Ne preporučujemo mladim vinarima da piju, ali povijest vinarije Maul dokazuje da sudbina ponekad voli raditi pod povišenim promilima. U životu Zsolta Maula dva su pijanstva promijenila sve.
Villány ima svoje klasike, svoje institucije i svoje obiteljske dinastije. A onda ima i jednog čovjeka kojeg ni jedna od tih riječi ne obuhvaća do kraja. Zsolta Maula u razgovorima najčešće opisuju s dvije riječi koje zvuče kao naslov filma: fenegyerek i lator.
Prva je etiketa karaktera. Fenegyerek u mađarskom nije samo „mangup” ili „zločesti dečko”, nego onaj koji ide protiv struje, radi po svome, riskira, i – kad se sve raspadne – ima bezobraznu naviku vratiti se jači. Druga riječ je ključ za razumijevanje stila. Lator je vino i mjesto, bistro i simbol, ali i šifra za Maulov rukopis: crno, gusto, moćno, temperamentno, s onim rubnim osmijehom koji kao da kaže:
„Dobrodošao u Villány, ovdje se ne pije iz pristojnosti.”
I još nešto: u njegovoj biografiji postoje dva viška maligana koja su u dva navrata okrenula život kao na tračnicama. Jedan ga je doslovno odveo do vinograda. Drugi ga je doveo do njemačkog partnera. Da se razumijemo – ovo nije preporuka mladim vinarima da piju, nego samo dokaz da sudbina ponekad voli raditi pod povišenim promilima.
Maula vole nazivati villányjskim fenegyerekom “s dobrim razlogom”, ali to je samo naslov. Podnaslov je pustolovni film: uspjeh i sunovrat, lakovjernost i profesionalizam, bankrot i povratak. Još je tek na polovici životnog puta, a već je prošao i pakao i raj, s onom vrstom iskustva koju čovjek ili ne preživi – ili iz nje izađe kao feniks.
Kao moto svog hedonističkog pogleda na život zna postaviti poetsko pitanje:
„Ne znam što više volim: lov na užitak ili užitak lova.”
Kažu da je poput svojih vina: puno iznenađenja i tajni, snage i strasti, i jedinstvenosti koju ne možeš zamijeniti ni s čim drugim u Villányju.
Kad ga pitaju “odakle si krenuo”, vraća se u 1999. Tada je odlučio da želi stvoriti vinariju. Nije došao ni iz vakuuma ni iz bajke: obitelj je kroz generacije radila vino, ali nikad nije bila „velika vinarska kuća”. Djed i otac pravili su vino, imali gotovo hektar vinograda, a urod i vino uglavnom prodavali državnom gospodarstvu – kao što se u tom kraju radilo desetljećima.
Njegov prvi veliki lom, paradoksalno, bio je – škola. Iako je studirao na sveučilištu koje nosi ime Gábora Dénesa, Nobelovca i izumitelja holografije, Zsolt u Budimpešti nije otkrio novi zakon fizike. Otkrio je nešto važnije: da se njegov put ne nalazi u predavaonicama, nego u vinogradu – i da instinkt često zna više od teorije. Prekida s visokom školom i vraća se u Villány.
Otac je tada bio ključan. Uspješan poduzetnik, obiteljski posao u antiknom namještaju i stolariji, novac koji se može uložiti i – vizija da Villány već ima imena koja su dokazala da se od vina može napraviti ozbiljan život: Bock, Gere, Tiffán, Polgár. Nekoliko milijuna forinti prelazi u „vinsku priču”. Kupuju podrum na glavnoj ulici i dižu prvu malu ugostiteljsku jedinicu.
I tu je prva važno razumjeti Maula: on od početka razmišlja o vinu kao o sceni, o iskustvu, o mjestu gdje se ljudi okupljaju. Od 2000. idućih šest–osam godina vinarija se najviše oslanja na ugostiteljstvo, uz kupnju nekoliko hektara i otkup grožđa „svake godine od nekog drugog”. Pomalo zbrkana faza, ali tipična za divlje početke: radiš, rasteš, tražiš.
Prekretnica dolazi 2006. godine. Konflikt s ocem, otac izlazi iz priče. Maulu to, čudno, odgovara: otac je „sigurnosni igrač” – bez kredita, bez natječaja, bez rizika. A Maul je fenegyerek: on misli da se bez rizika ne gradi ništa.
- „Bacio sam se u gulaš”, kaže, i kreće u kreditno širenje.
Tada je to išlo lako – EU vremena, banke pune samopouzdanja, tržište optimistično.
Na scenu ulazi i parcela od dva hektara koja se prenamjenjuje u građevinsku zonu. Banka je procjenjuje visoko, daje velik nenamjenski kredit. Tu se vidi Maul i kao talent i kao opomena: prvo što napravi s tim novcem – uplati put na Mauricijus, gotovo tri milijuna forinti, „jer je mislio da je zaslužio”. To je rečenica koja u sebi ima i šarm i katastrofu. Ali ta ista kreditna injekcija gura vinariju naprijed.
Upoznaje Ákosa Rupperta, kupuje urod s deset hektara i rješava ključni problem: stabilnost kvalitete. Dobiva i EU sredstva za inoks tankove, prešu, filter, drobilice. Između 2007. i 2010. Villány „grmi”: gužve, pincesor (ulica podruma), nova mjesta se otvaraju, potražnja je realna, novac kruži.
Onda dolazi devizni kredit. Švicarski franak u dnu, Maul uzima kredite. Tečaj skače, rate rastu 60–70%, promet pada jer i gosti tonu. Mjesečna rata od 800 tisuća postaje milijun i pol. Kad ti promet padne na pola, a obveze se udvostruče – tu ne pomaže ni talent ni ljubav prema vinu. Krajem 2011. mora proglasiti bankrot.
Slika je brutalna: ovršitelj svaki dan odnosi nešto – auto, zemlju, nekretninu, vinograd. Posljednje utočište je projekt nove vinarije i EU novac koji je dobio za gradnju. Ali nema kreditnu sposobnost. Pojavljuje se „spasitelj” – poznanik ulazi s 50%. Gradnja kreće, malo sreće se vraća. A onda: trvenja, odluka da Maul izađe jer „žele novi kredit”, a on ga ne može dobiti. Dogovor „pola je uvijek tvoje” ostaje bez papira. Nekoliko tjedana kasnije kažu mu da je sve prodano i da „nema ništa s tim”. Do 2012. – sve je izgubljeno.
I tada kreće izgnanstvo: zaključavaju kuću, sjedaju u auto i odlaze u Njemačku. Bivša supruga, dvoje djece i on. Počinje kao konobar u talijanskoj obitelji s 18 slastičarnica, pa nakon nekoliko tjedana – opet fenegyerek potez – predlaže vlasniku: plaćat će najam, uzimati njihov sladoled, ali talijanski restoran pretvoriti u mađarski. Talijan mu se smije: „super, propast ćeš.” Dogovore se.
Otac dolazi pomoći. U mjesec dana preurede restoran. Dovodi kuharicu iz Mađarske. On služi. Bivša supruga čuva djecu. Za tri mjeseca cijeli grad zna tko su i stol se rezervira dva mjeseca unaprijed. To je Maulov drugi talent, često zanemaren: on ima instinkt za publiku. Ne samo za vino, nego i za scenu oko vina.
Ta epizoda stabilizira život. Bankarski dug ostaje, ali sve drugo dolazi u red. I tada, 2015., dolaze „samo u posjet” na Villány festival.
Tu se događa prvo pijanstvo koje mijenja život.
U petak navečer se napije. Oko ponoći stari prijatelj ga satima nagovara da kupi grožđe. Maul odbija, govori da ne može s tim ništa. Ujutro telefon:
„Dođi pogledati vinograd koji si kupio.”
Maul ne vjeruje, gleda novac u džepu – nedostaje ozbiljan iznos. Dao je avans. U mamurnom šoku ide pogledati parcelu u Siklósu. I onda se dogodi ono što ga uvijek vraća: priroda, vinograd, zeleni mir, osjećaj da mora natrag.
Dogovore da će preraditi grožđe i prodati vino u Njemačkoj. Supruga ga prvo šalje u toplije krajeve („dogovorili smo se da se više ne borimo”), ali sjednu, razgovaraju, djeca ne vole Njemačku, odluka pada: povratak. S ocem i prijateljem preradi 150 kvintala i napravi „prvo – opet prvo – vino”. Otac ga njeguje u podrumu. Maul završava obveze u Njemačkoj i vraćaju se kući.
Na povratku još jedna talijanska lekcija: pokušavaju prodati opremu, Talijani „zavrnu” priču, Maul koristi stavku ugovora, prazni prostor i dovlači dva šlepera opreme kući. Većina završava u otpadu, ali poruka je jasna: vraća se iz ničega i svejedno se vraća.
Od 2016. odlučuje: samo premium. Radi i „lakše” stvari da preživi dok premium dozrijeva (portugizac, kékfrankos, Francba), ali cilj je jasniji nego ikad.
I onda dolazi drugo pijanstvo koje mijenja život – Uskrsni ponedjeljak 2017.
U nedjelju velika fešta, opet se napije. U ponedjeljak mamuran jedva stoji, kad gost traži nekoliko kartona Latora. Maul pokušava odgoditi, gost inzistira, Maul se digne i odradi. Misli: sad ću leći. Tada mu bivša supruga javlja: na terasi su tri Nijemca, došli zbog njega. Maul govori da ne može ni vode, oni inzistiraju da nazdrave. Veseli su, simpatični, razgovor krene, Maul priča „priča pričaaaa” – i to je njegov element.
Jedan od Nijemaca želi kupiti ozbiljne količine „da pomogne”. Dogovaraju posao. Maul im pokazuje vino iz novih bačvi: cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot. Priča im o ideji cuvéea Dávid koji će ići preko 10.000 forinti po boci – u vrijeme kad je to u Villányju bio rijedak teritorij. Ali Maul tada već misli dalje: 30.000, pa 100.000. Njih to oduševljava. Kaže im, praktički, kakvu budućnost želi kupiti.
Nakon večere kod Attile Gerea, Nijemac mu nudi suradnju: bit će trgovac, ima kontakte, prodavat će vina – pod dva uvjeta: premium i skupo. Maul kaže: to je i moj uvjet.
Taj čovjek godinama predfinancira vinariju. Plati 70% zaliha u prvom krugu. Kupuje se novo, uvodi elegantan dizajn zlatno-crno-srebrnog rukopisa, raste reputacija. I Maul shvaća nešto što fenegyerek instinktivno zna: premium nije samo kvaliteta u boci, premium je i pozornica.
Zato je Lator važan. Cabernet franc koji u prijevodu nosi ideju „mangupa, šaljivdžije”, postaje temelj identiteta, ali i vinski bistro, i gostinjske kuće, i način na koji gost doživljava kuću Maul. Lator nije samo etiketa – to je način kako se ulazi u priču. I nije slučajno da se, gdje god se Maul pojavi, uvijek stvara najveća gužva: njegova vina imaju teatralnost, ali i sadržaj; volumen, ali i disciplinu.
U međuvremenu se događa i jedan od najzanimljivijih detalja: Maul kaže da kod njih nema „piramide” gdje su osnovna vina dolje, a premium gore.
„Kod nas je i dno premium.”
Degustacije počinju Latorom koji već ruši natjecanja. To je ambicija koja se ili ismijava – ili se poštuje. U Villányju su ga u početku gledali kao autsajdera, starija generacija s otporom, možda i zavišću. Morao je sjesti i razgovarati. Danas ima korektan odnos sa svima, iako s malo njih svakodnevno.
Drugi veliki povratak događa se 2021.–2023. Sudbina opet ubacuje kartu: mogućnost da se otkupi nekretnina iz stečaja. Maul zna: bez vinarije nema premiuma. Ali opet ne može graditi ni dobiti kredit. Opet se pojavljuje slučajni kanal: budimpeštanska vinoteka, poznanstvo s vlasnikom, veza do Sberbanke u Moskvi. Kredit se legalno otkupljuje za trećinu. Teret pada. Onda se dogovara i stečajni otkup nekretnine. Treba partner, treba strpljenje, treba pregovaranje – i uspijeva.
Kad goste dovede među stotine bačava, premium se „vidi”. Ne moraš ga objašnjavati. To je razlika između priče i stvarnosti. I ta stvarnost počne donositi novac koji omogućuje konačnu kupnju. Godine 2023. vinarija se vraća u potpuno vlasništvo, a posao se dijeli u dvije strukture: jedna linija za veće količine (bijela, rosé i nekoliko crnih) prisutna i u velikim trgovačkim lancima, druga linija za male serije premium crnjaka koji se prodaju kroz vinariju, restoran i webshop.
I tu dolazimo do najprovokativnijeg, najmaulovskijeg dijela: cijene.
Maul otvoreno kaže da je stanje tržišta „katastrofalno”, ali premium ima svoju publiku. U Mađarskoj crni segment 2000–6000 forinti stoji, ali ispod 1500 i iznad 7000 ide. Lator u Auchanu ide bolje nego jeftiniji crnjaci. To zvuči kao paradoks – dok ne shvatiš da ljudi, kad već kupuju crno, sve češće žele ili „jeftino za svaki dan” ili „nešto što ima smisla”.
A onda dolazi njegovo ultimativno vino: Zsolt. Cijena: 120.000 forinti po boci. Nije „stara boca iz podruma za slikanje”, nego ozbiljna serija od tisuću i nešto boca, ne radi se svake godine. Najbolje iz vinarije, najskuplje bačve iz Francuske, tri godine odležavanja, dizajn koji vrišti „to sam ja”. I – ima kupce. Čak i kad restorani stave još višu cijenu, privatni kupci ga kupuju kao rođendanski trofej, kao luksuzni dar, kao izjavu.
Maul tvrdi da je time pomogao i drugim vinarima u Villányju da se usude tražiti više. Jer ako jedna regija želi reputaciju, mora imati i vina koja se cijene kao „rijetkost” i „status”. Ne mora se svima svidjeti, kaže, ali mora postojati.
- Treba ciljati publiku koja ne pije vino da bi utažila žeđ, nego da bi potvrdila stav – i koja je spremna platiti trideset puta više za bocu s karakterom. U tome nema ničeg lošeg.
To je, možda, najprecizniji opis fenegyereka u vinu: nije ga strah da ga netko ne voli. Više ga je strah da bude prosjek.
A iza svega stoji i obitelj, u punoj maulovskoj dinamici. Razvod 2020., nova partnerica Krisztina s kojom živi pet godina, ona vodi pet kuća za goste, 50 kreveta, posao koji „puca” vikendima. Sinovi dolaze. Stariji zasad nije unutra, mlađi Dávid ulazi i postaje presudan za novi zaokret: otvaraju ekskluzivni vinski bar na glavnoj ulici, prepoznatljivom pincesoru. I, kao u Njemačkoj nekad, opet se ponavlja isti obrazac: kad je Maul osobno prisutan, gostima zasjaje oči. Vlasnik donosi vino. Vlasnik nosi tanjur. Premium se ne glumi – premium se živi.
Zato je priča o Zsoltu Maulu više od priče o vinariji. To je priča o čovjeku koji je dva puta pao do kraja, dva puta se vratio, i oba puta se vratio s još tvrđom idejom:
Premium vino neka bude – i neka bude skupo.
A Villány? Villány je, u toj priči, „Bordeaux Istoka” ne zato što imitira Bordeaux, nego zato što u njemu ima ljudi koji se usude misliti – i raditi – kao da su svjetska regija.
Maul je jedan od tih ljudi. Fenegyerek, lator, feniks.
I, izgleda, sudbina mu stvarno voli raditi – ponekad – pod povišenim promilima.
