MIODRAG BJELICA – Babaroga postoji. Pije chardonnay.

Miodrag Bjelica izišao je iz garaže, ali garažu nije napustio.

Dok stojimo pred njegovom novom vinarijom na Banstolu, otvorenom u lipnju 2025. godine, ta rečenica zvuči kao zgodna dosjetka. Pred nama nije improvizirani podrum, nego ozbiljno vinsko zdanje, neusporedivo s mjestom iz kojega je prije petnaestak godina morao biti istjeran automobil kako bi se oslobodio prostor za prve vinske posude.

Samo što Miodrag ima materijalni dokaz da se garažnog identiteta nije odrekao.

– Zar nisi vidio rolo-vrata? Ovdje se u vinariju ulazi kroz garažna vrata. Ovo je, zapravo, samo malo proširena garaža – smije se.

Prva je bila u obiteljskoj kući na Kamenjaru u Novom Sadu. Automobil je doista morao van kako bi unutra ušli tankovi i bačve. U blizini su bili novosadski restorani Petlov salaš i Kod Bate Pežoa, a iza garažnih vrata nastajala su vina kakva na Fruškoj gori dotad nitko nije radio, s imenima i etiketama koje su izgledale kao da su zalutale iz nekoga drugog svijeta.

Kad sam ga tada prvi put posjetio, nazvao sam ga fantastičnim vinskim novakom i jedinstvenim garažnim vinarom koji je sa svoja prva četiri vina – Sagom, crvenim Graffitijem, roséom Graffiti i Babarogom – gotovo preko noći privukao pozornost. On je, međutim, bio iskreno začuđen što ga je itko pronašao.

– Kako ste došli do mene? Pa mene nema nigdje!

Nije to bila lažna skromnost ni koketiranje čovjeka koji priželjkuje da ga novinari razuvjere. Njegova vinska priča, objasnio mi je, bila je dovoljno luksuzna da se nikome nije morao ulagivati.

– Proizvodim toliko malo vina da me ne zanimaju ni trgovine, a od prošle berbe nemam sačuvanu nijednu bocu. Vina koja želim raditi ne idu uz kulturu tamburica i volova na ražnju.

Više od desetljeća poslije prostora je mnogo više, ali vina i dalje nema dovoljno za sve koji ga traže. Ni Miodraga Bjelicu nije mnogo lakše pronaći u medijima. Za to gotovo da više nema ni potrebe. Njegovo je ime u međuvremenu preuzela Babaroga, chardonnay koji je postao slavan prije nego što se uopće pojavio na tržištu.

No prije Babaroge trebalo je nastati nešto još manje vjerojatno: vinar od čovjeka koji o vinogradu nije znao gotovo ništa, ali je o njemu već imao vrlo čvrst stav.

Kad bi govorio o svojoj vinskoj prošlosti, najprije bi se našalio da ga je s lozom povezivalo samo to što se rodio u Loznici. Obiteljska biografija ipak je imala još jednu, tanju vinsku nit. Njegovi su roditelji bili iz Ljubinja, a prve dodire s grožđem pamtio je iz Dubrava, visoravni nedaleko od Stoca, na kojoj su bili obiteljski vinogradi.

– Ostala mi je u glavi žilavka iz vinograda starog sedamdeset pet godina. Čisto ulje!

Bili su to dodiri koji su se u obitelji prenosili gotovo mehanički, kao posao koji se podrazumijeva, ali iz njih nije nastala velika vinarska predaja.

– Nemam priču staru tristo godina ni krunu na etiketi. Jednostavno sam okrenuo novi list i krenuo od nule. Neopterećen tradicijom, mogao sam raditi ono što je meni blisko.

Prije nego što je okrenuo taj list, diplomirao je strojarstvo, profesionalno stasao u Beogradu i izgradio karijeru u marketingu i dizajnu. Među proizvodima koje je znao prodavati bili su i podlošci za računalni miš, što se danas doima kao prilično daleka priprema za čovjeka koji će poslije raspravljati o klonovima chardonnaya, odležavanju mesa i tome može li se tlak zraka procijeniti prema tome kako vuče kamin.

U jednom mu je trenutku bilo dosta Beograda, korporativnog svijeta i discipline koja posao čini učinkovitijim, ali čovjeku polako oduzima prostor za nepredvidljivost.

– Kad se baviš menadžmentom, trudiš se biti discipliniran i ostati unutar zadanih okvira. To je dobro za posao, ali ubija kreativnost. Ja sam iz toga izišao i sada sam namjerno stihija.

Ta se stihija nije odmah pretvorila u vino. Najprije je postao ozbiljniji konzument, a potom i kuhar zbog čijih se brudeta, peka, junećih repova, šarana u rašljama i domaćih kulena rado dolazilo na terasu kuće na Kamenjaru.

Izraz hedonizam nije podnosio. Činio mu se potrošenim, pretencioznim i nedovoljno preciznim za nešto tako jednostavno kao što su dobro jelo, dobro vino i ljudi s kojima ih vrijedi podijeliti. Uostalom, neke životne istine čovjek razumije tek kada za njih sazrije.

– S vremenom shvatiš da su hrana i vino važniji od nekih drugih stvari. Tako sam i ja shvatio da pihtije dolaze s godinama.

I vino je došlo s godinama, ali i s brigom za godine koje su tek trebale doći.

– U jednom sam se trenutku uplašio da u starosti neću imati dobro vino za piti pa sam se odlučio osigurati.

Šala je bila dovoljno dobra da je godinama ponavlja, ali odluka nije bila nimalo šaljiva. Preselio se u Novi Sad, kupio zemlju u Čortanovcima i odlučio podignuti vlastiti vinograd. Nije znao gotovo ništa o poljoprivredi. To ga, međutim, nije spriječilo da već unaprijed zna kako bi se poljoprivreda trebala raditi.

Kupio je zemlju, pripremio je i zasadio prve loze. Sadnice su se primile, redovi su bili uredni, a novopečeni vinogradar zadovoljan prizorom koji je ostavljao iza sebe otišao je na mjesec dana u Grčku.

Kad se vratio, vinograda više nije bilo.

– Gledam: korov, fazani lete, zečevi se izlegli… Tek smo onda otkopali vinograd, a ja sam shvatio da o poljoprivredi ne znam baš ništa. Nisam znao ni što je korov.

Neznanje ga nije sprječavalo da ima vrlo jasne zamisli. Nije želio gnojiti ni navodnjavati vinograd, premda još nije znao kako će ga uopće održavati. U njegovoj početničkoj predodžbi dobar vinograd nije smio izgledati kao izlog u kojem je svaka travka uklonjena, a svaka loza podšišana prema istom nacrtu.

– Iz lijepog, zategnutog vinograda nikada se nisam napio dobrog vina. Za nešto uistinu dobro trebaju specifičan položaj, prava sorta, odgovarajući klon i uzgojni oblik. Sve sam učio usput, ali sam nekako o svemu već imao stav.

Srećom, imao je dovoljno razuma da shvati kako sam stav neće spasiti lozu od korova, fazana i zečeva. Otišao je na Poljoprivredni fakultet u Novom Sadu, potražio profesoricu Nadu Korać i pokupovao knjige o uzgoju vinove loze. Od nje je dobio i savjet prema kojemu je poslije tražio nove položaje: neka obrati pozornost na zemljišta na kojima raste divlja loza jer je ondje najvjerojatnije nekoć već bio vinograd.

Prvu je zemlju kupio na Srednjem bregu u Čortanovcima. Poslije je stigao i na Velike vrhove na Banstolu. U Čortanovcima je zasadio sauvignon, semillon, merlot i marselan, a na Velikim vrhovima chardonnay. Počeo je s četiri hektara, danas ih ima šest, podijeljenih između tih dvaju položaja.

Nije svaki izbor jednako dobro ostario.

– Sa sadašnjom pameću sigurno ne bih sadio semillon. Nije mi se sviđao ni na početku, a dao sam mu najbolju parcelu koju imam.

To nije bio jedini penal koji je platio tijekom učenja. Prve je godine na terasi sušio traminac, od kojega su na kraju ispekli rakiju. Pokušao je napraviti i konjak koji, prema njegovu vlastitom sudu, nije sličio ni na što. Radio je s neselekcioniranim kvascima, iskušavao ideje koje su katkad završavale vinom, a katkad samo još jednom poukom o tome što više ne treba ponoviti.

Dok se s pojedinim sortama razilazio, marselan ga je sve više osvajao. Privlačila ga je njegova divljina, grubost i sposobnost da zadrži visoke kiseline bez obzira na slador. Čudilo ga je što na svjetskom tržištu nema velikoga i skupog vina od sorte koja mu se svaki put iznova sviđala. Kad su mu objašnjavali da bi za Frušku goru sigurniji izbor bio nešto drugo, to ga je samo dodatno uvjeravalo da ga treba zasaditi.

Ipak, marselan nije ostavio sasvim bez nadzora. U kupaži mu je dodijelio mirnijeg i uglađenijeg partnera.

– Merlot je tu da marselanu veže kravatu.

Iz toga će poslije nastati dva njegova važna crna vina, Graffiti i selekcijska Crna Babaroga. Ali prije nego što je marselan dobio kravatu, Bjelica je morao dobiti potvrdu da su vinograd zarastao u korov, knjige profesorice Korać i svi početnički penali ipak vodili nekamo. Stigla je već s prvim vinima. I to iz Beča.

Na AWC Vienna 2013. stigli su Saga 2012., Graffiti rosé 2012. i crveni Graffiti 2011. Sva tri vina osvojila su srebrne medalje.

Bio je to neobično uvjerljiv izlazak na scenu vinarije za koju dotad gotovo nitko nije čuo. Vina su praktički bila prve berbe iz novih vinograda, ali ih na ocjenjivanje nije poslao Miodrag. U Beč ih je prijavio njegov tadašnji enolog Srđan Lukajić, Bjeličin prijatelj koji je pazio da kreativna stihija u podrumu ne ugrozi zdravlje vina.

– Imao sam sreću što mi je Srđan prijatelj. Brinuo je da vina budu potpuno zdrava, a ja sam već tada mislio da pripada novoj generaciji enologa koji mogu mnogo učiniti da se srpska vina vrate na mjesto koje zaslužuju.

Tri srebra donijela su prve tekstove i pitanje koje vinari obično dobiju čim im se dogodi uspjeh: hoće li sada povećati proizvodnju?

Bjelica nije razumio zašto bi tri medalje morale završiti većim tankovima.

– Proširenje mi nije bilo prioritet. Najprije sam želio napraviti stvarno dobra vina. Kad se rasplineš, teško možeš odnjegovati dobro vino. Moja je supruga ionako mislila da više vremena provodim s vinima nego s djecom, što, naravno, nije bilo točno.

Tri srebra nisu promijenila njegov odnos prema natjecanjima. Svoja vina nikada nije slao na ocjenjivanja niti mu se sviđala ideja da se vino pije prema broju bodova, medalji ili ocjeni pronađenoj u aplikaciji. Za objašnjenje mu je ponovno bila dovoljna vlastita kuća.

– Moj njemački ovčar bio je balkanski prvak pa mu nikada nisam objesio medalju. Malo mi je bez veze vješati ih i na vino.

Vino za njega ionako nije bilo isto svakoga dana. Ovisilo je o trenutku, raspoloženju, hrani, društvu, pa čak i o atmosferskom tlaku. Kad bi se spremali nešto ozbiljnije kušati, pogledali bi kako vuče kamin. Za Miodraga je dobar propuh bio znak niskog tlaka, a tada bi, kaže, vino pokazivalo izraženije arome. Tako je kamin na Kamenjaru, uz grijanje kuće, neko vrijeme služio i kao kućna meteorološka postaja za vino.

U tim prvim godinama Bjelica je želio napraviti dva potpuno različita bijela vina. Jedno svježe, aromatično i nervozno, drugo puno, ozbiljno i sposobno trajati. Prvo je postalo Saga, sauvignon s manjim udjelom semillona. Za drugo je na Velikim vrhovima zasadio dva američka klona chardonnaya, fermentirao ga u drvu i ostavio na talogu.

To vino još nije imalo završenu etiketu, ali imalo je ime.

Do imena nisu došli na sastanku s dizajnerima, analizom tržišta ni danima tražeći riječ koja će dobro zvučati na stranim jezicima. Došli su do njega kod susjeda koji ih je pozvao probati upravo ispečenu rakiju. Nakon nekoliko gutljaja gotovo su istodobno izgovorili:

– Auuu, ovo je babaroga!

U njihovu društvu riječ je već označavala nešto iznimno dobro, moćno i nesvakidašnje. Chardonnay se upravo pripremao za punjenje i ime mu je pristajalo bolje od svega što su mogli smisliti. Mitološko biće kojim su se nekoć plašila djeca postalo je naziv njegova najozbiljnijeg vina.

I prije nego što se pojavilo na tržištu, Babaroga je pokazala da priča oko nje neće biti obična.

Nakon katastrofalnih poplava u svibnju 2014. godine u beogradskoj vinoteci Riznica vina održana je humanitarna dražba srpskih vina. Prihod je bio namijenjen stradalima, a najveću cijenu večeri, 17.000 dinara, dosegnula je boca Bjeličina chardonnaya.

Vino koje još nije bilo pušteno u prodaju već je imalo prvog kolekcionara. Babaroga je postala slavna prije nego što ju je gotovo itko uspio kušati.

Ime je došlo iz susjedove rakije, ali je Babaroga u podrumu obiteljske kuće ubrzo dobila i vlastitu obiteljsku priču.

Kad je u garažu i podrum posložio bačve, starija kći Katarina plašila je mlađu Mariju da ne silazi onamo jer u mraku živi Babaroga. Marija se nije dala zastrašiti.

– Znam. Tamo je vino!

Na prvom prijedlogu etikete bile su tri djevojčice. Miodrag je od mladog slikara Ivice Stevanovića zatražio da jednu ukloni: na etiketi su morale ostati dvije, Katarina i Marija. Tako je vino dobilo vlastitu mitologiju u kojoj Babaroga više nije proždirala neposlušnu djecu, nego ih je čuvala u podrumu obiteljske kuće.

U prigodnoj knjižici predstavio ju je kao visokorangiranu južnoslavensku vješticu, stoljećima zaduženu za obrazovanje neposlušne djece. Djeca su je odavno raskrinkala, ali je u žargonu ostala riječ za nešto iznimno dobro.

Takva Babaroga nije trebala izgledati uglađeno. Stevanovićeva ilustracija djelovala je istodobno opasno, groteskno i duhovito, dovoljno drukčije da je bocu bilo teško zamijeniti s bilo kojom drugom. Neke je podsjećala na Jacka Nicholsona kao Jokera, druge na vješticu koja se smije vlastitoj reputaciji. Na Murteru, gdje se vino godinama prodaje i pije, stranci su je zbog roga na glavi prozvali Frau mit Frisuren, uvjereni valjda da gledaju neobičnu punđu.

Bjelica nije morao objašnjavati kako etiketa predstavlja terroir, obiteljsku tradiciju ili stil kuće. Privlačila je pozornost, a vino je moralo opravdati sve što je obećavala. Babaroga se postupno izborila za status jednoga od kultnih srpskih chardonnaya, stigla do hrvatskih i talijanskih restorana, uključujući rovinjski Monte, prvi restoran u Hrvatskoj s Michelinovom zvjezdicom, te postala poznatija od čovjeka koji ju je napravio.

Babaroga se pritom nije zaustavila na chardonnayu. Isti je lik dobio mjesto na boci pjenušca proizvedenog tradicionalnom metodom, koji prije izlaska na tržište devet godina odležava u boci.

Tri godine nakon što je počeo proizvoditi vino Miodragu se kao enolog pridružio Jovica Urošević. Njihova je suradnja donijela nova vina, posebne selekcije i ideje koje su nerijetko nastajale daleko od uobičajenih enoloških recepata. Među vinima koja su zajedno razvijali bila je i crna inačica Babaroge.

Naime, mnogi koji su čuli za Babarogu, a nisu je kušali, zbog imena su bili uvjereni da je riječ o crnom vinu. Prijatelj je predložio da iskoriste prepoznatljivost chardonnaya i naprave njegovu crnu inačicu. U godinama koje su davale dovoljno dobro grožđe, Jovica i Miodrag izdvajali su najbolje bačve merlota i marselana te od njih radili između dvije i dvije i pol tisuće boca posebne selekcije.

Ako je chardonnay bio Babaroga, novo se vino moglo zvati jedino Crna Babaroga.

Kad je počeo graditi novu vinariju na Banstolu, znatno veći prostor mogao je sugerirati da su s njim porasli i proizvodni apetiti. Miodrag je takva očekivanja odmah odbacivao. Nije imao ni vremena ni želje pretvoriti garažnu vinariju u industriju s nekoliko nula više.

Danas obrađuje ukupno šest hektara i godišnje puni približno trideset tisuća boca. Chardonnay raste na Banstolu, dok su u Čortanovcima sauvignon, semillon, merlot i marselan. Grašac za pjenušac nabavlja od kooperanata. Njegova se vina izvoze u Hrvatsku, Italiju, Švicarsku, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Češku, a ponešto je, ovisno o berbi, stizalo čak do Kine i Bermuda.

Da sve bude u znaku Babaroge, Miodrag je pokazao i nazivom restorana u vinariji, a kojeg je nazvao – Pećina stroga. Znate već onu pjesmu Potražnja je veća od količina kojima raspolaže, pa razmišlja o suradnji s vinogradarima koji bi sadili iste sorte i klonove. To je granica do koje je spreman širiti proizvodnju: dovoljno da vina stignu do još ponekog tržišta, ali ne toliko da prestanu biti njegova.

U osnovi novoga zdanja prostrane su dvorane s inoksom i bačvama, iznad njih restoran sa šezdesetak mjesta, a prema vinogradima se otvara polukružna terasa koja može primiti još osamdesetak gostiju. Tu je i osam soba za one koji uz vino, hranu i pogled na Frušku goru izgube pojam o vremenu ili ga više ne žele tražiti.

Crnu Babarogu nacrtao je Ivica Stevanović. Njegove skice, od prvih prijedloga do konačnih etiketa, Miodrag je poslije postavio na zid nove vinarije. Ondje se danas može pratiti kako je jedno mitološko biće s boce chardonnaya postupno preuzimalo čitav prostor.

Vinarija na Banstolu nije, međutim, postala samo veća garaža. Postala je muzej Babarogina uspona. A kao što svako ozbiljno mitološko biće treba vlastito carstvo, tako je i ona naposljetku dobila svoju pećinu. I to strogu.

Restoran se, naravno, nije mogao zvati jednostavno restoran Bjelica.

Miodrag je ime pronašao u pjesmi Ljubivoja Ršumovića o strogoj pećini u kojoj živi Baba Roga. Tako je Babaroga dobila adresu, a Pećina stroga postala nastavak svijeta započetog na etiketi.

Premda ime zaziva mrak, restoran je svijetao, otvoren i okrenut prema vinogradima. Na jednome mjestu gosti dobivaju i „besplatni hi-fi“, odnosno mogućnost da slušaju dobru glazbu umjesto da za stolom gledaju u mobitele. Kroz akvarij s ribicama pogled se otvara prema kuhinji, u kojoj šef Milan Aleksić pokušava provesti Bjeličinu zamisao gastronomije.

Kad su dogovarali suradnju, vlasnik ga je pošteno upozorio:

– Imat ćeš ti više problema sa mnom nego ja s tobom.

Milan Aleksić stigao je s dva desetljeća kuharskog iskustva stečenog u zemlji i inozemstvu. Bjelica mu nije namjeravao propisivati recepte, ali nije želio ni da mu na velikom tanjuru donosi nekoliko šarenih poteza umaka i potom objašnjava njihovo značenje.

– Likovno na tanjuru ne volim. Osjećam se prevareno, a najčešće nije ni ukusno. Bitno mi je da nitko ne mora objašnjavati kako je ono što jedem dobro. Dovoljno je da tanjur ostane prazan.

Na stol stižu juneći jezik, kuglice od repa, obraz, janjeći tartar, odležano meso i domaći kruhovi. Pronađe li Miodrag dobru ribu, prstace ili tartufe, završit će na jelovniku bez obzira na gastronomsku ladicu kojoj pripadaju.

– Pravim vina kakva volim piti i služim hranu kakvu volim jesti. Za mene je to isto kao glazba koju volim slušati. Sve mora imati smisla, a ne se skrivati iza fraza koje ništa ne znače.

U restoranu se toče samo vina Bjelica i gotovo sva se nude na čašu. No gost koji je negdje kupio bocu koju želi popiti uz ručak smije je donijeti sa sobom. Čovjek koji ne dopušta aplikaciji da mu određuje je li vino dobro neće to pravo oduzeti ni vlastitim gostima.

Pećina stroga nije nastala kao komercijalni dodatak vinariji. Ona je povećana terasa kuće na Kamenjaru: mjesto na kojemu se okupljaju ljudi, dijele hranu i vino, slušaju glazbu, a po potrebi i prespavaju. Garaža se proširila toliko da je u nju naposljetku stao čitav Bjeličin način života.

Na putu između podruma i restorana zidovi vinarije pretvaraju se u galeriju. Ondje nisu izložene diplome, medalje i fotografije s ocjenjivanja, nego skice Ivice Stevanovića i fotografije murala koji su se tijekom godina pojavljivali na etiketama Bjeličinih vina.

Babaroga je dobila stalno lice, ali Graffiti je zamišljen kao izložba koja se mijenja sa svakom berbom. Na etiketama crnog vina i roséa pojavljivali su se radovi različitih autora, dok je jedina konstanta ostao natpis koji se pripisuje jednom od najstarijih grafita iz Pompeja:

„Provalili smo te, gazda: ti piješ dobro vino, a nama daješ razvodnjeno!“

Miodraga je privlačio paradoks grafiterske umjetnosti: djela su bila besplatna i svima dostupna, dok su autori često stvarali ilegalno, izloženi progonu, a sami murali mogli su nestati pod novom fasadom, tuđim grafitom ili prvim slojem boje.

– Ako ne mogu sačuvati mural, mogu ga sačuvati na boci.

Zato se na stepeništu nove vinarije može pratiti i mala povijest srpske grafiterske scene, prenesena iz grada u podrum, a iz podruma na stolove.

Jedna etiketa nije nastala iz murala, nego iz neočekivane reakcije iz Španjolske. Španjolci kojima je ilustracija Babaroge privukla pozornost zamolili su dopuštenje da je objave na svojoj stranici. Miodrag je rado pristao, a oni su uz etiketu objavili i tekst o vinu pod naslovom The Charm of Evil.

Iz toga je nastao naziv Evil za rosé od merlota. Na etiketi je riječ Evil dobila i vlastiti odraz: pročitana naopako, pretvarala se u Live. Bila je to Bjeličina vizualna inačica izraza „zlo i naopako“.

Katkad priča nastane iz rakije kod susjeda, katkad iz dječjeg straha od podruma, katkad iz španjolskog naslova, a katkad mjesecima vrije na „vinskom štednjaku“ Jovice Uroševića.

Tako su nastale dvije Lutke, bijelo i crveno desertno vino likerskog tipa. Osnova bijele bila je Saga, a crvene Graffiti. Polazna ideja bila je donekle slična istarskom teraninu, ali Miodrag i Jovica nisu se zadovoljili gotovim receptom. Mjesecima su dodavali sastojke i mijenjali omjere dok nisu dobili ono što su tražili: u bijeloj više citrusa, tako da podsjeti na sladoled Cmok, a u crvenoj više cimeta i klinčića.

– Iskreno, ne volim bermet ni slatka vina. Ali s Lutkama znam zaboraviti da ih ne volim.

Njima je gotovo zaokružena vinska ponuda koju je Miodrag zamislio za restoran. Imao je rosé, sauvignon sa semillonom, ozbiljni chardonnay, dva crna vina, skupu pjenušavu Babarogu i dvije desertne Lutke. Nedostajao mu je samo laganiji aperitivni pjenušac kojim bi ručak mogao početi, pristupačniji od pjenušave Babaroge.

Napravili su ga od grašca tradicionalnom metodom i dvije godine držali na kvascima. Isprva se trebao zvati Perla, prema mjehurićima koji u čaši „perlaju“.

Onda je jednoga dana na terasi zasviralo Bijelo dugme. A Miodrag Bjelica ponovno je promijenio plan.

S terase na Banstolu pogled se pružao prema vinogradu chardonnaya, a iz zvučnika se čula pjesma Pristao sam, biću sve što hoće Bijelog dugmeta. Stihove je napisao Duško Trifunović, pjesnik koji je posljednje godine života proveo u Novom Sadu, a pokopan je u Sremskim Karlovcima.

Miodrag je slušao pjesmu sve dok nije stigao do stiha u kojem Trifunović govori kako se po njemu ništa neće zvati.

– E, zvat će se! – rekao je.

Perla je istoga trenutka prestala postojati, a pjenušac je dobio ime Duško.

Ipak, ime na etiketi nije moglo ostati samo ime. Na slovu „š“, umjesto kvačice, osvanula je crna točka, prema drugom stihu iste pjesme, onome u kojem pjesnik kaže da će nakon svega ostati samo crna točka.

Gosti njime započinju ručak u Pećini strogoj, a neki se, kaže Miodrag, na njemu zadrže do kraja i više ne prijeđu ni na jedno drugo vino.

Danas se u novu vinariju ulazi kroz rolo-vrata, kao da Miodrag svima želi ostaviti dokaz da se početka nije odrekao. Iza njih je ozbiljan podrum, iznad njega restoran, pred njim vinogradi, a negdje u blizini uvijek je bicikl kojim će odjuriti prema vrhovima Fruške gore ili Irigu čim završi razgovor.

U čaši će ostati pjenušac s crnom točkom na slovu „š“.

Duško Trifunović nije bio u pravu. Po njemu se ipak nešto zove.