Sve je moglo početi od vina.
Ali u Heimannu priča počinje — jednim potpisom na pivskom podmetaču.
Na zidu vinarije, među bocama i uspomenama, visi naizgled skroman predmet iz praške pivnice U Zlatnog tigra — podmetač s potpisom Bohumila Hrabala.
Za Zoltána Heimanna starijeg to nije suvenir, nego osobna točka dodira s umjetnošću koja ga je formirala. Još od mladosti privlačila ga je češka književnost i film — svijet Jiříja Menzela i Miloša Formana, pisaca poput Vladimíra Párala i Hrabala.
- Ta umjetnost za mene je bila presudna, kaže.
Imala je posebnu atmosferu — neku vrstu kontroliranog kaosa, hirovitosti.
Upravo taj osjećaj — napetost između reda i slobode — lako je prepoznati i u filozofiji vina koje nastaje u Szekszárdu.
Kad Heimann govori o svakodnevici, umjetnost nije dodatak, nego prirodan nastavak života. Navečer, kada se posao smiri, ostaje prostor za čitanje i glazbu — posljednjih godina često i za djela Franza Liszta.
Ta veza nije slučajna. Jedno od ključnih vina kuće, Barbár, svoje ime duguje skladbi Allegro barbaro Béle Bartóka. Paralela je jasna: kao što je Bartókova glazba sirova, izravna i duboko ukorijenjena u tradiciji, ali istodobno moderna i prepoznatljiva, tako i Barbár pokušava artikulirati nešto iskonsko — energiju terroira pretočenu u vino.
Ne proizvodi se svake godine. Nastaje samo u onim berbama kada grožđe dosegne idealnu zrelost i besprijekorno zdravstveno stanje. Upravo ta selektivnost dodatno naglašava njegov gotovo „umjetnički“ status — nije riječ o proizvodu kontinuiteta, nego o trenutku.
U Heimannu umjetnost nije samo referenca, nego i praksa. Jazz-koncerti koji su u početku bili zamišljeni za lokalnu publiku postupno su privukli posjetitelje iz cijele zemlje — čak i iz Debrecena. No, unatoč rastu interesa, obitelj svjesno izbjegava masovnost. Intimnost ostaje ključna vrijednost.
Kako objašnjava Ágnes Heimann, upravo priroda regije — razvedeni krajolik i izdvojeni smještaji — omogućuje drugačiji ritam: bijeg od gradske vreve, ali i dublje uranjanje u iskustvo. Stare klijeti dobivaju novi život, a gosti koji ondje borave spontano postaju i publika kulturnih događanja.
- Vino želimo povezati s drugim oblicima kulture — filmom, kazalištem, glazbom, gastronomijom. Sve to može koegzistirati, kaže.
Takav pristup nije ostao nezapažen. Obiteljsko imanje Heimann dobitnik je nagrade Art is Business Award 2025 u korporativnoj kategoriji — priznanja koje se dodjeljuje za sustavno povezivanje poslovnog i umjetničkog svijeta. Već više od desetljeća Heimann sudjeluje u kulturnim inicijativama kao organizator, domaćin ili sponzor, potvrđujući da vino može biti platforma susreta, a ne samo proizvod.
U tom kontekstu ni izbor sorte nije neutralan. Szekszárd svoj identitet ne gradi na jednoj sorti, nego na ideji — na bikavéru, povijesnoj kupaži koja spaja različite glasove u jednu cjelinu.
O tom se vinu u regiji priča i kroz anegdote. Jednoj takvoj Zoli je svjedočio još kao dječak, s četrnaest godina, na vinskom sajmu. Netko je, pokušavajući objasniti karakter bikavéra, rekao kako je vino toliko dobro da nakon samo jedne čaše poželiš — vlastitu ženu.
U toj duhovitoj rečenici skriva se i nešto ozbiljnije: bikavér nikada nije bio vino demonstracije, nego vino odnosa — topline, bliskosti i unutarnje ravnoteže.
Zanimljivo je da se možda najviše jasnoće ne nalazi u kadarki, nego u onome što je okružuje.
Bikavér, kao blend, pokazuje koliko fleksibilnost može biti prednost. Frankovka daje stabilnost, strukturu, pouzdanost. Kadarka pritom ostaje ono što jest: najosjetljiviji, ali i najintrigantniji dio slagalice.
Možda i zato Heimann ne pokušava od nje napraviti nešto što nije.
U jednom će trenutku reći da kadarka nije ni klasično crno vino, nego „pírosbor“ — nešto između, nešto što izmiče jednostavnim kategorijama. Upravo u toj neodređenosti leže i njezina privlačnost i njezin problem.
U toj strukturi kadarka i frankovka nisu samo sorte, nego nositelji karaktera. Kadarka daje finesu i aromatsku slojevitost, frankovka strukturu i okosnicu.
Kadarka, gotovo zaboravljena i ponovno otkrivena, duboko je upisana u kulturni identitet Szekszárda. O njoj je pisao Béla Hamvas, a često se naziva i „szekszárdskim nektarom“. Uz nju se simbolički vežu i imena poput Liszta ili Franza Schuberta — ne zato što je riječ o doslovnoj poveznici, nego zato što se vino ovdje doživljava kao dio istog kulturnog prostora.
Kao što Heimann kaže: vino nije samo alkohol ni tehnologija. Ono je iskustvo — razgovor, glazba, vrijeme i mjesto.
Ako kulturni sloj vinarije Heimann otkriva njezinu dušu, onda obiteljska priča otkriva njezinu strukturu — onu koja nosi sve ostalo.
U središtu te priče stoje dva brata: Zoltán Heimann i Ferenc Heimann. Jedan je vino učinio prepoznatljivim, drugi mu je dao prostor — doslovno.
Ferenc Heimann nije krenuo putem vina, nego gradnje. Dok je Zoltán razvijao obiteljsku vinariju, Ferenc se školovao za graditelja, usavršavao zanat i radio u Njemačkoj kao poslovođa na gradilištima. Sve je upućivalo na to da će njegov put ostati izvan svijeta vina.
No život je, kao i često u ovoj regiji, skrenuo u drugom smjeru. Povratkom kući početkom devedesetih, u trenutku kada se mađarsko vinarstvo počelo buditi nakon desetljeća stagnacije, Ferenc prihvaća naizgled jednostavan zadatak: izgraditi podrum za obiteljsku vinariju.
Taj podrum postat će — početak.
Inspiraciju nije tražio u suvremenoj arhitekturi, nego u obiteljskoj memoriji. Kao uzor poslužio mu je kupolasti podrum njegovih predaka, zatrpan betonom tijekom socijalističkog razdoblja.
Bez gotovih rješenja, oslanjajući se na staru literaturu i vlastiti instinkt, Ferenc je mjesecima istraživao i eksperimentirao. Na kraju je uspio rekonstruirati gotovo zaboravljenu tehniku gradnje — i pretvoriti je u vlastiti, prepoznatljiv stil.
Podrum na imanju Heimann ubrzo je prepoznat kao nešto više od funkcionalnog prostora. Bio je to arhitektonski iskaz — spoj tradicije i osobnog rukopisa.
Uslijedile su nove narudžbe. Najprije lokalno, zatim diljem Mađarske, pa i izvan nje. U jednom razdoblju Ferenc Heimann vodio je tim od četrdesetak ljudi i sudjelovao u izgradnji velikog broja vinskih podruma u regiji. Njegov rad postao je neodvojiv od obnove mađarskog vinarstva — ne samo kao građevinski doprinos, nego kao povratak autentičnosti prostoru koji je desetljećima bio potisnut.
No ova priča nije samo o uspjehu.
- Život je, naravno, donio razne izazove, kaže Zoltán.
Bilo je razdoblja kada je pio više nego što je trebao. To je bila velika kriza za njega.
Ferenc je, međutim, uspio pronaći put natrag.
- Uvijek se vraćao. Danas je već gotovo 25 godina ponovno stabilno uključen u rad. Vratio se stvaranju — a to nam je uvijek bilo najvažnije.
U toj rečenici skriva se ključ odnosa između braće. Nije riječ samo o zajedničkom poslu, nego o nečemu dubljem — o povjerenju koje preživljava krize i o ruci koja se pruža kada je najpotrebnija.
Zoltán nikada nije skrivao koliko mu je važno što Ferenc sudjeluje u stvaranju vinarije. Ne samo zbog njegova znanja, nego zbog same ideje zajedničkog rada — u vinogradu, u podrumu, u prostoru koji nose generacije.
Podrum koji je Ferenc izgradio nije, stoga, samo mjesto gdje vino odležava. On je materijalizirana obiteljska priča: spoj nasljeđa podunavskih Švaba, zanata koji se gotovo izgubio i osobne borbe koja se pretvorila u novi početak.
I možda baš zato u Heimannu vino nikada ne stoji samo u boci — ono uvijek ima zidove koji ga pamte.
A da bi se razumjelo zašto je taj prostor uopće morao nastati, treba se vratiti na početak — u svijet iz kojeg je sve krenulo.
Priča o vinariji Heimann ne počinje s etiketom, ni s tržištem, pa čak ni s podrumom. Počinje mnogo ranije — u szekszárdskom švapskom svijetu koji je za starijeg Zoltána Heimanna bio prva škola života.
Njegove najranije uspomene prizivaju dvorište s kokošima i svinjama, berbe koje su bile i posao i svečanost, kolinje, bačve, prešu i onu vrstu svakodnevice u kojoj se život i rad nisu odvajali.
Dok je otac radio u zadruzi, dječak Zoltán odrastao je uz djeda, među poslovima koji se nisu učili iz knjiga: čistili su se svinjci, točilo se vino iz bačava i učilo rukovati alatom, a u sjećanju je ostao i miris svježe otočene kadarke, koji je ispunjavao prešu.
Kasnije će upravo taj svijet postati njegova unutarnja mjera svega važnog. Ne iz nostalgije, nego iz potrebe da se od onoga što je gotovo nestalo sačuva ono bitno: rad, kontinuitet, osjećaj za zemlju i poštovanje prema vinu kao dijelu života, a ne samo proizvodu.
Zoltán i Ágnes nisu, međutim, krenuli putem koji bi nužno vodio natrag u vinograd. Upoznali su se na sveučilištu, gdje su zajedno studirali ekonomiju, u intelektualno živom i zahtjevnom okruženju tadašnjeg Közgáza i Rajk László Szakkolegija. To iskustvo ostavilo je dubok trag na oboje: naučilo ih je kritičkom pogledu, dugoročnom razmišljanju i svijesti da se ozbiljan posao ne gradi stihijski.
Oboje su najprije krenuli drugim profesionalnim putem. Zoltán je stjecao iskustvo u vanjskoj trgovini vinom, zatim radio na rukovodećim pozicijama u različitim tvrtkama i u bankarskom sektoru. Ágnes, također ekonomistica, kratko je radila u tekstilnoj vanjskoj trgovini.
Ni jedno ni drugo tada vjerojatno ne bi rekli da će upravo vino postati središte njihova života.
A ipak, početkom devedesetih donijeli su odluku koja će sve promijeniti. Godine 1990. uključili su se u mali obiteljski podrum Zoltánovih roditelja u Szekszárdu, s namjerom da mu pomognu i da iz njega, korak po korak, razviju nešto vlastito. Iz te odluke izraslo je sve ostalo.
Krenuli su skromno: s oko pola hektara vinograda naslijeđenog od švapskih prapredaka i s proizvodnjom od približno dvije tisuće boca godišnje. U tom trenutku vizija je već postojala, ali njezine razmjere još nitko nije mogao sasvim jasno vidjeti. Znali su tek da žele stvoriti obiteljsku vinariju posvećenu kvaliteti — gospodarstvo koje neće živjeti od improvizacije ni od pukog preživljavanja, nego od jasno postavljenih standarda.
U toj ranoj fazi presudna je bila obitelj. Zoltánovi roditelji donijeli su iskustvo i kontinuitet; oni su nosili prošlost i vodili imanje tijekom prvih godina. Brat Ferenc dao je vinariji njezino fizičko uporište, gradeći podrum i prešu u stilu koji će kasnije postati njegov zaštitni znak. A Ágnes je postupno postajala jedna od ključnih figura cijelog pothvata.
Nakon rođenja sinova, Zoltána mlađeg i Gábora, preuzela je administrativne poslove. Gábor je danas neurolog u Münchenu, izvan svijeta vina, dok je Zoli ostao unutar njega — i odlučio ga nastaviti. A potom se dodatno obrazovala za vinarskog tehničara. S vremenom je upravo ona preuzela velik dio operativnog vođenja vinarije: financije, organizaciju, događanja, ugostiteljstvo i administraciju. I sama će kasnije reći kako ju je život zatekao ondje gdje to nije očekivala — ali i kako je brzo shvatila da u tom poslu može upotrijebiti sve što je nosila iz vlastite obiteljske i profesionalne pozadine.
Heimannovi od početka nisu gradili vinariju samo kao proizvodni pogon, nego kao promišljen, dugoročan projekt. Sve što su zarađivali ulagali su natrag u razvoj. Zoltán je još godinama radio izvan vinarije, u korporativnom sektoru, dok je Ágnes držala operativu i svakodnevicu gospodarstva. Bio je to spor, discipliniran rast — ne rast u količini, nego rast u kvaliteti.
Taj pristup ostao je temelj njihove filozofije i kada je vinarija počela ozbiljnije rasti. Danas obrađuju višestruko veće površine i proizvode neusporedivo više boca nego na početku, ali logika je ostala ista: mjerilo nije broj, nego razina.
Važan dio tog razvoja bila je i stilska artikulacija kuće. Heimannova vina koja su danas okosnica prodaje nastajala su postupno, kao odraz ukusa i karaktera njihovih tvoraca: oslonjena i na domaće i na međunarodne sorte, pitka, čista, suvremena, ali čvrsto ukorijenjena u szekszárdskom identitetu.
U tom je procesu posebno mjesto dobio Barbár, vino koje Ágnes smatra jednim od najvećih zajedničkih uspjeha. Nije nastalo kao odgovor na trend, nego kao dugogodišnje promišljanje o tome što bi trebalo biti vrhunsko Heimannovo vino: ono koje može dugo odležavati, koje s godinama dobiva nova lica i koje ne traži publiku po površnom dojmu, nego po osobnosti. Ako je dobro napravljeno, govorili su, takvo vino s vremenom može postati i više od vina — može postati ime.
Istodobno, temelj svega ostajao je vinograd. Heimannovi su rano prestali koristiti herbicide i insekticide, a od 2014. postupno su ulazili u proces potpune organske certifikacije svojih nasada. Za njih to nije bio marketinški potez, nego logična posljedica uvjerenja da se velika vina ne mogu graditi bez ozbiljnog odnosa prema zemlji.
To je uvjerenje s vremenom postalo jedno od ključnih obilježja kuće: vino se ne oblikuje samo u podrumu, nego prije svega u vinogradu, kroz odluke koje možda nisu uvijek vidljive na etiketi, ali se jasno osjećaju u čaši.
Prijelomni trenutak dogodio se 2009. godine, kada je vinarija dosegnula razinu na kojoj se stariji Zoltán mogao potpuno posvetiti poslu i trajno se vratiti u Szekszárd. Time je završen jedan dugi uvodni period — razdoblje građenja temelja, širenja, ulaganja, učenja i unutarnjeg definiranja.
Upravo iz tog razdoblja izrasla je vinarija koja više nije bila samo obiteljski projekt u nastajanju, nego ozbiljno ime mađarskog vina.
A tada se, prirodno, otvorilo pitanje nasljeđa.
Ágnes je oduvijek mislila da je njezina uloga jedna etapa, važna, ali prijelazna — razdoblje nakon kojega će štafetu preuzeti njihov sin. I doista, u trenutku kada je postalo jasno da je spreman, oboje su odlučili učiniti korak koji mnoge obiteljske vinarije odgađaju predugo: na vrijeme početi predavati odgovornost.
Taj sin u obitelji, ali i u cijelom vinskom krugu, nije naprosto „mlađi Zoltán“.
On je — Zoli.
Sa Zolijem u priču ne ulazi samo nova generacija, nego i nova energija: obrazovana, međunarodno oblikovana, usmjerena na nijansu, preciznost i lokalne sorte. No ono što njegov dolazak čini važnim nije prekid, nego kontinuitet.
Jer kada Zoli preuzima veću odgovornost, on ne počinje od nule. Ulazi u priču koju su prije njega gradili djedovi, roditelji, stric i cijela jedna obiteljska povijest — i upravo zato može krenuti dalje.
U obiteljskim vinarijama prijelaz s jedne generacije na drugu često je najosjetljiviji trenutak. Predugo čekanje može zakočiti razvoj, prerano preuzimanje može ga destabilizirati. U Heimannu se taj prijelaz dogodio svjesno — i na vrijeme.
Sin Zoltána i Ágnes, u obitelji i među prijateljima jednostavno Zoli, nije ušao u gotov sustav, nego u proces koji je već imao jasne temelje i jednako jasnu potrebu za promjenom.
Za razliku od svojih roditelja, koji su do vina došli postupno, Zoli je od početka rastao unutar njega — ali je vrlo rano izašao iz tog okvira.
Školovanje i iskustvo odveli su ga izvan Szekszárda: radio je i učio u različitim vinskim sredinama, od velikih urbanih scena poput New Yorka i Berlina do europskih vinskih regija. Zoli je šest godina studirao u Geisenheimu, Montpellieru, Bordeauxu i Udinama, stekavši široko međunarodno iskustvo koje je vinariji donijelo posve novu perspektivu. S tom novom perspektivom dolazi i drugačiji odnos prema vinogradu i okolišu.
Sve su svjesniji vlastitog utjecaja na prostor u kojem rade. U vinogradima i oko njih njeguju staništa kako bi zaštitili i unaprijedili biološku raznolikost. Iz sjemenki grožđa proizvode ulje, a grožđe ubrano zelenom berbom koriste za proizvodnju verjuicea.
Ágnes uzgaja organski vrt, organski otpad hrane njihove kokoši, a ostatci od rezidbe vinove loze koriste se kao biogorivo — zatvarajući krug u kojem ništa ne ostaje suvišno.
Godine 2014. započeli su s prelaskom vinograda na organski uzgoj.
Jedno od ključnih iskustava bila je praksa kod Dirka Niepoorta i Maca Forbesa, gdje se susreo s pristupom koji vino gradi na eleganciji, svježini i preciznosti, a ne na snazi.
Taj odmak bio je presudan. Dao mu je distancu prema obiteljskoj priči — i mogućnost da je kasnije vidi svježim očima.
U tom razdoblju formira se njegov temeljni interes: autohtone sorte. Dok je prethodna generacija gradila reputaciju i na međunarodnim sortama, Zoli sve jasnije vidi potencijal u onome što je lokalno — u kadarki i frankovki.
Ne kao povratak tradiciji iz nostalgije, nego kao strateški izbor: jedini način da Szekszárd postane relevantan na globalnoj karti vina jest da govori vlastitim jezikom.
U jednom trenutku taj je stav bio gotovo radikalan. Na početku vlastitog puta Zoli je ozbiljno razmišljao o tome da iskrči sve loze merlota i drugih međunarodnih sorata — da napravi rez i krene isključivo putem lokalnih vina.
Tada ga je otac zaustavio. Ne zbog stila, nego zbog stvarnosti:
- Od tih vina živimo.
Bila je to lekcija koja se ne uči na fakultetu — nego unutar obitelji.
I možda upravo zato danas njegov pristup nije revolucija, nego evolucija: lokalne sorte postaju fokus, ali bez poricanja temelja na kojima je vinarija izgrađena.
Taj pristup konkretizira se i kroz rad u vinogradu. Jedan od ključnih projekata postaje klonska selekcija kadarke — dugotrajan i strpljiv proces koji je obitelj započela još ranije, ali koji Zoli razvija u smjeru preciznijeg razumijevanja sorte.
Umjesto jedne „opće“ kadarke, fokus se pomiče na razlike: na pojedine klonove, njihove aromatske profile, strukturu, otpornost i ponašanje u različitim uvjetima. Od nekoliko desetaka varijanti odabrani su oni koji najbolje izražavaju željeni stil — fin, svjež, aromatski čist, s manje alkohola i više elegancije nego snage.
Upravo u tom smjeru Zoli sve češće govori o kadarki kao o vinu koje se približava onome što Francuzi nazivaju vin de soif — vinu koje se ne nameće snagom, nego se pije s lakoćom, gotovo neprimjetno, ali ostaje u pamćenju.
Iz tog promišljanja nastaje i novi sloj vinarije: Heimann & Fiai.
Osnovan kao platforma za vina koja nose Zolijev rukopis, ovaj projekt nije paralelni svijet, nego laboratorij unutar postojeće strukture. Tu se stil dodatno zaoštrava: više se naglašava voćnost, koristi se spontana fermentacija, eksperimentira se s cijelim grozdovima, starijim bačvama, pa i amforama.
Cilj nije spektakl, nego nijansa. Ne snaga, nego preciznost.
S vremenom Zoli preuzima i formalnu odgovornost. S 35 godina postaje direktor vinarije, ali njegova uloga daleko nadilazi upravljačku funkciju: istodobno vodi vinogradarstvo, podrum, stilsku artikulaciju vina i — što je danas jednako važno — način na koji se ta vina komuniciraju svijetu.
U tom smislu on je i vinar i strateg i glas vinarije.
Ono što njegovu poziciju čini zanimljivom jest činjenica da promjena koju donosi nije radikalni rez. Naprotiv, riječ je o postupnom, ali jasnom pomaku: od međunarodnih sorti prema autohtonima, od izraženog hrasta prema transparentnosti, od snage prema eleganciji.
U tom se pristupu možda najjasnije vidi i njegov odnos prema kadarki.
- Moj je djed uvijek govorio: kadarka je samo svakih deset godina veliko crno vino, prisjeća se Zoli.
Njegov odgovor na taj problem bio je jednostavan: uopće ne pokušavati napraviti veliko crno vino.
Jer toj sorti to ionako ne pristaje.
Ono što iz takvog razmišljanja proizlazi nije sigurnost, nego proces.
- Bilo bi jako lijepo, kaže Zoli, sjediti ovdje poput profesora i reći vam koje su najbolje vinogradarske i vinifikacijske metode, ali mi to ne znamo. Tragamo za optimalnim rješenjem, stalno se mijenjamo i razvijamo svoje metode. To i nije neka sjajna marketinška priča. Mi još nemamo odgovore. Pred nama je velik izazov: pokušavamo napraviti najbolju kadarku na svijetu. To nije pitanje jedne ili dvije godine; moramo to postići za deset ili dvadeset godina.
Njegov otac dodaje:
- Mi smo jedanaesta generacija i ne žurimo. Imamo i određenu odgovornost. Ne smije se upropastiti budućnost sljedećim generacijama. To mora biti evolucija, a ne revolucija. Ne volim revoluciju — ona uvijek donosi krv. Revolucija znači promjenu vrijednosti, a ja ne želim mijenjati vrijednosti. U ovom dijelu svijeta siti smo revolucija.
To je zaokret koji ne negira ono što su njegovi roditelji izgradili, nego ga reinterpretira.
U međunarodnom kontekstu taj je pomak brzo prepoznat. Heimannova vina sve se češće navode kao primjer drukčijeg lica mađarskih crnih vina — onih koja nisu definirana težinom i ekstrakcijom, nego svježinom, pitkošću i jasnoćom izraza. Frankovka i kadarka, u toj interpretaciji, prestaju biti lokalna zanimljivost i postaju ozbiljan argument.
U tom kontekstu Zoli više nije samo nasljednik obiteljske priče, nego i jedan od najdosljednijih tumača kadarke — zbog čega ga u vinskim krugovima nerijetko zovu i „Kadarka Man”.
A ipak, možda je najvažnije ono što se ne vidi odmah. Unatoč novoj energiji, međunarodnom iskustvu i jasnoj ambiciji, Zoli ostaje duboko vezan uz ono od čega je sve krenulo: vinograd, obitelj i ideju da se vino ne može graditi bez dugoročnog razmišljanja.
U tom smislu njegov dolazak ne označava početak nove priče, nego njezino produbljivanje.
Jer u Heimannu generacije ne stoje jedna nasuprot drugoj.
One se ne prekidaju. One se nadovezuju — i nastavljaju govoriti istim jezikom, svaki put malo preciznije. I možda baš zato cijela priča i počinje ondje gdje se najmanje očekuje — ne u čaši, nego u jednom potpisu, na zidu, koji je sve to već jednom pokušao objasniti.
