Za Martinu Krauthaker Grgić se može reći da je u potpunosti preuzela najveću i najambiciozniju slavonsku vinariju čije ponajveća odlika je, među ostalim, neustrašiva sklonost inovacijama.
Vinarija Krauthaker, koja je u tragovima i destilerija, kutjevački odgovor na konjak, praktički je hodajuća vinska revolucija, još od vremena kad je slavonski Međimurac, ili međimurski Slavonac, mladi stručnjak iz Štrigove i mariborski student, Vlado Krauthaker, doselio u Kutjevo te, kao svoj prvi posao, za potrebe svog Kombinata, kako u Zlatnoj dolini svi i danas nazivaju Vinariju Kutjevo, otišao u austrijsku vinariju Lenz Moser na sedmomjesečno proučavanje proizvodnje tamošnjeg podruma i vinograda.
- Ta austrijska epizoda mi je dobro došla, jer sam se tamo „otrijeznio od mladosti“, a veliki Ivan Jambrović me uzeo pod svoje, prisjeća se Vlado Krauthaker svojih početaka.
Kad je, 20-ak godine kasnije, pritisnut neizdrživom klimom koja je tada vladala u Kombinatu, a, na kraju, i nagovoren od svog prijatelja i kuma Ivana Enjingija, Vlado otišao u privatnike, otvorio je time fumar papučkog vulkana koji od tada neprestano nešto izbacuje iz svoje nutrine.
Premda se Vladu već za života prozvalo legendom hrvatskog vinarstva, ovaj vinski lisac nikada u nijedan od svojih projekata nije udarao glavom u zid. Uvijek bi se zatražila suradnja struke, i to najvećih autoriteta u tim oblastima. Znam da i danas, primjerice, u njegove podrume dolaze najrafiniraniji hrvatski nosovi, kako se već, zbog do savršenstva usavršene organoleptičke senzorike, mogu nazvati Saša Špiranec, vinski pisac, sudac i organizator najznačajnijih hrvatskih vinskih manifestacija, te Ivan Barbić iz Zuricha, jedini Master of Wine s hrvatskom putovnicom.
Na svojedobnu sadnju crljenka kaštelanskog ili tribidraga nagovorili su ga profesori Agronomskog fakulteta iz Zagreba, Ivan Pejić i Edi Maletić. Bio je to pokus kojim se htio pokazati utjecaj klimatskih promjena te da Dalmacija, odnosno područje Kaštela, nema više ekskluzivnost uzgoja te sorte koja je postala nacionalni ponos – Amerike.
- Za crljenak smo imali dogovor s Agronomskim fakultetom iz Zagreba da zasadimo devedeset loznih cijepova i pratimo kako se razvijaju. Već 2016. godine dobili smo prvo vino, ali bilo je s izuzetno velikim sladorom, sto pet oechsla. Prema našim iskustvima, u Kutjevu crljenak dozrijeva zajedno s merlotom i pokazao je da ovdje postoje svi uvjeti za njegovo normalno dozrijevanje. S obzirom da je devedeset loznih cijepova bilo malo za napraviti vino, zasadio sam još tisuću dvjesto loznih cijepova. Pazite, za provjeriti neku sortu treba ju promatrati najmanje deset godina. Ako u prosjeku pedeset posto bude kvalitetnih i visokokvalitetnih godina, onda je ta sorta gospodarski zanimljiva. Crljenak će ovdje naći svoje mjesto kao i merlot, ispričao mi je tada Vlado.
Nekoliko godina kasnije, Vlado se i dalje bavio crljenkom kaštelanskim. Premda se uvjerio da „crljenak definitivno nije za Slavoniju“, vinograd crljenka ipak nije bio iskrčio. Možda ne može dobiti crveno vino, ali može – rosé!
- U tri berbe još nisam od te sorte uspio proizvesti crveno vino, nego radimo rosé. Bez obzira što cvate i dozrijeva u isto vrijeme kao merlot, dok merlot u dozrijevanju ode u pozitivnom smjeru, crljenak stane, dalje ne ide… To je očito do genetskog potencijala i klorofila kojeg ima u listu. Počne mijenjati boju lista i tu više nema fotosinteze, čime se pokazuje da on traži ipak jednu topliju klimu, toplije noći koje mu omogućuju brže dozrijevanje – on mora u 15 dana dozoriti, a kod nas to ni za mjesec dana ne može ni približno postići. Dake, od crljenka samo rosé, ispričao mi je tada, za Vincekovo 2017. godine, Vlado Krauthaker.
Vlado će i dalje svake godine pokušavati izvući maksimum iz vinograda zasađenog crljenkom, ali, uvjeren je – „ta sorta definitivno nije obećavajuća za Slavoniju“!
Vlado, također, nikada nije odustao ni od eksperimentiranja sa sortom nebbiolo, kojeg se vrlo rijetko može naći izvan Italije, a i u „rodnom“ Pijemontu je izbirljiv u izboru mjesta gdje će sretno rasti i sazrijevati. Čak sedam godina Vlado je bio okupiran radom na toj sorti dok koncem 2016. godine nije odlučio tržištu ponuditi jednu manju količinu koju su u cijelosti bila otkupila dva restorana u Dalmaciji. U slučaju slavonskog nebbiola, rezultati su fascinantni, izgleda da magličasta jutra na Mitrovcu sve više nalikuju Barolu te je sve izvjesnije da bi nebbiolo mogao postati jedna od novih velikih prepoznatljivosti Zlatne doline.
- Nebbiolo je talijanska autohtona sorta Pijemonta, koji je na istoj paraleli kao i Kutjevo i cijela Slavonija, koji imaju slične uvjete onima koji vladaju u Valtellini, priča Vlado Krauthaker.
Slijedeći životni moto da je bit života u neprestanom traženju novih stvari i novih rješenja, Vlado Krauthaker je u svoju ponudu uvrstio i neuburger, staru sortu koja je nekad davno postojala u hrvatskim vinogradima, ali se izgubila. I ne samo to – od tog prirodnog križanca crvenog veltlinca i zelenog silvanca porijeklom iz Austrije Vlado je uspio napraviti uspješan izvozni posao, jer cijelu proizvodnju neuburgera izveze u Češku!!!
A od blauburgera, umjetnog križanca frankovke i portugisca, Vlado je uspio napraviti vino koje se iz njegove vinarije nudi prvi put u Švicarskoj i relativno je novo na hrvatskom tržištu! Stručnjaci kažu da je blauburger najsličniji istarskom teranu.
Svoju znatiželju prema ‘novome’ Vlado Krauthaker pokazao je još u Kutjevu d.d., gdje je prije pokretanje vlastite vinarije, radio kao glavni enolog. Iz toga razdoblja pamti gotovo svakodnevno nadziranje dvadesetak ‘ekperimentalnih’ sorata. Stoga i ne čudi što su odlaskom u privatnike među prvim loznim cijepovima koje je zasadio bile sorte poput muškat ruže, verduzzo friuliano, nebbiolo, manzoni, a uslijedili su neuburger, bianca, blauburger, malbec… Naravno, graševina je i dalje Krauthakerova najzastupljenija sorta.
- Sve ovo što sam nabrojao prestali su biti eksperimenti i postali su ozbiljna vina koja konkuriraju graševini. Na ovim sortama radim dvadesetak godina i pokazuju se gospodarski vrlo zanimljivim, s njima se da napraviti rezultat, odnosno kvalitetno vino koje tržište i gastronomija mogu prepoznati.
Prema vlastitom priznanju, vodilja za pokuse u svom vinogradu bila mu je četrdeset i peta paralela koja prolazi Kutjevom, odnosno kroz sva poznata svjetska vinogorja. Vlado Krauthaker htio je provjeriti koliko sorte koje uspijevaju na toj paraleli u nekoj drugoj državi mogu i u Kutjevu dati dobre rezultate.
Drugi motiv koji ga je ‘prisilio’ na pokuse s novim sortama je – promjena klimatskih uvjeta.
- Sve više nam se događa da u Kutjevu imamo previše alkohola, prebrzo dozrijevanje… A ako je prerana berba, tu najviše trpi graševina. Naša obveza je naći druga rješenja za nova pokoljenja!
Prije desetak godina Vlado je iznenadio vinsku publiku sa serijom vina koja se ni u krugovima ljudi vrlo bliskih najpoznatijem kutjevačkom brku nisu mogla zamisliti da će nositi etiketu vinarije Krauthaker. Riječ je bila o Kuvlakheu (Akronim za Kutjevo VLAdo KrautHakEr!), čitavoj seriji jantarnih vina od različitih sorata koje je Vlado proizveo bez sumpora i uz dugu maceraciju.
- Vina iz serije Kuvlakhe postaju ozbiljna priča, ali teško ih je prodati. Narančasta vina zasad radim od graševine, zelenca, verduzza i manzonija, a trenutno duže maceracije ispitujem na pinotu crnom, merlotu i cabernet sauvignonu, koji s takvim pristupom pokazuju neke potpuno nove okuse, poglavito nakon odležavanja od dvije godine. Idem dalje, neprestano analiziram sve što napravim, sve gledam samo kao vino i ne zanima me nimalo financijski cijela ova priča, priča Vlado dodajući da proizvodnju Kuvlakhea ne smatra igrom nego – izazovom i povratkom u prošlost najmanje dvjesto godina.
Trebamo se vratiti prirodi, enologija se mora vratiti u stara vremena kad nije bilo toliko utjecaja kvasaca i enoloških preparata. I upravo zato sam se odlučio na jednu, zasad, eksperimentalnu proizvodnju vina bez imalo sumpora – ako ide ide, ako ne ide ne ide! Znam da je to jako težak pristup i nemoguć za napraviti svake godine.
Mene ne zanima novac, ovo što radim je zdravo vino, puno zdravije nego sa sumporom. Fenoli su bitni za zdravlje čovjeka!
Sada ta vina radimo u amforama. Trebamo se samo odlučiti hoćemo li ta vina raditi zbog sebe ili kupaca.
U Vladinoj priči s jantarnim vinima veliku ulogu odigrala su dvojica sveučilišnih profesora, Georgij Kvasitadze, profesor biokemije i biotehnologije s Odjela za biologiju gruzijske Nacionalne akademije za znanost, i Mladen Boban sa splitskog Medicinskog fakulteta.
Upravo je Mladen Boban u svojim analizama zasnovanim na Vladinim vinima utvrdio, primjerice, da graševina u sebi sadrži više flavanoida nego plavac mali, što je posebno važno u medicini. A Georgij Kvasitadze je bio taj koji je Vladi otvorio nove vidike i zbog koga je Vlado 2008. godine doletio u Gruziju gdje su mu odmah ponudili da slobodno otvori amforu i iz nje čašom nagrabi vino.
- Bio je lipanj. Kad su mi rekli da zagrabim iz amfore i pritom mi ju otvorili, ostao sam šokiran. Vino je još stajalo na komini! Kad sam im iskazao svoje čuđenje, rekli su mi da kod njih maceracija traje sve do sljedeće berbe. Tek tada vino otoče, kominu destiliraju, a amfore operu. Onda mi je moj Georgij objasnio da tako proizvedeno vino mora imati puno fenola, jer dugotrajnim ležanjem na komini sve se izvuče iz bobica, pa i iz sjemenki.
Za njega su tada prestale sve dvojbe, ako ih je uopće i imao. S obzirom da u svom sortimentu nema rkaciteli i saperavi, u Gruziji su ga posavjetovali da na njihov način radi sorte koje ima na raspolaganju. Nekoliko mjeseci kasnije, maleni dio berbe graševine, zelenca i verduzza friuliana završio je u posebnim posudama u kojima su, zasebno, macerirale 90-100 dana. Sljedeće godine, Vlado Krauthaker ponovo je pohitao u Gruziju. Odnio im je na analizu sva tri vina koja je napravio na njihov način. Rezultati su bili zapanjujući.
- Ustvrdili su da u vinima koje sam donio imam više flavonoida nego što oni imaju u svojim crvenim sortama! A mogućnostima graševine bili su iznenađeni te su samo ustvrdili da je graševina debelo najbolja sorta za ovako dugotrajne maceracije.
Danas nažalost pokojna sveučilišna profesorica Dubravka Premužić, Vladi je njegovu igrariju s maceriranim vinima opisala kao primjer nečega što je ona svojim studentima objašnjavala kao nešto što nikada ne smiju raditi!
Slično se Martina Krauthaker Grgić poigrala u kreaciji njihovog prvog pjenušca, Julija, koji je charmat metodom proizveden od dvije muškatne sortea: muškata žutog i muškata ottonela, i 50 posto zelenca.
Martina voli reći da se u njihovoj vinariji redovito eksperimentira i to je za njih – nužno. Jer, uvijek treba tražiti nešto novo, posebno i drukčije što bi mogli ponuditi svojim kupcima.
Kad je Vlado odlučio ući u proizvodnju svog prvog destilata, vinjaka, a bilo je to 2004. godine, Martina je tek počela raditi u vinariji.
– Tada je tata još uvijek odlučivao o svemu, u svim segmentima poslovanja imao je ključnu ulogu, prisjeća se Martina.
A iz vremena nastajanja njihova prvog vinjaka stoji arhivirana Vladina izjava koja umnogome determinira njihovo djelovanje:
- Čovjek uvijek mora nešto raditi, jer samo tako se može početi primjećivati ono što napravi!
I, naravno, ni proizvodnja vinjaka nije mogla proći bez „konzultiranja struke“, a koju je u ovome slučaju predstavljala profesorica Pavica Tupajić s katedre žestokih alkoholnih pića na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
- Nismo imali iskustvo u tome, zato smo angažirali profesoricu Pavicu. Ona je taman malo prije toga kod nas provodila projekt u svezi s graševinom pa nam je, kad je preuzela katedru, bilo najjednostavnije s njom se posavjetovati za tehnologiju destilacije. Može se reći da nam je ona bila savjetnica i neka vrsta mentorice, prisjeća se Martina tih početaka.
- Dugo sam bio želio krenuti s proizvodnjom vinjaka, još iz razdoblja kad sam počeo raditi u Kutjevačkom podrumu. Svojedobno je u Kutjevačkom podrumu postojao projekt koji je trebao u dogovoru sa čuvenom francuskom destilerijom Camus zaživjeti početkom 1980-ih godina. Čak se nešto malo vinjaka bilo i napravilo, a ja sam u tome sudjelovao kao mladi enolog. Smrću legendarnog Ivana Jambrovića, tadašnjeg upravitelja Kujevačkog podruma, propao je i taj projekt i nitko ga kasnije nije ni pokušao obnoviti, prisjeća se Vlado.
Dakle, biti prvi i najbolji u proizvodnji hrvatskog vinjaka bio je Vladin izazov iz mladosti kojim se konačno odlučio pozabaviti. Uostalom, kao i u svemu drugome čime se bavio. S profesoricom Pavicom Tupajić čak je obišao Francusku želeći kupiti alambik, aparat za destilaciju, „ali to nismo i ostvarili zbog visokih i meni tada nedokučivih cijena“.
- Zato sam svoju prvu seriju vinjaka, kojeg sam napravio oko 2.000 boca od pola litre, destilirali kod obitelji Šimić u Požegi, a oni su poznati proizvođači voćnih rakija, posebno viljamovki, dok smo drugu seriju vinjaka destilirali u Zvečevu. To ne znači, naravno, da smo odustali od vlastitih strojeva, priča Vlado za koga je vinjak „logičan nusproizvod koji ide uz vino“ i za njega je to najviši stupanj kvalitete koju može dosegnuti neko žestoko piće.
- Možda bi trebao proizvoditi još neko žestoko piće poput komovice, ali to me puno ne zanima. Vinjak mi je trenutno najveći izazov, a kako bi čovjek radio kad ne bi imao izazove koji će oplemeniti to što radi i koje se kasnije, eventualno, može komercijalno iskoristiti. Ovaj vinjak je već dobro prihvaćen, a velika cijena je morala biti zbog veličine projekta – nisam htio nikakvu drugu cijenu nego onu koja će nam jamčiti stopostotnu isplativost, pa kad se proda – proda. Ovaj vinjak već ima svoje kupce. Francuski konjaci su dobili veliku konkurenciju diljem svijeta, sve više je dobrih destilata poglavito u istočnim zemljama poput Armenije ili Gruzije, a nedavno sam čuo i za jako dobar turski vinjak. A tu je i Španjolska…, priča Vlado koji je za svoj vinjak odredio cijenu od oko 70 eura.
- Ako se radi na pravilan način, vinjak je najplemenitije žestoko piće. Mi idemo na što duže odležavanje u drvetu, a ovaj naš je dozrijevao čak 10 godina u hrastovim bačvama, kaže Vlado uspoređujući svoj vinjak s najcjenjenijim konjacima koji nose oznaku XO, što je u rangu francuskog označavanja vrlo starih (extra old – XO) konjaka.
- A i cjenovno je, tvrdi, na razini tako starih konjaka iz njihove postojbine u pokrajini La Charente, oko gradića Cognaca, gdje su se francuski majstori svojedobno dosjetili iz kiselog grožđa napraviti zaštićeno piće koje će slavu Francuske ponijeti diljem svijeta.
Martina se dobro sjeća da su te 2004. godine imali izuzetno rodne loze te da su zelenac, chardonnay i graševina u kolovozu, kad se odlučilo ići u zelenu berbu, imali već formirane bobice i sjajne alkohole i kiseline, idealne upravo za proizvodnju vina koje će poslužiti kao destilat za vinjak.
- Kad smo već odlučili u kolovozu skidati grožđe i tako reducirati prinose po trsu, zaključili smo da bi bila šteta ne iskoristiti „odbačeno“ grožđe za nešto drugo. A to „nešto drugo“, zbog idealnih parametara alkohola i kiselina u odbačenom grožđu, bio je – vinjak.
Kao osnovu za proizvodnju vinjaka Vlado je iskoristio čak sedam različitih sorata grožđa.
- U proizvodnju vinjaka sam išao jednim putem koji je malo neobičan u pripremi samog mladog vina koji je osnova za proizvodnju vinjaka. Naime, prvo smo napravili zelenu berbu, kad je u grožđu 8-10 posto alkohola, a ovaj vinjak je rađen na osnovi sedam sorata za koje je najbitnije bilo da nisu aromatične, poput graševine, chardonnay ili zelenca, caberneta sauvignona, merlota…
Kao što je svojim gruzijskim prijateljima pokazao da graševina nema ništa lošiji potencijal za proizvodnju maceriranih vina od gruzijskog rkacitelija ili saperavija, naprotiv, konačni ishod se pokazao puno boljim od najoptimističnijih prognozera, ništa lošije rezultate nije postigao ni destiliranjem zelenca u usporedbi s, primjerice, ugni blancom, koji je dominantna sorta, čak 99 posto, za proizvodnju konjaka.
- Zelenac se pokazao kao jako dobra sirovina za vinjak, a njega je i najviše, uz nešto graševine i chardonnaya. I koliko god pazili da ga režemo, uvijek dobro rodi. I dva puta ga znamo brati, priča Martina o sorti koju danas samo vinarija Krauthaker uzgaja i prerađuje u sjajno mirno vino ili, rjeđe, u vinjak.
Nakon zelene berbe i fermentacije sve je otišlo u destileriju Šimić u Požegu.
- Prvi put tako nešto radiš, imaš plan, ali tad baš i nismo znali u kom smjeru će sve otići. Prvo je sve bilo u tankovima, kasnije se stavilo u bačve od 300 litara posebno napravljene za destilate i u tim hrastovim bačvama je sve odležavalo 10 godina prije nego smo odlučili staviti vinjak u boce. U tom razdoblju je profesorica Tupajić 5-6 puta radila analizu da vidimo u kom smjeru se razvija vinjak.
Kad Martinu, koja je danas glavna enologinja u vinariji koju je proslavio njezin otac Vlado i od koga je upila ponajviše znanja u 20-ak berbi, upitate što je teže – biti vinarka ili destilerka, ona bez puno razmišljanja kaže da je njoj veće zadovoljstvo proizvesti vino, „koje je i zahtjevnije“!
- Destilat stavite u bačvu, provjeravate količinu, alkohol i to je to.
U vinariji Krauthaker su se vinjakom pozabavili samo još jednom, i to 2008. godine. Taj vinjak je još uvijek na odležavanju u hrastovim bačvama i još nije spreman za tržište.
- Vinjak ne radimo planski, niti je to nešto što moramo obavezno proizvesti svake godine. Ne, nama godina mora omogućiti da nam se vinjak dogodi, priča Martina.
—–
Čista tradicija.
Što je Ivana Enjingija kao vinara motiviralo da bude i destiler?
- Proizvodnja rakije od ostatka grožđa i vina je jednostavno naša tradicija. Kad sam krenuo u proizvodnju crnih vina, da bih dobio kvalitetu, nisam prešao grožđe nego bih slobodnim padom pustio da se iscijedi onaj samotok, a kominu bez peteljki i bobica, koje su bile u savršenom stanju, bilo je grijeh baciti pa sam ju dva puta destilirao. Prvi put do kraja, koliko ide, koliko ima alkohola, a onda ponovo prepekao. Sve moje rakije su prepečenice. I svaki put bih dodavao izvorsku vodu u tu prvu rakiju koja je bila od grožđa, oko 30 posto izvorske vode, i onda bi uslijedila nova destilacija. A kad bih na kazanu krenula rakija, prvu litru bih uvijek bacio natrag.
Uvijek bih izdvajao onaj srednji dio, srce rakije, i kao takvu bih je metnuo u korištene barik bačve u kojima je prethodno odležavalo bijelo vino i za to se koristilo 2-3 puta. I u takvoj bačvi moja komovica je ležala sve od 1984. godine do današnjih dana.
- Dakle, vaša komovica je od crnog grožđa koja je nakon dvostruke destilacije odležavala u baricima u kojima je prethodno odležavalo bijelo vino?
- Da.
- Pa u vašoj boci komovice satkana je cijela priča o vašoj vinariji?
- Da, može se tako reći.
- Kako biste opisali vašu komovicu u odnosu na postojeće komovice na tržištu?
- Ovo je najoriginalnija komovica koja se uopće može susresti. Jer, grožđe je u potpunosti ekološki zdravo, nema kemije, komina je sočna, destilira se dva puta i, po meni, to je savršenstvo. Nakon 20 godina što odleži u bačvi, to je potpuno drukčije od svega što se može susresti na tržištu.
- Kad posegnete za čašicom?
- Ja uopće ne pijem rakiju! Svoju rakiju sam popio kad sam imao šest godina. Napio sam se medene rakije. Premda i danas pamtim sve što je bilo toga dana, sjećam se i da nisam mogao stajati na nogama.
- Što se dogodilo?
- Bila je svadba bratića moje mame. Baba je bila u pripremi hrane za goste, a mene je netko utrpao u kola da idem odavde iz Hrnjevca u Vetovo na vjenčanje, to je 3-4 kilometra. Uvijek je bio običaj da se tamo ide kraćim, a natrag dužim krajem, zaprege 10-15-20 kočija. S obzirom da je to bila 1946. godina, osim meda nije bilo ništa drugog slatkog.
Pripremala se rakija za buklije, kad svatovi dolaze pije svatko što hoće, od vina bijelog i crnog, kolača, rakije obične i medene. I, meni netko podvalio medenu rakiju, a meni se to slatko jako svidjelo, poglavito što slatkoga u to doba nije bilo, i ja to popijem.
Druga kapija, druga buklija, ja opet popijem.
Treća kapija, treća buklija, a ja već sam pružam ruku prema medici. Napio sam se toliko da, kad smo ulazili u dvorište, upao sam u blato izlazeći s kola. Netko me digne i pridržava, ja stojim. Ali, kad me pusti, ja odmah padnem u blato, mogao sam samo sjediti. Netko dojavi mami da sam tamo i da sam pijan i ona je došla i uzela me. Neki naš rođak, koji je bio u svatovima, kritizirao je mamu zbog mene, a ona me držala čvrsto iza leđa:
Pa što misliš ti, oca nema, tako balav, a napio se, što će biti od njega kad ostari?!
A onda sve najgore prema njoj, kakva je ona majka, moj sin iz čaše neće piti ni vode, a tvoj se napio.
A ja po glavi osjetim kako njene suze na mene padaju.
Tada sam se zarekao da nikada više neću popiti ni kap rakije. I od tada, jesen 1946. godine, kad je bila svadba, nikada nisam popio ni kap rakije.
Enjingijeve priče o djetinjstvu su fascinantne i dodatno dobivaju na težini kad se zna da ovaj vremešni 84-godišnjak bez ikakvih zastoja evocira uspomene iz doba kad je imao tek tri godine života!!!
Njegov djed Martin umro je 1957. godine, a onda je sav teret vođenja gospodarstva pao na leđa Ivana Enjingija, koji je tada još bio malodoban. Ivan će, pak, pamtiti djeda kao čovjeka koji mu je u ključnim formacijskim godinama zamijenio oca i najviše utjecao na njega.
- Najveći teret rada na zemlji nosio je djed na polju s konjima, ali bi ga uvijek mama mijenjala i nadopunjavala u oranju i košnji, dok ja nisam ojačao da mogu pomoći, a to je bilo 1951. godine. Ja sam s 13 godina pokosio kompletnu pšenicu s tri jutra zemlje! A s ujakom Franjom sam kosio i livade, od njega sam naučio kako dobro pokovati kosu, kako je naoštriti. On je bio veliki radnik i vrlo sposoban i od njega sam naučio sve u vezi s obradom zemlje. Djed je tada već bio dosta star, puno je pušio, a bronhitis ga je dobro načeo i teško je disao.
U toj najmlađoj životnoj dobi Ivan je prvi put došao i u kontakt s vinom. Bilo je to u Hrnjevcu, kod bake Marije Kotrlove. Pomagao joj je pretakati vino, napunio bi amper i zatvorio pipu.
- Pradjed Koloman je po dolasku u Hrnjevac posadio prve obiteljske loze kadarke, a onda i graševine. Ja sam sve te panjeve doživio, jako dobro se sjećam tog vinograda.
No, kao kuriozitet, neka ostane zapisano da su prve riječi kojih se Ivan sjeća iz djetinjstva bile na – češkom jeziku!
- Ja sam jako puno bio kod bake Marije Kotrlove, mamine mame. Sjećam se kad bi mi prabaka kuhala mlijeko s nekim brašnom i onda me hranila žlicom, pritom bi stalno govorila:
„Jedite, jedite, jedite!“
- Ali na češkom jeziku. Bile su mi nepune dvije godine…
Djeda Martina su po svršetku rata otjerali obnavljati sela koja su ustaše bile zapalile, mama je morala ići u nadnicu da bi barem neki minimalni novac zaradila za kuću u kojoj „ni miša nije bilo“, a Ivana i brata Vaclava čuvala je baka Marika.
- I dalje smo bili tretirani kao banda, otimali su nam što god bi stekli. Kao sudionici u osnivanju Hrvatske seljačke stranke u Hrnjevcu smatrani smo protivnicima komunizma. Više smo morali dati državi, nego što nam je moglo uroditi pšenice, kukuruza ili nečeg drugog. Vrlo često smo predstavnike „narodne vlasti“, kad bi prolazili pored naše kuće, mogli čuti kako komentiraju:
„Ovo je banda, njima treba sve uzeti.”
Tako bi mama i baka ostavljale krumpir neizvađen u zemlji pa bi zimi razgrtale snijeg i vadile ga da imamo što jesti. Cilj nove vlasti bio je sve privatno uništiti i strpati u zadruge, na što moj djed nije htio pristati pa smo jedva preživljavali.
Za onih nekoliko praščića, koje su dobili od druge bake Marije, Ivan je morao brinuti po cijeli dan, ali, usput, čuvao je i tuđe blago. Nagrada je bila komad proje, koja je za Ivana bila sve – i doručak i ručak i večera i slano i slatko.
Ivan u svakoj prilici naglašava da najviše zahvaljuje djedu Martinu što je vrlo rano naučio raditi različite vrste poslova. Boraveći uz djeda Martina u radionici ili na polju, Ivan je tako naučio praviti kola, kotače, tambure, namještaj, „što god je trebalo“.
- Djed mi je uistinu bio sve, on me praktički naučio svemu ovome što sam ja danas. Inzistirao je da ljude dijelim samo na loše i dobre. Ako ti je netko sumnjiv, dobro promisli hoćeš li s njim surađivati! A to je u skladu s onom poslovicom koja kaže:
„Reci mi s kim se družiš pa ću ti reći kakav si!“
U tim teškim poslijeratnim vremenima djedove zlatne ruke su mnogima vrijedile, jer je svima kojima je bila potrebna pomoć on odrađivao sve što je trebalo – besplatno!
- Prije smrti, nekoliko sati ranije, djed me pozvao i dao mi sve upute kako se vladati u životu. Posavjetovao me da budem manji nego jesam, pazim s kim se družim, budem uvijek realan i skroman, jer najveće zlo su ljudska bahatost i oholost.
Nakon djedove smrti 1957. godine Ivan je morao u potpunosti se posvetiti nadničarenju „od sunca do sunca“, jedina stanka je bila od podne do 13,30 sati.
- Jeli smo skromno, za doručak se pilo pola litre mlijeka i jela proja, a i mi djeca smo ravnopravno sa starijima znali dobivati po pola litre – vina! Nadničarili smo za kombinat, koji se u to vrijeme zvao Vinogradarstvo Kutjevo. Tad sam, u zimu 1957. godine, zajedno s Josipom Pifkom, kolegom mog tate, bili su generacija – obojica rođeni 1920., radio u istoj partiji za prekapanje zemlje. Posao je išao ovako:
Određuje se linija od 100 metara koju treba prekopati na dubinu 65-70 centimetara. Onda svaka grupa od dvoje u svakoj tabli bira koliko će prekopati od tih 100 metara. Josip je u jednoj tabli izabrao osam metara, u drugoj 10, a u trećoj 6 metara. I mi smo to kopali i kopali, što je zimi bilo nevjerojatno težak posao. Zemlja je bila zamrznuta i moralo se krampati da se zemlja načne, a onda štihačom tu zemlju prebaciti – što je laganiji dio posla. Ispod su bili kamen i siga, što je opet trebalo krampati. Prosjek je bio da smo po čovjeku „istjerali“ oko 40 četvornih metara dnevno. Dakle, u kombinatu su prakticirali da se zemlja tako radi u grupama, svaka grupa bi na kraju napravila dvije do tri linije od 100 metara, a mene je u svoje društvo uzeo Josip Pifka.
Među poslovođama, koji su sve što radimo provjeravali željeznim štapom, kojeg su svugdje ubadali, bio je jedan bivši prvoborac. I, ako bi nekome našao da nije dovoljno duboko prekopao zemlju, za taj dan bi mu uskratio plaću. Josip Pifka je bio skroman i strpljiv i sve je trpio, a ja sam bio premlad da se s njima sukobljavam. Tamo gdje su posao radili borački sinovi ili borci iz NOB-a, tamo poslovođe nisu ništa smjeli poduzimati – oni su mogli iskopati i pola od potrebne dubine, ništa im se nije smjelo prigovoriti, a nama, koji smo bili slabiji i nejaki, stvarao je pritisak. Bilo je to teško trpjeti. I kad smo uzeli treću liniju, onu široku šest metara, zvala se „tabla broj 26“, odlučio sam da je dosta. Znali smo koliko će dana sve to trajati, pa sam onda izračunao i govorio na glas pred svima:
„Još 15 dana i nikad vam neću doći!“
Sutradan sam imao novo odbrojavanje:
„Još 14 dana i nikad vam neću doći!“
„Još 13 dana i nikad vam neću doći!“…
Na djelu je bila nepravda, neki su mogli raditi što su htjeli, a drugi, slabiji, morali su ispaštati i za grijehe onih prvih kojima ni dlaka s glave nije smjela faliti. Nisam to mogao podnositi, ali sam sve otrpio do kraja kako bih ispoštovao dogovor s Josipom Pifkom.
„Kud ćeš ti balavi, u majčinu, ako nećeš tu?“, obratio mi se poslovođa kad sam izgovorio i posljednje odbrojavanje i rekao da odlazim iz nadnice.
Bilo kud! Makar umro od gladi, neću vam nikada više doći da me zajebavate, odgovorio sam mu te tada prvi put u životu nekome izgovorio ružnu riječ.
Ivan je održao svoju riječ, to je bio njegov zadnji dan u životu da je nadničario za kutjevački kombinat! Kad je s Josipom Pifkom prekopao tu zadnju liniju, otišao je i od tada, evo već 66 godina, nikada više nije „radio za drugoga“.
Odlučivši da mu je dosta nepravdi, Ivan je, nadničareći posljednje tjedne za kutjevački kombinat, paralelno skupljao divlje loze i podloge po napuštenim tablama. A i nekoliko godina ranije već je bio prikupio tih „divljaka“ po šikarama i napuštenim tablama, cijepio ih te proizvodio sadnice koje je prodavao vinogradarima koji su sadili nove vinograde.
- Od toga što sam nakupio nacijepio sam dodatnih 3-4 tisuće sadnica, ručno sam izrigolao zemlju na kojoj nikada prije nije bio vinograd, ali sam po travi i korovu, koji su toj zemlji rasli kao u najboljim vinogradima, procijenio da i tamo može uspijevati grožđe. To je bila pozicija zvana Selski arman. Bila je to, u stvari, šikara koju je moj pradjed bio dobio od države da iskrči i napravi arman za vršidbu žita ostalim seljanima, jer je on jedini imao vršalicu s pogonom na gepl koju su vukla dva para konja u krug. I zato se taj vinograd zvao Selski arman, zbog mog pradjeda i onoga što je on tamo radio drugim seljanima.
I tamo je od kultura ranije uspijevao samo raž, nešto pšenice, jer je sve bilo jako kamenito. I tako, tu sam izrigolao jednu površinu, sjećam se, tako se poklopilo, to je bio prvi u ono vrijeme moderniji vinograd koji je, za razliku od ovih u kombinatu i svih privatnih vinograda, imao razmak između redova 140, a između panjeva 80 centimetara.
- Što vas je motiviralo da napravite vinograd s malo širim razmakom između redova?
Jedina tehnika dostupna u to vrijeme bila je motika i konj za oranje! Iz iskustva oranja u uskim vinogradima došao sam na ideju da napravim prored od 140 cm i specijalni plug kojeg je vukao konj i pravio četiri male brazde. I takav plug bi savršeno izorao sve do trsova. Ta inovacija uštedjela je 80 posto ljudskog rada! Taj svoj vinograd sam sadio u proljeće 1958. godine.
Ivan se sjeća da je „iz kištre“ sadio friške lozne cijepove „kako bi dobio na vremenu“. Kad je sve iskolčio, u vinograd mu je stalo točno 1111 trsova! To je bio njegov prvi vinograd, dok je u starome, kojeg je svojedobno posadio pradjed Koloman, bilo oko dvije tisuće loza.
- Bila je to velika sreća posaditi vinograd na pravom mjestu, ali sve to sam napravio zahvaljujući iskustvu koje sam stekao nadničareći gore u kombinatu.
Ivan Enjingi se vinogradima i vinarstvu u potpunosti i jedino posvetio tek krajem 1960-ih i početkom 1970-ih godina. Do tada, morao je funkcionirati kao multipraktik i u sve se razumjeti da bi preživio i, kasnije, podigao svoje vinsko carstvo na razinu koja izaziva ogromno poštovanje.
- Za razliku od kuća, koje su nam bile zaposjednute, zemlju nismo izgubili – bila nam je vraćena. Jednog konja su nam vratili, a jednog uzeli. Morali smo sparivati tog jednog konja s nekim da bi obrađivali zemlju i to sam morao raditi. Tako smo počeli. Poslije su već bile dvije krave, dva konja, a sijalo se sve, i pšenica i kukuruz i zov i ječam i djetelina i lucerna.
Ivan je kao mladić nabavio i veliki kazan za pečenje rakije, kakvog nitko u selu nije imao.
- Tada se puno pekla rakija, šljivika je bilo puno. Uglavnom, kazan je radio dan i noć, a ušur – naknada u naturi za usluge prerade određenog proizvoda, bio je po kazanu jedna litra. Tako bi se nakupilo rakije koju sam prodavao gostionicama. Kazan sam kupio 1961. godine.
Kad je ozbiljnije krenuo u posao s kravama i konjima, morao je napraviti i veliki štagalj u kojem je mogao pod krovom držati 20-ak komada blaga. Samo svinja je bilo desetak koje su se tovile i prodavale, a svake godine su bila i barem dva juneta.
- Kako je prodaja išla dobro, negdje na sajmu bih kupio i dva lošija, ali veća teleta, dohranio ih i prodao. Tako sam prodavao godišnje i po četiri juneta, što je tada bio veliki novac.
A imao je i jednu sijačicu, koju je kupio i koja se vukla na zapregu, nju je davao u najam te i od toga privređivao bazgu ili ječam za prehranu stoke.
- Sa 12 godina sam napustio osnovnu školu i nisam imao šansu nastaviti školovanje, morao sam početi nadničariti 15-16 sati dnevno da bih nešto zaradio. Tada se primalo u nadnicu već u dobi od 12 godina. Dakle, osnovnu sam završio samo pet razreda, a kasnije sam pod pritiskom zakona malo išao i u šesti razred i uspio završiti ga. Zahvaljujući mom bratiću Peri Künu, koji sad živi u Münchenu i koji je išao u požešku gimnaziju, od njega sam posuđivao knjige i nastavio se obrazovati samouko, izvan škole. Tako sam si mogao priuštiti polaganje i sedmog i osmog razreda i razne stručne kvalifikacije. S druge strane, gotovo genetski mi je bilo predodređeno naslijediti majstorske zanate koji su se u obitelji obavljali stoljećima. Moji su, ali stvarno, bili majstori svega što postoji! Sve su radili, i od drveta i od željeza i od kože, i orme i cipele i čižme…
U svakoj pori poslovanja kod Ivana se mogao osjetiti duh njegova djeda Martina. Poput, primjerice, mantre, koju je neprestano ponavljao da – zemlju nikada ne treba prodavati!
- Toga sam se pridržavao cijeli život, čak i u razdoblju kad mi je prodaja zemlje mogla bitno olakšati život i smanjiti probleme kroz koje sam prolazio. No, moj djed je meni davno rekao da je zemlja najveće bogatstvo i da ju treba čuvati k’o zjenicu oka svog, nikad je ne gaziti ili raditi kad za to nije vrijeme, a, ne daj bože, nikada prodati. Štoviše, kad god se ukaže prilika, uvijek kupiti zemlju!
Neposredno prije smrti, 1957. godine, djed je načuo da se prodaje jedna livada i nije mu bilo teško navečer pokupiti sav novac kojeg je imao kući i otići pogoditi se s prodavateljem zemlje i dati kaparu za kupiti tu livadu.
I ne samo to. Bez obzira na bitno narušeno zdravlje, djed je cijelu zimu, praktički, kao svoje posljednje djelo, krčio livadu, a uz rubove livade presađivao mlade hrastove koje nije htio baciti nego im je tamo davao novi život. U svojoj 77. godini života!
- Treba raditi, neprestano stvarati, jer ako iza čovjeka ništa ne ostane, bolje da nije ni živio, znao je često pričati djed Martin.
Ivan je doslovno shvatio djedove savjete te se danas može pohvaliti da u svom vlasništvu ima više od 200 hektara zemlje, a ono što se ne uklapa u njegove planove – pokloni dobrim ljudima!
Od djeda je usvojio i savjet da čovjek ne može živjeti sam, nego u zajednici te da treba imati prijatelje i graditi prijateljstvo.
Svoju prvu komovicu Ivan je proizveo 1957. godine, nakon djedove smrti, kad su na njegova leđa pali svi radovi u polju i vinogradu.
- Grožđe je fermentiralo u kaci i samotok se ispuštao bez prešanja i od tog ostatka se pekla rakija.
- Komovica je meni oduvijek bila sporedni proizvod. No, ljudi se iznenade kad kušaju moju komovicu, kažu da kod nikakvih vinjaka i konjaka nisu sreli takvu kvalitetu. Ja od komovice ne živim niti je komovica u fokusu mog posla, ali – grijeh je da se nešto baci. Zato je i ispečem, pa što bude.
U posljednje vrijeme Ivan, pričajući o svojoj komovici, a u bačvama još uvijek odležava ona iz 1984. godine, najčešće priča o umoru „od borbe sa carinom koja ne uvažava gubitak i alkohola i količine nakon 20 i više godina odležavanja u bačvama“.
- To je tolika komplikacija i drama, kao da žive otrove prodaješ!!! Zato sada kominu bacam na smetlište, izmiješam sve s gnojem i – natrag u vinograd.
- Evo, spreman sam trenutno dati svih pedeset i sedam bačava u kojima je nešto više od deset tisuća litara komovice onome tko ima snage boriti se s nametnutom birokratskom diktaturom i zahtjevima carine.
Velikog vinara ljuti što se neprestano zakonski određuju obveze koje nemaju nikakvo uporište u praksi. Primjerice, Ivan nikako ne može objasniti službenicima Carine, koji mjesečno nadziru njegove bačve s pićem, da drvo upija tekućinu i da je nemoguće nakon nekoliko godina da u bačvi bude ista količina rakija kao i na početku, kad ju je napunio do vrha.
- Oni ne uvažavaju gubitke! Kažu, pa što ne dolijete. Ali, onda neću dobiti to što hoću. I onda ta komovica ne bi bila ona rakija po kojoj sam poznat. Uostalom, ne shvaćam zašto Carina mora skrbiti o mojoj rakiji. I zašto im moram slati statističke podatke o količinama baš svaki mjesec. Doveli su me u situaciju da proklinjem sam sebe i sve ovo što radim! Nemam više živaca za birokraciju.