Vinski vrh Tomislava Bolfana, golemo imanje na čak 30 hektara površine, na kojem je posađeno više od 100 tisuća loza, jedna je velika bajka. A Tomislav Bolfan, ponajveći zagorski vinar, koji je u vinski posao ušao 2006. godine s namjerom dokazati „da je i u Zagorju moguće napraviti vrhunsko vino“, sve je samo ne lik iz bajke – on je dobrodušan čovjek kojega ćemo sa smiješkom pokušati „materijalizirati“ prije nego potonemo u san.
Tomislav je fantastičan pripovjedač, entuzijast goleme energije i moći da uvuče u svoju priču sve oko sebe, zanesenjak i iskreni vjernik – kako u učenje Isusa Krista, tako i u ideju onoga što stvara na Vinskom vrhu.
Premda, kad se osvrnem na proteklih petnaestak godina, otkako smo se upoznali u njegovoj vinariji, priča Tomislava Bolfana doživjela je u međuvremenu neke preinake.
Sobe na Vinskom vrhu još se uvijek zovu Daran, Vit, Luba, Ejra i Zlatousta, ali, tvrdi Tomislav, „vile više ne nastanjuju Vinski vrh“.
- Ne, nisam više onaj Tomislav Bolfan iz vremena kad smo se upoznali; više se ne družim s vilama.
- Dobro, ali tko će onda, poput vilenjaka Darana, kojeg si posebno volio, napraviti mač koji nikada ne hrđa, štit koji će slomiti svako oružje koje udari u njega, a da se njemu ništa ne dogodi, sandale u kojima vojnika nikad neće boljeti noga, niti će u njima biti umoran od dugog pješačenja?
- Vile su još uvijek tamo, sobe na Vinskom vrhu se još uvijek nazivaju po njima, ali priča o njima je nekako pritajena. Možda to sad nije tako bitno, ali čovjek kroz život traži svoga Boga, ili barem većina nas traži odgovore na pitanja zašto smo ovdje, koji je smisao svijeta koji sad užurbano juri prema Trećem svjetskom ratu ratu. Ja sam 2016. godine ušao u Katoličku crkvu i pročitao Bibliju četiri puta i shvatio da je u njoj sušta istina. Do tada sam imao nekog drugog Boga, poput energije u zraku, svemiru, svašta sam prošao, bio u Indiji, Kini…
- Što je bio okidač da uđeš u Katoličku crkvu?
- Ja još uvijek imam teške nesanice; po pet-šest puta me noću bude oštri ubodi u srcu i glavi, osjećaj vatre u glavi, trzanje nogu i ruku… po prsima mi kao da prelazi traktor, gazi me… svakakvih je doživljaja bilo. Nakon što sam prošao službenu medicinu, otišao sam u Indiju i tamo se dao masirati ayurvedskim terapeutima. Svuda tražiš pomoć, a svi mi kažu:
„Ti si zdrav!“
Jednostavno, više nije bilo kamo nego ući u Crkvu. Ispočetka mi je u Crkvi sve djelovalo čudno, ali sada je već osam godina otkako svakodnevno idem na svete mise. Bibliju čitam svaki dan i shvatio sam da su upute koje nam je dao Isus Krist jedine koje mogu spasiti ovaj svijet.
On je sam sebe nazvao svjetlom svijeta, jedinom istinom, putem i životom. I kad se osvrnem unatrag ovih svojih šezdeset godina, doista ne vidim drugog svjetla osim Isusa.
Možemo mi sad nabrajati svašta – Platona, Aristotela, razne filozofe i stoike – međutim, nitko od njih nema riječi života vječnoga osim Isusa. Kad shvatiš da je to istina, prestaneš tražiti dalje. Tako sam u ovih osam godina došao do potpunog zdravlja.
Svatko od mojih prijatelja moje dobi ima neki problem – bilo da je to čir na želucu, kolesterol, glavobolja, hemoroidi, operirano debelo crijevo ili prostata. Ja sam imao probleme s bubrezima, jetrom, kolesterolom, želucem… ali više me ništa od toga ne muči. Znači, svih tih mojih nekadašnjih tegoba nema već osam godina. U svom tijelu više ne nalazim nikakav problem!
Kad je Tomislav svojedobno kupio Vinski vrh, imao je problem s kožnom bolešću – lichen ruber planus, vrlo sličnom psorijazi. Konvencionalna medicina, tvrdi, ništa mu nije mogla pomoći, pa je Tomislav odlučio riješiti to na svoj način. I, uvjerava me, uspio je.
- Promijenio sam prehranu, dosta sam se informirao iz knjiga… Dogodilo se da sam na pola puta postao svojevrsni nutricionist i zaljubljenik u sirovu hranu. U svojoj prehrani danas oko 80 posto namirnica konzumiram sirovo, premda znam „zgriješiti“ s nekom ribom – no i to me sve manje privlači. Shvatiš da je sve što danas živimo prilično iskrivljeno kroz razne televizijske reklame koje nas zasipaju neistinama.
- Je li još uvijek tamaniš češnjak? Nikad neću zaboraviti da si za našeg prvog susreta pojeo veliku zdjelu punu češnjaka…
- Češnjak je antibiotik koji je sto puta jači od Sumameda! Farmaceuti svoje znanje stječu na fakultetima, ali nažalost, oni koji su pisali te knjige i koji iz njih uče često su jednako zalutali kao i njihovi učenici. To vrijedi i za druge udžbenike – povijest, znanost – sve ih, znaš, uvijek pišu pobjednici.
Ja jako volim Domazeta Lošu, hrvatskog generala koji je napisao dvije knjige, od kojih se jedna zove Uzvišena civilizacija. On je objasnio porijeklo stećaka i tvrdi, što i meni duboko rezonira, da su Hrvati oduvijek živjeli na ovim prostorima, a ne „od stoljeća sedmog“.
A sve to, prema njegovu tumačenju, pisala je Austro-Ugarska Monarhija koja je, krivotvoreći našu povijest, htjela od nas učiniti ponizan narod bez jasne slike o vlastitim korijenima. A kad narodu iščupaš korijen – kao i biljci – on se osuši.
- Zato ti na Vinskom vrhu učvršćuješ korijenje, i svoje i lozama!
- Da. Mi smo na putu prirodne proizvodnje: ne koristimo pesticide ni herbicide, već samo ekološki dopuštena sredstva, uglavnom zasnovana na sodi bikarboni, koprivi i preslici. Naravno, tu su još bakar i sumpor, koji su neizostavni. Sami smo sebi dokazali da je moguće proizvoditi zdravo vino bez kemije.
Ono što mi je čudno jest da su neki koji su pokušali ići ekološkim putem – odustali. Poznajem ih, pa me to ne iznenađuje.
Ja sam imao sreću da je moja majka bila eko-majka, i ona je mene zapravo povukla u ekologiju. Ona je radila svoj ekološki vrt i bila iskrena zaljubljenica u prirodu. Družila se sa Zlatom Nanić, pionirkom ekološke poljoprivrede u Hrvatskoj, s kojom je zajedno dijelila sjemenje i iskustva.
Ja ne vjerujem u tablete; cijeli život živim bez njih, i tako će i ostati – nikad ih neću popiti, jer znam da je cilj svih koji ih proizvode samo stvaranje profita. Farmaceutska industrija nastoji nas uvjeriti da su određene tablete dobre za određene bolesti. Međutim, kad se čovjek malo osvijesti i pročita stare zapise, vidi da je prije 1900. godine u svijetu bilo poznato samo osam vrsta bolesti. Danas ih je, međutim, registrirano više od 300 tisuća – od kojih neke nose zastrašujuća imena.
Dakle, s jedne strane nas plaše, a s druge strane marketing stvara potrebu, tako da danas imaš starije ljude koji dnevno piju po pet-šest različitih vrsta lijekova. Da to ne čine, farmaceutska industrija ne bi bila toliko moćna.
Znači, to što oni rade čovjeku, rade i prirodi i životinjama.
S takvim razmišljanjem Tomislav je mogao napraviti jedino što je i napravio – okrenuo se prirodnom vinarenju. Ili, kako on voli reći, „sve što je od Boga, prirodno je“.
Danas pašnjake njegovog Vinskog vrha ispunjava stado od 16 crvenih angusa, one pasmine koja preplavljuje travnata prostranstva Ivana Enjingija u Hrnjevcu nedaleko od Kutjeva, od kojega je svojedobno Tomislav kupio četiri goveda.
- Imao bih ih i više, ali nemam dovoljno pašnjaka za njih.
Koliko god bio zaluđen prirodom, od nekih postulata je odustao. Primjerice, napustio je biodinamiku.
- Baš kao što sam napustio i vile, Darana, Vita, Lubu, Ejru i Zlatoustu. Prvo, nikada nitko nije vidio nijednu vilu, shvatio sam da ne postoje, vile su bajka. A ako je bajka, neka ostane u domeni bajke.
Međutim – pripravci. Ako moraš trpati kravlje gnojivo u rog pa to onda zakapati, to je isto neka magija. Djeluje kao magijski ritual, kao da se netko poigrava s tobom.
U početku je koristio biodinamičke preparate, i to stopostotni gnoj i silicij iz roga, a jednom je, sjeća se, lozu prskao sa stolisnikom i koprivom. Upotrebljavao je i svih pet biodinamičkih pripravaka koji se pohranjuju u kompost.
Za njega je u obradi vinograda najvažnije tlo, odnosno „dizanje same energije tla, što se događa kroz fladen – pripravak Marije Thun, sličan gnoju iz roga“.
- Kroz fladen se u tlo unosi energija svemira za vrijeme njegova zrenja – pojašnjavao je svojedobno Tomislav Bolfan, dodajući da se „biodinamičkim metodama u vinogradu postiže zdraviji plod koji, logično, daje bolje i uravnoteženije vino“.
Gnoj iz roga svojim djelovanjem podsjeća na kompost. Marija Thun je kravlje gnojivo zatrpavala u veliku škrinju od 100 kilograma i tako ga držala tijekom cijelog ciklusa zrenja.
Biodinamički kalendar temelji se na mjesečevim mijenama i konstelacijama zvijezda, što ima smisla u voćarstvu i povrćarstvu, ali je u vinogradarstvu gotovo nemoguće primijeniti dosljedno.
Od biodinamike smo zadržali to da zatravnjujemo vinograde i sijemo leguminoze koje obogaćuju tlo dušikom. Vinograde ne špricamo herbicidima, nego ih kosimo, i ne špricamo pesticidima ni kontaktnim sredstvima koja ulaze u biljku – to ne.
Procese u podrumu također radimo na prirodan način, s vlastitim kvascima, i sami sebi smo dokazali da je to moguće.
Nama je gnojivo od angusa zamjena za biodinamiku – mi ga kompostiramo.
- Gdje je nestao Rudolf Steiner, otac biodinamike, znanstvenik svjetskog glasa rođen u nedalekom Donjem Kraljevcu?
- Ja sam čitao njegove knjige i shvatio da je on bio duhovnjak koji je ljude htio povući u svoju filozofiju antropozofskog društva. On je bio prijatelj Madame Blavatsky, koja je u to doba bila najpoznatija europska vračara! Rudolf je umro 1926. godine, a na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće družio se s najpoznatijom ezoteričarkom svoga doba.
A zna se da su svi masoni i vračari protivnici Katoličke crkve. Ako vjeruješ u Isusa, onda ne možeš raditi u isto vrijeme ono što ti Rudolf Steiner preporučuje. Zato i jest Katolička crkva protiv Steinerovih učenja.
Tomislav je vinograd na Vinskom vrhu kupio 2006. godine, nasadi su bili stari tek pet godina i „bili su špricani herbicidima“. Prvo što je uradio bila je stroga zabrana korištenja herbicida, što je, sjeća se, bio šok za njegove enologe.
- Jedan od njih ostao je uz mene cijelo vrijeme, a danas sa mnom ide okolo i propagira ekološki uzgoj. To je za mene najveće priznanje. Bio sam čuo priču o nekim herbicidima koji ubijaju do veličine bubamare, ma katastrofa! Rekao sam im:
„Ako je loza špricana time, pobit ćemo sve živo u vinogradu!“
Smjesta sam zabranio svu upotrebu kemije. Danas smo ostali još samo na gotovo simboličnoj količini sumpora i na nešto modre galice.
Na vinskoj karti Hrvatske postoji nekoliko vinara koji su pokrenuli svoje vinske priče sredstvima stečenim u elektro-biznisu. Uz Tomislava, kome je osnovna djelatnost i dalje distribucija elektromaterijala, svijet „elektro-vinara“ čine Slavko Kalazić, Ernest Tolj i Boris Vuglec. Tomislav to objašnjava na svoj način:
- Ovaj posao koji radim u građevinarstvu – distribucija elektromaterijala – mnogo je jednostavniji i transparentniji. Nisam imao pojma, primjerice, da proizvodnja vina u Iloku, Erdutu, Baranji, Kutjevu i Zagorju nije ista. Kod nas je u startu sve barem 30 posto skuplje – imamo brda, veću potrošnju benzina, češće kvarove na mehanizaciji, kosi nagib…
U ovih 19 godina sam shvatio da se vino prodaje po cijeni, a ne po kvaliteti! ¸
Danas imaš tvrtke koje godišnje prodaju pet milijuna, odnosno dva milijuna litara vina, a graševinu – sortu na koju su najviše fokusirani – uvoze iz Makedonije i s Kosova. Oni su zapravo kemičari!
Tomislav pritom ne misli na svoje novostečene zemljake, Zagorce, koji su „iskreni zaljubljenici u vino, što se rijetko vidi“!
- A zaljubljenici u vino ne gledaju u novac, rade to iz duše, a Zagorci su u većini takvi.
No, da vratim film, ništa ne bih drukčije radio. Donio sam maksimum dobrih odluka! Možda jedino ne bih kupio vinariju i upustio se u ovaj posao. Jer, a to je jedina istina – vinari su sluge, a ne gospodari. Međutim, nitko to ne može shvatiti prije nego se upusti u taj posao. Krv, znoj i suze!
Ja sam dijete koje se praktički rodilo u vinogradu, i meni je vinograd od malih nogu sinonim za zabavu, druženje s rodbinom, roštiljanje… Ja sam, dakle, cijeli život u berbi. Ali nisam imao pojma da je toliko teško na tržištu prodati kvalitetno vino. To je prava noćna mora!
Zadnjih pedesetak godina zaboravili smo na činjenicu da nije sve kamen, beton i željezo, nego da postoje i energije koje su svuda oko nas – prije svega energija ljubavi koju bi trebalo probuditi u svakom ljudskom biću. Jer, ona je ta koja bi u konačnici trebala spasiti svijet.
Svemu tome služe i naše vile i duhovne priče, kojima u ljudima želimo pobuditi osjećaj i potrebu za povratkom ljubavi prema svakoj stvari. Jer, ako čovjek bez ljubavi radi svoj posao, onda gubi iz vidokruga svrhu svoga postojanja.
Kad Tomislav priča da je rođen i odrastao u vinogradu, onda misli na Jačkovinu u Vrapču, „gdje je nekada bio vinograd veličine deset hektara“.
Dolazak u Zagorje bilo je ostvarenje njegovih snatrenja o bregu s kojega se, kad se magla nadvije nad Zagorjem, vidi kako izviruju samo četiri najveća zagorska vrha – Kalnik, Medvednica, Strahinjčica i Ivančica.
A „spetljao“ se i s najboljim hrvatskim usnim harmonikašem Tomislavom Golubanom, glazbenikom koji je sinonim za blues.
- Često me pitaju za moju sklonost bluesu i suradnji s Tomislavom Golubanom. Ja sam inače „dijete cvijeća“ koje je odraslo uz rock’n’roll. Kad su te divlje mladenačke godine prošle i dozrele, počeo sam više slušati jazz, blues i nešto mirniju glazbu. Stjecajem okolnosti u Zagorju je trenutno najbolji bluzer ili usni harmonikaš Tomislav Goluban, a ja sam oduvijek bio zaljubljen u taj instrument. On je došao ovdje na Vinski vrh, oduševio se svime što je zatekao, odlučio prenoćiti, i tako su nastale tri kompozicije – Libertin, Vinski vrh i Instrumental. Osim simpatije i prijateljstva, on često svira kod nas i meni se rodila ideja o „vođenim vinskim blues degustacijama u kojima sljubljujemo jela, vino i glazbu“. Moja želja je da pjesma Med bregi s istoimenog albuma, koji se pojavio otprilike u vrijeme osnivanja vinske regije Bregovita Hrvatska, postane svojevrsna himna te regije.
U povijesti vinskog Hrvatskog zagorja ostat će upamćeno da je baš Tomislav Bolfan bio vinar koji je tu regiju, zahvaljujući brojnim nagradama na najprestižnijim svjetskim natjecanjima, pozicionirao kao sjajno područje i za suha vina.
- To je samo dokaz da ovo podneblje može dati vrhunska vina, a sve ostalo je pitanje promocije tih sorata. Vjerujem da vrhunske rezultate ovdje mogu davati rajnski rizling, sauvignon, pinot crni i pinot sivi. Imam sve te sorte, i za svaku od njih smo dobili neko međunarodno priznanje. No, da ne pomislite kako vino radim samo iz tih tržišnih pobuda, želim reći i uvijek naglašavam da vino za mene prije svega nije biznis, nego ljubav, duhovnost, priča i energija.
Ovaj neobični vinar jedinstven je po mnogi stvarima. Primjerice, po uskim i vrlo visokim inoks spremnicima koji su rađeni po njegovim nacrtima, a na temelju razgovora što ih je svojedobno vodio s pokojnim sveučilišnim profesorom Gerhardom Schubertom. Zaključak tih promišljanja Zagorja kao destinacije vrhunskih vina bio je, među ostalim, i da „bačve trebaju biti što manje ili, barem, visoke, a uske“! Utvrdili su da je u manjim bačvama mnogo lakše kontrolirati i provesti kemijske procese koji utječu na kvalitetu vina.
Tomislav Bolfan je među prvima koji se suprotstavio stereotipu o Zagorju kao regiji bijelih vina te na Vinskom vrhu zasadio cabernet sauvignon. Zahvaljujući toj sorti, kao i pinotu crnom i frankovki, vjeruje da će Zagorje napokon dobiti svoj „snažni i korpulentni crni cuvée“.
Tomislav Bolfan uzgaja i turopoljske svinje, a na Vinskom vrhu peče vjerojatno najzanimljiviji kruh na ovim prostorima, od čak četiri različite starinske vrste kukuruza – od najstarijeg plavog zrna do bijelog, crvenog i narančastog.
U Hrvatskom zagorju je prvi koji je službeno certificiran kao 100-postotni ekološki proizvođač”.
- Istina o zdravoj hrani, kao i sve ideje na svijetu koje se zalažu za dobro čovjeka, sporo se probija. Ja sam već godinama službeno certificiran kao 100-postotni ekološki proizvođač; kompletna vinarija je ekološka i po tome smo, mislim, još uvijek usamljeni. No, osjećam da se nešto ipak kreće.
Problem je što, nažalost, u strukturama naše lijepe Hrvatske za to nema dovoljno sluha. U mnogim europskim zemljama situacija je drukčija – one aktivno financiraju edukaciju i informiranje građana o ekološkoj proizvodnji. Jer, najveći problem je što šira populacija ne razumije razliku između ekološkog i konvencionalnog proizvoda. Treba stalno raditi na podizanju svijesti potrošača.
U Austriji postoje dva službena glasila koja se tiskaju u tisućama primjeraka i tako promoviraju ekološku proizvodnju. Danas tamo možete pronaći ne samo vino, nego i sireve, svinjetinu i teletinu proizvedene od certificiranih ekoloških proizvođača – priča Tomislav.
I zato Tomislav po dobar savjet uvijek odlazi u obližnju Austriju, gdje se, pojašnjava, upravo na području ekološke proizvodnje događaju fantastične promjene. Pritom spominje primjer jednog od najvećih tamošnjih proizvođača sauvignona blanca, koji nije imao problema s odlukom da potpuno preokrene svoju proizvodnju i postane ekološki proizvođač na čak 60 hektara vinograda – doslovno preko noći!
- Želim ga samo pitati što ga je, kao velikog proizvođača, koji ima i tržište i ime, natjeralo da se tome okrene.
U Hrvatskoj sugovornika za svoju vinsku filozofiju nalazi tek u Ivanu Enjingiju, pomalo već vremešnom geniju iz Hrnjevca koji i u svojoj 85. godini ne odustaje od podizanja dodatnih vinograda. Tomislav je od Ivana, u jednoj razmjeni dobara, došao do svojih prvih crvenih angusa, koji su na njegovom Vinskom vrhu označili početak priče i s uzgojem životinja.
- Stari Enjingi u ekologiji je iskreno i s dušom otkako zna za sebe. Zato je nabavka crvenih angusa iz njegova stada bila logičan potez. Ekologiju ne možemo provoditi ako nemamo zatvoren i samoodrživ sustav.
Znači, pitanje otpornosti biljke ili loze je pitanje koliko i kako mi lozi pomažemo da se hrani. A to se ne radi dušikom ili, pak, ekološkim peletama koje su opet zasnovane ne nekim umjetnim tvarima bez dovoljno života u sebi. Lozi moraš dati pravi, živi štalski gnoj.
Tomislav se u Zagorju prvi „poigrao“ s proizvodnjom jantarnih vina, a on objašnjava da su i Aromano i Tingo tek eksperimenti, odnosno istraživanja mogućnosti vina.
Tako je Tingo, primjerice, proizveden bez ijedne kapi sumpora u procesu fermentacije; minimalnu količinu sumpora morao je dodati tek pri punjenju u boce – „da bi vino moglo u boci stajati pet do šest godina, a da ne oksidira“.
Prije nekoliko godina Tomislav je uspio ispuniti jedan od svojih snova i proizvesti ulje od sjemenki grožđa. Nažalost, to je ulje, u lepezi svega što se događa na Vinskom vrhu, zasad ostalo tek kao originalan suvenir.
