MIROSLAV KOVAČEVIĆ: Deset tisuća litara tišine

 Najskuplje je, kaže Miroslav Kovačević, učiti na vlastitim pogreškama. Mnogo je jeftinije slušati ljude koji znaju više od tebe, čak i kada ti ono što govore ne odgovara uhu. Trebale su mu godine da to shvati, još više da prizna, a najdulje da počne primjenjivati.

Zemlja je u tome osobito nezgodan učitelj. Pamti svaku glupost koju joj napraviš. Možeš je zasipati umjetnim gnojivima, tjerati da rodi više i brže, tretirati kao proizvodni pogon, ali račun će prije ili poslije stići. Zemlja ima više vremena od čovjeka i nikamo joj se ne žuri.

Zvuči kao mudrost čovjeka koji je odrastao zaljubljen u vinograd. Samo što Miroslav Kovačević nije bio takav dječak.

Vinograd je mrzio.

Mrzio je prljave ruke, zemlju pod noktima i dane provedene među trsovima dok su njegovi vršnjaci imali pametnija posla. U njegovu djetinjstvu vinograd nije mirisao na tradiciju, obiteljsko nasljeđe ni romantičan povratak prirodi. Mirisao je na obvezu. Na posao koji se mora napraviti. Na kaznu od koje je namjeravao pobjeći čim dovoljno odraste.

– Odrastao sam u vinogradu, ali to nipošto ne znači da sam ga volio. Zapravo sam ga zamrzio. Odrastao sam u Irigu, a želio sam biti bilo gdje drugdje.

I pobjegao je. Najprije u ugostiteljstvo, potom u trgovinu, među goste, konobare, dobavljače i račune. Kafić mu je bio prvi fakultet, Gradska kavana drugi, a restoran treći. Ondje je, tvrdi, naučio mnogo više o ljudima nego što bi naučio iz poslovnih priručnika.

– Kad radiš u kavani, vidiš sve. Tko laže, tko glumi, tko podnosi poraz, tko ima hrabrosti, a tko nema pojma. I naučiš da nikada ne reagiraš na prvu.

Posao mu je išao. Zarađivao je ozbiljan novac, upoznavao ljude i živio dovoljno dobro da mu povratak motici nije mogao pasti na pamet. Mislio je da je s vinogradom završio.

Onda je u listopadu 1999. godine slušao govor Zorana Đinđića. Iz cijeloga govora u glavi mu je ostala jedna misao: svaki čovjek mora učiniti nešto za zemlju kojoj pripada.

– Ne znam što mi se tada dogodilo u glavi, ali ta mi je rečenica počela odzvanjati. Pomislio sam: ako netko treba nešto napraviti, onda sam to ja. A jedino što znam raditi, koliko god to mrzio, jest vinograd.

Otac ga je gledao u nevjerici. Sin kojemu su vinogradi bili najgora dječja mora sada je govorio da se želi baviti vinom. Tek kada je shvatio da Miroslav nije došao s još jednom prolaznom idejom, ponudio mu je svu zemlju koju je obitelj imala.

Tako je počela Vinarija Kovačević, bez stoljetne vinske dinastije, romantične obiteljske legende i tržišta koje je čekalo njezinu prvu bocu. Ubrzo će se pokazati da tu bocu nije čekao baš nitko.

Miroslav je u posao ušao sa samouvjerenošću čovjeka koji je već jednom uspio u ugostiteljstvu i trgovini pa nije vidio zašto ne bi uspio i u vinu. Napravit će dobro vino, staviti ga u bocu i ljudi će ga kupiti. Restorani će ga zvati, trgovci će se otimati, a etiketa Kovačević pojavit će se na stolovima čim tržište shvati što mu je ponuđeno.

Tržište, međutim, nije shvatilo ništa.

– Nisam mogao prodati vino ni da sam ga dijelio. Telefon nije zazvonio ni jedanput.

U podrumu je imao deset tisuća litara vina i dvije godine gotovo nijednog kupca. Stizale su medalje i priznanja, ali boce nisu odlazile. Čak ni u Irigu, gdje su ga poznavali cijeloga života, nitko nije smatrao da bi zbog susjeda koji je odlučio postati vinar trebao mijenjati navike. U Beogradu je bilo još teže. Restorani su pili vina velikih državnih podruma, privatni proizvođači bili su nepoznanica, a vlasnici i konobari nisu osjećali potrebu da eksperimentiraju.

Miroslav je obilazio restorane, nosio boce, organizirao kušanja, telefonirao i uvjeravao ljude da barem probaju. Jedni su ga odbijali, drugi ignorirali, treći pristojno saslušali i nastavili posluživati ono što su posluživali godinama.

– Bio sam mlad i pun sebe. Mislio sam da je dovoljno to što sam ja napravio vino. E, pa nije.

To razdoblje naziva nultom sezonom. Ulaganje bez povrata, rad bez potvrde i vino koje je bilo mnogo lakše proizvesti nego prodati. Mogao je odustati, zaključiti da se vinograd s pravom mrzi i vratiti se poslu u kojemu je već znao zarađivati. Samo što mu karakter nije dopuštao povlačenje. Uložio je previše novca, još više tvrdoglavosti, a najviše vlastitoga uvjerenja da privatna vinarija u Srbiji može biti ozbiljan posao.

U to vrijeme takvih uvjerenika nije bilo mnogo. Kovačević iz Iriga, Boža Aleksandrović iz Vinče kod Topole i Mija Radovanović iz Krnjeva pripadali su maloj skupini ljudi koji su vjerovali da privatnik može napraviti vino koje neće biti kućna radinost ni dodatak obiteljskom gospodarstvu, nego proizvod za ozbiljno tržište.

– Bili smo klinci koji su mislili da se može napraviti nešto veliko, premda privatna vinarija gotovo da nije postojala kao pojam. Mi smo povukli crtu i rekli: može privatnik raditi ozbiljno vino.

Nisu morali samo proizvoditi vino. Morali su stvarati i njegove kupce, objašnjavati razliku između industrijske litre i butelje s imenom proizvođača, nagovarati restorane da oslobode mjesto na vinskoj karti i publiku učiti da privatno vino ne znači nužno vino iz nečijeg podruma pretočeno u bocu bez etikete.

Prvi ozbiljan zaokret donio mu je chardonnay, napravljen po savjetu enologa Jovice Popova. Ali samo dobro vino još nije bilo dovoljno. Morao je promijeniti i način na koji se ono pojavljuje pred kupcem. Nabavio je talijanske boce, drukčije od onih koje su se tada viđale na srpskom tržištu, i potpuno promijenio vizualni identitet vinarije.

Na etiketama su se pojavili Aurelius, Rosetto i Bermet, latinska izreka Vina dant animos – vina daju hrabrost – te 1895. godina na grbu. Nije to bila godina osnutka vinarije, kako su mnogi poslije pretpostavljali, nego godina kojom je Kovačević označio obnovu vinograda nakon filoksere. Svidjela mu se simbolika novoga početka. Nakon bolesti koja je poharala vinograde loza se vratila na Frušku goru, kao što se gotovo stoljeće poslije u vinograd vratio dječak koji je od njega pobjegao.

Novo ruho počelo je privlačiti pozornost. Ljudi su najprije pamtili bocu, zatim etiketu, a naposljetku i vino. Miroslav je dobio prvu ozbiljnu lekciju iz posla koji je mislio da poznaje: okus je presudan da kupac naruči vino drugi put, ali prije toga mora postojati razlog da ga naruči prvi put.

A onda je zazvonio telefon.

– Dečko, gdje si ti?

– Tko je?

– Dule iz Madere. Zašto nisi došao ponuditi nam svoja vina?

Madera je bila jedan od važnih beogradskih restorana, upravo mjesto pred čija je vrata mali privatni vinar dolazio sa znatno manje samopouzdanja nego što će ga poslije imati.

– Zar ih ljudi traže?

– Traže. I dobro je da traže. Dođi sutra.

Nakon dvije godine u kojima je Miroslav bezuspješno kucao na tuđa vrata, prvi put je tržište pokucalo na njegova. Ljudi su počeli tražiti Kovačevićev chardonnay. I nisu ga tražili malo. Proizvodnja je uskoro narasla s tridesetak ili četrdesetak tisuća na četvrt milijuna boca.

Nulta sezona napokon je završila. Kovačević će vrlo brzo shvatiti da s uspjehom problemi ne nestaju, nego rastu zajedno s poslom.

Uspjeh mu je najprije donio ono čemu se nadao: restorane, kupce, rast proizvodnje i potvrdu da nije pogriješio kada se vratio vinogradu. Kovačevićeva vina stigla su i na stolove državnog protokola, posluživala se na ručkovima i večerama sa stranim gostima, a nekadašnji nepoznati privatnik iz Iriga postao je jedno od prepoznatljivih imena novoga srpskog vinarstva. Vinarija Kovačević proglašena je najboljom u Srbiji za 2024. godinu, Sauvignon S Edicija 2021 predvodio je listu bijelih vina od internacionalnih sorata, a Brut 2011 listu pjenušaca.

– Lagao bih kada bih rekao da mi to nije godilo. Ali meni je to prije svega bilo dokaz da se kvaliteta kad-tad primijeti.

Ubrzo je, međutim, stigla i druga strana uspjeha. Više kupaca zahtijevalo je više grožđa, više vina, veće podrume, ozbiljniju tehnologiju i sve složeniju organizaciju. Ono što je počelo kao obiteljska vinarija više se nije moglo voditi kao mali posao u kojemu vlasnik svakoga jutra sam provjeri nekoliko tankova, sjedne u automobil i do večeri obiđe restorane.

– Dok si mali, ljudi te gledaju kao nekoga komu treba pomoći. Kad postaneš velik, gledaju kako da te iskoriste.

Kovačević je rastao brže nego što je planirao. Postojeći podrum više nije mogao pratiti proizvodnju, a rješenje je pronašao ondje gdje ga nikada nije očekivao: u Iriškom podrumu, nekadašnjem vinskom gigantu koji je godinama propadao.

Bio je to ostatak nekoga drugog vremena. Goleme hale, dugački redovi cisterni, napuštene linije i kapaciteti u kojima se nekoć proizvodilo oko šest milijuna litara vina godišnje. Objekt je bio zapušten, prevelik i dovoljno zastrašujući da bi se razuman čovjek nakon prvoga obilaska zahvalio i otišao.

Miroslav ga je kupio.

– Nikada nisam mislio da ću biti čovjek koji kupuje Iriški podrum. To je bilo nešto golemo, izvan mojih tadašnjih ambicija. Ali firma je rasla i morao sam je pratiti. Kad se počneš penjati, ne možeš odjednom stati.

Nije bio posve siguran da oni koji su ga proglasili ludim nisu u pravu. Obnova takva kompleksa nije značila samo zamijeniti nekoliko tankova i obojiti zidove. Trebalo je iznova osmisliti proizvodnju, razdvojiti linije, obnoviti pogone i od industrijskoga nasljeđa napraviti podrum u kojemu se mogu kontrolirati i velike količine i male, ambiciozne serije.

Kupnja Iriškog podruma omogućila mu je prelazak granice koja mu je nekoć bila nezamisliva. Vinarija Kovačević danas proizvodi nešto više od milijun litara godišnje. Usput je nastao i Orfelin, linija cjenovno pristupačnijih vina nazvana po Zahariju Orfelinu, autoru prvoga vinogradarskog priručnika na srpskom jeziku. Ideja je bila napraviti vino za svaki dan, ne odustajući od standarda koji je izgradio ime vinarije.

S rastom su se, međutim, počele mijenjati i etikete koje mu je lijepila vinska scena. Dok je bio mali, bio je hrabri privatnik koji se suprotstavio velikim kombinatima. Kada je sam postao velik, neki novi mali vinari počeli su njega isticati kao primjer proizvodnje kojoj je količina navodno važnija od karaktera.

To ga i danas može naljutiti.

– Pojave se na tržištu, dođu u restoran nuditi vino i prvo kažu: „Mi smo mali, imamo tradiciju, a ne kao ovi veliki koji su čista komercijala.“ A vino proizvode godinu ili dvije!

U toj podjeli veličina vinarije često postaje zamjena za razgovor o kvaliteti. Malen se proizvođač unaprijed proglašava iskrenim i zanatskim, a velik industrijskim, bez obzira na vinograde, način uzgoja grožđa i ono što se nalazi u boci. Kovačević je odlučio dokazati da količina sama po sebi ne određuje karakter vina.

– Vina se proizvode u vinogradu, a ne u vinariji. Od dobrog grožđa možeš napraviti loše vino, ali od lošega grožđa nijedna tehnologija na svijetu ne može napraviti dobro.

Kovačević je godinama surađivao s fruškogorskim vinogradarskim obiteljima i kontrolirao proizvodnju grožđa na približno dvjesto hektara zakupljenih i ugovorenih površina. Kako je vinarija rasla, sve ga je više zanimalo može li se i na velikim površinama odustati od herbicida i umjetnih gnojiva, vratiti život zemlji i raditi s manje intervencija. U takvim razmjerima pogreška više ne znači nekoliko izgubljenih redova, nego ozbiljan poslovni rizik. Privlačilo ga je to iz uvjerenja, radoznalosti i inata.

Njegov zaokret prema drukčijoj proizvodnji nije počeo u vinogradu, nego u čaši. Na putovanjima po Goriškim brdima Kovačević je upoznavao slovenske vinare koji su bijelo grožđe ostavljali dugo na kožicama, fermentirali spontano i vina proizvodili s minimalnim intervencijama. Vraćao se svake godine, kušao sve više takvih vina i otkrivao stil koji se bitno razlikovao od čistih, tehnološki preciznih vina na kojima je izgradio vlastito tržište.

Dugomacerirana vina nisu mu se svidjela zato što su bila drukčija. Svidjela su mu se zato što ih je želio piti.

– Što se mene tiče, prije bih rekao da sam stvarao trendove nego da sam ih slijedio. Ali pod uvjetom da mi se to što radim sviđa. Neću nešto proizvoditi samo zato što je moderno.

U podrum su 2016. godine stigle amfore iz Gruzije. Nije ih kupio kao scenografiju za posjetitelje ni kao marketinški dokaz povratka korijenima. Privlačila ga je pomisao da vino proizvede u posudi u kakvoj je vjerojatno i počela njegova povijest, na način koji suvremenom vinaru omogućuje da barem nasluti što se pilo prije nekoliko tisuća godina.

– Nije mi glavni motiv bila povijest, nego to što mi se jako sviđa karakter vina iz amfore. Znam da to nisu vina za široku publiku, ali postoje ljudi koji vole istraživati. Ja volim raditi vina za takve ljude.

U amforama su završili rajnski rizling i chardonnay. Nastala su dugomacerirana vina, zatim i oranž pjenušac. Kovačević je istodobno mogao proizvoditi najprodavaniji chardonnay u Srbiji, milijun litara vina namijenjenog širokom tržištu i male serije koje će razumjeti tek dio njegovih kupaca. U tome nije vidio proturječnost.

Velika vinarija, smatrao je, ne mora proizvoditi samo vina s kojima ne može pogriješiti. Upravo suprotno: veličina mu je omogućavala da dio podruma i vremena posveti vinima za koja nije znao koliko će ih tržište prihvatiti.

– Dio mene ušao je u to iz inata. Htio sam pokazati da prirodna, oranž ili organska vina ne moraju dolaziti samo iz podruma koji proizvede nekoliko tisuća boca.

Amfore su promijenile njegov pogled na vino, ali za organski zaokret trebalo je drukčije gledati i na vinograd. U tome je važnu ulogu imao Ivan Enjingi, čovjek pred kojim se Kovačević, unatoč vlastitom iskustvu i veličini posla, ponovno osjećao kao početnik.

Kada su se upoznali, Miroslav je pred sobom vidio čovjeka koji je desetljećima prije već počeo raditi ono o čemu se u vinarstvu mnogo kasnije počelo govoriti kao o budućnosti. Enjingi je bio pionir ekološkoga vinogradarstva u Hrvatskoj, vinar koji je vjerovao kompostu, zdravoj zemlji i strpljenju mnogo prije nego što su „organsko“ i „prirodno“ postale privlačne riječi na etiketama.

– Čovjek je enciklopedija. Sve je prošao i sve iskusio. Ima više od osamdeset godina, a radi više od svih nas zajedno. Još kopa, vozi traktor i radi u podrumu. Rekao sam sebi: ako taj čovjek u tim godinama može tako raditi, a ja imam gotovo upola manje, što je moj izgovor?

Njihovi su se razgovori vrtjeli oko zemlje, komposta, bioraznolikosti, kontaktne zaštite, sumpora i vina koja se stabiliziraju prirodnim izmjenama godišnjih doba. Kovačević nije pokušavao preslikati sve što Enjingi radi. Neke su mu se metode činile zagonetnima sve dok ne bi kušao rezultat.

– Kad probaš njegova vina, shvatiš da iza svega postoji logika.

Enjingijeva najvažnija lekcija odnosila se na zemlju. Vinograd se može godinama iscrpljivati prije nego što posljedice postanu vidljive, a kada se pojave, za jednostavna je rješenja često prekasno.

Kovačević je počeo s nekoliko parcela chardonnaya. Dvije godine ispitivao je što se događa kada izbaci herbicide, umjetna gnojiva i sistemična sredstva te se osloni na kontaktnu zaštitu i prirodni kompost. Nije ga zanimalo može li na taj način održavati pokazni vinograd uz vinariju. Zanimao ga je razmjer.

– Ako to mogu Austrijanci, Slovenci i Talijani, možemo i mi.

U posao je uklopio simentalske krave, anguse, mangulice i ovce. Životinje nisu bile folklorni ukras imanja, nego dio zatvorenoga kruga u kojemu njihov stajski gnoj postaje kompost, a kompost vraća vinogradu ono što mu proizvodnja uzima. Razmišljao je i o konjima kojima bi se jedna parcela obrađivala bez traktora.

– Ljudi misle da je ekologija trend. Za mene je to potreba. Moramo sačuvati i zdravlje i prirodu. Ako zemlju stalno tjeraš, osvetit će ti se. Ako joj vratiš život, vratit će ti ga.

Najveći korak napravio je u Grabovu iznad Beočina. Parcela je desetljećima bila prepuštena prirodi, obrasla i netaknuta intenzivnom poljoprivredom. Kada ju je prvi put vidio, učinilo mu se da je stigao u Dalmaciju: kamen, sunce i teren na kojemu je trebalo početi gotovo od nule.

Upravo je to bila prednost. Nije morao liječiti zemlju iscrpljenu dugogodišnjim konvencionalnim uzgojem niti čekati da iz nje nestanu ostaci herbicida i drugih sredstava. Imao je čistu početnu poziciju i dovoljno prostora da organsku proizvodnju iskuša u razmjerima koji više nisu dopuštali romantiku.

Prijatelj iz Švedske, distributer vina za restorane s Michelinovim zvjezdicama, u vinogradu je najprije osjetio miris mente.

– Rekao mi je: „Mire, ovakvu mentu nisam osjetio ni u jednom vinogradu u Europi.“

A kada su u rano proljeće iz zemlje izniknule tisuće smrčaka, Kovačević ih je doživio kao još jednu potvrdu da je krenuo dobrim putem.

– Smrčak ne raste bilo gdje. Za mene je to bio najbolji dokaz da je zemlja čista.

Početkom 2025. godine Vinarija Kovačević imala je 120 hektara vinograda u organskom režimu. Certifikat je imalo 66 hektara, dok su preostale površine još bile u konverziji. Miroslav je tada vjerovao da je riječ o najvećem organskom vinogradu u jugoistočnoj Europi.

Velika površina ipak nije značila da je i većina vina u boci već bila organska. Takva su vina činila približno deset posto proizvodnje veće od milijun litara godišnje. Cilj mu je udio povećati na četrdeset ili pedeset posto, osobito u premijskom segmentu, u kojemu vina želi proizvoditi od certificiranoga grožđa, tradicionalnim postupcima i uz spontane fermentacije.

Kovačevićeva standardna linija odavno ima svoju publiku. Organskim vinima ne namjerava preko noći zamijeniti ono po čemu je vinarija postala poznata, nego postupno promijeniti ono po čemu će je kupci prepoznavati u budućnosti.

– Suština je da je vino dobro ili nije. Nitko vam samo iz mirisa i okusa ne može pouzdano reći je li organsko ili konvencionalno. Organska proizvodnja odgovornija je prema zdravlju i prirodi, ali certifikat neće popraviti loše vino.

U organskim je vinogradima zasadio i sorte s kojima se prije nije osobito povezivao. Najviše je morave, u kojoj vidi zanimljivu mogućnost: otporna je na bolesti, pogodna za organski uzgoj i aromatski dovoljno prepoznatljiva da bi za Frušku goru jednom mogla imati značenje kakvo tamjanika ima za jug Srbije. Ima i neoplante, grašca, probusa, furminta, bijele tamjanike i prokupca, ali prema sortama nema sentimentalnosti.

Tamjaniku i prokupac zasad ne namjerava puniti kao monosortna vina jer ih ne smatra tipičnima za Frušku goru. Još je manje sklon priključiti se općem oduševljenju grašcem.

– Ne želim zvučati kao hejter, ali zasad ga ne namjeravam raditi kao posebno vino. Ide u kupažu s rajnskim rizlingom.

– Zašto?

– Zato što mislim da rajnski rizling daje veća vina.

Rizling mu je s godinama postao i osobno draži od chardonnaya, premda je upravo chardonnay ostao najprodavanije vino vinarije.

– Što sam stariji, sve više volim vina s povišenim kiselinama. Sada su mi sauvignon i rizling vjerojatno draži od chardonnaya. Izgleda da, kako postaješ alkoholičar, tako više voliš kiselo.

– Kada me netko pita kako će naučiti prepoznavati vina, kažem mu da najprije mora postati alkoholičar! Pomalo se šalim, ali vino ne možeš razumjeti ako ga ne piješ.

Čovjek koji je vinsko tržište nekoć morao učiti da privatnik može proizvesti ozbiljan chardonnay sada je bio dovoljno velik da se ne mora dodvoravati ni trendovima ni većinskom ukusu. Mogao je otvoreno reći da u grašcu ne vidi ono što vide drugi, uložiti desetljeće u organsku proizvodnju čiji se troškovi ne vraćaju preko noći i istodobno priznati da ga je u cijelu priču pogurao i inat.

Isti inat s kojim se prije dva desetljeća borio za mjesto privatnih vinarija danas mu ne dopušta da prešuti ono što vidi kao slabosti vinske Srbije. Ne misli da je dovoljno prebrojiti nove podrume, pokazati nekoliko reprezentativnih zdanja i zaključiti da se scena razvija u dobrom smjeru.

Vinarija je sve više, dolaze nove generacije, mijenjaju se stilovi i ulaže ozbiljan kapital. Među novim proizvođačima ima ljudi s idejom, znanjem i jasnim ciljem, ali i onih koje Kovačević opisuje poslovicom o žabi koja je vidjela da potkivaju konja pa i sama podignula nogu. Većim problemom smatra to što vinari malo znaju jedni o drugima i još manje surađuju. Umjesto zajedničkoga rada na identitetu Fruške gore i drugih vinogorja, previše je osobnih interesa, podjela i sujete.

– Svaki ima mišljenje o svakome. Nemamo naviku pomagati jedni drugima. Bojim se da nećemo skoro izaći na put kojim ide Istra.

Ne osporava vrijednost grašca kao sorte oko koje se pokušava okupiti Fruška gora, ali smatra da nekoliko zajedničkih kušanja i etiketa nije dovoljno za izgradnju regionalnoga identiteta. Strategije se donose, ciljevi zapisuju, a poslije se rijetko provjerava što je od svega ostvareno.

– Volio bih da netko iz Saveza vinara izađe s podacima i kaže koliko je ispunjeno od onoga što je zacrtano u Strategiji razvoja. Ako smo je napravili samo da bismo je imali na papiru, onda je to uzalud potrošen novac. Nije cilj dobiti ocjenu i sagraditi što ljepšu vinariju.

Kovačević pritom ne skriva uvjerenje da veliki i uspješni proizvođači moraju imati važnu ulogu u razvoju scene. Smeta mu ideja da će regiju naprijed povući omalovažavanje onih koji su već izgradili tržište.

– U vinskoj Srbiji pobrkali smo lončiće. Lokomotiva vuče vagone, a ne vagoni lokomotivu.

Takva izjava neće mu donijeti jednoglasne simpatije među kolegama, ali on ih više i ne traži. Svoja vina prodaje, vinarija raste, a zajednički cilj koji bi nadvladao pojedinačne interese još ne vidi.

– Što ćemo dalje? Očito svatko prema svojem cilju jer nemamo svi isti.

Svoj je cilj odavno proširio izvan proizvodnje vina. Vinska kuća Kovačević, između Iriga i Iriškog venca, spojila je podrum s restoranom i postala jedno od najpoznatijih mjesta vinskog turizma na Fruškoj gori. Ondje vino nije zamišljeno kao boca koju gost kupi nakon kušanja i odnese kući, nego kao dio hrane, krajolika i boravka.

Počeo je širiti restoran, graditi dvoranu za događanja, nove kuhinje, prostor za ozbiljniju gastronomiju i cigar lounge. Uz Vinsku kuću podiže i hotel s dvadeset soba, osam apartmana, konferencijskom dvoranom i vinskim spa-centrom.

– Ako već širimo, onda sve moramo podignuti na višu razinu. Ne pravimo tvornicu. Pravimo doživljaj.

Dok to govori, nabraja gradilišta, rokove i nove zamisli kao čovjek koji bi želio ostaviti dojam da sve drži pod kontrolom. A onda slegne ramenima i prizna da ponekad ni sam ne zna zašto mu je sve to trebalo.

– Pa mora čovjek negdje i uživati.

Problem je jedino u tome što Miroslav Kovačević uživa radeći. Čim dovrši jedan projekt, pojavi se drugi. Vinarija je tražila veći podrum, veći podrum nove linije vina, vinogradi organsku proizvodnju, Vinska kuća hotel, a hotel sadržaje zbog kojih će gosti poželjeti ostati dulje.

– Budala uvijek sebi nađe posla.

U jednom vinogradu zamišlja salaš s kućama za ljude koji će voditi imanje, prostorom za djecu i parcelom koju će obrađivati konji. U drugome planira kamp s kućicama do kojih bi se dolazilo kočijama. Gosti bi ondje ostajali nekoliko dana, jahali, vozili bicikle, pili vino i obilazili manastire koji okružuju njegove vinograde: Staro i Novo Hopovo, Grgeteg, Veliku Remetu i Krušedol.

– To ti je Sveta gora.

Vjeruje da Fruška gora već ima sve što je potrebno za snažnu vinsku i turističku destinaciju: vinograde, povijest, gastronomiju, manastire i krajolik. Nedostaje joj povezanost zbog koje bi posjetitelj prestao obilaziti pojedinačna mjesta i počeo doživljavati cijelu regiju.

– Želim da djeca vide prirodu i da se ljudi odmaknu od betona. Da netko dođe u moj vinograd na dva dana, a vrati se s osjećajem kao da ga nije bilo mjesec dana.

Zastane, kao da je tek tada čuo koliko je još posla upravo zadao samome sebi.

– Znam, preambiciozan sam. Ali što ću? Takav sam se rodio.

Ambicija mu je donijela sve ono što u prvim godinama nije imao. Vina mu više ne stoje neprodana u podrumu, restorani ga ne odbijaju, a telefon odavno ne čeka poziv iz Madere. Proizvodnja je prešla milijun litara.

Ipak, kada uspoređuje život nekada i danas, Kovačević ne bira bez razmišljanja ovo što ima sada.

– Ljepše mi je bilo dok sam bio mali.

Ne misli na godine, premda voli reći da ga je zub vremena već načeo. Misli na vinariju. Dok nije imao mnogo novca, mogao je sjesti u automobil, otići u Beograd, obilaziti restorane i provesti dan s prijateljima.

– Nekada sam mogao biti s ljudima po cijeli dan. Sada nemam vremena ni za što.

Uspjeh mu nije omogućio da manje radi. Dao mu je samo više mjesta na kojima mora raditi.

Kaže da bi, kada bi ponovno birao, ranije počeo slušati ljude koji znaju više. A na pitanje kada će usporiti, odgovara:

– Samo je nebo granica. Ali valjda ću jednom sjesti i u miru popiti čašu vina.

Možda i hoće.

Čim završi ovo što upravo radi.