slika, Milanu barem jednako važna. Velika uokvirena fotografija njegova djeda Dine Stražmešterova.
Dina nije imao vinograde, premda je imao mnogo zemlje. Prije Drugoga svjetskog rata u Bečeju je bio vlasnik više od stotinu hektara, ali zemlja mu je u socijalističkoj Jugoslaviji konfiscirana. Nakon dugoga spora s državom 1993. uspio je vratiti tridesetak hektara.
Vinograd je imao Milanov djed s očeve strane, također Milan Ubavić. Potjecao je iz doline Toplice, iz prokupačkoga kraja, i proizvodio prokupac. Ti su vinogradi odavno iskrčeni, a Milan s tim dijelom obiteljske povijesti nikada nije imao mnogo stvarnih dodirnih točaka.
– Ondje se vino pilo iz visokih uskih čaša bez nožice. Uhvatiš čašu s dva prsta pa moraš sve popiti u jednom gutljaju.
Bila je to gotovo jedina Milanova veza s vinom prije završetka studija. Kada su početkom devedesetih došla ona luda vremena, mnogo ga je više mučila medicina.
Bio je liječnik specijalist patofiziologije, struke koja mu nije ostavljala mnogo prostora za privatnu praksu, a u državnom sustavu nije vidio osobitu budućnost. Razmišljao je o odlasku iz zemlje. Druga je mogućnost bila uzeti djedovu vraćenu zemlju, zaposliti ljude koji bi je obrađivali i posvetiti se poljoprivredi.
Odlazak mu je izgledao gotovo nemogućim. Otac mu je već bio umro, a u Srbiji bi ostavio majku, djeda, baku i tetku s invaliditetom. Bio je jedinac.
– Ostaviti sve njih i otići za mene bi bio protuprirodni blud.
Zato je Dini iznio drugi plan: preuzet će zemlju i zaposliti ljude koji će je obrađivati. Djed ga je saslušao i pokazao mu šipak.
– Rekao mi je da će, budem li inzistirao na tome da radim njegov posao, sve rasprodati. Ako neću raditi ono za što sam se školovao, novac od zemlje potrošit će sam.
Šipak je postigao ono što nagovaranje vjerojatno ne bi. Milan je odustao od poljoprivrede i vratio se medicini. Njegova prijateljica i kolegica Mirjana Dobrosavljev predložila mu je da pokrene vlastiti medicinski laboratorij, a djed je ideju ipak popratio novcem. Nije mu dopustio da preuzme njegov posao, ali mu je pomogao da započne svoj.
Prvi je laboratorij u Novom Sadu otvorio u vrijeme kada privatna medicinska praksa u Srbiji gotovo nije postojala. U početku je sve radio sam: primao pacijente, vadio krv, obrađivao nalaze i pisao izvještaje.
– Radio sam prije toga u državnom laboratoriju i dobro poznavao njegove slabosti, od nedostupnih analiza do čestih problema s reagensima. Pacijentima sam ponudio ono što ondje nisu mogli dobiti: rezultate istoga dana.
Posao se počeo širiti nevjerojatnom brzinom: jedan laboratorij prerastao je u Medlab, a Medlab je postupno premrežio Vojvodinu. Danas obuhvaća cjelokupnu laboratorijsku dijagnostiku, od krvne slike i biokemije do mikrobiologije, patologije, histologije i genetike.
– Onda vam je korona došla kao naručena?
– Nažalost, dobro nam je došla. Bolje da nikada nije ni došla.
Za testiranja nisu upotrebljavali postojeće laboratorije, nego su u Novom Sadu osnovali poseban PCR centar za sumnjive i oboljele. Milan ni u toj poslovnoj prilici nije vidio mnogo razloga za slavlje.

Kada je Medlab počeo rasti, napustio je novosadski Medicinski fakultet. Nije smatrao etičnim istodobno raditi u državnoj ustanovi i razvijati privatni posao. Akademsku je karijeru poslije nastavio na privatnom Farmaceutskom fakultetu, a potom i na ICEPS-u, visokoj školi strukovnih studija.
U Medlabu je s vremenom pronašao ljude koji mogu raditi bez njega pa se mogao češće sklanjati u vinariju. Vino se, doduše, u njegov život uvuklo mnogo ranije, preko kuma Igora Mitića, također liječnika, rodom iz Sremskih Karlovaca. Nakon završetka fakulteta počeli su iz hobija peći male količine rakije od grožđa iz vinograda Igorova djeda i bake. Nije to bila proizvodnja vrijedna velikih planova: jedna bačva godišnje, dovoljno da se prijatelji okupe i vide što su napravili.
Onda im je baka Anđa Cvetić ustupila lagum svoje tristotinjak godina stare kuće u Sremskim Karlovcima. Bio je malen, nizak i bez opreme koja bi dvojicu početnika mogla uvjeriti da su postali ozbiljni vinari, ali imao je ono što Milanu u medicini nije mogao ponuditi nijedan laboratorij – mjesto na kojem se mogao isključiti.
– Igor je bio motor cijele priče. Upijao je nove trendove, čitao, isprobavao, a ja sam bio mali od palube. Ipak, ambijent laguma i njegova nevjerojatna energija navukli su me da se sve više zainteresiram za vino.
U lagumu su proizvodili oko tisuću litara godišnje. Grožđe su kupovali od Instituta za vinogradarstvo u Sremskim Karlovcima, najčešće graševinu SK-54, premda Igor nije mnogo mario za sortnu urednost. Pedeset gajbi jednoga, dvadeset drugoga, a zatim sve zajedno u ono što Milan naziva vinogradarskim blendom.
– Danas bi se ta vina zvala oranžima. Zato ja sada i ne volim oranže: dvadeset sam se godina utapao u njima. Radili smo bez selekcioniranih kvasaca, bez prave tehnologije i u vrlo skromnim uvjetima. Sve je izgledalo prilično primitivno.
Primitivno, ali oslobađajuće. Nakon dana provedenih među pacijentima, nalazima, fakultetskim obvezama i širenjem Medlaba, pranje boca u lavoru, pretakanje vina i čekanje da bačva napravi ono što njih dvojica nisu znali objasniti postali su ritual. Milan je u vino ušao tražeći duševni mir, a ne novi posao.
Godine 2000. ipak je pokrenuo vlastitu vinsku priču i nazvao je Vinum. Ime je izgledalo dovoljno latinski da pristaje Sremskim Karlovcima, a istodobno je skrivalo jednostavan akronim: VIN, Ubavić, Milan.
Svoje puno ime nije želio na etiketi.
– Upravo sam širio laboratorije i nisam htio da se u javnosti miješaju medicina i moja ljubav prema vinu. Pomalo me bilo i strah. Vino nije bilo područje koje najbolje poznajem, a ovisio sam o drugim ljudima koji su morali jamčiti kvalitetu.
Kada se odlučio odvojiti od zajedničke priče s Igorom i početi samostalno proizvoditi vino, napravio je ono što obično radi: unajmio je podrum, uredio ga, kupio nekoliko posuda i pripremio se za nabavu grožđa. Bio je uvjeren da će nastaviti raditi kao u Anđinu lagumu, samo u nešto boljim uvjetima.
Tehnolog Vladimir Puškaš saslušao je njegov plan i postavio jednostavno pitanje:
– Kakva vina želiš proizvoditi?
– Kao i dosad.
– Ako ih želiš puniti u boce, zaboravi sve što si dosad radio. Trebaju ti kontrolirana fermentacija i hladna stabilizacija.
– Što je to?
Milan doista nije znao. Podrum je uredio prije nego što je shvatio što u njemu treba imati.
– Gdje mogu vidjeti kako to izgleda? – pitao je Puškaša.
– Ovdje nigdje. Idi u Sloveniju.
Poslušao ga je, obišao nekoliko bolje opremljenih manjih vinarija u Goriškim brdima i vratio se s mnogo skupljom predodžbom o hobiju kojim se namjeravao baviti. Ubrzo je deset posuda opremio kontrolom fermentacije, nabavio posudu za hladnu stabilizaciju i angažirao tehnologa koji ga je iz improvizacije poveo prema suvremenom vinarstvu.

Kasnije je u Vinum došla i enologinja Tanja Đuričić, koja je, prema Milanovim riječima, prvih deset godina nosila vinsku priču i podigla je na novu razinu. Iako je vinarija rasla, njegova početna zamisao nije se promijenila: nije želio proizvodnju kojoj će količina određivati sve ostalo.
– Cilj mi je proizvoditi parfeme: male količine vina, male serije iz vlastitih vinograda, u kojima mogu uživati s prijateljima.
Zbog toga je mogao zagrliti Božu Aleksandrovića, pohvaliti njegov Trijumf i s olakšanjem zaključiti da nikada ne želi biti toliko velik. Problem je bio samo u tome što čovjek koji za sebe priznaje da je megaloman teško može dugo ostati na jednoj ili dvije etikete.
Među etiketama koje su se s vremenom pojavile u Vinumu najvažnije mjesto pripalo je Dini, tradicionalnom pjenušcu od grašca koji je Milan nazvao po djedu Dini Stražmešterovu. Čovjek koji mu je svojedobno pokazao šipak i zaprijetio da će radije rasprodati zemlju nego dopustiti unuku da napusti medicinu naposljetku je dobio vino kao spomenik.
– On mi je sve ovo omogućio. U ključnom je trenutku odbio dati mi zemlju, ali mi je dao novac da se bavim poslom za koji sam se školovao. Dina je kruna svega što je moja vinarija proizvela i posebno mi je drago što je napravljena od grašca.
Dina iz berbe 2018. proglašena je 2021. najboljim srpskim vinom prema zajedničkoj ocjeni žirija Balkanskoga međunarodnog vinskog natjecanja i magazina Vino.rs. Potom je na natjecanju GROW du Monde osvojila trofej za najbolje pjenušavo vino, a uspjeh je sljedeće godine u Hrvatskoj ponovila i berba 2020.
Nagrade su bile potvrda i Milanove dugogodišnje odanosti sorti koju je Vinum među prvima počeo ozbiljno isticati na Fruškoj gori. U vrijeme kada su grožđe još kupovali od Instituta, graševina SK-54 bila im je pouzdana početna točka, a kada su počeli podizati vlastite vinograde, grašac je bio prva Milanova želja.
– Danas nas mnogi smatraju jednima od zaslužnijih za njegov povratak, ali tada nismo razmišljali o renesansi sorte. Jednostavno sam znao da ga želim u svojem vinogradu.
Među prvim vinima koja je poslao na međunarodno ocjenjivanje bila je frankovka proizvedena od kupljenoga grožđa. Na desetome Vinalisu u Parizu 2004. dobila je pohvale koje su ga uvjerile da Vinum može prerasti okvire hobija, premda Milan ni tada nije poželio povećavati količine pod svaku cijenu. Mnogo ga je više zanimalo koliko se daleko može otići s jednom sortom, jednim položajem ili idejom koja se enolozima u tom trenutku činila vrijednom pokušaja.
Takva je sloboda dovela i do Grašca 26A, vina čiji naziv nosi kućni broj vinarije u Ulici Karlovačkog mira. Riječ je o barikiranom grašcu koji je privukao mnogo pohvala, premda njegov vlasnik uopće ne voli naglašeni utjecaj drva.
Krivac je, barem djelomično, grk.
– Svako sam ljeto odlazio u Lumbardu na Korčuli i ondje pio grk koji se tada proizvodio samo u drvenim bačvama. To me drvo uvijek opterećivalo. Kada dođem u restoran, prvo pitam je li vino barikirano jer takva vina jednostavno ne volim, ni tuđa ni svoja.

Svojim enolozima ipak ne brani da ih proizvode. Naprotiv, potiče ih da iskušavaju ideje i traže bolja rješenja, ali kada u vinu osjeti gorčinu koja mu ostaje na stražnjem dijelu nepca, traži da je ublaže.
Barik prihvaća samo ako je, kako kaže, u backstageu: prisutan, ali dovoljno tih da ne pokuša preuzeti nastup.
Slična je sloboda dovela do Mustre, rijetke kupaže traminca i muškata žutoga. Traminac nekoliko godina nije dolazio u izdanju kojim su bili zadovoljni, pa se već razgovaralo o tome da trsove prekaleme drugom sortom. Milan je predložio da ga umjesto toga pokušaju spojiti s muškatom.
– Čak smo se zanosili mišlju da vino nazovemo Mustra bečka.
Kada smo prvi put razgovarali na Festivalu traminca u Iloku, Milan je upravo doznao da je Vlado Krauthaker predstavio kupažu istih sorti i nazvao je Muštra. Bio je sretan poput djeteta. Nije ga smetalo što je veliki hrvatski vinar došao do slične ideje; naprotiv, u toj je podudarnosti pronašao potvrdu da njegova Mustra nije nastala tek kao rješenje za traminac koji nekoliko godina nije znao što bi sa sobom.
U Vinumu se tako nakupilo više od deset etiketa, premda je vlasnik na početku tvrdio da ga zanimaju samo male serije i uživanje s prijateljima. Količina doista nikada nije postala imperativ, ali broj ideja jest.
Milan možda nije želio proizvoditi mnogo jednoga vina, ali proizvoditi mnogo različitih vina bila je sasvim druga stvar.
S vremenom mu više nije bilo dovoljno da u Vinumu nastaju dobra vina. Želio je da zbog njih ljudi dođu u Sremske Karlovce, uđu u podrume i upoznaju mjesto koje se rado predstavlja kao vinsko, ali još nije naučilo zajednički iskoristiti sve što mu vino nudi.
Ideju za Dane otvorenih podruma donio je iz Villánya, a poslije je slične programe upoznao u Istri i drugim vinskim regijama. Zamišljao je vikend tijekom kojega bi karlovačke vinarije istodobno otvorile vrata, minibusi prevozili goste od podruma do podruma, a u program se uključili ugostitelji, proizvođači kuglofa, općina, policija i željeznica. Plan je bio razrađen gotovo laboratorijski precizno; nedostajali su mu jedino ljudi koji bi ga zajedno s njim proveli.
Na prvom se sastanku pokazalo da vinari bez potpore općine i pokrajinskih institucija teško mogu organizirati takav događaj. Milan je preko njihove zajedničke grupe ponudio kontakte, pomoć oko vaučera i spremnost da zajedno prođu cijeli plan. Pozvao ih je na sastanak u Vinum, ali nije došao nitko.
– Ne znam je li razlog to što je nekoliko vinara otvorilo vinoteke u samome mjestu, nemaju li prostora za primanje gostiju ili je posrijedi nešto treće. Znam samo da svi moramo raditi na promociji Karlovaca. Dok svatko otvara svoju vinoteku i brine samo o sebi, nećemo daleko stići.
Imao je za to i vlastito iskustvo. Petorica vinara pokušala su u središtu Novoga Sada zajednički voditi vinoteku Naša vina, ali projekt nije zaživio. Milan je iz toga zaključio da zajednička prodavaonica nije dovoljna: svaka vinarija mora otvoriti vlastiti prostor gostima, a zatim se s ostalima povezati u razlog zbog kojega će ljudi doći i ostati u Karlovcima.
Širi dogovor nije postignut, pa je Dan otvorenoga podruma organizirao sam, u Vinumu. Pobrinuli su se za degustaciju, hranu, glazbu i sve ostalo što gostu treba da se zadrži dulje nego što je planirao. Odlučio je vinariju otvarati najmanje dvaput godišnje te događaje povezivati s Danom kuglofa i Danima Pinolea, uz nadu da će mu se kolege jednom ipak pridružiti.
– Mislio sam da ću uspjeti okupiti karlovačke vinare i prenijeti im nešto od onoga što sam vidio u Čileu, Rioji, Gruziji i drugim vinskim krajevima. Imam 65 godina i dosad mi to nije pošlo za rukom, ali neću odustati.
U njegovu se neuspjehu krije zanimljiv paradoks. Čovjek koji je od jednoga laboratorija izgradio mrežu od petnaest ustanova nije uspio okupiti vinare iz nekoliko susjednih ulica. U medicini je stvorio sustav u kojem posao može funkcionirati i bez njega, dok u vinu još pokušava uvjeriti ljude da se ponešto može napraviti samo zajedno.
Vinum u međuvremenu otvara vlastita vrata. Milan nije želio da vinarija postane restoran ili kavana, nego mjesto na kojem će gosti kušati vina, poslušati priču o kući i vinogradima te se u dvorištu zadržati uz lokalne zalogaje. U degustacijskom prostoru stari alati i bačve stoje uz suvremene čaše, a njegovu laboratorijsku prošlost odaje urednost kojoj ništa ne uspijeva pobjeći.
Ipak, Milan tvrdi da ljudi, a ne oprema, čine i Medlab i Vinum. U vinariji rado nabraja enologe, tehnologe, vinogradare i podrumske radnike bez kojih nijedna njegova zamisao ne bi stigla do boce. Sebi pritom dodjeljuje mnogo manje važnu ulogu.
– Ja sam višnja na torti. Povremeno se pojavim, nešto kušam, nazdravim i popričam, ali odluke o temperaturi fermentacije i trenutku berbe moraju donositi ljudi koji su svaki dan u vinogradu i podrumu.
S vremenom je naučio da vlasnik koji nije enolog mora stručnjacima dopustiti da mu proširuju vidike, čak i kada naprave barikirano vino koje sam ne bi naručio u restoranu. Sebi je ostavio pravo postaviti neugodno pitanje, odbiti ono što mu se ne sviđa i bez zadrške pohvaliti vino kada ga oduševi.
Zato se nakon više od dvadeset godina možda više ne osjeća vinarom, ali ne namjerava otići iz vinarije. Vinum mu je postao upravo ono što je tražio kada je između doma zdravlja i podruma izabrao podrum: mjesto na kojem posao ne prestaje, ali barem miriše drukčije.
A sve je počelo zato što mu djed nije dopustio da obrađuje njegovu zemlju. Pokazao mu je šipak, poslao ga natrag medicini i pomogao mu da otvori prvi laboratorij. Iz toga je nastao Medlab, iz Medlaba potreba za ispušnim ventilom, iz te potrebe Vinum, a u Vinumu pjenušac Dina, nazvan po čovjeku koji je cijeli krug pokrenuo jednim odbijanjem.
Nekad se doista isplati dobiti šipak.











