Home Portreti vinara DRAGAN VASIĆ: Tako se postaje Janko

DRAGAN VASIĆ: Tako se postaje Janko

3816

Kada je matičar na njegovu vjenčanju izgovorio ime Dragan Vasić, među prijateljima je nastala neugodna tišina.

– Tko je to? – počeli su se osvrtati.

– Pa ja! – javio se mladoženja.

– Kako ti? Pa ti si Janko!

Draganom ga ionako zovu samo oni koji ga ne poznaju. Nadimak mu je u djetinjstvu dao lokalni mangup koji je djeci iz ulice smišljao nova imena, a ni sam Janko nikada nije doznao zašto je njemu pripalo upravo to. Nije se mnogo ni bunio. S vremenom mu je nadimak toliko prirastao srcu da mu je pravo ime počelo zvučati kao da pripada nekomu drugom.

– Dragan mi je nekako glupo. Janko je drukčiji.

Pod tim je imenom napravio gotovo sve po čemu ga danas poznaju: proizvodio metalnu žicu, podigao vinograde, osnovao vinariju, vratio smederevku u ozbiljan vinski razgovor i osvojio prvo Decanterovo zlato za Srbiju. Ali postati Janko nije značilo samo promijeniti ime. Trebalo je razviti poseban talent da svaki hobi preraste u strast, svaka strast u posao, a gotovo svaki razgovor u natjecanje.

Dovoljno je pred njim spomenuti hladetinu. Novinar Igor Luković tu je pogrešku napravio na jednome vinskom sajmu. Razgovarao je telefonom i nekomu objašnjavao kako priprema hladetinu, uvjeren da ga nitko oko njega ne sluša. Janko je, naravno, slušao.

– Kuhaš li ti to doista?

– Kuham.

– Onda ćemo se natjecati.

Luković se pokušao izvući objašnjenjem da postoje različiti stilovi, da njihove hladetine nisu usporedive i da od svega ne treba praviti dvoboj. Nije pomoglo. Janko ga je sljedeće dvije godine podsjećao na izazov gdje god bi se sreli, sve dok hladetine napokon nisu završile pred ocjenjivačima u Srpskoj kući vina. Poslužene su anonimno, žiri je kušao, a pobjednik je proglašen jednoglasno. Pobijedio je, dakako, Janko.

Recept i danas prepričava kao da pobjedu mora ponovno dokazati svakomu tko je možda nije vidio.

– Svinjske nogice i jedna juneća, zbog punoće. Sve ostavim preko noći, ujutro bacim meso, a u želatini kuham dvije dimljene koljenice…

Jednako ozbiljno shvaća sarmu. Njegovi je prijatelji zovu „pesničara“ jer je velika poput ljudske šake. Mala sarma za njega nije pitanje ukusa, nego pogrešan odnos mesa i kupusa. Budući da njegova supruga Jelena ne jede kupus, Janko tvrdi da je pronašao rješenje prihvatljivo za oboje.

– Zato je kod mene sarma velika: da kupus može proći.

U jednoj je televizijskoj emisiji dobio sedamnaest minuta da pripremi smuđa u bijelom umaku, rižoto od dimljenoga šarana i sarmu iz zemljane posude. Organizatorica ga je gledala kao da pred kamerama ruši stoljetni poredak kućanstva.

– Žene dva dana pripremaju sarmu, a ti ćeš je napraviti za sedamnaest minuta!

Napravio ju je. Prema njegovu objašnjenju, nije posrijedi bila nikakva kuharska čarolija, nego dobra organizacija, ista ona zbog koje je još kao dječak mogao satima gledati žene kako razvijaju jufke, a zatim pokušavati napraviti vlastite pite. Kada se na televiziji pojavio Stevo Karapandža s Malim tajnama velikih majstora kuhinje, Janko je četvrtak u 19.15 čekao kao što su druga djeca čekala crtiće. Do danas zna cijelu Arsenovu pjesmu iz uvodne špice.

– Hoćete da vam otpjevam?

Pitanje je uglavnom suvišno jer je do tada već počeo pjevati.

U njegovoj vinariji na Plavincu zato se katkad prije primijete štednjak i pregača nego bačve i boce. Gost može dobiti krumpir koji se pripremao četiri sata, ramstek koji njegov sin zove „krava“ ili golemo prase rasječeno tako da Janka podsjeća na leteću vjevericu iz crtanoga filma. Kuhinja mu je prostor užitka, ali i odgovornosti: ako je nekoga pozvao za stol, ništa ne smije biti učinjeno napola.

Isto vrijedi za vino. Razlika je samo u tome što je priča o kuhanju započela pred televizorom, a ona o vinogradu udarcem u glavu.

Iznad desnoga uha još nosi čvorugu koju je zaradio u petom razredu, udarivši o vinogradarski kolac. Njegova majka imala je dva vinograda u selu Udovice, dva kilometra od mjesta na kojem će mnogo poslije podići vinariju, pa je Janko među trsovima provodio velik dio djetinjstva. Roditelji su vinograd poslije prodali, ali on tvrdi da ga je sljedećih dvadeset godina sanjao. U tim je snovima uvijek izgledao savršeno.

– Dugo sam se bojao otići onamo. Nisam želio vidjeti da više nije onakav kakvim ga pamtim. Kada sam napokon otišao, sve je bilo zapušteno. Možda vinograd nikada nije ni izgledao kao u mojoj glavi, ali ja i dalje živim onu ljepšu sliku.

Kuhanje je naučio ponavljajući tuđe pokrete, dok se vinu vratio pokušavajući ponovno pronaći vlastiti vinograd. Do njega je morao zaobilaznim putem, preko željezare i metalne žice.

Po struci elektrotehničar, trinaest je godina radio kao vikler elektromotora, najprije u hladnoj valjaonici, u uvjetima koje nije zapamtio po nostalgiji. Ipak, čim je dobio prvu ozbiljniju plaću, znao je na što će je potrošiti: kupio je mali vinograd i posadio 250 trsova.

– Samo za sebe – govorio je tada.

To „za sebe“ potrajalo je mnogo dulje nego što bi se iz današnje vinarije moglo zaključiti. Od 1992. do 2006. vino je proizvodio gotovo neprekidno, preskočivši samo dvije berbe, ali nije razmišljao o službenoj proizvodnji. Radio je u kućnim uvjetima, s opremom i znanjem koje je imao, dovoljno dobro da ga rezultat raduje i dovoljno skromno da još ne pomisli kako je postao vinar.

Vinograd je u međuvremenu morao žrtvovati zbog posla koji se otvorio tijekom hiperinflacije i sankcija. Počeo je trgovati žicom, isprva je male količine vlastitim automobilom dovozio iz Rumunjske, a nakon ukidanja sankcija postao je ekskluzivni uvoznik. U najboljim je godinama prodavao i do dvije tisuće tona godišnje.

Posao ga je financijski osigurao, ali nije vjerovao da će trajati zauvijek.

– U žici sam radio dobro, zaradio novac i lijepo živio, ali život ne traje samo dvadeset godina. Kada sam shvatio da taj posao nema veliku budućnost, morao sam se okrenuti nečemu što će ostati.

U Smederevu se prepričava stara dosjetka prema kojoj je Tito nekoć pogrešno čuo da u tom kraju najbolje uspijeva željezo, a ne grožđe, pa ondje dao sagraditi željezaru. Kod Janka se ta navodna zabuna okrenula u suprotnom smjeru: čovjek iz željezare, koji je novac zaradio prodajući žicu, počeo je vraćati Smederevo grožđu.

Prijelomni trenutak dogodio se na jednome od prvih vinskih salona u Sava centru, vjerojatno 2004. ili 2005. godine. Srbija je tada bila podijeljena na devet vinogradarskih regija, a njihovi su se predstavnici pojavili s vinima koja su pokazivala što se u pojedinim krajevima događa. Iz Župe ih je bilo mnogo, stigla su vina s Oplenca, iz Knjaževca i s pijeska, dok su Smederevo, grad nekoć poznat po vinu i grožđu, predstavljale tri boce s etiketama koje su djelovale kao da su preživjele nekoliko država.

Janko je stajao pred njima i gledao prazninu ondje gdje je očekivao svoj grad.

– Rekao sam sebi: ako nitko neće, ja hoću. Smederevo mora imati vino kakvo zaslužuje.

Prije nego što je tu odluku pretvorio u vinariju, dvije je godine obilazio podrume. Među prvima je posjetio Vinariju Jelić, odlazio je Boži Aleksandroviću, a u Župi upoznao Milana Spasića i Miću Minića. Nije putovao samo da kuša vina, nego da shvati kako izgledaju ozbiljna proizvodnja, oprema i ljudi od kojih vrijedi učiti.

– Najviše mi je pomogao Milan Spasić. Mogu slobodno reći da mi je bio učitelj.

Kada je 2006. počeo kupovati opremu, navratio je i Boži Aleksandroviću kako bi razgovarali o isporukama. Pili su vino, razgovarali, a Božo ga je odjednom upitao:

– Kada si se ti zapravo zarazio?

Janko mu je ispričao kako je još 1992. novac namijenjen dvama ljetovanjima potrošio na prvu parcelu. Vinograd je obrađivao pet godina, a potom ga žrtvovao kako bi razvio posao sa žicom. Taj je gubitak ipak bio privremen: žica mu je donijela kapital potreban da se vinu vrati mnogo ozbiljnije.

Vinarija Janko službeno je počela raditi 2006. godine. Prvo vino koje je iz nje izašlo bilo je Zapis beli, a već sljedeće godine tržištu su ponudili šest etiketa. Janko je napokon imao vlastitu vinariju, ali još nije imao vino zbog kojega je uopće odlučio da Smederevo više ne smije na salonima stajati iza triju zaboravljenih boca. Za to mu je trebala sorta čije je ime već nosio njegov grad.

Smederevku tada gotovo nitko nije doživljavao kao sortu od koje se može napraviti ozbiljno vino. Pila se kao jednostavno stolno vino, često u količinama koje su bile važnije od sadržaja čaše, a spomen njezina imena kod mnogih vinskih znalaca nije budio znatiželju, nego potrebu da se odmaknu od štanda.

Janko je u toj podcijenjenosti vidio razlog više da joj se posveti.

– Bog nam je dao sortu koja nosi ime našega grada. Ne iskoristiti to bio bi grijeh.

Potporu je pronašao u povijesti Smedereva. Vinogradarsko-vinarska zadruga ondje je osnovana još 1909., a dvije godine poslije za Smederevsku jesen podignuta je drvena tvrđava uz onu kamenu, na mjestu na koje su lađama stizali posjetitelji iz Beograda. Izvozili su se grožđe i vino, a Smederevska vinogradarska zadruga 1927. osvojila je zlatnu medalju za Smederevsko bijelo i tamjaniku.

Tamjanika je, dakle, imala ozbiljno mjesto u vinskoj prošlosti njegova grada. Ima ga i u Jankovim osobnim uspomenama. Župski vinar Mića Minić jednom je pred njega stavio bocu prve kasne berbe tamjanike, proizvedene u samo stotinu primjeraka. Na boci je visjela velika etiketa nalik portikli s ispisanom količinom.

– Pitao sam ga koliko košta, a Mića mi je odgovorio da se to ne prodaje. To se poklanja.

Janko je bocu čuvao dvije godine, a zatim je otvorio pred prijateljima. Vino ga je oduševilo toliko da je poslije požalio što ga nije sa suprugom Jelenom popio nasamo.

– Bila je to najbolja tamjanika koju sam u životu kušao.

Unatoč tomu, nikada nije ozbiljno razmišljao da je proizvodi kao samostalno vino. Ako je već krenuo vraćati identitet smederevskomu vinogorju, nije vidio smisla da kao njegovu glavnu autohtonu sortu izabere onu čije ime snažnije pripada nekomu drugom kraju.

– Zašto bih od autohtone sorte tražio da bude tamjanika kada je prirodno da ovdje bude smederevka? Zahvalan sam prijateljima iz Župe na svemu što su me naučili, ali ja nemam dvojbe: u Smederevu se mora raditi smederevka.

U prvoj joj berbi ipak nije potpuno vjerovao. Obogatio ju je sa 17 posto župljanke i tri posto tamjanike, zbog čega se poslije proglasio „grješnikom“. Sumnjao je da smederevka sama može imati dovoljno arome, strukture i privlačnosti da promijeni reputaciju koju je godinama stjecala kao jeftino vino.

Onda je takva kupaža na slijepom kušanju u Španjolskoj proglašena najboljim vinom od autohtone bijele sorte iz Srbije. Priznanje mu je dalo dovoljno samopouzdanja da sljedeće godine ponovi recept, a kada je Milan Spasić iskrčio župljanku, Janko je napravio novi korak: vino je sveo na 97 posto smederevke i tri posto tamjanike. Tu smederevku i danas smatra najboljom koju je napravio.

Nije, međutim, bilo dovoljno proizvesti dobro vino. Trebalo je ljude uvjeriti da ga barem kušaju. Na Salonu vina u Kragujevcu posjetitelji su se udaljavali čim bi čuli da im nudi smederevku, pa je okrenuo bocu kako ne bi vidjeli etiketu.

– Kušajte pa pogađajte što je.

Odgovori su se redali: rizling, sauvignon, chardonnay. Samo je jedan posjetitelj pogodio sortu. Kada je Janko ponovno okrenuo bocu, ljudi koji su nekoliko trenutaka ranije bježali od smederevke počeli su je kupovati. Do završetka salona prodao ju je više nego ikada prije.

– Na svim ocjenjivanjima na kojima se pojavila moja smederevka bila je bolje ocijenjena od 80, možda i 90 posto tamjanika. Imam pravo biti ponosan jer kada vidiš kakvu povijest imaš, moraš je nastaviti.

Tamjaniku ipak nije potpuno izbacio iz vinograda. Posadio ju je upravo zato da bi njezin mali udio smederevki dao aromatski pečat i u novome vinu sačuvao trag sorte koja je također pripadala staromu Smederevu.

S vremenom je smederevku počeo proizvoditi bez ostatka nelagode s kojom joj je u prvoj berbi dodavao župljanku. Na parceli uz samu vinariju posadio je još 1500 trsova, pa je podrum trebao postati potpuno okružen vinogradima.

– Château Janko, što da ne?

Nije to trebala biti kopija francuskoga dvorca, nego konačna slika odluke donesene pred trima osamljenim bocama u Sava centru: vinarija usred vlastitih vinograda i vino koje se više ne skriva iza okrenute etikete.

Do 2009. godine Janko je posadio više od devet hektara vinograda, a nasadi su poslije narasli na šesnaest. Uz smederevku, u njima su se našli chardonnay, traminac, rajnski rizling, merlot, cabernet sauvignon i cabernet franc, a zatim i sorta na kojoj je namjeravao graditi drugi dio autohtone priče – prokupac.

Prva ozbiljna berba 2015. zamalo je završila u rinfuzi. Grožđe nije obećavalo vino kakvo je Janko želio, a u podrumu nije bilo mnogo vjere da ga se može spasiti. On je ipak prokupac stavio u barik, premda ni sam nije bio siguran što će ondje dobiti.

Četvrtoga dana u vinariju je stigao Goran Perić, pogledao što radi i nije dugo birao riječi.

– Sve što radiš, radiš pogrešno. Ujutro i navečer po dvije minute ekstrakcije. Ništa više.

Janko ga je poslušao. Vino je u bariku ostalo do lipnja sljedeće godine, a novi smjer dao mu je i Slavomir Ćirović, čovjek kojemu je prokupac bio mnogo više od još jedne sorte u podrumu.

– Prokupac može biti crni pinot – rekao mu je nakon kušanja iz bačve. – Ne merlot i ne cabernet sauvignon. Nježan poput pinota, ali ozbiljan.

Ta je rečenica promijenila način na koji je Janko razmišljao o sorti. Nije više pokušavao od nje napraviti snažno crno vino prema mjeri međunarodnih sorata, nego je počeo tražiti njezinu vlastitu nježnost, svježinu i aromatiku. Tako je nastao Baš Prokupac.

Vino je na domaćem tržištu lijepo krenulo, a onda su ga gotovo cijeloga odnijeli Amerikanci. Nakon prve veće narudžbe Janko je boce povlačio iz trgovina i skladišta kako bi ih mogao poslati preko Atlantika. Sljedeća je berba bila još bolja, ali se priča ponovila.

Jedan kupac iz Sjedinjenih Država kušao je berbe 2016. i 2017. te bez mnogo razmišljanja odabrao mlađu. Za New York je odmah uzeo 1150 boca. Tri dana poslije distributer koji je već radio u Chicagu došao je po sedamsto boca, nakon prvoga gutljaja povećao narudžbu na 1200, a planiranu količinu Zaveta utrostručio čim je kušao novu berbu.

Od približno pet tisuća boca prokupca, domaćem je tržištu ostala tek petina.

– Poslali smo Amerikancima čak i manje nego što su tražili. Ovdje nam je nastala rupa, ali kada radiš tako malu količinu, ne možeš biti na svim tržištima.

Janko je upravo zato autohtone sorte smatrao najvažnijim dijelom srpskoga vinarstva. Cabernet sauvignonom, merlotom ili chardonnayem trebalo se natjecati s cijelim svijetom, dok je prokupac mogao otvoriti vrata upravo zato što ga drugi nisu imali.

Smederevski se prokupac pritom razlikovao od župskoga i topličkoga. Toplije područje davalo mu je zrelije, katkad i džemaste note, a razlike između dnevnih i noćnih temperatura pomagale su sačuvati svježinu koju je Janko tražio u svim svojim vinima.

– Njegov potencijal iz godine u godinu postaje sve veći. Očekujem ozbiljne nagrade, ali vinogradi su još mladi. Tek sada bobice postaju manje, a grozdovi kompaktniji.

Prokupcu je predviđao veliku budućnost, dok je o smederevki govorio opreznije. Smatrao je da joj je krajnji potencijal manji, ali to za njega nije bio razlog da odustane. Upravo suprotno: izvući maksimum iz sorte koju su svi unaprijed otpisali bilo je mnogo više u njegovu karakteru nego raditi vino kojemu nitko nije morao objašnjavati zašto postoji.

– Smederevka mora uspjeti. To je naša sorta. Bog nam ju je dao.

Nije, međutim, svaka sorta u njegov vinograd stigla kao dio velikoga plana. Jedna je došla zato što je nakon sadnje ostala rupa.

U projektu vinograda nešto se nije dobro poklopilo pa je nakon sadnje ostalo mjesta za tristotinjak trsova. Bio je početak lipnja, vrijeme kada se sadni materijal više ne kupuje iz kataloga jer se narudžbe ugovaraju mjesecima unaprijed. Janko je ipak nazvao rasadnik Rauscedo u Italiji i pitao imaju li išta što je netko naručio, a zatim odustao.

Imali su 112 dvogodišnjih sadnica shiraza, isto toliko sangiovesea i 64 cabernet sauvignona. Čovjek koji ih je rezervirao nikada se nije pojavio, a ukupan broj gotovo je točno odgovarao praznini koja je ostala u Jankovu vinogradu. Tako je shiraz stigao u Smederevo.

Enolog ga je uvjeravao da sorti ondje nije mjesto, ali Janko je bio dovoljno tvrdoglav da savjet ne posluša. Prvi rod 2010. pokazao mu je da bi zemlja i klima ipak mogle dati nešto posebno, pa je dvije godine poslije posadio još sedamsto trsova, sljedeće godine još tisuću, a 2019. još toliko.

U odluci mu je pomogla i boca koju je dobio iz Južne Afrike. Stalni kupac s kojim se sprijateljio nazvao ga je s putovanja i pitao što želi da mu donese.

– Neki dobar shiraz.

Dobio je bocu s crnom etiketom na kojoj je pri dnu bilo otisnuto duguljasto pseto. Kušao je vino i odmah pomislio da bi jednoga dana želio napraviti nešto slično.

Prva prava berba stigla je 2012. i napunila dva barika. Janko je petsto boca prodao dok je vino još bilo u drvu, a ostatak nije želio nuditi na degustacijama jer ga nije bilo dovoljno. Glas se ipak proširio, pa su mu pojedini kupci nudili između pedeset i sto eura za bocu. Odbio ih je uz objašnjenje:

– Dušu đavolu ne prodajem. Prodao sam koliko sam planirao, a ostalo mogu pokloniti. Za novac koji bih dobio nisam bio siguran da mogu pronaći bolje vino.

Shiraz je sazrijevao zajedno s vinogradom, premda nisu sve godine opravdale očekivanja. Berbu 2015. pred samu je berbu pogodila jaka kiša, pa se grožđe moralo spašavati i završilo je pomiješano s drugim crnim vinom. Sljedeća je godina donijela ozbiljniji rezultat, a Bifora 2017. naposljetku je postala vino koje je Jankovu tvrdoglavost nagradilo mnogo više nego što je mogao očekivati.

Na AWC Vienna proglašena je najboljim zrelim crnim vinom, ispred australskoga The Pioneer Shiraza 2016. i južnoafričkoga shiraza V 2017. Vinarija Janko u isto je vrijeme postala prva srpska vinarija s tri AWC-ove zvjezdice, a šest njezinih vina prikupilo je 548,5 bodova, u prosjeku gotovo 91,5. Ponovno je ponijela i naslov najboljega nacionalnog proizvođača.

– Ispalo je da je učenik pobijedio učitelja – govorio je Janko, prisjećajući se južnoafričke boce zbog koje je poželio vlastiti shiraz.

Uspjeh Bifore pokazao mu je da sorta u Srbiji nije tek uspjela preživjeti, nego pronaći podneblje u kojem može dati veliko vino. Njezina je sadnja počela slučajno, s nekoliko stotina nepreuzetih sadnica, ali sve nakon toga bilo je rezultat njegove potrebe da ono u što povjeruje izgura do kraja.

Mnogo važnije priznanje za vinariju stiglo je ipak nekoliko godina ranije. Stari zavet 2011. osvojio je 2014. zlatnu medalju na Decanter World Wine Awardsu i Regionalni trofej za najbolje crno vino Srednje i Jugoistočne Europe u kategoriji iznad 15 funti. Bilo je to prvo Decanterovo zlato za vino iz Srbije.

U trenutku kada je priznanje objavljeno, Stari zavet još nije bio ni pušten u prodaju. Nakon nagrade pojavio se na tržištu i cijela je količina nestala za nekoliko mjeseci, praktički bez promocije.

– To mi je bio dokaz da dobro radim i veliko ohrabrenje da nastavim istim smjerom.

Nagrada je istodobno postavila letvicu koju je svako sljedeće vino moralo barem pokušati dosegnuti. Janko priznaje da je osjećao pritisak, ali u podrumu su već dozrijevale berbe u koje je imao dovoljno povjerenja da ga se brzo oslobodi. Stari zavet 2011. još je smatrao najboljim vinom koje je napravio, premda je u Zlatnom runu 2019. vidio mogućega nasljednika.

Nije zbog toga povećao proizvodnju koliko god je mogao. Podrum je imao kapacitet od stotinu tisuća boca, ali godišnje ih je punio približno pedeset tisuća. Sa šesnaest hektara vinograda dobivao je oko 93 tone grožđa i nije ga kupovao od drugih proizvođača.

– Ako potražnja bude veća, regulirat ćemo je cijenom. Kvalitetu nećemo dirati.

Premium vina činila su najveći dio prodaje, a Janko je tvrdio da godišnje proda više od deset tisuća boca samo iz najviše linije. Nije, dakle, imao potrebu postati velik po količini. Njegova se neumjerenost pokazivala drukčije: kada bi mu vinograd ponudio vino dovoljno različito od svega što već ima, nije ga mogao utopiti u postojeću etiketu. Otvorio bi novu, kao što se dogodilo s merlotima Testament i Crveni zapis, proizvedenima od grožđa iz različitih vinograda.

Janko ih nije želio spojiti samo zato što pripadaju istoj sorti: položaji su davali toliko različita vina da bi kupaža, kako kaže, bila miješanje „baba i žaba“. Slične su odluke postupno dovele do petnaest etiketa, a zatim i šesnaeste.

– Svi se zaklinju u ljubav prema vinu, a ja sam je dokazao. Pitaju me zašto imam toliko etiketa i govore da je to komplicirano i komercijalno zahtjevno. Sve je to točno, ali ja sam vinar, nisam klasičan poslovni čovjek. Kad mi se pruži prilika da napravim nešto novo, ne želim je propustiti.

Za čovjeka koji je dobro zarađivao prodajući žicu takva poslovna logika nije bila osobito poslovna. Nije proizvodio više onoga što tržište već traži, nego je punio posebnu etiketu svaki put kada bi povjerovao da jedno vino zaslužuje vlastito ime. Pojedina je vina potom prodavao i prije nego što su dobila etiketu, a na sajmove nije odlazio ako nije imao dovoljno zrelih boca za pokazivanje.

– Pojaviti se na štandu samo zato da budeš viđen, s vinima koja još nisu spremna, za mene je antireklama.

Od vina je tražio aromatiku, svježinu i mineralnost. Merlot mu je bio najjednostavniji za rad, dok mu je traminac zadavao najviše glavobolje. Grožđe je opisivao kao strašno, prilijepljeno uz mladicu i teško za branje, ali ni njega nije želio napustiti samo zato što mu je kompliciralo život. Komplikacije su u Jankovoj vinariji češće završavale novom idejom nego odustajanjem.

Njegova su vina s vremenom dobila i vizualni identitet povezan sa Smederevom. Za posebne etikete izrađeni su ćirilični fontovi nadahnuti motivima smederevske tvrđave, kako bi vina i izgledom nosila nešto od mjesta iz kojega dolaze. Baš Prokupac već je dobio takvu etiketu, dok je smederevka, sorta koja je cijelu priču pokrenula, na svoje ćirilično izdanje još čekala.

Janko nije želio dodatno širiti podrum ni povećavati broj boca, ali želio je širiti razlog zbog kojega bi ljudi došli u vinariju. Na susjednoj je parceli planirao smještaj, restoran i vinoteku te povećanje degustacijskoga prostora. Podrum je trebao postati zaokružena turistička cjelina u kojoj vino neće biti samo proizvod, nego ulaz u Smederevo, njegovu tvrđavu, vinograde i kuhinju.

U posao su postupno ulazila i djeca. Kći se školovala za sommelierku i radila u beogradskom vinskom baru, stariji sin povremeno se uključivao u vinograd i podrum, dok je najmlađi još bio predaleko od odluke čime će se baviti. Janko ih nije želio gurati prema vinu samo zato što će jednoga dana netko morati nastaviti vinariju.

– Ne forsiram ih. Čekam da se sami zalijepe i ovine.

Znao je iz vlastita primjera da vinograd ne prihvaća obvezu kao dovoljan razlog. Njega je prvi kupio još u petom razredu, ostavio mu čvorugu iznad uha i nastavio mu se vraćati u snovima dugo nakon što ga više nije bilo. Drugi je platio novcem namijenjenim ljetovanju, treći zaradom od žice, a poslije ih je sadio dovoljno da vinariju okruži trsovima i počne se šaliti kako Smederevo dobiva vlastiti château.

U cijelom tom putu nije prestao kuhati. U podrumu se uz vino i dalje pripremaju golema sarma, četverosatni krumpir i hladetina zbog koje je spreman dvije godine proganjati protivnika. Za njega gastronomija nije ukras vinskom turizmu, nego drugi način iskazivanja iste gostoljubivosti i iste potrebe da ono što ponudi napravi najbolje što može.

Možda zato nikada nije lako odrediti gdje kod njega završava posao, a počinje uživanje. Žica mu je dala novac za vinograde, vinogradi razlog da vrati smederevku, smederevka identitet vinariji, a vina su ga ponovno dovela za stol, među ljude kojima će natočiti čašu i zatim objasniti zašto im je sarma premalena.

Kada ga pitaju koje tuđe vino najradije pije, spominje Aleksandrovićev Trijumf Gold. Najboljim koje je kušao smatra Tenuta Nuova Brunello di Montalcino vinarije Casanova di Neri, a među posjećenim vinarijama najsnažniji je dojam na njega ostavila ona Zvonka Bogdana. Tuđi uspjeh priznaje bez problema, kao što može prihvatiti da netko kuha dobro, sve dok ne tvrdi da mu je hladetina bolja. Jedno ipak nikomu ne prepušta:

– Priznajem da netko možda pravi bolje vino od mene, ali ne priznajem nikomu da vino voli više nego ja.

Dragan Vasić možda bi takvu rečenicu smatrao pretjeranom, ali Janko ne bi. Tako se, valjda, postaje Janko.