Ante Grabovac nije izgledao kao čovjek kojemu će berba početi već 7. kolovoza. Djelovao je posve mirno, gotovo bezbrižno, sve dok usred razgovora nije pogledao prema vinogradu i zaključio da za razgovor više nema vremena.
– Ako ćemo ovo brati u ponedjeljak ili utorak, to su još četiri dana. Nema šanse. Neće ostati ništa.
Šesti je kolovoza, datum koji je još donedavno u Imotskoj krajini bio namijenjen godišnjim odmorima, pripremama za Veliku Gospu i svemu osim berbi. Grabovci su se godinama opirali ulasku u vinograd prije 15. kolovoza, čak i kada je grožđe pokazivalo da kalendar više ne vrijedi. Problem nije bio u sladorima ni kiselinama, nego u tome što se između početka kolovoza i Velike Gospe u Imotskom drukčije i razmišlja.
Ali grožđe nije osobito sentimentalno prema blagdanima.
– Ako parametri govore da treba brati, onda treba brati – kaže Nikola Grabovac. – Takve se odluke moraju donijeti radi kvalitete.
Dok se sinovi još dogovaraju što može čekati, a što već sutra ujutro mora u podrum, Ante je svoju odluku odavno donio. Priznaje da odluke najlakše donosi kada raspolaže s 51 posto potrebnih informacija. Nikola i Milan zbog toga mu se smiju, ali upravo je tako prije tridesetak godina nastala današnja Vinarija Grabovac: s dovoljno podataka da zna kamo želi krenuti i premalo da bi mogao znati što ga ondje čeka.
– Kada sam počeo, vodio me ekonomski romantizam. Mislio sam: moji će Imoćani kupiti svaki po bocu. Netko jednu, netko dvije… Ta se iluzija vrlo brzo raspršila.
Nije tada mogao zamisliti vinariju s gotovo 27 hektara vinograda, kušaonicu kojoj ponovno nedostaje mjesta ni sinove dorasle poslu. Još manje novu vinariju čija se gradnja sada nameće kao sljedeći korak. Ništa od toga, priznaje, ne bi imalo smisla da se sinovi nisu vratili.
– Da njih dvojica nisu došla, sve bi se ugasilo.
Možda Ante upravo zato danas djeluje mirnije nego što ga pamte oni koji su ga gledali kako pokreće vinariju, ulazi u politiku ili sadi vinograd ondje gdje su drugi vidjeli samo kamen. Ne samo zato što se, kako se šale njegovi sinovi, toga jutra dobro naspavao nego zato što odluke više ne mora donositi sam.
Prije njega sve je ključne odluke morala donositi jedna žena – sama. Nije mogla birati hoće li nastaviti proizvoditi vino. Dvije bačve, dvoje djece i cijelu obitelj jednostavno je uzela na svoja leđa.
Zvala se Mara Grabovac. Imala je 47 godina kada je ostala udovica.
Ante je tada imao 17 godina, njegova sestra 15, a s njima su u kući živjele još dvije starije žene, Antina baka i njezina sestra. Smrću supruga baba Mara nije ostala samo bez životnog partnera. Preko noći postala je glavom obitelji u kojoj su svi ovisili o njoj.
Od 1975. praktički je sama nastavila proizvoditi vino. Nisu to bile količine koje bi danas izazvale osobitu pozornost: dvije velike bačve od po 900 litara, još nekoliko manjih i ukupno možda tri ili četiri tisuće litara vina. Tijekom godine prodala bi između tisuću i pol i dvije tisuće litara. Ali kada se te brojke promotre u okolnostima u kojima je sama obrađivala vinograd, vodila kuću i podizala dvoje djece, više ne izgledaju maleno.
Ante se još sjeća kako je vino i rakiju autobusom nosila prema Studencima i okolnim selima. Teret na ramenu ili leđima, autobusna stanica i kasni povratak kući. Jednom su je čekali duboko u noć, ne znajući kako će se vratiti ni kako će sama donijeti ono što nije uspjela prodati.
Godinama poslije, dok je razmišljao o filozofiji, jezicima, poduzetništvu i politici, Nikoli je upravo baba Mara bila najčvršći odgovor na pitanje smije li vlastiti život potražiti negdje izvan vinarije.
– Sebe sam znao vidjeti u mnogim drugim poslovima, ali sam istodobno bio svjestan koliko mi znači obiteljska tradicija. Ako je baba svojim teškim odricanjem uspjela održati našu obitelj u vinskom svijetu, kako bih ja mogao raditi nešto drugo? Ona je u najtežim trenucima sve iznijela i održala obitelj na okupu. To se ne može zaboraviti.
Baba Mara umrla je 2024., u 96. godini života. Dočekala je da se dvije bačve pretvore u vinariju kojoj je ponovno postalo pretijesno, a tradicija koju je sačuvala iz obveze pretvori u posao kojemu su se njezini unuci vratili vlastitim izborom.
Ta tradicija ima i mnogo starije pisane tragove. Istražujući obiteljsko stablo, Grabovci su u Državnom arhivu u Zadru pronašli preslik dozvole za proizvodnju i prodaju vina koju je 1812. dobio njihov predak, u dokumentu zapisan kao Steffano Grabovacz, odnosno Stipan Grabovac.
Tu su godinu prihvatili kao službeni početak obiteljskog vinarstva, premda bi Milan rado dodao još devet. Na staroj Stipanovoj kući, u čijoj se konobi proizvodilo vino, i danas stoji ploča s natpisom na bosančici:
– Ovu kuću ogradi Stipan Grabovac 1803.
Ako je kuća već tada imala konobu i ako se u njoj proizvodilo vino, zaključuje Milan, obiteljska bi se povijest bez osobite grižnje savjesti mogla produljiti. Barem za tih devet godina.
Od Stipana Grabovca pa sve do kraja 20. stoljeća vino se u obitelji proizvodilo bez većih promjena. Mijenjale su se generacije, količine i životne okolnosti, ali ne i osnovni odnos prema vinogradu. Baba Mara spriječila je prekid tradicije u njezinu najosjetljivijem trenutku, a početkom devedesetih Ante je odlučio da ono što su Grabovci dva stoljeća radili za sebe i lokalne kupce treba pretvoriti u suvremenu vinariju.
Godine 1992. počelo je ono što Milan naziva suvremenim dobom vinarenja u obitelji Grabovac. Prve butelje pojavile su se na tržištu 1994., a godinu poslije izgrađen je podrum. Počeli su s približno dva hektara vinograda, malom proizvodnjom i još manjom kušaonicom u prostoru u kojemu se danas nalazi trgovina.
Ante pritom nije imao precizno razrađen poslovni plan. Imao je kujundžušu, obiteljsko iskustvo i uvjerenje da će Imoćani iz zavičajne odanosti kupiti dovoljno vina da cijela stvar uspije.
Ali odluke s 51 posto informacija nisu nastale u podrumu, nego mnogo prije njega.
Kao ratni direktor Imostroja, imotske tvornice koja je proizvodila minobacače, Ante je vodio posao u okolnostima u kojima se nije moglo čekati da sve činjenice postanu dostupne. Prikupiš ono što možeš, procijeniš rizik i odlučiš prije nego što odluku umjesto tebe donesu okolnosti.
Od 2000. do 2004. bio je zastupnik HSLS-a u četvrtom sazivu Hrvatskog sabora te član nekoliko odbora, među njima onih za vanjsku politiku i poljoprivredu. U HSLS ga je dovela povezanost s Draženom Budišom, ali i činjenica da mu se ta stranka u vrijeme osnivanja činila najprihvatljivijom političkom mogućnošću.
– Bio sam oporba vlasti iako sam bio na vlasti.
Zbog amandmana povezanog s lavandom, vrijednog nekoliko desetaka tisuća kuna, bio je spreman uskratiti podršku državnom proračunu. U saborskim se evidencijama tijekom njegova četverogodišnjeg mandata pojavljuju 24 javljanja za riječ. Nije bio među zastupnicima koji su govorili svaki put kada bi ugledali mikrofon, ali ni među onima koji su mandat proveli bez glasa.
Milan smatra da politički interes iz obitelji nikada nije potpuno nestao.
– Čovjek nije samo vinar nego i društveno biće. Politika je uvijek tu, htjeli se mi njome baviti ili ne. Premda bismo svi bili sretniji kada se njome ne bismo morali baviti.
Nikola priznaje da je političku znatiželju vjerojatno naslijedio od oca. Prije potpunog povratka vinariji zanimali su ga lokalni razvoj, poduzetništvo i javni poslovi. Vinogradarstvo u Imotskoj krajini ionako ne ovisi samo o lozi i vinarima nego i o zemljištu, usitnjenim parcelama, administraciji i sposobnosti zajednice da donese odluke čiji će se rezultati vidjeti tek nakon desetak godina.
No kada je Ante pokrenuo vinariju, njegov prvi poslovni problem nije bila politika, nego tržište na koje je računao. Imoćani su prema kujundžuši sentimentalni sve dok u vlastitom podrumu imaju nekoliko bačava svojega vina. U Imotskoj krajini još je mnogo ljudi koji ga ne proizvode kao hobisti, nego zato što se u njihovim obiteljima proizvodilo oduvijek. Takvom čovjeku nije lako prodati tuđu bocu. Još mu je teže objasniti da je bolja od njegove.
Zato najveći kompliment koji profesionalni vinar u Imotskom može dobiti glasi:
– Dobro ti je. Skoro kao moje.
Tržište je, osim toga, bilo mnogo manje nego što se Anti u početnom zanosu činilo. U Imotskom nije živjelo dovoljno ljudi za količine koje je želio proizvesti, a mnogi od onih koji su ostali imali su vlastito vino. Milan će danas u šali priznati da možda više Imoćana živi u Osijeku nego u Imotskom.
Pretjerivanje nije veliko.
Ante je ipak u jednome bio u pravu: bez kujundžuše vinarija ne bi imala smisla. Ona nije bila samo najraširenija sorta Imotskog vinogorja nego dio identiteta kraja koji je u međuvremenu izgubio vjeru u vlastito vino.
U najboljim godinama nekadašnji je imotski vinski gigant Imota proizvodio i do 20 milijuna litara vina godišnje. Bila je to količina koja danas zvuči nestvarno. Osamdesetih je godina u Imotsko-bekijskom polju oko dvije tisuće hektara bilo pod vinogradima, a kujundžuša je još prije petnaestak ili dvadesetak godina bila među deset najzastupljenijih sorata u Hrvatskoj, premda je rasla praktički samo u jednom vinogorju.
Veliki mraz sredinom osamdesetih uništio je znatan dio nasada. Nakon njega pokušalo se s mnogo manje grožđa nastaviti proizvoditi kao da se ništa nije dogodilo. Količine su ostale važnije od onoga što se nalazilo u čaši, a kujundžuša je postupno postala sinonimom za loše, razvodnjeno i bezlično vino.
Grabovci nisu bili jedini koji su je pokušali vratiti, ali su među prvima povjerovali da problem nije u kujundžuši, nego u onome što joj se radilo. Ante od nje nije pokušavao napraviti vino kakvo nikada nije mogla biti. Želio joj je vratiti pravo da ponovno bude prepoznatljiva na hrvatskoj vinskoj karti.
Danas se njihova kujundžuša, kao i ona drugih ozbiljnih imotskih proizvođača, redovito rasproda do sljedeće berbe. Antin je prvi cilj time ostvaren. Ali kada je sorta ponovno dobila kupce, Grabovci su se mogli posvetiti težem pitanju: je li lagano ljetno vino doista njezin krajnji domet?
U svojoj osnovnoj izvedbi kujundžuša je idealno ljetno vino: lagana, svježa i pitka, najčešće s 11,5 do 12,5 posto alkohola. Upravo ono što joj se nekoć predbacivalo – nenametljivost i lakoća – postalo je njezina tržišna prednost.
U polju može dati vrlo visoke prinose, a da pritom zadrži kvalitetu potrebnu za takav stil vina. Ta joj je izdašnost desetljećima osiguravala opstanak, ali joj je poslije donijela i loš glas. Kada se od nje tražilo previše, davala je mnogo. Nije bila kriva što se od tolikoga grožđa pokušavalo proizvesti još više vina.
Na brdskim se položajima ponaša drukčije. Stariji enolozi i vinogradari s kojima je Nikola razgovarao tvrde da su najbolje kujundžuše koje je Imota nekoć otkupljivala dolazile upravo s obronaka oko polja. Grožđe je ondje postizalo više sladore, netipične za ono što se smatralo prosječnom kujundžušom, a vina su imala veću koncentraciju i izraženiji karakter.
No položaj za koji obitelj Grabovac najdulje veže najbolje grožđe ne nalazi se na brdu. Zove se Čurčivuša, kraće Čivuša, a smješten je stotinjak metara zapadno od vinarije. Ime je vjerojatno dobio prema obitelji Čurčija, čije su zemlje ondje nekada bile.
Nikola još nema vlastitog iskustva s vinom iz novog nasada jer je tek posađen, ali obiteljsko pamćenje seže mnogo dalje od njega. Njegov otac i baba Mara ondje su imali vinograd i uvijek tvrdili isto: najbolja kujundžuša dolazila je s Čivuše.
– Za kujundžušu je taj položaj bio – amen.
Nikola je poslije pokušao ustanoviti zbog čega. Zemlja na Čivuši vrlo je topla. Među vinogradima u polju loza ondje prva kreće, ranije pupa i u vegetaciju ulazi s prednošću koja kujundžuši omogućuje potpuniju zrelost. Ono što su Ante i baba Mara znali iskustveno, nova generacija pokušava objasniti tlom, mikroklimom i ponašanjem loze.
U tome je možda sadržan odnos svih generacija Grabovaca prema vinogradu: iskustvo se ne odbacuje zato što još nema znanstveno objašnjenje, ali se ni obiteljsko uvjerenje ne prihvaća kao dokaz samo zato što je staro.
Čivuša je naslijeđeni položaj. Vučja draga njezina je suprotnost: vinograd koji je Ante najprije morao zamisliti, a zatim gotovo stvoriti.
Na mjestu današnjeg nasada nekada je bila streljana. Okruživala ju je šuma koju Grabovci nisu mogli dobiti pa je budući vinograd već na početku poprimio neobičan oblik. Teren je izgledao zahtjevno, dijelom kao krš na kojemu bi samo pretjerani optimist mogao vidjeti ozbiljan vinograd. Stari su ljudi, međutim, pričali da se na pojedinim dijelovima nekada sadio krumpir, a tijekom pripreme tla pronađeni su i ostaci stare loze.
Ante je položaj obilazio s vinarima i stručnjacima koji su krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih sudjelovali u velikim dalmatinskim sadnjama i melioracijama krša. Među njima su bili Zlatan Plenković i Ivica Kovačević s Agronomskog fakulteta. Zajedno su obilazili Istru, druge europske vinske krajeve i dalmatinske položaje na kojima se pokušavalo dokazati da se loza može vratiti i ondje gdje je kamen odavno istisnuo poljoprivredu.
Kada im je Ante pokazao Vučju dragu i rekao da ondje namjerava posaditi vinograd, nisu svi bili uvjereni da će uspjeti. Ali njihova je sumnja bila blaga u usporedbi s reakcijom ljudi koji su ga najbolje poznavali.
– Ante je opet lud.
Takve je procjene znao pretvarati u dodatan razlog da nastavi. Odluka nije bila donesena na temelju potpunih analiza, ali nije bila ni bez osnove. Na položaju je bilo više plodne zemlje nego što se izvana moglo pretpostaviti, teren nije bio čisti krš, a ostaci nekadašnje loze pokazivali su da Ante nije prvi koji je ondje vidio vinograd.
Vučja draga na kraju se pokazala jednim od najbolje melioriranih položaja toga kraja. Saša Špiranec u njoj je vidio potencijal jednoga od ponajboljih dalmatinskih grand crua, a Grabovcima je omogućila da kujundžušu izvedu iz jedinog stila u kojemu ju je tržište dotad prihvaćalo.
Ondje je proizvode na starinski način, uz dulji dodir s kožicama, kao macerirano vino. Sorta koju se najčešće opisuje neutralnom pokazala je aromatski i strukturni potencijal koji u laganoj, brzoj ljetnoj izvedbi ostaje skriven.
To ne znači da bi svu kujundžušu trebalo pretvoriti u moćno i ozbiljno vino. Upravo suprotno.
– Ako proizvodimo svježu i pitku kujundžušu, nećemo od nje pokušavati napraviti teško i izrazito strukturirano vino. Pokušat ćemo napraviti najbolje moguće vino unutar stila koji joj prirodno pripada: pitko vino s nižim alkoholom.
Ali Grabovci jednako tako ne prihvaćaju ni tvrdnju da je to jedini stil za koji je sposobna. Polje joj daje lakoću i izdašnost, a brdo koncentraciju i drukčiju vrstu zrelosti. Između tih dviju krajnosti nalazi se prostor koji tek počinju ozbiljno istraživati.
Širina njihova sortimenta nije nastala pukim skupljanjem sorata. Vinogradi su raspoređeni u tri izrazito različite cjeline. Na južnom dijelu polja prevladava ilovača i ondje se vrlo dobrom pokazala svježa kujundžuša. Na sjevernom dijelu nalazi se posmeđena crvenica s mnogo šljunka, koja vinima daje veću koncentraciju. Treću cjelinu čine brdski položaji, s drukčijim tlom, strujanjem zraka i temperaturnim razlikama.
Čak se i vinogradi udaljeni samo dva kilometra mogu toliko razlikovati da sorta koja na jednome mjestu izgleda potpuno promašeno na drugome daje iznenađujuće dobro vino. Zato se u Prološcu mogu pronaći sivi i crni pinot, koje bi većina vinara instinktivno smjestila mnogo sjevernije, ali i syrah, viognier i vranac, čiji dobri rezultati na tome području izazivaju mnogo manje čuđenja.
Bijakova odvaja Imotsku krajinu od mora, ali nije samo zemljopisna barijera. Ljeti sjeverno od planine dnevna temperatura može biti nekoliko stupnjeva viša nego u Makarskoj, dok se noću spušta pet ili šest stupnjeva niže. Te amplitude u završnoj fazi dozrijevanja čuvaju svježinu grožđa i daju vinima potencijal za dugo odležavanje.
Uspoređujući klimatske pokazatelje Imotskog vinogorja s drugim vinskim krajevima, Nikola je došao do zaključka koji na prvi pogled zvuči jednako neočekivano kao crni pinot u Prološcu: prema uvjetima za uzgoj vinove loze najsličnija im je Korzika.
– Ondje još nisam bio, ali planiram otići.
Grabovci, međutim, nisu čekali put na Korziku kako bi doznali što sve može rasti s druge strane Bijakove. Posljednjih dvadesetak godina njihovi su vinogradi postali svojevrstan pokusni prostor u kojemu se obiteljsko iskustvo provjerava znanjem donesenim iz Geisenheima, Bordeauxa, Montpelliera i s Novog Zelanda.
Nikola Grabovac nije od početka bio siguran da će završiti u vinogradu. Kao maturanta privlačila ga je filozofija, sve dok mu majka nije objasnila da za filozofiranje nije nužno završiti fakultet.
– Rekla mi je da, bez obzira na to što budem radio, filozofirati mogu uvijek.
Poslušao ju je barem u prvom dijelu. Upisao je agronomiju, a školovanje nastavio u Geisenheimu, Bordeauxu i Montpellieru. Ni nakon povratka nije odmah ušao u vinariju. Sa suprugom je osnovao Centar za edukaciju i kulturu, pokrenuo školu stranih jezika, a zatim se bavio poslovnim savjetovanjem. Pomagao je ljudima pisati poslovne planove, prolaziti kroz administraciju i svladavati prepreke koje mnoge obeshrabre prije nego što uopće postanu poduzetnici.
Mogao se zamisliti u različitim poslovima. Vino nije bilo jedina mogućnost, ali je bilo jedina od koje se nikada nije mogao potpuno odvojiti. Što je više razmišljao o babi Mari i onome što je sačuvala, to mu je pomisao da obiteljsku vinariju prepusti nekomu drugom izgledala manje prihvatljivom.
U vinariju nije donio samo diplomu i iskustvo iz velikih europskih vinskih središta nego i drukčiji način postavljanja pitanja. Starije generacije znale su gdje kujundžuša najbolje uspijeva jer su desetljećima promatrale lozu. Nikola je želio doznati zašto. Nije ga zadovoljavala činjenica da se na Čivuši oduvijek dobivalo najbolje grožđe; zanimali su ga toplina tla, početak vegetacije, rokovi dozrijevanja i način na koji zahvati u vinogradu utječu na kiseline u grožđu.
Zato se i njegovo znanstveno zanimanje okrenulo kujundžuši. Istraživao je kako vrijeme i intenzitet vršikanja utječu na osobine sorte, osobito na očuvanje kiselina koje u kasnijim fazama dozrijevanja mogu brzo pasti. Cilj mu nije bio dokazati da je kujundžuša velika sorta, nego doći do znanja primjenjivog u vinogradu.
– Ne treba ništa dokazivati unaprijed. Treba istražiti što se događa i ono što naučimo primijeniti u praksi.
Njegov stariji brat Milan u obiteljsku je priču došao posve drukčijim putem. Kao sedmogodišnjak odigrao je glavnu ulogu u filmu Tomislava Radića Anđele moj dragi. Glumio je dječaka Jerka koji u ratnom kaosu svjedoči stradanju vlastite obitelji i bježi u košari obješenoj za magarca. Kritike su mu bile naklonjene i činilo se da je pred njim ozbiljna glumačka budućnost.
Milan o tome danas ne govori osobito rado. Kada ga podsjete na filmsku karijeru, najčešće odgovori da je o glumi već sve rekao i da se na tu epizodu ne namjerava vraćati. Zato je tijekom razgovora dovoljno spomenuti da Grabovci vole pjesnike, umjetnike i glumce pa da Nikola odmah dobaci kako sami nisu talentirani za pisanje, ali imaju Milana.
– On je talentiran glumac.
– Dokazano – prihvaća Milan.
– I honorirano.
Milan je danas poslovni i ekonomski glas vinarije, ali u obiteljskim razgovorima jednako lako prelazi iz brojki u Ujevića ili Gudelja. Nikola analizira položaje i ponašanje loze, Milan razmišlja o tržištu i razvoju posla, a obojica dobro znaju da vinariju ne mogu voditi ni samo struka ni samo ekonomija.
Treći član mlađe generacije, njihov bratić i Antin nećak Mislav Maršić, također je agronom. Stažirao je u novozelandskoj vinariji Delegat i u Proložac donio iskustvo zemlje koja je od sauvignona bijelog napravila međunarodno prepoznatljiv vinski potpis.
Njih trojica nisu poništila ono što je Ante stvorio. Njegovu su sklonost riziku pretvorili u kontrolirane pokuse: sortu bi najprije posadili na manjoj površini, nekoliko godina promatrali kako se ponaša i tek je nakon dobrih rezultata širili. Nije svaki pokušaj morao završiti novom etiketom. Vinograd je bio mjesto na kojemu se najprije provjeravalo ima li ideja smisla.
Viognier su u Vučjoj dragi posadili 2009. godine. Ideja se razvila u krugu vinara i stručnjaka koji su sudjelovali u velikim dalmatinskim sadnjama, a Nikola misli da ju je najviše zagovarao Ivica Kovačević. Danas ga ima na nekoliko dalmatinskih položaja, ali malo ga vinarija puni kao monosortno vino. Grabovci su se s njime poigravali u suhim i slatkim izvedbama, dugo ne odlučujući koji mu stil najbolje odgovara.
Uz viognier se veže i priča o mogućem dalmatinskom podrijetlu. Dio te pretpostavke nastao je zbog nekadašnjeg povezivanja s vugavom, premda suvremena istraživanja takvu vezu nisu potvrdila. Nikola povijesnu mogućnost ipak ne smatra potpuno besmislenom.
Rimski car Prob, kojemu se pripisuje važna uloga u širenju vinogradarstva izvan Italije, potjecao je s prostora tadašnjeg Ilirika. Vino iz okolice Marseillea bilo je iznimno cijenjeno u Rimskom Carstvu, a s ljudima i vojskama putovale su i sorte. Neke su možda odnesene s istočne strane Jadrana, ondje opstale, a u zavičaju poslije nestale.
Priču je teško dokazati, ali još ju je teže potpuno izbrisati iz vinske mašte.
U Južnoj Africi dobila je neočekivan nastavak. Englez koji se zaljubio u vina doline Rhône preselio se onamo, posadio vinograd i proizveo vino od syraha uz približno pet posto viogniera. Nazvao ga je Dalmatian.
Kada sam doznao za vino, stupio sam s njim u kontakt samo kako bih ga pitao otkud mu takvo ime. Odgovor je bio jednostavan: ako viognier potječe iz Dalmacije, a on ga dodaje syrahu u klasičnoj rhônskoj kombinaciji, logično mu je vino nazvati Dalmatincem.
DNK tu legendu može potvrditi ili odbaciti, ali za Grabovce najvažnije pitanje nije odakle su te sorte nekada došle.
– Neosporna je činjenica da i syrah i viognier na našem području daju fantastične rezultate. Ne moramo dokazati da su nekada davno otišli odavde. Dovoljno je vidjeti da su pogodni za uzgoj ovdje i da od njih možemo napraviti vrlo dobra vina.
Syrah im je postao jedna od najdražih internacionalnih sorata, a cabernet franc, posađen u mladom vinogradu, vrlo se brzo pokazao zanimljivim za njihovo podneblje. Sauvignon bijeli potvrdio je da hladnije noći iza Bijakove mogu sačuvati svježinu i u sorti koju se ne očekuje tako duboko na jugu. Crni pinot vinificirali su i kao monosortno vino, tamnije boje od one koju su poznavali iz tradicionalnih regija, ali dovoljno zanimljivo da nastave vjerovati položaju više nego zemljopisnom stereotipu. U manjem vinogradu imaju i nekoliko stotina trsova manzonija.
Prvi pjenušac u Imotskoj krajini proizveli su od sivog pinota, chardonnaya i manjeg udjela crnog pinota. U današnjoj kupaži približno 70 posto pripada sivom pinotu, oko 20 posto chardonnayu, a ostatak crnom pinotu. Bio je to još jedan projekt koji je na papiru mogao izgledati kao zalutala ideja, ali je u vinogradu imao opravdanje.
Širinu nisu pokazivali samo sortama nego i kupažama. Draga, sastavljena od kujundžuše, pošipa, žilavke, chardonnaya i sauvignona bijelog, nastala je kao bijelo vino koje različitost nije pokušavalo sakriti. Ivo Kozarčanin svojedobno ju je usporedio s Enjingijevim Venjem, slavnom mješavinom pet sorata, a Proložac proglasio mogućim imotskim Hrnjevcem.
Usporedba je bila laskava, ali Grabovcima je važnije bilo to što je Draga pokazala da širina njihova sortimenta može završiti u zaokruženom vinu, a ne samo u impresivnom katalogu etiketa.
Ipak, najveće iznenađenje nisu donijele bijele sorte. Imotsko vinogorje pokazalo se bogomdanim za crna vina. Grabovci su postali poznati po kujundžuši, ali ih sve više ljudi prepoznaje upravo po onome što rade s vrancem, syrahom, cabernet sauvignonom i drugim crnim sortama.
Takva vina traže ono čega u suvremenom vinskom poslu uvijek nedostaje – vrijeme. Odležavanje ne može spasiti vino koje u početku nije imalo potencijal. Može mu pomoći da se razvije, smiri i pokaže slojeve koji su u mladosti bili prekriveni snagom, ali ne može naknadno stvoriti ono čega nije bilo u grožđu.
Upravo zato Nikola smatra da imotska crna vina imaju veliku prednost: zahvaljujući klimi, položajima i dugoj vegetaciji, njihov je potencijal visok već na početku.
Kada otvore Modro jezero Riservu iz 2008., vino koje je 2026. postalo punoljetno, ne kušaju samo staru berbu nego i vlastito nekadašnje znanje.
– Sjećamo se te godine i vidimo koliko smo od tada tehnološki napredovali, ali i koliko se promijenilo naše razumijevanje crnih vina. A opet, čak je i to vino, proizvedeno u vrijeme kada nismo znali ono što znamo danas, još uvijek fantastično.
Takve boce potvrđuju da svježina koju čuvaju hladnije imotske noći nije samo teorijski potencijal.
U podrumu se nalazi i drukčiji dokaz da Grabovci znaju čekati. U dva barriquea već 18 godina odležava njihov vinjak. Napravili su ga bez komercijalnog plana, kao još jedan obiteljski pokus, i dugo nisu znali što će s njime. Kada bi ga odlučili prodavati, morao bi biti toliko skup da bi pokrio godine tijekom kojih su bačve zauzimale mjesto i vezale novac.
Zato ga vjerojatno neće biti na tržištu. Planiraju ga staviti u boce i podijeliti unutar obitelji i među prijateljima. Nakon 18 godina odležavanja, kapital će se tako pretvoriti u dar.
Grabovci vole eksperimentirati, ali ne žele proizvoditi sve što se može proizvesti od grožđa. Likeri ih ne zanimaju, vino ne bi zaslađivali medom premda je Mislav strastveni pčelar, a vinjak je ostao iznimka koju su napravili više iz znatiželje nego iz poslovnog razloga. Njihovi pokusi imaju smisla samo ako im govore nešto o vinogradu, sorti ili mogućnostima kraja.
Vino, međutim, više ne živi samo u vinogradu i podrumu. Kada su Grabovci prije približno 25 godina uredili prvu kušaonicu, vinski turizam u Imotskoj krajini praktički nije postojao. Mala prostorija nalazila se ondje gdje je danas trgovina. Teško su tada mogli zamisliti da će im postati premala, da će je zamijeniti znatno većom i da će jednoga dana i u njoj nedostajati mjesta.
Danas na imotskom području postoji između 600 i 700 kuća za odmor. Broj koji bi prije dvadesetak godina zvučao jednako nevjerojatno kao Imotinih 20 milijuna litara vina postao je svakodnevica. Gosti iz tih kuća dolaze na degustacije, proslavljaju rođendane u vinariji ili jednostavno do Grabovaca prošetaju iz susjedstva.
To nisu nužno poznavatelji koji žele raspravljati o vršikanju, maceraciji ili heliotermalnom indeksu. U pravilu su to ljudi koji vole vino, hranu i lijepe stvari te žele kušati ono što pripada mjestu u koje su došli. Za njih je kujundžuša idealan prvi susret s Imotskom krajinom: lagana, svježa, nenametljiva i dovoljno lokalna da je ni na jednome drugom kraju svijeta ne mogu doživjeti na isti način.
Turizam je tako kujundžuši donio ono što joj je desetljećima nedostajalo – publiku koja je ne uspoređuje s vinom iz vlastite bačve.
Veza vina i razgovora pojavila se i kada su počinjali razmišljati o prvom pjenušcu u Imotskoj krajini. Jedna od ideja bila je da ga nazovu Cvit razgovora. U međuvremenu je osnovana udruga imotskih vinara i ime je pripalo njoj.
Nikola ne može sa sigurnošću rekonstruirati tko ga je prvi predložio, ali sumnja da je otac Ante bio jedan od glavnih krivaca.
– Nisam tomu izravno svjedočio, ali mislim da je ćaća među krivljima.
Grabovcima veza vina i književnosti nikada nije bila marketinška konstrukcija. U njihovu razgovoru Petar Gudelj i Tin Ujević pojavljuju se jednako prirodno kao kujundžuša i vranac. Milan zna recitirati Ujevićevu Uspavanku iz Krivodola, osobito kada treba upozoriti što se događa ljudima koji previsoko polete:
– Htjet ćeš da grliš neizmjernost, da letiš do San Diega i San Francisca, dok ne polomiš krila ovdje niže vode, svakako još bliže od Jauka ili Runovića.
– Neće se valjda Uspavanka odnositi i na vas?
– Nadamo se. Nadamo se.
Gudelj je još dublje usađen u njihov jezik. Zbog njega, ali i zbog babe Mare, Milan planinu koja dijeli Imotsku krajinu od mora ne naziva Biokovom nego Bijakovom. Biokovo je, objasnit će, službeni naziv; ljudi s obiju strana planine oduvijek su je zvali Bijakova.
Gudelj je u njoj vidio mnogo više od reljefne prepreke. Za njega je bila kulturna i kultna planina, vertikala oko koje se oblikuju mitovi, život i jezik. Grabovcima istodobno objašnjava klimu, odvaja ih od primorske Dalmacije i čuva posebnost svijeta koji se razvio s njezine druge strane.
– Jer da je Biokovo, bilo bi brdo. Bijakova je planina.
U toj rečenici nije presudno je li je prvi izgovorio pjesnik, Milan ili netko mnogo prije njih. Važno je da se u Prološcu još razumije razlika.
Povezivanje vina, književnosti i lokalnog govora Grabovcima služi i za rušenje jednoga tvrdokornog stereotipa.
– Mnogi ljudi o nama Imoćanima misle da smo nešto primitivniji nego što doista jesmo. Ne tvrdim da smo Beč, ali ovaj je kraj dao ozbiljan doprinos hrvatskoj kulturi, a daje ga i danas.
Popis je mnogo duži od Gudelja i Ujevića. Na njemu su književnici, prevoditelji i umjetnici koji su karijere napravili daleko od Imotskoga. Milan se prisjeća prevoditelja Mate Marasa, kojemu su na putovanjima često govorili kako Imoćana ima posvuda. Nakon što se neko vrijeme pokušavao braniti od takvih primjedbi, pronašao je savršen odgovor:
– Nema nas mnogo, ali smo dobro raspoređeni.
Imoćani koji odu iz Imotskoga doista često postanu uspješni. Ni Antu Grabovca nitko nikada nije optužio da je čovjek prosjeka. Vinarija je samo jedan od poslova u kojima je to uspio dokazati. Ali posao koji je započeo vlastitom odlukom danas se vodi prema pravilima u kojima njegov glas više nije jedini. Pred obitelji je nova velika odluka: gradnja pogona koji bi mogao pratiti daljnji razvoj vinarije.
O svim važnim pitanjima razgovaraju Ante, Nikola, Milan i Mislav. Milan njihov sustav voli objasniti matematički. Ako su svi suglasni, problema nema. Ako se podijele dva prema dva, uvažava se Antino iskustvo i njegov glas dobiva veću težinu. Ali ako su mlađa trojica protiv njega, Ante se povlači.
– Bez problema – tvrde sinovi.
– Dakle, otac ima zlatni glas?
– Samo kada je rezultat dva prema dva.
Ante se u takvu demokraciju uklapa bolje nego što bi se moglo očekivati od čovjeka koji je vinariju stvorio vlastitim odlukama. Njegovih 51 posto ne znači da njegov glas vrijedi više od svih ostalih, nego da je spreman djelovati prije nego što postigne potpunu sigurnost. Mlađi su skloniji duljoj analizi, a on mogućnost pogreške smatra podnošljivijom od propuštene prilike.
Vučja draga dokaz je onoga što može donijeti Antin način odlučivanja. Nova vinarija mogla bi biti sljedeći veliki ispit obiteljskog sustava.
Postojeći pogon rastao je zajedno s proizvodnjom. Podrum iz 1995. dograđivao se i prilagođavao, ali prostor koji je bio dovoljan za dva hektara više ne može pratiti današnji opseg vinograda i toliko različitih vina. Kapacitet vinarije postao je ograničavajući faktor pa se kao dugoročno rješenje nameće gradnja potpuno novoga pogona.
– Vidjet ćemo što će se dogoditi tijekom sljedećih nekoliko godina.
Rečenica zvuči opreznije od Antina „idemo“, ali smjer je već određen. Kao što je nekada mala kušaonica ustupila mjesto većoj, tako je i sadašnji pogon došao do granice svojih mogućnosti.
Daljnji rast ne ovisi samo o novom pogonu. Prema službenim evidencijama u Imotskoj krajini danas se obrađuje nešto manje od 300 hektara vinograda, ali Grabovci smatraju da je stvarna brojka bliža 500 ili 600. Mnogi mali obiteljski nasadi nisu komercijalni niti se nalaze u Vinogradarskom registru. Vinogradarstvo zato nije nestalo u onoj mjeri u kojoj bi se moglo zaključiti iz službene statistike, ali je daleko od nekadašnjih približno dvije tisuće hektara.
Grabovcima su najveća prepreka ozbiljnijem širenju male i rascjepkane parcele. Zemlje ima, ali većih cjelina pogodnih za podizanje suvremenih vinograda nema dovoljno. Zato razmišljanje o novoj vinariji nužno uključuje i pitanje odakle će jednoga dana dolaziti grožđe koje bi je trebalo napuniti.
Obiteljske rasprave o takvim temama nisu svečane sjednice s dnevnim redom. Dok jedan govori o dugoročnom razvoju, drugi prekida razgovor pitanjem treba li sutra prvo brati pinot. Ante ulazi, izlazi i šalje nekoga da ponovno provjeri vinograd. Milan se šali, Nikola pokušava dovršiti objašnjenje, a Mislav se uključuje ondje gdje ga tema i posao sustignu.
U takvu je razgovoru teško utvrditi točan trenutak u kojemu je odluka donesena. Netko je predloži, drugi joj proturječi, Ante zaključi da ima dovoljno informacija, a zatim se svi ponašaju kao da su se slagali od početka.
Jedino je jasno da se i 2026. u berbu mora već početkom kolovoza. Ujutro će najprije krenuti u pinote. Veći dio vinograda može pričekati još nekoliko dana, ali ono što je Ante toga poslijepodneva vidio ne može čekati ponedjeljak.
Grožđe je u cijeloj priči najmanje impresionirano obiteljskom demokracijom. Ono ne priznaje ni zlatni glas ni rezultat tri prema jedan. Ima samo vlastiti rok.
Ante zato ponovno ustaje od stola. Treba još jednom provjeriti vinograd i dogovoriti ljude za jutro. Razgovor može pričekati.
Berba ne može.
Prije nego što ode, ostaje još samo jedno pitanje.
– Na što ste, nakon više od trideset godina razvoja vinarije, najponosniji?
Ante ne spominje nijedno vino, položaj, medalju ni podrum.
– Na njih dvojicu. Sve drugo bez toga ne bi imalo smisla. Svakom vinaru kažem da je njegovo najuspješnije vino ono kojemu je osigurao nasljednika.
Ante je imao dovoljno sreće da mu se sinovi vrate, ali i dovoljno razuma da njihov povratak ne shvati kao obvezu da sve nastave raditi onako kako je radio on. Školovao ih je dovoljno dobro da mu mogu objasniti zašto katkad nije u pravu, a kada ostane u manjini, spreman ih je poslušati.
To je možda zahtjevniji pothvat od melioracije Vučje drage.
Jedna generacija stječe, druga uživa, a treća rasipa, podsjeća Ante na staru izreku. Za Grabovce se, međutim, još ne boji. Unučad već pokazuje zanimanje, a posebno Milanov mlađi sin, kojega se po vinariji i vinogradu rijetko može vidjeti bez radne uniforme.
Ima sedam godina.
– On je najžešći od svih.
Dječak još ne zna ništa o ekonomskom romantizmu, heliotermalnim indeksima ni caru Probu. Ne zna za Stipana Grabovca i dozvolu iz 1812., a vjerojatno još ne razumije ni što je baba Mara sačuvala noseći vino i rakiju prema Studencima.
Zna samo da se u vinograd ide kada grožđe više ne može čekati.
Ante zato može mirno otići proslaviti 50 godina mature. Njegovo najbolje vino već je dobilo nasljednike.
A čini se da su i oni dobili svojega.
