Nadin se nalazi na strateškoj koti koja je kroz burnu i bogatu povijest ovoga kraja oduvijek bila zanimljiva svim vojskama, jer, tko ovlada nadinskom gradinom dominira pogledom sve do Paga, kompletnog zadarskog arhipelaga, Kornata i cijelim Ravnim kotarima. Zato nam se i događalo da svakih 50 godina prođemo kroz neki rat te poslije toga naslijedimo samo zemlju i prezime! Sve što su naraštaji prije toga stvarali rat bi poništio i idemo ispočetka. Ništa drukčije nije bilo ni poslije Domovinskog rata, ponovo smo krenuli od nule. Kad znaš za takvu povijest i kad znaš kako je rad u vinogradu težak, krvav i žuljevit, za mene je najlogičnije bilo da svoje najbolje vino nazovem – Nadinska rana!
Tako Željko Vrsaljko iz Nadina, uz Šimu Škaulja, pionir poslijeratnog vinarstva u zadarskom zaleđu, opisuje naziv svoje izvanredne kupaže syraha i merlota koja i danas, desetak godina nakon prvog buteljiranja, i dalje izaziva različita tumačenja.
Nadinska rana je moje najbolje vino i kompletna proizvodnja će biti podređena tom vinu. Kvaliteta mora biti vrhunska ili ga neće biti! Neki kažu da je ime vina teško, dok drugi tvrde, pak, da zvuči čvrsto i moćno. Bilo kako bilo, tako i treba biti, i ime, kao i samo vino, uvijek se može, pa i mora, doživljavati na različite načine. Ima i onih koji naziv vina izgovaraju na drukčiji način, rastegnu prvo “a” u riječi “rana”, tako da rana zvuči kao (h)rana! Jer, ovdje se hrana upravo tako izgovara. Ali, i to mi je zanimljivo, jer se zna da se vino tretira i kao hrana, priča Željko dodajući da mu se ugostitelji nerijetko javljaju u večernjim satima tražeći da se obrati gostima i objasni im što znači naziv Nadinska rana.
Marketinški mi je bitno da se stvaraju takve priče o vinu. Evo, neki dan me kasno navečer zove vlasnik jednog restorana i kaže mi da cijelu večer gosti raspravljaju o imenu mog vina, mogu li im pojasniti o čemu je riječ. Dakle, ako vino uspije da cijelu noć netko raspravlja o njemu, zar se može više postići od toga?!
Prema nekim statistikama maleni Nadin je među prvima na svijetu po broju loza po glavi stanovnika. Neki statističari su u potrazi za zanimljivostima iz povijesti ovog mjesta otkrili podatak da je 1955. godine tamo bilo “čak dva metra snijega”, ali i da “svako ljeto u Nadinu ima više vina nego vode”. To je današnja statistika koja je prije 20 godina, barem kad je u pitanju grožđe, bila gotovo nepostojeća. Rat je u potpunosti bio doveo do zapuštanja vinograda koji su nekada bili ponos Nadina.
Željko Vrsaljko, predratni ljubitelj Dire Straits i AC/DC i lokalni disc jockey u Benkovcu i Zadru, prvi školovani kuhar iz Nadina (danas ih je već 10!), koji je “čak” jednu godinu i radio u kuhinji restorana na zadarskoj obilaznici kojem se više ni imena ne sjeća, gastarbajter u Njemačkoj, danas voli reći da ste ga kao tinejdžera pitali što će biti u životu kad ozbiljno odluči privređivati za život sebi i svojoj obitelji, “vjerojatno bih prije spomenuo bilo što od nabrojanih prijeratnih zezancija nego ono čime se sada bavim – vinarstvom i vatrogastvom”!
To je splet životnih okolnosti i ja sad ta dva posla ne bih mijenjao ni za što!
E da, bio je Željko tijekom rata u specijalnoj policijskoj postrojbi pa potom u rezervnom sastavu policije, a onda se, neposredno poslije rata, u Benkovcu otvarao vatrogasni dom.
Ma, rekao sam da bih mogao i u tome se okušati godinu-dvije, ali vrlo brzo sam upisao i završio i neku školu za vatrogasce. Još kad je država osnivala središnju vatrogasnu intervencijsku postrojbu, za koju sam se prijavio te završio gomilu tečajeva i doškolovavanja, tek tada sam shvatio koliko je vatrogastvo izazovan posao. Ja sam sada interventni vatrogasac. Ne izlazim na svaku intervenciju, samo na one najsloženije. Evo, dojmilo me kad sam bio na intervenciji dolje na Pelješcu, kad smo gasili vinograde. Dopalo me gasiti vatru koja je zahvatila vinariju Miljenka Mikea Grgića. Poslije smo čuvali poziciju Dingač, da se vatrena stihija ne proširi i na te vinograde. Što baš mene pogodi da baš ja morao gasiti vinograde!? Znam što to znači, gasio sam požar, a suze mi nisu prestajale teći…
Željko je u vinsku priču ušao gotovo pa slučajno. Naime, sredinom 1990-ih godina, država je odlučila sačuvati od potpune propasti vinograde koji su do tada bili u vlasništvu posrnulog Poljoprivrednog kombinata Zadar i dati ih u koncesiju mještanima Nadina. Bio je to prijedlog tadašnjeg saborskog zastupnika Drage Krpine zbog čega će mu Nadinjani kad-tad podići spomenik. Željko je bio jedan od 120 koncesionara…
Prvi put smo zemlju dobili na tri godine, no kako je krenula obnova, a država je imala razvidno puno više drugih problema od nadinskih vinograda, mi smo ostali osam godina u najmu, a da nismo znali pravu svrhu. Vinogradi su već bili stari i iznemogli i Nadinjani su se okupili i tražili konačno rješenje. Tek tada su nam odlučili ustupiti vinograde na 25 godina, što je, ipak, bilo neko ozbiljnije razdoblje za planiranje rada u vinogradu. Kad smo krenuli obrađivati zemlju, našli smo se u problemu s plasmanom grožđa. Iz tog problema je, opet, iznikla ideja o potrebi stvaranja finalnog proizvoda i samostalnom izlasku s vlastitim vinima na tržište. Što se tiče Zadarske županije, ja sam pionir u stvaranju ovdašnje vinske scene, s nekolicinom kolega krenuli smo u vinarstvo 2008. godine. Tad su, naime, prve butelje vinara iz Zadarske županije izašle na tržište. Bili smo tada samo Šime Škaulj i ja, a vrlo brzo su nakon nas dvojice došli Bobanović, Anić, Bačić, da ih sve ne nabrajam.
Potvrdu da je na pravom putu dobio je već na svom prvom izlasku na neko natjecanje, na Sabatini, tradicionalnoj smotri dalmatinskih vinara, na kojoj je osvojio zlato za svoju Nadinsku ranu. Za Željka je to priznanje izgledalo kao osvajanje najvišeg planinskog vrha. Jer, u Nadinu nije postojala tradicija malih vinarija, vino se, doduše, oduvijek radilo za kućne potrebe, ali ozbiljno vinarenje se događalo u zadrugama.
Mi smo u obitelji uvijek imali najmanje 5.000-6.000 loza. Od crnih sorta je bila prevladavala plavina, a od bijelih se najviše cijenila maraština. Kad sam odlučio podići vlastite nasade, prisjetio sam se da su u Nadinu svojedobno introducirane francuske sorte, ponajviše syrah, davale odlične rezultate. Rekao sam da moram posaditi top sortu kako bih uopće mogao nešto očekivati – ako promašim u odabiru, sve drugo je džaba! Syrahu sam pridodao cabernet sauvignon i merlot, a plavinu, koja je realno prosječna sorta, sam iskrčio.
Sve nakon toga je legenda, Željko je s Nadinskom ranom iz berbe 2009. godine bio prvi vinar iz Zadarske vinarije koji je na nekom međunarodnom natjecanju osvojio zlatnu medalju. No, ni to mu nije bila dostatna preporuka za jedan zadarski vinar u koji je ponosno bio zakoračio nudeći vino na prodaju.
Ma, znam ja vlasnika restorana, zna on mene, te on ni pet ni šest nego s vrata mi kaže da ne vjeruje da bilo tko iz Zadra može napraviti dobro vino. Eto, to je posljedica lošeg glasa koji je pratio ovaj kraj, a po kojemu smo odlični vinogradari, a loši podrumari. Ali, popravlja se i taj odnos, jer se kvalitet vrlo brzo otkrio. Sad nema zadarskog restorana u kojem nema naših vina.
Kad se Željko ustalio u vinarskim vodama, ponovo je počeo nalaziti vremena za svoje brojne aktivnosti bez kojih je morao neko vrijeme. Tako je, premda ne pleše niti je ikad zaplesao, predsjednik nadinskog Kulturno umjetničkog društva Sveti Ante, a predsjedava i lokalnim mjesnim odborom. U politiku se ne kani uključiti…
