GORDAN BAŠIĆ: Najamnina se plaća vinom

 

Gordan Bašić sjedio je pred biskupom Đurom Gašparevićem i nije znao kako započeti razgovor. Došao je s neobičnom molbom: htio je preuzeti napuštenu i gotovo posve urušenu crkvu Svetog Rudolfa u Banoštoru, obnoviti je i pretvoriti u Centar za istraživanje vinske kulture.

Prijatelj koji ga je doveo do biskupa pokušao ga je ohrabriti:

– Pa reci mu!

Gordan je udahnuo i u jednom dahu izgovorio tko je, što želi napraviti i kako namjerava sačuvati sakralni karakter prostora u kojem bi se jednoga dana održavali koncerti, predstave, izložbe, predavanja, vinska natjecanja i degustacije.

Biskup ga je saslušao. Ideja mu se svidjela, ali odluka nije bila u njegovim rukama. Za takav je pothvat trebalo dobiti dopuštenje Vatikana.

Prošlo je neko vrijeme. Gordan je već pomislio da od svega neće biti ništa kada ga je nazvao biskup Gašparević.

– Dobio sam dopuštenje Vatikana. Hoćete li vi doći k meni ili da ja dođem k vama?

Sastavili su ugovor na 99 godina. U njemu je stajala i odredba kakvu nećete pronaći u mnogim ugovorima o najmu: najamnina se plaćala vinom.

Ugovor je potpisan, ali obnova nije počela ni do 2026. godine. U međuvremenu je najavljena gradnja pristaništa za riječne kruzere u Banoštoru, pa je budući Centar dobio još jednu moguću ulogu: postati jedna od ulaznih točaka u vinski turizam Fruške gore.

U njemu su predviđeni koncerti, predstave, izložbe, predavanja, vinska natjecanja, degustacije i sajmovi, ali i Fruškogorski vinski arhiv. Napuštena crkva tako ne bi postala samo još jedna atraktivna kulisa za vinska događanja, nego mjesto na kojem bi se čuvala vinska povijest kraja.

Sve je, zapravo, počelo mnogo bezazlenije. Gordanov prijatelj, kipar Miša Cvetičanin, boravio je s njim u vinariji i promatrao toranj crkve udaljene tridesetak metara.

– Što ćemo s crkvom? – upitao ga je.

– Kako ti pada na pamet da mi uopće možemo išta napraviti s crkvom?

– To bi bilo divno!

Crkva Svetog Rudolfa nakon Drugoga svjetskog rata postupno je devastirana. Sjedište župe premješteno je u Čerević, križ s crkvenog tornja skinut je i odnesen u Vinkovce, a građevina je ostala bez krova, otvorena vremenu i vandalima.

Većina ljudi vjerojatno bi zaključila da s njom ne može ništa. Gordan Bašić otišao je pitati biskupa može li je unajmiti.

U toj se epizodi možda najbolje vidi način na koji funkcionira. Ondje gdje drugi vide ruševinu, on vidi mogući projekt. Ne mora odmah znati kako će ga ostvariti. Dovoljno je da povjeruje kako ga vrijedi započeti.

Na sličan je način postao i vinar.

Gordan i njegov brat Pavle u Banoštor nisu došli tražiti vinariju. Ondje su upoznali Jovu Ačanskog, direktora poljoprivredne zadruge, od kojega su nabavili nešto grožđa kako bi ispekli rakiju, napravili lozu ili možda malo vina. Kako Gordan kaže – ništa ozbiljno.

Onda je zadruga upala u probleme. Braća su odlučila pomoći Jovi, a pomoć je završila tako što su preuzeli zadrugu, Jovo je počeo raditi kod njih, a čitav zadružni kompleks postao je temelj budućih Fruškogorskih vinograda.

U tom je kompleksu bilo i stotinjak hektara vinograda.

Dvojici novosadskih poduzetnika, naviknutih da stvari najprije pretvaraju u brojke, tih sto hektara u početku nije izgledalo osobito zastrašujuće.

– Napravili smo neke analize i, kao potpuni laici u proizvodnji grožđa, prihvatili se toga. Pavle i ja uvijek smo bili spremni zagristi veći zalogaj, polako ga žvakati i od njega nešto napraviti. Vrlo brzo shvatili smo koliko je to velika priča.

Prve godine nisu ni proizvodili vino. Grožđe su prodali Navipu Fruškogorcu, koji je već sljedeće godine završio u stečaju. Novac za grožđe nikada nisu dobili.

Bio je to njihov prvi skupi vinski nauk. Shvatili su koliko ne znaju, ali i da više ne smiju ovisiti o drugome. Za prve sadnje vinograda potražili su pomoć profesora Petra Cindrića, a prve enološke savjete davao im je Jovan Popov. Kasnije su angažirali i Thierryja Haberera, enologa s Korzike i suradnika Michela Rollanda. Njegov dolazak trebao je biti potvrda da su vinogradarstvo i vinarstvo za braću Bašić dugoročan posao, a ne još jedan poslovni izlet.

Prvi chardonnay ipak nisu proizveli u vlastitom podrumu. Jovan Popov tada je radio i za vinariju Do kraja sveta iz Kovilja pa je predložio da se vino proizvede ondje. Braća su se dogovorila s vlasnicima vinarije da će platiti proizvodnju i buteljiranje.

Samo što ništa nije završilo onako kako je bilo dogovoreno.

– Chardonnay nije odležavao u inoks tankovima u vinariji, nego u nekakvoj plastičnoj bačvi na otvorenom. Pojma nemam što se sve s njim događalo. Proizveli smo oko dvije tisuće boca, s tim vinom 2004. izašli na Poljoprivredni sajam i tamo, ni krivi ni dužni, osvojili zlato.

Zlato ih nije uvjerilo da dobro rade, nego da moraju izgraditi vlastitu vinariju.

Jedino je pitanje bilo gdje: u vinogradu ili u Banoštoru?

U selu je postojao stari zadružni podrum koji su prema ugovoru mogli koristiti svi banoštorski vinari. Bio je toliko zapušten da se počeo urušavati. Gordan ih je okupio i objasnio da ne namjerava osporavati njihova prava, ali da se podrum mora obnoviti. Ako ga žele nastaviti koristiti, trebali bi sudjelovati u njegovoj obnovi. Ako ne žele, mogu se dogovoriti o raskidu ugovora.

Vinari su odustali od prava korištenja, braća Bašić preuzela su podrum, obnovila ga i u njemu uredila svoju prvu vinariju.

Godine 2008. nastao je Quet. Za ime brenda i vizualni identitet Bašići su raspisali natječaj. Među tridesetak prijedloga izdvojili su uži izbor, razgovarali s autorima, a pobjednička agencija dobila je 1500 eura.

Quet je bilo ime prvoga keltskog naselja na području Banoštora. U povijesnim izvorima pojavljivalo se u nekoliko oblika – Quet, Kvet, Kve ili Q – a Bašićima je ponudilo ono što su tražili: ime koje vino veže uz mjesto i njegovu povijest.

Quet je ostao brend Fruškogorskih vinograda namijenjen sortnim vinima više kvalitete. Pod tim su imenom na tržište izašli s chardonnayem, talijanskim rizlingom, pinotom crnim, pinotom bijelim, merlotom i sauvignonom blancom.

Njihova je poslovna filozofija od prvoga dana bila jednostavna:

– Dobro vino ne mora biti skupo.

Poslije su pokrenuli Fruškać, osnovnu liniju Fruškogorskih vinograda, s bijelom i crnom kupažom te roséom. Na drugom je kraju ponude premium linija Tri sunca, započeta tramincem kasne berbe.

U razgovoru 2022. godine Gordan je najavljivao da će joj se pridružiti još najmanje dva vina.

Vinarstvo je, međutim, samo jedan od poslova braće Bašić.

Gordan je rođen u Titelu, nedaleko od mjesta na kojem se Tisa ulijeva u Dunav, i ondje je proveo prvih nekoliko godina života. Iz dječje mu se perspektive Slankamen, sa strmom i visokom lesnom obalom, doimao kao kraj svijeta. Poslije će upravo taj rub Fruške gore postati središte njegova vinskog svijeta.

U Novom Sadu završio je elektrotehniku i počeo se baviti automatizacijom proizvodnih procesa. Ugrađivao je elektroniku i senzore u pogone, radio na pokretnim trakama u šećeranama i automatizaciji mješaonica stočne hrane.

– Nikada nisam radio ni za koga osim za sebe!

A onda su došle devedesete i hiperinflacija. Novac je, kako kaže, gubio vrijednost svakih petnaest minuta. Tvrtke s kojima su poslovali nisu im mogle plaćati novcem pa su sklapali kompenzacijske poslove. Od cementare u Beočinu uzimali su cement, od drugih poduzeća ono što su ona mogla ponuditi. Roba je, za razliku od novca, zadržavala neku vrijednost.

Počeli su njome trgovati. Kako je trgovina rasla, otvarali su tvrtke različitih djelatnosti. Kada smo razgovarali 2022. godine, imali su Tandem Financials, brokersku kuću za posredovanje na burzi, te Tandem Premium, brokersku kuću za posredovanje u osiguranju.

U središtu Novog Sada izgradili su i stambenu zgradu, premda, kako Gordan naglašava, nikada nisu planirali postati građevinari. Bila je to posljedica širenja poslovnog prostora i njihov jedini građevinski projekt.

Vino ga je učinilo i jednim od najvidljivijih ljudi Fruške gore.

Šest godina volonterski je vodio Udruženje vinogradara i vinara Srem–Fruška gora. Do kraja listopada 2022., kada je nastajala ova priča, Udruženje je od pedesetak članova naraslo na 107 vinarija.

Njegov prijatelj, kipar Miša Cvetičanin, smatrao je da bi Gordan za sve što je napravio jednoga dana mogao dobiti brončanu statuu, po mogućnosti na konju. Prijateljima valja oprostiti poneko pretjerivanje, ali tijekom Bašićeva mandata doista se dogodilo mnogo toga.

Gordan ipak ne prihvaća tvrdnju da su svi rezultati njegova zasluga. Udruženje je, kaže, tim, a on je samo njegov najistureniji član, spreman u tu priču ulagati vlastito vrijeme.

Prvi važan potez bio je zapošljavanje profesionalnog tajnika.

– Da na tome nismo inzistirali, ne bi bilo ničega što je poslije uslijedilo.

Sljedeći veliki posao bila je zaštita geografskog porijekla. Dio vinara strahovao je da će im netko neprestano nadzirati vinograde i podrume, provjeravati svaki postupak i, kako kaže Gordan, dahati im za vrat. Trebalo ih je uvjeriti da cilj nije nadzor njihova rada, nego kontrola kvalitete vina koje izlazi na tržište.

Udruženje je uspostavilo suradnju s Tehnološkim i Poljoprivrednim fakultetom, organiziralo radionice i edukacije te surađivalo s vojvođanskom administracijom neovisno o tome tko je bio na vlasti i vodio resore poljoprivrede, turizma i visokog obrazovanja.

Jedan od konkretnih rezultata bila je nabava vinskog analizatora. Pokrajinska administracija financirala je njegovu kupnju, ali Udruženje nije imalo vlastiti laboratorij. Rješenje su pronašli na Poljoprivrednom fakultetu u Sremskim Karlovcima. Analizator je smješten na fakultet, a članovima Udruženja omogućena je analiza vina po povlaštenoj cijeni od tri eura. Najbliža usporediva laboratorijska analiza, u Segedinu, stajala je pet puta više.

Time je i manjim vinarima analitika postala dostupna, a udruživanje prestalo biti apstraktna priča o zajedništvu. Mogli su vrlo konkretno vidjeti što dobivaju: znanje, sigurnost, kontrolu kvalitete i niže troškove.

– Udruženje postoji zato da svatko od nas sutra bude bolji nego što je bio jučer.

Odnos prema stvarima koje vrijedi sačuvati vidi se i izvan vinarije.

Dovoljno je ući u poslovno sjedište braće Bašić u novosadskoj Ulici Miroslava Antića. Slike su posvuda.

– Ne mogu sakriti sklonost prema slikarstvu. Volim dobru sliku. Okružen sam slikama i u privatnom i u poslovnom prostoru, ali nikada ih nismo kupovali samo kao ukras. Svaka slika koju kupim mora me dotaknuti.

Odnos prema umjetnosti nosi iz obitelji. Njegova baka, majčina majka, bila je fotografkinja. Imala je fotografsku radnju u Titelu, završila fotografsku školu u Beču i u vrijeme prije fotografija u boji ručno kolorirala snimke.

Sklonost slikarstvu naslijedila je i Gordanova majka Silvia, premda dugo nije slikala. A onda je jednoga dana jednostavno počela. Gordan je zamolio prijatelja Danila Vuksanovića, kustosa Galerije Matice srpske, da pogleda njezine radove.

– Pa vi, gospođo, izuzetno slikate! – rekao joj je.

Pomogao joj je postaviti izložbu u Kulturnom centru Novog Sada.

Prva slika koju je Gordan kupio bilo je djelo Radivoja Berbakova, banatskog slikara iz Kikinde koji je slikao u prirodi, a ne u ateljeu. Na slici je starac s konjima orao njivu.

– Vratila me u djetinjstvo. Njezina me energija oborila.

Braća Bašić godinama pomažu Galeriji Matice srpske. U povodu 175. godišnjice Galerije dogovorili su i dva posebna vina, bijelo i crno, proizvedena u Fruškogorskim vinogradima s galerijskim etiketama.

S umjetnošću ga je povezala obitelj. S motorima – otac.

Imao je četiri godine kada ga je otac, kod majčine rodbine u Molu, prvi put posjeo na motor i pustio da ga vozi dok je trčao za njim. Kada je poslije poželio svoj prvi Tomos, otac ga je natjerao da cijelo ljeto radi u novosadskoj rafineriji.

Na kraju mu motor ipak nije naplatio. Samo je želio vidjeti koliko ga sin doista želi.

Gordan je dugo vozio Tomos, a zatim gotovo dvadeset godina nije imao motor. Ipak, jedna mu se želja stalno vraćala.

Godinama je zamišljao Harley-Davidson, premda ga nikada nije vozio. Onda ga je prijatelj pozvao na kavu. Pred lokalom je bilo parkirano pet ili šest Harleya, a pokraj njih kombi s logotipom kompanije. Oko motora su stajali ljudi u koži, s tetovažama i bradama.

– Bio sam uvjeren da je skrivena kamera.

Sjeli su i razgovarali. Jedan od njih pružio mu je ključ.

– Hoćeš probati?

Gordan je prvi put sjeo na Harley, provozao ga, vratio ključ i postavio samo jedno pitanje:

– Je li na prodaju?

Bio je.

S crkvom Svetog Rudolfa, tridesetak metara od vinarije, ništa nije išlo tako brzo. Ugovor je potpisan i plan postoji, ali zidovi još čekaju obnovu.

Kada ga nakon svih poslova, planova i projekata upitam što je po zanimanju, odgovara najjednostavnije:

– Vinar.