IGOR JAMBREŠIĆ – Od Čizmeka, Igora&Igora i Trešnjevačkog placa do kupinovog vina, Tomosa i Plavog orkestra

Ako akronim TOMOS sugerira da je ta nekad popularna „tovarna motornih koles“ iz Sežane, a nije, sjedište tvornice motorkotača bilo je u Kopru, zašto onda ne bi bilo moguće da Igor Jambrešić, deklarirani hadezeovac, dva puta kandidat za gradonačelnika Klanjca, uskoči u pomoć svojim političkim suparnicima iz SDP-a te im za Zahvale jeseni, središnji gradski događaj prepun „zabave, veselja, odlične glazbe i ostalih sadržaja na glavnom trgu“, za potrebe organizacije koncerta Plavog orkestra ustupi svoje bubnjeve!? I to one bubnjeve koji, nakon burne mladalačke glazbene živosti, Igoru već godinama „složeni i spremni za neki novi nastup“ stoje pospremljeni u podrumu obiteljske kuće.

• Moram priznati da sam se iznenadio kad su do mene došle glasine da će koncert Plavog orkestra biti otkazan, jer, eto, svojim bubnjevima neću htjeti popravljati tuđe propuste. To je smiješno. Klanjec je mali grad, svi se znamo, i najmanje što mogu učiniti, ako je to u mojoj moći, jest da pomognem da se nešto, što je za dobrobit cijeloga grada, održi i svi u tome uživaju.
• A što se dogodilo?
• Nezgoda, rekao bih – nesmotreni propust organizatora koji u potpisanom ugovoru s izvođačima nije uočio da Plavi orkestar na nastup donose samo palice i činele, sve drugo, kad su u pitanju potrebe bubnjara Admira Ćeremide, poznatijeg kao Ćera 2, obveza je organizatora. I tako, na kraju je ispalo da sam – spasio koncert, ha, ha, ha, priča Igor Jambrešić, aktualni čelni čovjek udruge vinara iz Klanjca.

S Igorom sam dugo sjedio u lokalnom klanječkom bircu koji se zove Bull, a koji u njemu budi brojne prisjećaje na dane kad je kao klinac „tamo svirao barem stotinu puta, s različitim bendovima pod različitim imenima, čak je jedna kombinacija bila bend koji se zvao Igor&Igor“.

• Svirka bi trajala do 4 sata ujutro, a onda na trešnjevačku tržnicu!

Igor se prisjeća da ga je Loša iz Plavog orkestra iznenađeno pitao otkuda u Klanjcu zanimanje za Plavim orkestrom i je li siguran da će doći ljudi na njihov koncert.

• Odgovorio sam mu da svi budu na kraju iznenađeni. Uostalom, i ja sam krenuo kao bubnjar u vrijeme kad su Klanjcem „vladali“ tamburaši iz benda Čizmeki.

Moj otac je bio svirao harmoniku, a sjećam se da su probe održavali kod nas kući u garaži. Još kao klinac sam znao sjesti za njihove bubnjeve, koji su stajali u garaži, i udarati po njima.

Nikada Igor neće zaboraviti da je kao klinac imao svoju bubnjarsku dionicu na festivalu na Bedekovčanskom  jezeru, kao i da je u vrijeme svojeg srednjoškolskog obrazovanja u Zagrebu imao svoj bend, Peharčeke.

• Svirao sam sa starijim dečkima i za mene je džeparac koji bih dobio za svirku na nekoj svadbi bio vrhunski.
• Nama je svima ovdje glazba u genima. Uostalom, zar nije Antun Mihanović u obližnjem Zelenjaku spjevao Lijepu našu domovinu?! No, kad znamo gdje se danas nalazi spomenik hrvatskoj himni, a riječ je o šumovitom krajobrazu okruženom sa svih strana brdima, mi smo se uvijek znali šaliti gdje je Mihanović gledao našavši inspiraciju za riječi Lijepe naše domovine, priča Igor Jambrešić.

Klanječki vinari vole pričati da su položaji njihovih strmih vinograda jedini istinski zagorski grand cruovi. Njihovi „konkurenti“ iz drugih dijelova Hrvatskog zagorja, opet, „uzvraćaju“ protutužbom:

• O kakvoj kvaliteti vina pričaju klanječki vinari kad im je na čelu lokalne vinske udruge čovjek koji proizvodi – kupinovo vino?!

A taj proizvođač kupinovih vina je, pogađate, Igor Jambrešić.

Naravno, on „primjedbe“ svojih kolega izvan Klanjca shvaća kao šalu, jer, tvrdi, „upravo pozicioniranje proizvođača kupinovog vina na čelno mjesto udruge vinara govori da su klanječki vinari i klanječka vina toliko iznad svega da mogu podnijeti i sebi dopustiti da im predsjednik udruge bude netko tko se bavi kupinama!“

• Šalimo se, naravno, ali istina je sasvim drukčija. Na području Klanjca postoji 6-7 vinara koji svoja vina puštaju u promet, a mi smo svi pajdaši i prijatelji i imamo dogovor da svake dvije godine netko od nas preuzima čelno mjesto udruge i tako održimo udrugu i tradiciju. Sad je sustavom rotacija jednostavno došao red na mene…
• Dobro, ali kakav vi imate osjećaj, kao proizvođač voćnih vina, predsjedati udrugom klasičnih vinara?
• Drugi vinari me ne gledaju poprijeko, a, na kraju krajeva, zakonodavstvo nas je sve stavilo na isto mjesto, a i moj Kupilek je rađen na isti način kao i vino od grožđa, koristimo iste alate i tehnologiju. Evo, moje dvije bačve su sad kod Petrušića, a na proljeće će njegove bačve završiti u mom podrumu.

Igor je svjestan, kao proizvođač kupinovog vina, da njegova vina nikada neće moći ući u crkve kao oltarno, misno vino, jer ih nije proizveo od grožđa.

• Osjećate li se krivo zbog toga što Kupilek nikada neće biti vino za duhovnu okrijepu?
• Mene to ne smeta. Ja sudjelujem s Kupilekom na natjecanjima na kojima se natječu vina od grožđa. U Zelini, gdje dolazi ogroman broj uzoraka, oni su odvojili kategoriju voćnih vina. To bi uradili i na manjim natjecanjima, ali tamo nema toliko proizvođača voćnih vina.

A i ocjene koje moj Kupilek zavrijedi na tim relevantnim vinskim natjecanjima meni su samo putokaz da sam na dobrom putu…

Ako se na Zagorje osvrnemo u kontekstu one sveopće zezancije po kojoj je tamo u zraku uvijek prisutno barem promil alkohola kao posljedica vinskih isparavanje, onda se Igorov Kupilek ne može tumačiti nikako drukčije nego kao klasični zagorski sociološki oksimoron. Svjestan je toga i Igor, koji će odmah na početku razgovora naglasiti da i on u svom podrumu proizvede manju količinu „klasičnog“ vina za obiteljske potrebe, ali…

• Znam da svakoga zanima zašto proizvodimo kupinovo vino. Dakle, kako je došlo do toga? Mi smo, kao obitelj, imali jednu malu brajdu kupina. Krajem 1980-ih godina, posjetili su nas agronomi tadašnjeg giganta za proizvodnju voćnih sokova, Done, koji su proveli analizu naše zemlje i utvrdili da je idealna za uzgoj bobičastog voća. Tata Ivan i mama Dragica su s njima sklopili kooperantski ugovor i u svom vrtu, na 0,37 hektara površine, posadili prvih tisuću grmova kupina. Prinosi su bili jako dobri i na papiru je cijela priča bila obećavajuća. Kooperantski ugovor je podrazumijevao da mi uzgajamo, beremo i dostavljamo svježe kupine, a otkupljivač preuzima i plaća kupine. Uspješna suradnja, međutim,  trajala je kratko, do ranih devedesetih, kada dolazi do propasti Done. Plantaža nam je ostala prepuna kupina, nismo imali nikakve alternativne planove i trebalo se snaći.

Sa svojih 17 godina ja sam prodavao kupine na Trešnjevačkoj tržnici. Nije tada bilo puno proizvođača i prodavača kupina, osim nas na trešnjevačkoj tržnici bile su još samo Eko kupine Viduka.

Sjećajući se tih tinejdžerskih dana – noći za bubnjevima, a jutara na placu, Igor tvrdi da su mu ljudi neprestano pričali o ljekovitim svojstvima kupina koje su dobre za – željezo u krvi.

• Kako su počeli problemi s otkupljivačem, njihova valorizacija vrijednosti naših kupina bila je ponižavajuća, tata je otišao kod Gerharda Schuberta s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, a on nas je posavjetovao, štoviše dao nam je i recepturu, da započnemo proizvodnju voćnog vina.

Igor priča da su nekoliko godina „peglali“ proizvod, „trebalo je pogoditi crtu i određeno vrijeme ponavljanja stečenog znanja“.

• Bitno je bilo održati razinu kvalitete koju su ljudi počeli prepoznavati u sve većem broju. Ako kupujete Kupilek, onda morate znati što kupujete!

Prvu pokusnu bačvu kupinovog vina obitelj Jambrešić proizvela je 1993. godine.

• Ta naša prva kupinova vina bila su visokoalkoholna, oko 16 posto alkohola, što je u odnosu na današnjih 11 posto nebo i zemlja! Schubert je bio protiv sumpora i glavni konzervans je vidio u alkoholu.

Sjećam se stereotipa s kojima smo se morali baviti na našim prvim javnim okupljanjima, poput vinskih festivala u Zagrebu. Ljudi bi došli do našeg štanda, mi ih ponudili, a oni bi odbili s obrazloženjem da je to za žene i bolesne, nije za muške.

U Zavodu za vinarstvo sam tražio podatak koliko se vina od kupina općenito pušta u promet u Hrvatskoj, a od njih smo dobili odgovor da smo najveći proizvođači ne samo u Hrvatskoj nego u cijelo regiji.

Uskoro je Igoru Jambrešiću proizvodnja kupinovog vina postala ozbiljna poslovna priča. Deset godina nakon prve pokusne bačve, Igor je na stručnom studiju ekonomije obranio diplomski rad na temu „Poduzetnički plan proizvodnje ljekovitog kupinovog vina“.

• Mogu reći da sam jedan od sretnika koji se danas bavi poslom kojeg sam kao dijete zavolio, a kasnije ga usavršio svojim školovanjem.

I ne samo to, Igor je postao egzemplar uspješnosti čiji „slučaj“ uspješne proizvodnje kupinovog vina se nalazi u udžbeniku za srednju poljoprivrednu školu.

• Lijepa i velika nagrada za mene i moju obitelj!

Za razliku od svojih roditelja, koji su priču s kupinama ušli „stihijski“ – „posadili su nasad, a pojma nisu imali što će s tim kupinama“, Igor ništa ne prepušta slučaju. I često se sjeti riječi djeda Mirka koji je, kad su prvi put „posadili kupine na njivi“, rekao Igorovom tati Ivanu:

„Jesi li ti normalan, mi to bacamo, a ti sadiš, jesi li lud?!“

Na fakultetu sam naučio odakle dolaze najbolje ideje za posao. Dva su izvora. Prvi je ispitivanje tržišta. Drugi je moj slučaj – svakodnevni problem pretvoriti u prednost.

S obzirom da smo sve u vezi s kupinama počeli raditi kao svojevrsni multipraktici – od primarne proizvodnje sirovine, prerade i prodaje, brzo smo shvatili potrebu za rasterećenjem, barem u segmentu proizvodnje voća, te smo se odlučili za rad s kooperantima. A našli smo i zastupnike za prodaju veledrogerijama u Njemačkoj, Austriji, Italiji…

Posebna priča je brend, Kupilek, koji je postao sinonim za obitelj Jambrešić, Klanjec i Hrvatsko zagorje.

• Ljudi misle da je naziv Kupilek nastao „spajanjem“ riječi „kupi“ i „lek“, što bi, valjda, trebalo značiti: Kupi lek! Ne. Priča je drukčija, jer „kupi“ je naš izraz za kupine, kao što je „lek“ zagorski naziv za lijek. Dakle, Kupilek je – lijek od kupina! A to što kupilek priziva kupnju lijeka nije bila naša namjera, ali mi je drago da izaziva takvu reakciju.

Cjelokupni vizual svih Igorovih proizvoda od kupina, a tu su i džem, voćni sirup, cijeđeni sok, kao i malinovo vino, radila je Izvorka Jurić iz Design Bureaua (danas se zovu Dig Studio!), koja je osmislila novi brend slogan – „Zdravica od bobica“.

• Meni su kao dječaku, koji je kupine i kupinovo vino prodavao na tržnici, ljudi kupovali taj proizvod tvrdeći da jača željezo u krvi. Ne mogu potvrditi te tvrdnje, ali ljudi su se vraćali i ponovo kupovali. Zato ne mogu vjerovati da su ljudi to kupovali zato što lijepo izgleda, lijepog je okusa i lijepo zvuči.

Mi proizvodimo i vino od maline, miriše lijepo, a s tim vinom  smo dvije godine zaredom šampioni voćnih vina kontinentalne Hrvatske. Ljudi kupe i malinovo vino, fora im je, ali i dalje uzimaju Kupilek.

• Jeste li se ikad napili od kupinovog vina?
• Bili smo jednom u nekoj kleti i nestalo vina pa smo nastavili s Kupilekom. Kad se napiješ od Kupileka, to je zdravi alkohol, ha ha, ha

Igor danas godišnje preradi 30-ak tona kupina, a samo kupinovog vina proizvede oko 25.000 litara. Vlastiti nasadi kupina prostiru mu se na skoro dva hektara površine, dok su mu kooperanti iz Varaždina, Ludbrega, Koprivnice i Slavonije. Kaže, nasadi po različitim krajevima Hrvatske  „umanjuju utjecaj eventualnih nepovoljnih klimatskih prilika koje možda pogode jedan dio zemlje, ali neće baš i sve kooperante“.

Kako je sve dobro posložio, Igor sve više vremena nalazi i za hobističke aktivnosti. Ne, bubnjevi su definitivno stvar prošlosti, osim kad ih treba izvući iz podruma i prijatelje spašavati problema koje si sami stvore.

Njegov „ispusni ventil“ posljednjih godina je – slaganje Tomosovih motocikala.

• Što se tiče mehanike i stroja, taj dio posla obavlja moj prijatelja u Zagrebu. Sve drugo je moj posao, od nabavke, organizacije do slaganja.
• Koliko motora ste tako složili?
• Imam šest složenih, dva naručena, jednog za ujaka, drugog za prijatelja.
• Otkuda Tomos?
• Tomos je uvijek bio u obitelji. Ja sam u četvrtom razredu osnovne škole imao tešku prometnu nesreću na Tomosu sa svojom sestričnom.

Igor tvrdi da je i suprugu Branku upoznao „na Tomosu“. Kaže, „ona je iz Klanjca, imamo stan u Zagrebu, ali preko ljeta smo dolazili na kupanje na Sutlu“.

• Ja sam dolazio na Tomosu, tako je sve počelo.

Inače, ideja o sklapanju Tomosa oduvijek je bila tu negdje. Okidač je bila sinovljeva želja da mu kupim romobil. Jezivo sam se plašio romobila i tih kotačića na njima da sam, želeći odmaknuti ga od romobila, jedan dan mu ponudio da se okuša u vožnji Automatica kojeg je moj brat ostavio kod mene na tri dana. Stavio sam mu kacigu, on se provozao nekoliko krugova i zaljubio se u Tomos! Tako sam dobio volju da počnem sređivati Tomose…Kći Eva je dobila malog Tori Crossa, supruga Branka ima svoj, ja vozim APN. Svatko u obitelji ima svoj Tomos, rasporedio sam ih po snazi i veličini.

Ako su se Tomosi Igorova djetinjstva proizvodili u Kopru, onda je Igor učinio sve da Klanjec postane svjetski toponim za sve koje zanima restauracija Tomosovih motornih koles.