Moram priznati da sam se često znao zapitati što nekim ljudima, dobro, čak i jako dobro situiranim, koji su ugled i društveni status i novac zaslužili „u odijelu i kravati“, treba tako radikalan zaokret da sve što su zaradili u jednom životu odjednom kao da hoće izgubiti u nekom novom dokazivanju. No, kad god bih malo dublje zagrebao ispod površine, shvatio bih da javna percepcija nekoga ili nečega gotovo u pravilu je vrlo jednodimenzionalna, pa kao takva nepouzdana i netočna. Naravno da sam tako doživljavao i Zdenka Milasa iz Ljubuškog. Njegova 30-godišnja odvjetnička karijera i partnerstvo s jednim od najbogatijih Hercegovaca, Dubravkom Grgićem, nije ostavljala ni u primisli mogućnost doživljavanja njega izvan zidina materijalno osiguranog čovjeka.
Njegov sin Tomislav, magistar ekonomije, nije ni sekundu razmišljao kad je trebalo odlučiti čime će se, nakon svršetka fakulteta, baviti u budućnosti.
– Ovo činite iz ljubavi ili se uopće ovim ne bavite, ima financijski puno isplativijih poslova. Ili, ono što je i naš slogan, tradicija je naša vječna inspiracija! Prijatelji nam znaju reći:
– „Mnogi ulažu novac da bi manje radili, a vi ulažete tamo gdje treba puno više raditi!“
– Nikada nisam bježao od teškog rada i tu sam se puno ugledao na oca koji bi, kad bi se s posla vratio u dobrom autu i skinuo skupo odijelo, obukao kombinezon i gotovo odjurio u vinograd, priča Tomislav.
Sva trojica Zdenkovih sinova su završili studij ekonomije, ali Tomislav se jedini od njih trojice odlučio za vinograd. Njegov brat blizanac, Zvonimir, „otišao je u akademskom smjeru u Los Angeles na poslijediplomski studij i osjetiti kako izgleda poslovati na Zapadu“, a stariji brat Ivan radi u firmi „koja se bavi automobilskim gumama i uljem, on je oduvijek bio za automobile i znalo se da će se on time baviti“.
– Ljubav prema ovom poslu u meni je bila utkana puno prije nego što sam mogao i pomisliti da ću se ovome jednom posvetiti. Sjećam se kad je pokojni djed išao u vinograd, a baka bi nas poslala da mu s biciklom odnesemo malo špeka, kruha, vode… To moraš zavoljeti! Stoga, kad je otac odlučio proširiti djedovu vinsku priču, naš hobi se pretvorio u ljubav, a ljubav u ozbiljan posao. Ja sam jedini od braće odlučio ostati na ovoj zemlji i nastaviti ono što smo započeli.
Dakle, što je Zdenka, na vrhuncu svoje uspješne odvjetničke karijere, „natjeralo“ da uđe u radni kombinezon i svakodnevno boravi u vinogradu te, štoviše, u obiteljsku vinsku priču „usisa“ i sina Tomislava?
– Znate, svi znaju razmišljati o „trećoj dobi“, vremenu koje dolazi kad prestane radni vijek, pa tako i ja. No, mene klasično umirovljenje nikada nije uzbuđivalo, jer sam htio i tada ostati aktivan…
– Što je bio okidač za odluku da se odlučite na pokretanje vinske priče?
– Moja šira obitelj oduvijek se bavila vinogradarstvom i u našem kraju smo godinama bili poznati baš po kvalitetnim vinima koja smo povezivali s – humačkim terroirom. Mikrolokacija na Humcu koju zovemo Zgona oduvijek se pokazivala najboljom za uzgoj loze. Iz djetinjstva i mladosti još nosim slike starih vinograda i ljudi, ljudi koji su teško živjeli i radili, ali su se borili da u kući imaju dobru kapljicu vina za sebe i prijatelje i gledao sam te ostatke loze koja se još bori sama da ostane na životu, iako je odavno nitko nije posjetio! To me nadahnjivalo! Da učinim neki korak u svom životu, da pokušam promijeniti tu sliku zapuštenih vinograda, da stvorimo jednu novu ljepotu, da skrenemo pogled na ono što smo uradili, da uspostavimo vezu s našom prošlošću. I tako se sam od sebe složio moto i slogan u našem razmišljanju, koji označava motiv i naša nastojanja:
– „Tradicija vječna inspiracija“.
– No, ključan događaj je bio vezan za oca Ivana, koji je cijeli svoj život obrađivao te vinograde na najbolji način na koji je on to mogao i znao, sve dok nije osjetio da ga snaga popušta. Sjećam se razgovora njega i mene, kad mi se te 2003. godine obratio riječima:
– „Sine ja više ne mogu!“
– Tu godinu sam zapamtio i po izvanrednom vinu koje smo imali iz naših starih vinograda. Nakon tog našeg razgovora, za mene dvojba više nije postojala. Jer, naša tradicija nalaže najdublje poštivanje roditelja. A kad ti otac praktički ostavlja na brigu sve ono za što je živio desetljećima, kako to zanemariti?! Odgovorio sam mu:
– Tata, nećemo ovo prekinuti, nastavljamo našu obiteljsku vinsku priču!
Već sutradan je Zdenko posjetio svoju sada već pokojnu tetku Jaku, „koja je imala parcelu od otprilike jednog hektara“, i obratio joj se s molbom da mu omogući na toj zemlji posaditi vinograd.
– Naravno da je pristala i odmah je blagoslovila cijelu priču. Dakle, uz taj stari vinograd, o kojem je skrbio tata, odmah smo posadili novi na tetinoj zemlji, i to sa žilavkom. Bilo je to 2005. godine. A prvu berbu u tom vinogradu imali smo 2008. godine i dobili fantastično vino. To nam je bio samo dodatni poticaj da iz godine u godinu kupujemo nove parcele i širimo naše vinograde u kojima danas u obradi imamo 35 tisuća trsova. A namjeravamo se proširiti barem na 50 tisuća trsova, što mislim da bi mogli relativno uspješno obrađivali. A to je relativno dostižno u kratkom razdoblju.
I tako je sve počelo. Iz skupog odijela u radni kombinezon. A u 65. godini života ide i korak dalje i vino počinje buteljirati.
– To je neka želja koju čovjek osjeti. Ja ne mogu sebe zamisliti u mirovini da igram šah ili sjedim na nekoj klupi u parku, to je meni neprihvatljiv životni scenarij. Aktiviranjem vinske priče nastojim se održati vitalnim, a vinarstvo oplemenjuje ljude, to je stvaralački posao.
– Sudeći po ulaganjima u izgradnju vinarije, izgleda da je i vaša odvjetnička karijera bila vrlo stvaralačka?
– Dobro, to je neka strast za stvaranjem dobrih stvari, dobrog vina.
– Što vam više imponira, da vas se naziva odvjetnikom ili vinarom?
– Teško mi razdvajati ta dva posla, jer sam ponosan i na jedno i na drugo. Naravno, u odvjetništvu sam puno duže, to je posao koji traži maksimalnu ozbiljnost. A kad je u pitanju vinogradarstvo i vinarstvo, stvaranje dobrog vina, tu ima šarma!
Premda je Zdenko spremno uskočio nadomjestiti oca u nastavljanju i širenju obiteljske vinske priče, svojim životnim uzorom, uvijek to naglašava, smatra strica Stanka koji je, pak, čak 62 godine proveo u odvjetništvu u Zagrebu.
– Znajući sve o njemu, još otkako je bio dijete ili kad se već u osnovnoj školi odlučio napustiti rodnu grudu i otići u srednju školu u daleku Derventu, a poslije toga se sam izdržavao tijekom studija koje je završio u roku, vjerujem da je moja odluka o studiranju prava bila potaknuta divljenjem koje sam imao prema njemu.
Zdenko je u odvjetništvu već 30 godina, a najviše se tijekom karijere bavio parničenjem, i to ponajviše naplatama šteta.
– Ide li vas to dobro?
– Ide. Ne bih imao volje baviti se vinarstvom kad bih bio limitiran nečim prosječnim! Ne bih se mogao zadovoljiti ni nekom ogromnom proizvodnjom koja će matematički donijeti neki pozitivan rezultat. Mene te stvari ne zanimaju. Ja sam u vinarstvu kakav sam bio i u drugim stvarima, a uvijek sam težio perfekciji. Vjerujem da sam takav bio i kao odvjetnik.
– A kao glazbenik, jeste li težili perfekciji svirajući gitaru?
– Po svršetku studija i povratku u Ljubuški, osnovao sam grupu Dar u kojoj sam svirao gitaru sve do početka rata. Svugdje smo nastupali, svirali smo po Ljubuškom, Čapljini, Čitluku, Širokom Brijegu, Mostaru…, gdje god smo se pojavili bili smo veliko osvježenje na ovim prostorima.
– Jeste li bili hercegovački Mark Knopfler?
– Bilo bi pretenciozno s moje strane reći da sam svirao poput Marka Knopflera ili nekog takvog velikana. No, volio sam ih gledati uživo i često sam sa sinovima išao na njihove koncerte diljem Europe. U Zagrebu je U2 imao sjajan koncert, a gledali smo ih i u Kölnu, četiri puta sam bio na koncertu Joea Cockera – u Los Angelesu, Stuttgartu, Ljubljani i Zagrebu, Tinu Turner sam gledao u Münchenu, Brucea Springsteena u Udinama…
Tomislav se prisjeća da je tatu Zdenka kao dječak gledao na koncertima, ali i da ga je mama Marija, dugogodišnja aktivna sportašica – rukometašica i maratonka, znala voditi u glazbeni dom blizu čuvenog humačkog samostana, gdje su se okupljali članovi grupe Dar.
– Bio je to vrlo maleni prostor u kojoj je svirka uživo zvučala zaglušujuće! Majka bi meni i braći prekrila uši dok su oni uvježbavali pjesme koje su izvodili na koncertima. Inače, u toj istoj prostoriji smo se nas trojica braće kasnije, kao članovi limene glazbe, uvježbavali sa svojim instrumentima, priča Tomislav naglašavajući da je pokojni djed Ivan također bio u limenoj glazbi, kao i djedova braća, „tata je bio predsjednik ogranka limene glazbe i svirao saksofon, brat Ivan je završio srednju glazbenu školu te pored klavira svirao i saksofon, brat Zvonimir je svirao trubu, a ja klarinet“.
Inače, kad je nakon 12 godina „zagrijavanja“ i dokazivanja na raznim natjecanjima u konkurenciji otvorenih vina (dva puta bili šampioni Sabatine!) odlučio svoja vina i buteljirati, Zdenko je u suradnji s poznatim ljubuškim dizajnerskim kreativcem Robertom Alilovićem napravio pakovine u kojima dominira – Humačka ploča. Riječ je o jednom od najstarijih spomenika pismenosti u Bosni i Hercegovini, kamenoj ploči koja je do 1958. godine bila uzidana u pročelje franjevačkog samostana na Humcu pored Ljubuškog, a koja se danas čuva u muzeju humačkog franjevačkog samostana.
– Izbor Humačke ploče na etiketi je bio logičan, jer je Humac mjesto mog rođenja, mog življenja, a vjerojatno ću tu i ostati. A i tradicija je vječna inspiracija. S Humačkom pločom na etiketi nastojao sam povezati vrijeme u kojem živim s onim što je ovdje nekad bilo. Nadam se da mi moji franjevački prijatelji iz samostana koji je blizu vinarije neće zamjeriti što sam ovogodišnju berbu obavljao i u nedjelju. Možda mi olakšavajuća okolnost u određivanju pokore za taj grijeh bude to što će vina koja će nastati iz tog grijeha biti prekrivena Humačkom pločom na etiketi!
Nije Zdenko veliku pozornost izazvao samo etiketom koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
– Konusne boce smo nabavili u Italiji. Bio sam u Veroni na njihovom velikom sajmu Vinitaly, tražio sam bocu koja je impozantna, jer, smatrao sam, vina koja radimo zaslužuju takav ambijent i doživljaj za vidjeti i kušati. To su boce koje su kao prazne teške 1200 grama! Kapice smo radili od kositra u Austriji, etikete je dizajnirao Robert Alilović, a njihova izrada je također finiširana u Austriji. Čepovi su prirodni pluto iz Portugala. No, ono što je najbitnije, a to je sadržaj, vino, e to je odavde, iz Ljubuškog, iz Humca! Nismo na ničemu štedjeli. Imam veliku vjeru u ovo što radimo i, na kraju, na nekoliko natjecanja na koja smo slali vina pokazalo se da je sve ovo što radimo odlično. Ponovo smo postali šampioni Sabatine, ovaj put u konkurenciji vina koja imaju dozvolu za puštanje u promet. Na Decanteru je naša Blatina iz 2015. godine osvojila velika 92 boda! A ništa lošije nismo prošli niti na natjecanju Mundus Vini…
U bocama su zasad merlot, blatina i žilavka, a budućnost vidi u trnjaku, sorti za koju smatra da je „budućnost hercegovačkog vinarstva“. Zbog nepodijeljenih reakcija na koje nailaze njegova vina, Zdenko u vinograd ide sve raspjevaniji. A i glasno tvrdi da je Hercegovac bez vinograda kao i mornar bez mora.
– Ako imamo u naslijeđu nesumnjivo vrijednu povijest i tradiciju bavljenja vinogradarstvom i podrumarstvom te ako smo se i zatekli u vremenima koja nude sjajna i praktična tehnološka rješenja da se ta tradicijska iskustva na lakši i kvalitetniji način pretoče u vrhunski proizvod, onda bi previdjeti to bila izdaja. Izdaja vlastite i opće povijesti našeg vinorodnog zavičaja, a ljubuški zavičaj to svakako jest, te osobito njegov najznamenitiji uži zavičaj Humac i lokalitet Zgona, na kojemu rastu i šire se moji vinogradi, na zemlji koju geolozi i enolozi drže idealnim za uzgoj naših tradicionalnih vinskih sorta. Tu su moja povijest, moja sjećanja, moja sadašnjost i budućnost moje djece. Tu smo zasadili i odnjegovali nove trsove što su nam i u mladicama podarili trsovi naših predaka, a oni su lozu njegovali još davno prije nego li je napisana Humačka ploča, naš povijesni motiv i uvjerenje da smo ovdje oduvijek bili radišni i pismeni i da se od zemlje i knjige nikad nismo odvajali i da su slova i motika nedjeljivi, jer bez znanja o onom što kaniš uzgojiti ili proizvesti, rad motikom se pretvarao u mučenje. Ja u ovome poslu ne razmišljam o svojoj zaradi nego što ću ostaviti svojim sinovima i unucima. A već vidim zadovoljstvo što će ovaj posao biti nastavljen te da će Vino Milas biti obiteljska poveznica!
