Drača je bila prerasla vinograd toliko da se ispod nje gotovo ništa nije vidjelo. Komad zemlje usred Čarskog polja desetljećima nitko nije obrađivao, a stare loze jedva su se probijale kroz gusto raslinje. Davor Tasovac kupio ga je s namjerom da ga raskrči i ponovno zasadi, ne znajući što će ondje pronaći.
— Kad smo počeli čistiti, ugledao sam nevjerojatno debele loze, kakve nikada prije nisam vidio. Među njima su bili stari trsovi grka. Nitko taj komad nije održavao možda i pedeset godina. Drača je bila narasla preko svega, ali grk je još bio tamo.
Čarsko polje pripada pošipu. Grka je u Čari nekada bilo, ali je nestajao pred sortom koja je davala više grožđa i sigurnije rađala.
— U našim se vinogradima uvijek mogao pronaći pokoji trs grka. Imamo i staru etiketu iz vremena kada su zadruge u Čari i Smokvici djelovale zajedno. Moj je djed na njoj zapisao koliko je grožđa predao, kolika je bila gradacija i koliko je imalo šećera. Meni je ta etiketa dokaz da grk ovdje nije nikakav došljak.
Davor ga je i prije želio posaditi, ali konačnu je odluku donio kada ga je pronašao pod dračom.
— Kad sam vidio da je grk već bio upravo na tome komadu, više nije bilo dvojbe. Odlučio sam da ćemo ga ondje vratiti.
Prutove za cijepljenje dao mu je prijatelj Zoran Cebalo iz Lumbarde. Sorta koja se snažno vezala uz Lumbarajsko polje vratila se tako u Čaru uz pomoć Lumbarajca.
— Zoran i ja zajedno smo išli u školu. Kad sam mu rekao što želim napraviti, dao mi je prutove za kalemljenje. Sa svima smo prijatelji i međusobno se podržavamo. Nije tu bilo nikakve drame.
Grk se ponovno našao usred Čarskog polja, među pošipima. Prvo vino privuklo je pozornost već zato što je na etiketi spojilo sortu i mjesto koje većina ljudi nije očekivala vidjeti zajedno. A onda je stiglo Decanterovo zlato. Sljedeće godine stiglo je još jedno.
— Svi su odjednom htjeli probati grk. Zvali su nas i pitali mogu li doći kušati nagrađeno vino. Praktički smo odmah prodali polovicu količine, a nakon zlata sve se dodatno ubrzalo. Bio je to prvi grk iz Čare i već je to ljudima bilo dovoljno zanimljivo.
Sanja Tasovac pamti koliko se nakon dviju uzastopnih nagrada povećalo zanimanje za vinariju.
— Gosti bi došli i rekli da su pročitali za Decanter. Prije ih možda ne bi zanimalo gdje grk raste, a sada su htjeli čuti cijelu priču. Nagrada ti donese golem publicitet, ali i potvrdu da ono u što vjeruješ nije samo tvoja obiteljska ideja.
Lumbarajci im zlata nisu zamjerili. Bilo je pjesme i zadirkivanja, ali sve je ostalo u granicama uobičajenoga otočkog bockanja.
— Sve je bilo pozitivno — kaže Sanja. — Na otoku se ljudi moraju malo bockati. Bez toga ništa.
Davor se ipak ne namjerava odreći sorte uz koju je odrastao.
— Volio bih da nas prepoznaju i po grku i po pošipu, ali pošip je pošip. Ja sam u njega zaljubljen. Grk nam je donio dva velika zlata, ali pošip je u našoj obitelji bio mnogo prije nego što smo imali vinariju. On je razlog zbog kojega je sve ovo uopće počelo.
Obitelj Tasovac generacijama je obrađivala vinograde u Čari. Grožđe su predavali zadruzi, dio ostavljali za kućno vino, a ponešto prodavali u rinfuzi. Uzgajali su pošip, rukatac, cetinku i plavac mali, ali pošip je činio gotovo sve njihove nasade.
— Mi jesmo nova vinarija, ali nismo novi vinogradari. Kao dijete išao sam s djedom i ocem u vinograd. U našoj se kući uvijek radilo oko loze.
Vinogradi su bili raspršeni po različitim dijelovima Čarskog polja. Davorov otac Zlatko i stric nekoć su zajedno obrađivali približno dvostruko više zemlje, a nakon podjele Davorovoj su obitelji ostala oko dva hektara.
— Došlo je vrijeme kada se prodaja grožđa više nije isplatila — kaže Sanja. — Predaš ga, a nikada ne dobiješ cijelu cijenu. Radiš cijelu godinu i onda ovisiš o tome koliko će ti netko drugi platiti.
Davor je u Korčuli završio školu za elektromehaničara, ali se tim poslom nikada nije ozbiljnije bavio. Kada ga je otac pitao želi li nastaviti raditi u vinogradima, rekao je da želi, samo ne na isti način kao prethodne generacije.
— Nisam više htio samo prodavati grožđe. Želio sam proizvoditi svoje vino. To mi je dugo bilo u glavi, a negdje 2015. počeo sam o tome ozbiljno razmišljati.
Zlatko je u početku bio skeptičan. Obitelj je poznavala vinograd, ali vlastita vinarija značila je opremu, proizvodnju, punjenje i tržište na kojemu još nitko nije tražio bocu s prezimenom Tasovac.
— Poslije su me svi podržali, i otac i mater i cijela obitelj. Kad smo odlučili krenuti, svi su bili unutra sto posto.
Davor je 2017., kao tridesetogodišnjak, preuzeo obiteljski OPG. Kupio je inoks od dvije tisuće litara i u njemu napravio prvo vino. Godina kao da je provjeravala koliko ozbiljno misli.
— Bila je katastrofalna. Udario je mraz, a na nekim se mjestima temperatura spustila na minus osam. To neću nikada zaboraviti.
Spasilo ih je to što vinogradi nisu bili na jednome položaju. Mraz ih nije sve jednako pogodio pa su uspjeli ubrati dovoljno pošipa da napune inoks. Dvije tisuće litara vina bile su cijela vinarija Tasovac.
— Jeste li uspjeli sve prodati?
— Jesmo, ali bilo je borbe. Imaš prijatelje koji te žele podržati, ali nitko još ne zna za tebe niti može znati hoćeš li opstati.
Prvu bocu kupio je prijatelj i ugostitelj Mate Kurtović.
— On je od početka vjerovao u mene. Bio mi je prvi kupac i velika podrška u svemu. Lijepo je kada se možeš sjetiti kome si prodao prvu bocu.
Dobre prve reakcije dale su im razlog da nastave.
— To nam je bio vjetar u leđa — kaže Sanja. — Kad ti ljudi kažu da im se vino sviđa, dobiješ potvrdu da nešto radiš kako treba.
Pošip je osvojio zlato na Sabatini, na Vinima iz davnina proglašen je šampionom bijelih vina Dalmacije, a zatim su stigle i međunarodne medalje, među njima Decanterova bronca za Pošip Sur Lie 2020.
— Nagrade su nam pomogle da se za nas čuje. Počeli su dolaziti ljudi, proizvodnja je rasla i krenuli smo raditi druga vina. Ali nikada nismo htjeli biti veliki samo zato da bismo mogli reći da smo veliki.
Uz pošip, pošip sur lie i grk, Tasovci proizvode još plavac mali i rosé, ali nove etikete nisu promijenile pravilo s kojim su krenuli: u bocu ide samo ono što mogu uzgojiti u vlastitim vinogradima.
Sanja je bila uz njega prije prve boce, prvog inoksa i prve medalje. Njih su dvoje, kaže, ionako zajedno oduvijek.
— Ideja je bila njegova. Davor je želio proizvoditi vlastito vino, a ja sam od početka pomagala gdje god je trebalo.
Po struci je hotelijersko-turistička tehničarka, ali je gotovo deset godina vodila trgovinu. U međuvremenu je rasla vinarija pa je nakon posla odlazila među goste, boce i rezervacije, sve dok više nije mogla živjeti oba života.
— Postalo je previše. Dolazilo je sve više ljudi i više nisam mogla biti malo tamo, malo ovdje.
Davor se ne pokušava natjecati s njom kada pred gostima treba preuzeti riječ.
— Ona govori bolje od mene.
— Zna i on pričati, samo ne želi — odgovara Sanja.
Njezino predstavljanje vina redovito završava pljeskom. Davor tvrdi da je rođena za taj posao, a Sanja nema sasvim ozbiljno objašnjenje za ovacije.
— Ispričam im nešto o vinima, a onda ubacim poneku glupost da ih nasmijem. Valjda im je simpatično. Gotovo da nije bilo grupe koja na kraju nije zapljeskala, a meni svaki put bude neugodno.
Gosti slušaju kako su Tasovci počeli, prolaze kroz vinariju i staru kuću, a zatim sjedaju u kameno dvorište. Uz vina kušaju njihovo maslinovo ulje, pršut, sir, likere i ono sezonsko što se pronađe u vrtu.
— Većinu vina prodamo na kućnom pragu. Zadržali smo restorane i prijatelje s kojima radimo od početka, ali izvan Korčule nemamo organiziranu prodaju. Sve uspijemo prodati na otoku.
Njihova je reklama kuća u Kampušu, boca koju gost ondje otvori i priča koju ponese sa sobom.
— Ne volimo se previše izlagati — priznaje Sanja. — Ja se s internetom i PR-om još ne snalazim najbolje. Nadam se da će to jednoga dana preuzeti Laura.
Laura je najstarija od njihovo troje djece. Slijede je Nora i petogodišnji Damjan, pravi mali zvrk.
— Djeca nam pomažu koliko mogu. Pomalo ih uključujemo u posao da steknu radne navike, a hoće li jednoga dana željeti nastaviti ovo što smo mi počeli, tek ćemo vidjeti.
U vinogradima, maslinicima, berbi i kušaonici pomažu njihove obitelji i prijatelji.
— Kad imamo veliku akciju, svi dođu. Bez njih ne bismo napravili pola ovoga što imamo. Najteži je kolovoz, kada istodobno traje sezona u kušaonici i počinje berba. Onda se radi doslovno i danju i noću.
Vinarija je najprije djelovala u maloj konobi u Čari, blizu vinograda, ali prostor nije bio prikladan za kušaonicu. Rješenje se nalazilo u Žrnovu, u kući Davorove majke Marine, podignutoj 1860. godine u zaseoku Kampuš. Preseljenjem iz Čare vinarija Tasovac postala je jedina u Žrnovu, premda joj sve grožđe i dalje dolazi iz Čarskog polja.
— Kuću je naslijedila moja sestra, pa smo se dogovorili i sve riješili. Ovo je materina obiteljska kuća, a otac mi je iz Čare. Zato su nam vinogradi tamo, a vinarija ovdje.
Jedan dio kuće nekada je služio kao konjušnica. Tasovci su je obnavljali vlastitim rukama, a suvremenu opremu za proizvodnju vina nabavili su uz pomoć europskih fondova. Debeli zidovi, kamene ploče na krovu i prostorije dograđivane tijekom nekoliko generacija nisu bili samo naslijeđe koje je trebalo sačuvati. Bili su posao koji su znali napraviti sami.
— Otac i ja cijeli smo život radili u kamenu. Gradili smo, klesali, izrađivali međe i suhozide. Sve ovo oko kuće napravili smo sami.
— Možemo li onda reći da ste izgradili i dio Korčule?
— Možemo, Boga mi. Otac i ja složili smo nekoliko kilometara suhozida, uglavnom oko privatnih kuća, vinograda i maslinika. Danas više nemam vremena raditi za druge. Sada radim samo sebi.
Kamenarski zanat u obitelji nije počeo s Davorovim ocem. Njegov je šukundjed također bio meštar i imao svoje mjesto na kojemu je vadio kamen.
— Kad vidim nečiji rad, odmah znam je li ga radio meštar. Vidim kako je složio kamen i napravio fuge. Netko drugi možda samo kaže da je zid lijep, ali ja znam zašto je određeni kamen stavljen baš na određeno mjesto.
— On primijeti detalje koje ja uopće ne vidim — kaže Sanja. — Ja vidim da je sve uredno, a on odmah pronađe nešto što bi trebalo biti drukčije.
Posebno zahtjevni bili su krovovi prekriveni tankim kamenim pločama, vađenima iz prirodnih slojeva u zemlji i slaganima na drvene grede.
— To danas gotovo nitko ne radi. Ta se vještina izgubila. Nove dijelove kuće gradili smo tako da se uklope u ono što je ovdje bilo prije.
Stare korčulanske kuće imaju zidove debele gotovo metar. Davor ih naziva tvrđavama, ali zna da se danas više ne može graditi na isti način.
— Preskupo je, a nema ni dovoljno meštara. Da sam morao platiti nekoga da mi napravi sve što sam ovdje sam napravio, nikada si to ne bih mogao priuštiti.
Obnova nije završila otvaranjem vinarije. Kada se zimi smiri posao u vinogradima, maslinicima i kušaonici, Davor ponovno uzima alat.
— Ako nema posla oko loze i maslina, onda nešto gradim. Ako ne gradim, režem lozu ili čistim masline. Uvijek ima nešto.
— Oni vječno rade kao blesavi — opisao ih je jedan prijatelj. — Ne staju od jutra do sutra.
Tasovci se toj dijagnozi nisu osobito protivili.
Spoj vina i kamena donio im je posebno priznanje Suncokreta ruralnog turizma za očuvanje autohtonih sorti vinove loze i tradicionalne korčulanske arhitekture.
— Ta nam je nagrada posebno draga jer je obuhvatila sve ono u čemu uživamo: vino, kuću i rad u kamenu — kaže Sanja.
Dok su obnavljali kuću i podizali stare daske sa stropa, Tasovci su pronašli pisma za koja nitko od njih nije znao da postoje.
— Moj šukundjed Jakov slao ih je iz svijeta, a njegova mu je žena odgovarala. Sačuvala ih je i sakrila u strop.
Jakov je odlazio u Ameriku i na Novi Zeland, a nakon povrataka dograđivao kuću. Po svijetu je proveo 24 godine.
— Kada je otišao, sin mu je imao dvije godine. Ponovno ga je vidio tek kada su mu bile 24.
— Dakle, bila je to velika ljubavna priča na daljinu?
— Jest — kaže Sanja — ali mu je na kraju zaprijetila da će ga ostaviti ako se ne vrati.
Na sačuvanim fotografijama Jakov nije uvijek bio sam, pa Sanja ima i svoje objašnjenje zašto su mu trebale 24 godine da posluša suprugu.
— Imamo njegovih slika sa ženama. Možda se zato nije mogao vratiti ranije!
Kuća je nastajala dio po dio, nakon različitih povrataka i kroz više generacija. Uz nju se čuva i priča o prezimenu koje Davor pronalazi u starim čarskim zapisima.
— Imamo obiteljsko stablo, a prezime Tasovac ovdje se spominje stoljećima. Postoji i stara legenda o Tasovčici koja je pronašla kip Gospe Čarskog polja. Čara za nas nije samo mjesto na kojemu imamo vinograde.
Kuća ih je ipak odvela u Žrnovo, u stari Kampuš, gdje se kamene kuće još drže jedna uz drugu. Sanji je drago što je suvremena gradnja uglavnom zaobišla taj dio mjesta.
— Ja volim tradiciju. Voljela bih da se stare kuće obnove, ali onako kako su nekada izgledale. Tada bi Žrnovo ostalo mjesto koje ljudi dolaze vidjeti, a ne još jedno mjesto u kojemu je svatko gradio što mu je palo na pamet.
Tasovci kuću gotovo nikada ne zaključavaju. Gosti znaju gdje drže ključ, a katkad i vrata vinarije ostanu otvorena. Jedina ozbiljna drama s bravom dogodila se upravo na dan razgovora, kada je pukao cilindar pa su vrata odlučila pokazati da ipak znaju čemu služe.
— Ovaj put su se Boga mi zaključala — kaže Sanja. — Mi koji nikada ništa ne zaključavamo ostali smo zaključani u vlastitoj kući. Katastrofa!
Tasovci danas na različitim položajima u Čarskom polju imaju oko 20.000 trsova, a u Čari i Žrnovu približno 500 maslina. Davor o toj brojci ne govori kao o polazištu za novo širenje, nego kao o granici.
— Dvadeset tisuća loza je maksimum. Ne želim zagrabiti više nego što mogu progutati, ne želim da nam kvaliteta padne i ne želim da me pojede stres.
Grožđe je njihovo. U ponekoj su godini uzeli nešto od rođaka, ali nisu tražili kooperante kako bi napunili više boca.
— Koliko imamo vlastitoga grožđa, toliko proizvedemo vina. Možemo napraviti nešto novo s nekom sortom ili promijeniti stil, ali ne vidim potrebu da povećavamo kapacitet.
Suradnja s enolozima Igorom Radovanovićem i Nikolom Miroševićem otvorila je prostor za drukčije interpretacije pošipa.
— Baš se veselim toj suradnji. Mi smo mala vinarija i radimo s količinama kojima se možemo potpuno posvetiti. Želim vidjeti što zajedno možemo dobiti iz našega grožđa, ali da vino i dalje bude naše.
U kamenici posred dvorišta neprestano kruži voda. Sanja je na internetu vidjela sličnu fontanu, a Davor je ugradio pumpu i provukao cijev.
— Volimo vodu. Kad putujemo, uvijek tražimo mjesta uz rijeke ili fontane jer nas to opušta. Ovdje je zanimljiva gostima, ali najviše djeci.
Zbog njih u donjem dijelu imanja žele napraviti mali park. Sanja se ne protivi ideji da ga nazovu vinskim vrtićem.
— Dolazi nam mnogo obitelji. Roditelji bi željeli u miru kušati vino, a istodobno moraju gledati gdje su im djeca. Ako napravimo prostor u kojemu će djeci biti lijepo i sigurno, svi će se moći opustiti.
Kada se uspiju odvojiti od vinarije, vinograda, maslina i gostiju, Tasovci putuju. Sanji je to glavni ispušni ventil, dok se Davor od rada najradije odmara drugim radom — u kamenu.
— Meni je to gušt. Netko se odmara tako da ništa ne radi, a ja onda pronađem nešto što treba sazidati.
Zato u Kampušu još nisu dovršili sve što žele. Oko kuće postoje prostori koje mogu urediti i zidovi koje Davor može presložiti. Završetak kod Tasovaca nije datum, nego kratko razdoblje između dvaju novih poslova.
— Uvijek kažemo da napravimo još samo ovo i onda smo gotovi — kaže Sanja. — A čim završimo, već vidimo nešto drugo.
U vinogradu usred Čarskog polja grk je vraćen ondje gdje ga je Davor pronašao pod dračom, a u Žrnovu je kuća iz 1860. obnovljena kamen po kamen. Između tih dvaju mjesta nastala je vinarija koja većinu vina prodaje bez napuštanja otoka, a ni nakon dvaju Decanterovih zlata ne želi više od onoga što može sama uzgojiti.
— Otok ima svojih mana, ali meni su njegove prednosti mnogo veće — kaže Sanja. — Ovdje imamo mir, drage ljude i život koji nam odgovara.
— Otok je otok — dodaje Davor.
U njegovu slučaju vrijedi i nešto drugo: pošip je pošip, kamen je kamen, a 20.000 loza sasvim je dovoljno da čovjeku ispune život.
