Kad je svojedobno, ne tako davno, država Srbija procijenila da Bononia, prvotni naziv Vinarije Šijački, nije u suglasju sa zakonskim regulativama, tata Milan, kći Ivana i sin Milenko jako su se naljutili i u njima se probudio srijemski inat. Jer, Bononia, kao naziv vinarije, bila je njihova posveta Banoštoru, mjestu na obali Dunava koje se u rimsko doba upravo tako i zvalo. S druge strane, tata Milan je bio smatrao da vinarija mora imati neko neutralno ime ako i drugi članovi obitelji, koji ne budu nosili prezime Šijački, budu htjeli baviti se tim poslom.
- Međutim, nakon što smo u jednom trenutku odustali od zaštite geografskog porijekla za naša vina, došli smo u konflikt s promjenama Zakona i više nismo smjeli koristiti termin Bononia! S obzirom da mi od ovoga živimo i da nemamo neki rezervni položaj, a bio nam je prioritet zaštititi svoja vina i poslovanje, da nešto što je postojalo 30 godina ne postane kolateralna žrtva nekog zakona, odlučili smo na etikete staviti naša lica, jer to nam nikako ne mogu uzeti. Tako je svako vino na svoju etiketu dobilo neki lik obitelji, onako kako je tko zaslužio, ispričala mi je svojedobno, tijekom našeg prvog susreta, Ivana Šijački Majoroši, glavna enologinja vinarije.
Ivana je krasila etiketu roséa, jer ona je bila ta koja je inicirala proizvodnju roséa. Brat Milenko na etiketi chardonnaya trebao je predstavljati „novi val u radu vinarije, jer se on taman uključio u posao kad je chardonnay iz njihovih vinograda počeo doživljavati ekspanziju“.
- A Seduša je jedna stara sorta, sremska zelenika crna, koja je gotovo zaboravljena i koju smo mi obnovili. Sorta je baš obnovljena iz vinograda kojeg je moja baka Ljubica održavala. Ona nas je kao male vodila u vinograd, gdje smo stajali dok je ona radila. Ona nam je usadila prve poglede na vinograd, premda je nama u djetinjstvu vinograd bio sinonim za mjesto za igru. Etiketa za sedušu iz vinarije Šijački sadrži fotografiju baka Ljubice Šijački u vinogradu podignutom godine. Baka Ljubica je zemlju na kojoj je podignut vinograd seduše donijela u miraz. Još uvijek istražujemo potencijal te sorte i još uvijek jedini u svojim vinogradima uzgajamo tu sortu, priča Ivana.
A kad su već „počastili“ baku Ljubicu, red je bio izborom etikete pokazati zahvalnost djedu Milenku, odnosno „dedi Bati Šijačkom“. Riječ je o talijanskom rizlingu iz drvenih bačava iz vinograda starog 40 godina, a kojeg su, prigodno, nazvali – Aldumaš. Za one koji ne znaju, aldumaš je, po tumačenju u knjizi „Divanimo po slavonski“, „gozba povodom prinove – kuće, stana, automobila, i u prosjeku je u vrijednosti 10 posto od ukupne vrijednosti.
- Aldumaš je bila dedina omiljena riječ, a predstavlja specijalan poziv na zdravicu kad se nešto lijepo događa. Mom djedu je svaki dan bio takav i razlog da se popije jedna čaša, bilo da je kupio zemlju, traktor, da se krava otelila, krmača oprasila. A najveći aldumaš je bio kad unuci dođu kući.
Nezaobilazno je spomenuti i Neoplantu, vino od istoimene sorte nastale u Institutu za vinogradarstvo i voćarstvo u Sremskim Karlovcima križanjem smederevke i traminca, a krštene starim imenom Novog Sada, na čijoj etiketi se nalaze „ruke nove generacije“, otisci dlanova Ivanine i Milenkove djece – Filipa, Stefana, Viktora, Ksenije, Sofije i Milana.
Na etiketu graševine, odnosno talijanskog rizlinga, kojeg smatraju svojim glavnim vinom, stavili su Milanovu sliku.
- Za naš podrum je jako važan talijanski rizling, jer je on jedan od sinonima za Frušku goru. Mi smo posadili klon SK54, koji je stvoren na Institutu za voćarstvo i vinogradarstvo u Sremskim Karlovcima. Taj klon je toliko prepoznatljiv da mi talijanski rizling tretiramo kao naše prvo vino. I prije i sada i ubuduće! On dolazi iz vinograda koji je star 40 godina i iz kojeg je zapravo sve dalje poteklo. Mi nismo odustali od te sorte čak ni u vremenu kad njegov spomen uopće nije bio popularan, jer je on bio korišten kao baza za stolna vina.
I sad dolazimo do jednog proturječja. Obitelj koja je cijeli vizual vinarije, od prvotnog naziva do etiketa i izbora sorata (u međuvremenu je posađen i probus, op.a.) posvetila povijesti Banoštora i Srijema, u trenutku kad se događa svojevrsno „buđenje“ drevnog naziva grašac i napuštanje „proskribiranog“ naziva talijanski rizling, Ivana i Milenko ne žele za to ni čuti.
Moram priznati da sam u prvi mah pomislio da je razlog njihove nepopustljivosti fotografija pokojnog oca Milana, koja krasi etiketu vina od te sorte, te da, eto, iz pijeteta prema čovjeku koji je iz temelja podigao njihovu obiteljsku vinsku priču ne žele ništa mijenjati. Ivana tvrdi da je takvo razmišljanje samo dio odgovora.
- Naša odluka se većim dijelom temelji na obrani tatine filozofije. Naši vinogradi s talijanskim rizlingom sad su u 40. godini, sigurno 35 godina to vino prodajemo kao talijanski rizling, i to kad nitko nije htio uzimati vina koja se tako zovu zbog loših konotacija vezanih za banatski i karlovački rizling, odnosno industrijska vina rađena na bazi te sorte. Dakle, mi smo te sadnice kupovali pod nazivom talijanski rizling i pod tim imenom smo vino i prodavali. Ljudi su, dakle, naučili što kupuju kod nas. Klon SK54, koji je najviše zastupljen u našim vinogradima, stvarno je perjanica te sorte u Srbiji. I, kad smo nedavno u potpunosti redizajnirali etikete, odlučili smo ne mijenjati to ime koje se nalazi na etiketi, jer ćemo i time odati počast tati koji je cijeli svoj život posvetio toj sorti.
- Znam koje ste muke prošli zbog Bononije, čime ste htjeli odati počast prošlosti ovoga kraja. Sada, pak, dolazimo do priče u kojoj bi jedno formalno preimenovanje sorte, iz talijanskog rizlinga u grašac, bilo u stvari samo nastavak vaše prakse odavanja počasti povijesti Banoštora i Srijema. I, na kraju, sad jedino vi nećete u svom portfoliju imati grašac nego talijanski rizling!!!
- Možda zato što smo Srijemci. Tate, nažalost, više nema, ali došao je Milenko, koji je i doslovno ušao u njegove cipele i njegovu glavu, te odlučio da naziv sorte talijanski rizling mora ostati kakav je i prije bio, barem na našim etiketama.
Ivana naglašava da se većina vina iz njihove vinarije proda „kao vino kuće u brojnim restoranima od Kanjiže do Niša“ te da tek manji, gotovo simboličan broj butelja završi na policama vinoteka i trgovina.
- Mi već poodavno ne prihvaćamo nove kupce, odnosno svake godine možemo se proširiti eventualno za 10 posto. Procijenili smo da nam takva prodaja omogućuje najbrži obrt kapitala, što nam sad, kad smo u velikim investicijama, odgovara. Zato smo se opredijelili na proizvodnju mladih vina koja će se prodati u godinu dana, tako da novu berbu dočekujemo s potpuno praznim svim tankovima.
U obitelji Šijački vino se oduvijek proizvodilo, a da je tomu tako svjedoče bačve na travnjaku ispred vinarije na kojima se još mogu očitati pečati Kraljevine Jugoslavije, NDH i SFRJ, kao što se kasnije, kad je prestala praksa stavljanja pečate države u kojoj se radi, na tim istim bačvama naziru inicijali vlasnika tih bačava.
- Djed Jovan i djed Milenko su u sortimentu imali sve što se tada moglo naći, a djed Milenko je među prvima iz radoznalosti imao te novostvorene sorte u svom vinogradu, neoplantu, župljanku, počeo je prakticirati neke nove uzgojne oblike… Znate, naši vinogradi u Banoštoru uvijek su bili zanimljivi znanstvenicima i profesorima s Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu koji su, eto, baš kod nas htjeli pratiti razvoj tih nekih novih sorata. Tako je ispalo da smo na neki način bili njihovi pokusni kunići. Ali, sve to je na neki način doprinijelo i našem kompletnom razvoju. Kod nas se testirala neoplanta. Nažalost, tata tada nije imao klijentelu za to vino, što s nama sada nije slučaj – mi smo uspjeli s nultom berbom naše tek nedavno posađene neoplante postati pravi hit u samo dva mjeseca koliko je vino bilo na tržištu.
Iz Vinarije Šijački su gotovo iščezle drvene bačve, služe tek kao podsjetnik na neka davna vremena, a sve to samo zato jer su s Fruške gore nestali bačvari. Ili, kako bi se to reklo lokalnim rječnikom, praksa održavanja drvenih bačava nestala je baš kao što „pinter rasturi bure“.
Pokojni Milan, koji je po struci bio „automatičar-električar“, svoj prvi vinograd je posadio taman kad mu se rodila kćer Ivana.
Gledajući iz današnje perspektive, može se slobodno reći da je Milan imao viziju razvoja svojeg tadašnjeg hobija, jer je konstantno ustrajavao u okrupnjavanju svojih nasada te je, korak po korak, sav zarađeni novac od prodaje vina ulagao u kupnju novih parcela. Na lokaciji gdje se nalaze vinogradi Vinarije Šijački nekad je bilo čak 37 različitih parcela koje je Milan postupno i strpljivo otkupljivao dok nije dosegnuo gabarite jedinstvenog i u komadu 10 hektara velikog vinograda.
- Radio sam u jednoj firmi koja se zvala Albus i malo-pomalo djeca su krenula na studij, Ivana na Tehnološki fakultet, a sin na Poljoprivredni. U to vrijeme se i moja firma privatizirala, pokvarili se međuljudski odnosi, struka se nije ništa pitala, a ja sam imao osjećaj kao da idem na strijeljanje kad sam išao na posao. Dakle, to mi više nije predstavljalo zadovoljstvo i u kući smo se dogovorili što ćemo dalje raditi. Bilo je to 2004./2005. godine. Supruga i djeca su mi dali potporu. Sad mogu reći da sam privilegiran jer radim ono što volim i stvarno uživam u tom poslu, ispričao mi je svojedobno Milan svoje iskustvo sa započinjanjem svoje prave vinske priče koja je iz hobija, silom prilika, prerasla u posao, ozbiljan posao!
U početku su radili kao „poljoprivredno gazdinstvo“, a onda su se registrirali kao vinarija 2009. godine. U praksi, samo su nastavili raditi ono što su i prije radili, isti restorani su ista vina naručivali i dalje. Jedina promjena koja se dogodila bila je u rasporedu posla. A i Ivana je diplomirala, postala je inženjerka tehnologije i, praktički, odmah po svršetku fakulteta, odradila je 2006. godine i svoju prvu berbu.
Inženjerka tehnologije, diplomirala 2006. godine, tad je imala i svoju prvu berbu. Bila je i izborom fakulteta programirana nastaviti ovaj posao, što se ne bi moglo reći za brata Milenka, „koji je bio krenuo u nekom drugom smjeru, ali se u pravom trenutku vratio“.
- Moj dio posla je sada isključivo vezan uz vinograd, Ivana je zadužena napraviti vino, nastavio je Milan priču o počecima rada vinarije.
- Tatino i bratovo zaduženje sada je da donesu grožđe. Ali, sve se bolje razumijemo, sve smo bolji. Toliko smo uigran tim da nas troje bez problema odradimo kompletnu preradu grožđa, a to znači da tijekom jednog dana možemo preraditi od 6 do 15 tona grožđa, prisnažila je bila Ivana Milanove riječi.
A onda, u svibnju 2019. godine, nakon dvomjesečne borbe s teškom bolešću, Milan je zauvijek napustio svoju obitelj i vinariju.
- Nas i danas, tri godine nakon tatine smrti, ljudi još uvijek svakodnevno pitaju „kako se djeca snalaze“. Prvo, kad je tata umro mi više nismo bili djeca, mi smo izgrađeni ljudi i u tom poslu smo od rane mladosti, od tinejdžerskih dana smo u potpunosti uključeni u obiteljsku vinsku priču. I u vinogradu i u vinariji. Nama je i dalje svaki dan teško, jer u svakom dijelu vinarije i vinograda susrećemo se s uspomenama na oca. Ali, upravo zbog toga što je on napravio nismo smjeli pokleknuti i odustati. Štoviše, još više smo zasukali rukave. Vinograde smo proširili na 17 hektara.
Maleni Banoštor, fruškogorski biser na obali Dunava, može se pohvaliti da je, premda ima tek nekoliko stotina stanovnika, u amanet povijesti ostavio jedinu ženu koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila zapovjednica bataljuna. Dao je Banoštor i prvaka bivše Jugoslavije u streljaštvu, ali i jedinog lorda hmeljarstva na ovim prostorima. Do Banoštora nerijetko znaju doći i mirisi kuhanog piva iz velike pivovare s druge strane Dunava, iz Čelareva, koji, kao u duhu jednog od najpoznatijih slogana nekog srpskog proizvoda, tjeraju Banoštorce na prispitivanje – „Ili jeste ili niste – za pivo!“
Pokojni Milan se nerado bio složio s interpretacijom slogana pivarskog diva, ali je bio nekako spremniji ustvrditi da se u Banoštoru ipak u većini pije vino. Jer, statistika je i tada, a sada još uvjerljivije, pokazivala da je u selu registrirano 12 vinarija, pod nasadima vinove loze je 200 hektara, a u mjestu je tek 750 stanovnika.
- E sad, kad bi se sa svih tih silnih hektara obralo grožđe i preradilo u vino, po glavi stanovnika svakog Banoštorca bilo bi 1.100 litara!!! Ili jesmo ili nismo – za vino, bio je okrenuo priču Milan Šijački.
Dunav, koji se baš u Banoštoru premošćuje skelom prema „prekoputnom“ Begeču, nije samo svojevrsna granica „pivske“ i „vinske“ Srbije, on je oduvijek bio granica različitih svjetova. Ili, kako je volio pričati Milan Šijački, „nema čizme koja nije prošla Banoštorom, a rijeka je nekako uvijek bila prirodna granica“.
- Kad smo odlučivali o prvom imenu za našu vinariju, Bononia, malo smo se raspitivali, pretraživali arhive i došli do karte koja najslikovitije ilustrira ovo o čemu vam pričam, o Dunavu kao granici između svjetova. Znate, ovi iz Begeča, s druge strane, uvijek su zbog kvalitetnije zemlje bili gazde, imali su lance zemlje, intenzivnu proizvodnju, a mi smo se bavili voćarstvom, uzgajali trešnje, kajsije, grožđe… Na toj karti, koju sam pronašao u arhivu Matice srpske u Novom Sadu, lijepo piše da je s ove strane Dunava bila Bononia, a s druge strane veliko sivilo preko kojeg je bila ispisana samo jedna riječ – Barbari! E, tu kartu ja volim pokazati svojim prijateljima iz Begeča objašnjavajući im da smo mi za njih već u trećem stoljeću bili gospoda, pričao je nekoć Milan.
Usput budi rečeno, Banoštorci su puni riječi hvale za mrkvu iz Begeča, kao i za čardu Kod Braše, posebno cijeneći napore gazde čarde koji, nakon svake poplave, kreće ispočetka sa svojom ugostiteljskom pričom. A Milan je uvijek s posebnim ponosom spominjao da je Banoštor vjerojatno jedino mjesto u Srbiji koje se može pohvaliti da mu je glavna ulica – Dunav.
- Ali, baš je tako, sve je u cijelom mjestu skoncentrirano uz rijeku, nama je Dunav i dvorište, on za velike vode popne se do glavne ceste i poplavi nam neke objekte. No, ne žalimo se, da nema Dunava ne bi bilo ni mojeg lova na divlje patke, pričao mi je ovaj strastveni lovac.
Milan priča da se o Banoštoru uvijek priča u kontekstu duhovitosti i anegdota koje se vezuju uz njegove sumještane.
- Svi kažu da je na ove prostore lozu donio car Prob, a mi u Banoštoru na te priče samo odmahujemo rukom, jer – „kad su Rimljani donijeli lozu, Banoštorci su već uvelike obrezali svoje vinograde“. Ili, znate li i za on priču o poznatom banoštorskom krčmaru Branku Pavinu, kojeg se uvijek nastojalo osvojiti i prodati mu svoje vino, jer time je svaki vinar rješavao svoj problem za godinu dana. Tako mu je jednom došao deda Mita, znali su se oni otprije, a vinar će Branku, želeći ga impresionirati:
- „Ovo vino pije samo Tito!“
- Na to će Branko Pavin dedi Miti:
- „E moj Mita, kod mene Tito neće nikada doći u kavanu, ništa od toga. Što će onda meni to vino, tko će ga onda piti!?“
Pričajući o Banoštoru, Milan mi je bio naveo da je to mjesto, zbog prelijepog pogleda na Dunav, postalo raj za vikendaše te da tamo ima čak 800 vikendica.
- Ovdje ima dosta i klizišta. Dogodilo se da je jedan djed prodavao svoj plac i kuću. Kad su se kupci, koji su od njega sve to kupili, pojavili njemu na vratima godinu kasnije, upitali su ga zašto im nije rekao da je kuća na klizištu. A on njima:
- „Ja zaboravio, a vi to recite onima kojima budete prodavali!“
Ivana je naslijedila očevu zaljubljenost u Dunav. Premda, zbog Dunava ona nikada ljeti nije odlazila na more.
- Mi smo na Dunavu naučili plivati. Kad smo bili djeca, nismo išli na more, odrasli smo uz Dunav i uz sve što Dunav sa sobom nosi.
- Kad bi prijatelji ljeti išli na more, tata bi rekao što će nam to, evo nam Dunav. Jer, uvijek se trebalo u to doba ulagati ili u bačve ili u žicu ili u izgradnju vinarije. Uglavnom, ljeti su uvijek neke druge investicije bile bitnije od našeg odlaska na more.
- Nisi zbog toga zamrzila Dunav?
- Taman posla, to je bilo naše ljeto. Nismo bili sami, samo nas iz obitelji, generacijski povezanih, bilo je jedanaest – osmero ženske i troje muške djece. Nama je Dunav bio naše more. I sa susjedima smo uređivali plažu da se možemo lijepo kupati. Očevi bi nam prvo prohodali po toku Dunava, postavili kolce i tako označili sigurna mjesta bez virova, i tu smo mogli biti sami.
Premda se nagledala dosta utapanja u Dunavu, ona, tvrdi, nikada nije bila ni blizu nekoj opasnijoj situaciji. Jedino što je koliko-toliko „mirisalo“ na opasnost bila je jedna vožnja skelom, i to kad je, zbog pretovarenosti praščićima koji su se prevozili na kamionu, jednom skoro potonula na dno rijeke.
Zato će biranim riječima pričati o svom „dedi Bati Šijačkom“ koji je, hraneći labudove svojim kukuruzom, uspio prije 30-ak godina natjerati ih da se trajno nastane u Banoštoru, točnije u Begečkoj jami s druge strane rijeke.
- Prve godine se tako barem 30 labudova odlučilo ovdje nastaniti. I od tada više nigdje ne odlaze!
