MIRJANA ĐURĐEVIĆ i BRANKO MLAĐENOVIĆ: Ozbiljnost im nikada nije bila dovoljna

Plug je već duboko zagrizao zemlju kada je iz brazde izletjelo nešto plavo. Branko Mlađenović stajao je pokraj traktora i gledao kako se njiva u Krčedinu rigola za budući vinograd. Na dubini od gotovo metra očekivao bi kamen, korijen, možda komad stare boce, ali nipošto gumenoga Paju Patka.

Usred njive, dva i pol kilometra od sela.

Branko ga je podignuo iz zemlje i pogledao Mirjanu Đurđević.

– Alooooo? Usred njive, Paja Patak?

Mirjana nije trebala dugo razmišljati.

– Eto ga!

Tako je vinograd koji još nije imao ni prvi trs napokon dobio ime.

Mirjana i Branko dotad su odbacili nekoliko prijedloga. Ispod njihove zemlje tekao je potok Patka, ali Patkov podrum previše ih je podsjećao na Mačkov podrum iz Iriga. Nisu željeli naziv koji bi zvučao kao kopija, vinski vic ili unaprijed smišljena turistička atrakcija. Trava je rasla, sadnja se približavala, a ime nikako nije dolazilo.

Onda im ga je vinograd izbacio iz zemlje.

– Zbilja, kako to drukčije objasniti? Na metar dubine, usred njive, pojavi se gumeni patak. Mislim, oprostite – zar to nije bio znak? – smijao se Branko.

Mirjana je isto objasnila kraće:

– Mi smo htjeli ime. Vinograd nam ga je dao.

Patkov vinograd zato nije nazvan po patkama. U Krčedinu nisu imali nijednu, nego samo Paju koji je tko zna koliko godina čekao pod zemljom da ga plug izvuče baš kada su Mirjana i Branko pokušavali smisliti ime svojoj budućoj vinariji.

U tom dijelu Srijema nije nedostajalo drugih životinja, osobito vikendom. Kada bi krenuli u vinograd, Mirjana i Branko navlačili su fluorescentne prsluke i kričave kabanice kako ih lovci s okolnih brežuljaka ne bi zamijenili za divljač.

– Pucaju na sve strane, pa moramo paziti da nas uoče prije nego što zapucaju.

Krčedin je ionako imao dovoljno materijala za književnost: potok Patku, Zekin salaš i njivu koja je rađala gumene igračke prije nego što je počela rađati grožđe. Da ga nema, vjerojatno bi ga trebalo izmisliti.

Mirjana Đurđević, kojoj se već događalo da ono što napiše u romanu poslije osvane u stvarnosti, možda je trebala biti manje iznenađena. Branko je ionako smatrao da je sve počelo mnogo prije Paje Patka: s nekoliko stotina kilograma vinogradarskih bresaka, jednim kotlom od dvadeset litara i rakijom koju će nazvati Poljubac Nindže.

Vinogradarske breskve donio je Mirjanin suprug, a Branko, koji je već imao iskustva s destilacijom, odlučio je od njih ispeći rakiju. Mirjana je htjela naučiti kako se to radi, pa je nabavila kotao od dvadeset litara.

– Damski kotao – nazvala ga je.

Branko je pekao, Mirjana promatrala i učila, a rakija od bresaka pokazala se dovoljno dobrom da ih ohrabri za ono o čemu dotad nisu ozbiljno razmišljali. Poljubac Nindže tako je, barem posredno, otvorio put Patkovu vinogradu.

Branko je već imao zemlju pokraj Zaječara, na kojoj je namjeravao posaditi tamjaniku i jednoga se dana povući na selo, ali iz Beograda mu je bila predaleko. Krčedin je od Vračara bio udaljen četrdesetak minuta. Ondje je pronašao zemlju, a Mirjana u njegovoj zamisli priliku da se i sama uključi. Tako su postali partneri u poslu o kojemu ni jedno nije znalo dovoljno da bi se na vrijeme uplašilo.

Godine 2012. preuzeli su i stotinjak godina staru vojvođansku kuću. U kuhinji je, prisjeća se Mirjana, na kauču sjedila neka baka i gledala televiziju, dok je ostatak imanja izgledao kao da ga desetljećima nitko nije pitao treba li mu što popraviti. Uz kuću je stajala stara štala koja će poslije postati mala prizemna vinarija.

– Sve što danas vidite izgledalo je gotovo isto, samo mnogo razrušenije.

Enološkog iskustva nisu imali. Mirjana je njihovo dotadašnje znanje opisivala kao kućno i vinopijsko, dok je Branko znao peći rakiju i dovoljno radio sa zemljom da ne vjeruje kako išta na njoj nastaje samo od dobre ideje.

Godine 2013. zasadili su dva hektara vinograda: približno osam tisuća trsova grašca i tisuću rajnskog rizlinga, uz po pedesetak trsova bijele i crne tamjanike, više iz znatiželje nego iz jasnoga proizvodnog plana. Iste su godine objavili zajednički roman Bunker Swing. Teško je zato odrediti je li vinograd bio nastavak knjige ili knjiga najava vinograda. U svakom slučaju, u jednoj su godini napisali roman i posadili devet tisuća trsova, što je za početnike bilo dovoljno kreativnoga ludila.

Mirjana je pritom imala posao koji je teško povezati s književnim likovima, vinskim etiketama i gumenim patkom iz brazde. Predavala je hidrotehniku, ekologiju i komunalnu infrastrukturu na Visokoj građevinsko-geodetskoj školi u Beogradu. Govorila je da će joj upravo taj posao osigurati mirovinu, dok su književnost i vinograd imali bitno nesigurnije metode obračuna.

Branko je, osim rakije, zemlje i vinarstva koje je tek učio, bio i gitarist u duši. Mirjana je poslije njihov dogovor sažela kao uzajamnu prijevaru:

– Bane je mene prevario da se bavim vinarstvom, a onda sam ja njega nagovorila da piše knjige.

Dok su čekali da vinograd počne rađati, oboje su otkrivali koliko se stvarna zemlja razlikuje od književne. U romanu se loše zamišljen prizor može prepisati. U vinogradu se pogrešno posađen trs ne vraća na prethodnu stranicu. A kada subotom po okolnim brežuljcima počnu pucati lovci, autor nema pravo promijeniti žanr i pretvarati se da je sve to samo fikcija.

Prvi su ozbiljniji grozdovi stigli 2015. godine, u berbi koju će poslije nazivati nultom. Mirjana i Branko napravili su vino sami, oslanjajući se na ono što su uspjeli pročitati, pitati i zaključiti. Prijatelji su ga hvalili, ali prijateljstvo nije enološka kategorija, pa su sljedećega ljeta odlučili pronaći nekoga tko će im bez obzira prema njihovim osjećajima reći ima li cijela priča smisla.

Agronom im je preporučio Tatjanu Đuričić.

Prvi susret nije obećavao dugu suradnju. Tatjana je najprije obišla lošiji dio vinograda, zatim ušla u još nedovršenu vinariju smještenu u staroj štali i uglavnom šutjela. Mirjani je izgledala kao da je prestravljena onime što je zatekla i da razmišlja samo o tome kako što prije otići.

– Pitala sam je hoće li probati vino koje smo napravili prethodne godine.

– Ne mogu, vozim – odgovorila je Tatjana.

Enologinja koja u vinariji odbija kušati vino zato što vozi nije trebala dodatno objašnjavati koliko povjerenja ima u ono što su dvoje početnika napravili.

Mirjana ipak nije odustajala.

– Hajde, barem ga pomirišite.

Donijela je bocu. Tatjana je pomirisala vino jednom, pa još jednom. Zastala je, ipak ga kušala i rekla:

– Hoću raditi s vama. Vi ste ozbiljni!

Mirjana i Branko tako su dobili potvrdu da nulta berba nije bila samo početnička sreća, a Tatjana dvoje suradnika koji će je ubrzo uvući u pokuse neizvjesna ishoda.

Prvo vino koje su uz Tatjaninu stručnu pomoć poslali na tržište nastalo je iz berbe 2016. godine. Bilo je to nježno, svježe vino s jedva jedanaest posto alkohola, sastavljeno od približno devedeset posto grašca i deset posto rajnskog rizlinga, upravo u omjeru u kojemu su te sorte rasle u njihovu vinogradu.

Trebalo mu je još samo ime.

Mirjana i Branko od početka su znali da na njihovim etiketama neće stajati tek sorta, broj parcele ili neka riječ dovoljno bezopasna da se dopadne svakom kupcu. Svako vino trebalo je dobiti ime književnoga lika, a prvi Brankov prijedlog bio je knez Lav Nikolajevič Miškin, junak romana Idiot Fjodora Mihajloviča Dostojevskog.

Branko ga je opisao riječima koje su odgovarale i vinu: nevin, čist, bez zla i skrivene računice. Mirjana je odmah pristala. Nazvali su ga Knjaz Miškin, ispisali ime ćirilicom i na etiketu namjeravali staviti lik te citat iz Dostojevskijeva romana.

Tada je stigao dopis: ne može rusko pismo, ne može književni lik, ne može ništa što bi kupca moglo navesti na pogrešno tumačenje.

Mirjana je odgovorila kratko:

– Knez Miškin ne postoji.

Ni to nije pomoglo. Iskusniji vinar savjetovao im je da etiketu ne mijenjaju, nego da je „interpretiraju“ tako da zadovolji propise. Biljana Pešić, umjetnica koja je iz Sjedinjenih Država oblikovala vizualni identitet njihovih vina, napravila je pomalo razmrljanu etiketu, drukčiju od svega na tadašnjoj srpskoj vinskoj sceni.

Na prvoj boci, koju su sačuvali u dnevnom boravku, olovkom su zapisali datum: 16. lipnja 2017.

Dan kada je, kako je Mirjana govorila, okorjeli antialkoholičar završio na etiketi.

Izbor književnoga junaka nije bio marketinški ukras naknadno zalijepljen na bocu. Mirjana je već godinama živjela među likovima koji su imali nezgodnu naviku izlaziti iz njezinih romana i pojavljivati se u stvarnosti. Nakon što je 2000. godine predala doktorsku disertaciju, objavila je sedamnaest romana u sedamnaest godina, a neke su se njihove fabule poslije neobično preklapale sa stvarnim događajima. Jedan kriminalistički roman toliko je podsjećao na okolnosti uhićenja Radovana Karadžića da su čak i novine u Bangladešu razvile teoriju prema kojoj je ideju za skrivanje pronašao u njezinoj knjizi.

Ljudi su je zato, napola u šali, počeli nazivati vješticom.

Mirjana se nije osobito uzbuđivala:

– Danas ne možeš ništa izmisliti, a da stvarnost ne bude još gora.

Nakon svega toga bilo bi neobično da njezino prvo vino dobije običnu etiketu.

Knjaz Miškin bio je nježan i naivan, nimalo prilagođen svijetu koji najčešće bolje nagrađuje silu nego nevinost. Mirjana i Branko upravo su ga zato povezivali s Dostojevskijevim junakom. No nakon nekoliko berbi priznali su da su imenom opisali i sebe.

– Miškin, odnosno Idiot, odnosi se i na naš početak, kada smo bili naivni i idioti što smo uopće krenuli praviti vino – rekao je Branko. – A sada, nakon pete berbe, gotovo smo sigurni da to i jesmo!

Prvo su vino neki prihvatili kao osvježenje, dok je drugima bilo previše lagano i nenametljivo. Mirjana i Branko nisu ih pokušavali razuvjeriti: napravili su vino kakvo su i sami željeli piti i pustili ga da pronađe svoju publiku.

Vrijeme mu je išlo u prilog. Kada su tri godine poslije ponovno otvorili berbu 2016., sommelier Marko Marjanović ustvrdio je da je vino deset puta bolje nego pri prvom kušanju i da pred sobom ima još nekoliko godina života.

Miškin je odjednom bio sve, samo ne idiot.

Sljedeće godine nastalo je vino istoga sortnog sastava, ali potpuno drukčijega karaktera. Suša je grožđu dala više alkohola, tijela i složenosti, a Mirjani i Branku održala ozbiljnu lekciju o berbi: isti vinograd, iste sorte i isti postupak ne jamče isto vino.

Nazvali su ga Majstor i Margarita.

Branko je predložio ime, ali knjiga Mihaila Bulgakova bila je zajednička ljubav. Nakon Dostojevskijeva naivca njihova je vinska polica dobila roman u kojemu se vrag pojavljuje u Moskvi, rukopisi ne gore, a stvarnost je nepouzdanija od fikcije.

Za Patkov vinograd bila je to gotovo dokumentarna literatura.

Berba 2017. pokazala je koliko Mirjana i Branko ozbiljno shvaćaju vino, ali i koliko se malo boje postupaka koji bi druge vinare mogli učiniti nervoznima. Višak grožđa izmuljali su, ubacili u plastičnu posudu od tisuću litara i – zaboravili.

Vino je na divljim kvascima ispalo mnogo bolje nego što je način njegova nastanka obećavao. Nazvali su ga Alex DeLarge, po nasilnom i nepredvidljivom antijunaku Paklene naranče Anthonyja Burgessa, i vrlo ga brzo rasprodali.

– Lijepo se zezati s vinom i eksperimentirati – objašnjavao je Branko. – A budući da smo mladi vinari u poznim godinama, moramo požuriti i sve probati.

Nakon završetka njihove berbe Branko se pojavio s tonom crnoga pinota iz Iriga. Grožđe je izgledalo kao naslikano, ali Mirjana ga je gledala s mnogo manje oduševljenja.

– Jesi li normalan? Što ćemo sada s time?

Branko je slegnuo ramenima.

– Ti si enolog, Mirjana, otkud ja znam?

Prevedeno s Brankova na razumljiv jezik, to je značilo: pitaj Tanju. Mirjana je nazvala Tatjanu Đuričić i dovela je pred gotov čin.

– Gdje ste baš crni pinot pronašli za svoje prvo crno vino?

Mirjana je u međuvremenu negdje pročitala da Španjolci rosé i laganija crna vina proizvode tehnologijom doble pasta. Nije sasvim znala što taj postupak podrazumijeva, ali je pitala Tatjanu mogu li ga iskušati.

– Sada ste još počeli i izmišljati – odgovorila je enologinja. – Ali može.

Iz iste tone crnoga pinota nastala su dva vina. U posudi od stotinu litara napravili su ružičastu Molly Bloom, nazvanu po junakinji Joyceova Uliksa. Na etiketu su stavili njezinu završnu životnu potvrdu iz romana:

„Yes, I said yes, I will Yes.“

Mirjana je Molly odmah proglasila svojim vinom i opisivala je kao riđokosu opajdaru. Branko se nije bunio. Imao je dovoljno posla s ostatkom crnoga pinota, od kojega je nastalo vino s četrnaest posto alkohola koje nikako nije uspijevalo pronaći konačno ime.

Najprije su ga nazvali Aureliano Buendía, potom Michel Ardan, nakratko Mefisto, a zatim Crnjanski. Na kraju su odustali od jednoga književnog junaka i pozvali čitavu apokaliptičnu konjicu.

Vino je postalo Četiri jahača Apokalipse, s etiketom nastalom prema slici Petra Sibinovića. Kupci su je gledali i redovito pitali isto:

– A gdje su na slici četiri jahača?

Mirjana ih je uvjeravala da su vrlo uočljivi.

Tako je jedna neplanirana tona crnoga pinota, koju je Branko donio kada je berba već bila završena, dala dva vina, barem šest imena, jednu riđokosu Joyceovu junakinju i četiri jahača koje gotovo nitko nije uspijevao pronaći na etiketi.

Tatjana Đuričić već je nakon njihova prvog vina zaključila da su ozbiljni. Do kraja berbe 2017. vjerojatno je shvatila i da im ozbiljnost nikada neće biti dovoljna.

Nakon vina koje je promijenilo više identiteta nego prosječan književni prevarant, berba 2018. donijela je jednostavniju vezu između sadržaja boce i imena na etiketi.

Geppetto je bio njihov prvi grašac koji je upoznao drvo: devedeset posto grašca, deset posto rajnskog rizlinga i tri mjeseca odležavanja u bačvi. Ime drvodjelca koji je napravio Pinokija nametnulo se samo, a Mirjana je preko etikete ispisala:

„I svi se dječaci pretvoriše u magarce!“

Drvo vinu nije prekrilo sortu, a Geppetto 2018. na velikom je ocjenjivanju grašca 2021. osvojio zlato.

U berbi 2019. Mirjana i Branko ostali su bez dovoljno posuda pa uopće nisu napravili svoj uobičajeni grašac. Umjesto njega nastao je prvi monosortni rajnski rizling Patkova vinograda.

Nazvali su ga Švabica.

Ime nije zahtijevalo opsežnu interpretaciju: čisti rajnski rizling fermentirao je uz pomoć njemačkih kvasaca. Mirjana mu je na etiketi pridružila citat iz pripovijetke Švabica Laze Lazarevića:

„Ponosita kao D-mol, maže koljena petrolejom.“

Prijevod na vinski jezik ponudila je sama:

– Švabica je spremna za odležavanje.

Tatjana Đuričić bila je još izravnija. Tvrdila je da je to prvi rajnski rizling u Srbiji u posljednjih deset ili petnaest godina koji miriše upravo onako kako bi ta sorta trebala mirisati.

Mirjani je Švabica postala omiljeno vino. Branko je s rajnskim rizlingom imao složeniji odnos. Sorta se u vinogradu pokazala osjetljivom i hirovitom pa je povremeno među redovima trsova gubio strpljenje.

– Ako ove godine ne daš grožđe kako treba, sve ću te počupati! – prijetio je trsovima.

Nije poznato je li sorta razumjela upozorenje, ali ostala je u vinogradu.

Iste su godine napravili i stotinjak boca čistoga grašca, uz pet tjedana maceracije i fermentaciju na divljim kvascima, a vino je zatim bez etikete i gotovo bez intervencije nastavilo mirovati na talogu. Takvih je sitnih pokusa bilo mnogo, uglavnom u količinama koje su sa suradnicima mogli sami popiti.

Plan je u Patkovu vinogradu ionako imao ograničen autoritet. Alex DeLarge nastao je od viška grožđa, Molly Bloom i Četiri jahača Apokalipse od neplanirane tone crnoga pinota, a Švabica zato što nisu imali posuda za grašac. Vina su, baš poput Mirjaninih romana, često počinjala zapletom koji nitko nije naručio.

Do 2020. u staroj krčedinskoj kući već se okupila cijela književna vinska obitelj. Kada je boce vidio poredane na stolu, Branko je gotovo zabrinuto uzviknuo:

– Koliko toga zapravo imamo!

Zatim je svima natočio Poljubac Nindže, rakiju od koje je sve počelo, da se podsjete kako su od damskoga kotla stigli do vina koja se više nisu mogla pobrojiti bez književnoga kataloga.

Književna imena nisu svima bila jednako razumljiva. Tko je prepoznavao Miškina, Bulgakova, Joyce ili Burgessa, nasmiješio bi se; tko nije, možda bi nakon vina posegnuo za knjigom. Mirjani i Branku bilo je važno da etiketa izazove pitanje, ali da odgovor ne bude zanimljiviji od vina.

Već 2017. Patkov vinograd proglašen je najboljom vinarijom Srbije za koju vjerojatno niste čuli. Naslov je precizno opisivao njihov položaj: imali su vina i etikete koje se pamte, ali malo želje da od sebe naprave veliku tržišnu pojavu. Knjaz Miškin pronalazio je publiku uglavnom preko ljudi koji bi ga kušali, zapamtili i preporučili drugima.

Nagrade su ipak stizale. Nakon što je Geppetto 2018. osvojio zlato 2021., na međunarodnom ocjenjivanju Grow du Monde 2022. brončane medalje osvojili su Knjaz Miškin 2016. i Majstor i Margarita 2017. Prva dva njihova vina tako su nekoliko godina nakon berbe pokazala upravo ono što su Mirjana, Branko i Tatjana u njima naslućivali: grašac ne mora biti vino koje treba popiti prije nego što se stigne sjetiti vlastitoga imena.

Patkov vinograd nije prerastao u veliku vinariju niti je to pokušavao. Ostao je mala vinarija u nekadašnjoj štali uz staru vojvođansku kuću, s vinogradom u kojemu svaka nova berba može promijeniti plan. Mirjana i Branko nisu nastojali svake godine ponoviti isti katalog: kad nije bilo dovoljno posuda, neko vino jednostavno nisu napravili; kad bi se višak grožđa pretvorio u zanimljivo vino, dali bi mu ime.

Likovi na njihovim etiketama nisu dolazili iz unaprijed pripremljene biblioteke, nego tek kada bi vino pokazalo svoj karakter. Najprije su knjige određivale vina, a zatim su i vina počela određivati knjige.

Šest godina nakon Bunker Swinga ponovno su zajedno potpisali roman, ali njegov naslov više nije mogao pobjeći od onoga što im se u međuvremenu dogodilo.

Nazvali su ga Bunker Patka.

Patka se tako iz zemlje i podruma vratila među korice knjige. Vino nije zamijenilo pisanje niti je književnost postala sredstvo za prodaju boca: jedno je drugome stalno dobacivalo nove likove, zaplete i naslove.

Mirjana je tvrdila da ju je Bane prevario da postane vinarka, a ona mu je uzvratila nagovorivši ga da postane pisac. Iz te uzajamne prijevare nastali su dva zajednička romana, vinograd, vinarija i čitava polica vina nazvanih po likovima koji nikada nisu postojali.

Osim Paje Patka. Njega nisu izmislili ni Mirjana ni Branko. Njega je, na dubini od jednoga metra, napisala zemlja.