Muči ga koljeno, ali ne odustaje. Štoviše, Tomislav Petrovečki vrlo često intenzivno šeta svojim vinogradom na Petrovečki bregu između Križanča i Mirkovca kod Svetog Križa Začretja. On je trekker, a definicija trekkinga je „fizička aktivnost koja podrazumijeva kretanje na nogama, hodanje, planinarenje ili trčanje po najrazličitijim prirodnim terenima i vegetacijskim sustavima – planinama, brdima, otocima ili ravnicama, po označenim ili neoznačenim stazama, bez pomoći motoriziranih ili drugih sredstava kretanja – osim vlastitih“.
Dobro, Tomislav više upražnjava CrossFit, ali za definirati taj sustav vježbanja, koji objedinjuje karakteristike drugih sportova i stvara sportaše koji su spremni na sve te uključuje 10 razina fizičke pripremljenosti – snagu, gipkost, jakost, brzinu, koordinaciju, agilnost, ravnotežu, preciznost, kardiovaskularnu i respiratornu izdržljivost, potrebno je diplomirati kineziologiju. I, kad shvatiš o čemu je riječ, pomisliš da je Tomislav u najmanju ruku Rambo!
Dakle, Tomislav je u svoju vinsku priču „ubacio“ fizičku aktivnost svojih prijatelja iz Sportskog društva Mala Erpenja, a koja svakako zavrjeđuje leksikografsku o neobičnim „sportovima“. Jer, kako drukčije nazvati „nožno gaženje“ zemlje koje su demonstrirali njegovi prijatelji iz Tenje i Grabrovca tijekom sadnje 7.000 sadnica!?
- Istina, nakon strojne sadnje trsova trebalo je malo „prigaziti“ zemlju na mjestima gdje sam posadio plemke. A tko je spremniji za takvu aktivnost od mojih prijatelja trekkera, kojima je to bio dobar trening u uvjetima na koje su ionako navikli, priča Tomislav, nasljednik velikog Željka Žaca Petrovečkog, jednog od pionira i lokomotiva suvremenog zagorskog plantažnog vinarstva, koji nas je napustio 2021. godine u 64. godini života.
Trebalo je poput valjka stisnuti i nagaziti zemlju oko trsa!
Kad je pokojni Žac podigao taj velebni vinograd 1995. godine sadnjom 65.000 loza od sorata graševina, silvanac zeleni, pinot bijeli, pinot sivi, chardonnay, pinot crni, rajnski rizling, muškat žuti, cabernet sauvignon, s pravom se to tada nazivalo pustolovinom. Bio je to tada najveći u komadu vinograd u Zagorju, a prostirao se na skoro 10 hektara zemlje na prosječnoj nadmorskoj visini od 277 metara. Za tako veliki vinograd „u komadu“, Žac je morao objediniti nevjerojatnih 130 parcela, odnosno posebno pregovarati i otkupljivati zemlju od čak 130 različitih vlasnika.
Žac je, kako je to u spomenu na njegov život napisao veliki Željko Suhadolnik, „proizvodio jednosortna vina, ali i mješavine, vina redovne berbe, ali i vina od odgođenih berbi, u rangu od kasne do ledene, a kad je primijetio da potražnja raste i za kvalitetnim destilatima, upustio se i u proizvodnju voćnih rakija i likera.“
„U plavetnilu iznad Zagorja, u nebeskim visinama, sad još jedna bliska nam zvijezda sja…“, nadahnuto se Željko Suhadolnik oprostio od svog imenjaka, „velikog štovatelja plemenite kapjice koji je uvidio da granice u okviru kojih se vino kao bogatstvo može i mora iskorištavati daleko nadmašuju puku pajdašiju“.
Željko Žac Petrovečki je svojedobno u prilogu Trsje Zagorskog lista naveo da se vino cijeni „zbog okusa, mirisa, ali i zvuka, što su znali prepoznati samo pravi ‘maheri’ među ugostiteljima“. Prema Žacovim riječima, „ako je u vino dodavana voda, ako se radilo o ‘delancu’, čaša je proizvodila tupi zvuk kad se njome ‘kucnulo’.
- Ako je vino bilo ‘čisto’, čaša bi ‘zazvonila’, govorio je Žac.
Tomislav je, nastavljajući obiteljski posao Vina Petrovečki, odlučio stubokom promijeniti sortiment u vinogradu. Umjesto, u najvećoj mjeri, introduciranih sorata, „koje su prošle svoj vrhunac, Tomislav se odlučio za tradiciju i vinariju ponovo podići u orbitu na temeljima svetokriške i starohrvatske beline.
- Meni ta starohrvatska belina djeluje zanimljiva i dobra za pjenušce, dok starokriška zbog šećera – takva vina još nisam pio! U svakom slučaju, obje sorte daju lagana i nepretjerano alkoholna vina, pitka su, skladna, ništa ne strši. Jednostavno, to su vina idealna za Zagorje, vina koja se mogu odlično prodavati, tvrdi Tomislav.
Inače, donedavno smo imali ukupno preko 60.000 trsova, a u zadnjih nekoliko godina sam ih iskrčio 36.000. Uz one preostale posadio sam 6.000 trsova merlota i muškata žutog, kao i 7.200 trsova svetokriške i starohrvatske beline.
Sadnjom svetokriške i starohrvatske beline Tomislav je i simbolički naznačio povratak Vina Petrovečki na pijedestal vrha zagorske vinske scene, gdje je nekada ta vinarija i pripadala.
Nakon godina lutanja, Tomislav je, izgleda, definitivno obiteljsku vinsku priču prihvatio kao životni izazov.
- Znam da ima puno lakših poslova, ali cijeli život sam u tome, kud ću to sad promijeniti!? Pa, otkad znam za sebe u vinogradu sam. Ja ne znam što bih drugo mogao raditi. Možda mi je danas malo i čudno raditi u manjem obimu posađenih loza i s manjom količinom vina, ali – puno je lakše i jednostavnije.
Tomislavova lutanja svode se na kratku rečenicu:
- Prošao sam Europu i Ameriku, radio svašta!
- A što je to svašta?
- U Americi sam se bavio vinima, a u Njemačkoj mi se druga kćer rodila. Tamo mi je bilo najljepše, brinuo sam se za dijete dok je supruga Martina završavala fakultet umjetnosti i dizajna u Dortmundu.
U Americi sam radio kao sommelier na kruzeru koji je plovio Karibima. Bilo mi je super, cijeli dan odijelo i kravata, odlična plaća. Bilo je to prije 16 godina.
Iz Njemačke sam se, pak, u Sveti Križ Začretje vratio 2018. godine. Tata me zvao da on više ne može i da bi išao u mirovinu
Prema Tomislavovim riječima, Vina Petrovečki su tada zapali u veliku krizu, „puno vina smo pustili u prodaju, a malo ih je plaćalo svoje obveze“.
I njegove „migracije“ po Americi i Njemačkoj, tvrdi, bile su doprinos „stabilizaciji vinarije“.
Kad je odlučio konkurirati za sredstva iz „Vinske omotnice“, koja su mu u konačnici odobrena za sadnju novih vinograda, Tomislav je počeo bivati razočaran s odnosom državnih institucija prema vinarima. Jer, tvrdi, „od 2018. godine čeka odobreni novac, a na račun mu nije uplaćen niti jedan euro“!
- Puno toga mi se zamjerilo nakon što sam počeo provoditi projekte s kojima sam konkurirao za sredstva iz europskih fondova. Usuđujem se reći da dosta vremena sam prisiljen boraviti po sudovima tražeći pozitivan ishod.
Taj mladi vinograd sa 14 tisuća loza sam zasadio sredstvima iz EU fondova. To je jedan breg.
Drugi breg nije iz tih fondova, srećom!
U odnosu na preko 100 tisuća litara vina, koliko smo znali proizvoditi, danas ne prelazim 40 tisuća litara.
Tomislav voli reći da njihova vinarija ne gubi početni zanos, štoviše ne nedostaje im dobrih ideja. Kao što je tata Žac svojedobno sve iznenadio veličinom plantažnog vinograda, a potom i nekim raritetnim vinima, poput ledene berbe caberneta sauvignona – što je rijetkost u puno širim razmjerima, Tomislav je u spektar proizvoda s kojima izlazi na tržište uvrstio – Izabelanino!
- Mislim da smo jedina destilerija na svijetu koja proizvodi liker od te sorte.
Inače, proizvodnja vina od sorte izabela u Hrvatskoj je zabranjena, jer se u izabeli nalazi puno metanola koji je otrovna tvar koja uzrokuje slabljenje vida, bolesti bubrega i kronične bolesti jetre.
Tomislavov Izabelanino je, baš kao i Grozajev Zweigeltino, zagorski odgovor na istarski Teranino, liker od terana koji je posljednjih desetak godina postao najpopularniji hrvatski liker.
- Tata je 2012. godine, nakon što se uvjerio da tržište sve više traži domaće voćne rakije i likere, počeo i s proizvodnjom rakija. Ja sam odlučio dati malo ozbiljniju notu tom dijelu naše priče.
I tako su Vina Petrovečki svoj novi identitet počela graditi i na destilatima poput viljamovke, šljivovice, pelinkovca, rakije od marelice…
- Sirovine uglavnom kupujem u Slavoniji i Sjevernoj Makedoniji.
Moj favorit je viljamovka s medom!
Ono što je dodatno zanimljivo u destilerijskom dijelu vinske priče Vina Petrovečki jest podatak da je sve etikete za destilate radila Tomislavova supruga Martina.
